01.02.2010.
Gastarbajter u tudjini, gastarbajter kod kuce
Gastarbajter je slozena rijec koja oznacava „gosta-radnika“. Ova vrsta radnika spada u kategoriju ekonomske migracije, koja oficijelno i kako se misli, uziva sva prava. Mnoge evropske drzave su kratko nakon zavrsetka II svjetskog rata otvorile vrata i 'uvozile' radnu snagu, jer je ista bila kvantitativno, ali i kvalitativno deficitarna, dok se danasnji pojam povezuje vise sa 'uvozom radne snage' za ona zanimanja, koja ne moze ili nece da obavlja 'domaca' radna snaga. U pojedinim strukama, nije tako.
U ovu kategoriju, potrebnih i neophodnih, da bi 'sistem funkcionisao', spada kvalifikovana radna snaga iz podrucja medicinskih usluga, gradjevinarstva, ugostiteljstva, ali i obicne radne snage u poljoprivredi. Sve veca potreba osjeca se za zdravstvenim radnicima na poslovima kucne njege. Visokokvalifikovana radna snaga, pa i rukovodeci kadrovi sa medjunarodnim iskustvom u cije se skolovanje nije ulagalo, cesto su i vise, nego dobro dosli. Naravno, sa mnogim zanimanjima nije tako.
U zemljama Srednje Evrope, na dnevnom redu je trend razmjene radne sage ‘izmedju sebe’, dok strah domaceg stanovnistva prevladava prema nekada popularnoj radnoj snazi sa podrucja Balkana, te strahu prema radnoj snazi zemalja pripadnica nekadasnjeg Istocnog bloka.
Sigurno, otvaranje evropskog trzista, kao vaznog instrumenta u regulisanju popunjavanja radnom snagom, vaznu ulogu igra ipak, sto mnoga radna mjesta ostaju bez mogucnosti jace drzavne kontrole, posebno u privatnim firmama. Veliki broj radnih mjesta je na rubovima zakona. Tako, na ovaj nacin ne dobivaju ni radnici niti drzava.
Sirom Evrope, recesija koja je pogodila cijeli svijet, pogadja poslodavce, ali i radnike. Medju prvima, biva pogodjena ‘strana’ radna snaga.
Mnogi koji su dosli, dobili su neophodne boravisne i radne dozvole i kako to biva, njihovo gostovanje, prerasta s vremenom u stalni boravak. Slijedi uzimanje drzavljanstva, a kada su vec djeca u skoli, odrastu ili zasnuju i sami porodice, roditelji cesto odlucuju da ostanu u blizini svoje djece.
Druga prica je, kakva je zapravo, zivotna sudbina gastarbajterskih familija.
Svaki covjek, jedna prica, svaka prica, jedna sudbina. Iza godina rada, da bi covjek pomogao sebi i opstanku svoje porodice, pocinje se u punom smislu rijeci shvacati rijec ‘odricanje‘. O slobodnom vremenu, kulturnom zivotu, da ne govorimo.
Problem nije nepoznat modernim drustvima i u cijelom tom zacaranom procesu, milioni ljudskih sudbina. Pojedinacnih, porodicnih. Dok svi imaju, svi su i zadovoljni, u krizi i nestasici, za sve bivaju krivi ‘stranci’ cija integracija odjednom ‘nije na zadovoljavajucem nivou‘. U medjuvremenu, niko u drustvu nije obracao paznju, da su se stvorila stambena geta porodica stranaca, geta cijelih gradskih cetvrti, narastajucih problema svih njih koji pocinju da zive od dobre volje, trpljenja sistema i vlasti. Na polju zaposljavanja, obrazovanja, ove grupe ljudi, kao i njihova djeca, cesto su na samom repu drustva, a oni obrazovaniji od ocekivanog, znaju da ne zasluzuju takav odnos drustva prema njima. U svemu tome, po pravilu, nosiocima ekonomskog napretka i kvalitete zivljenja u drustvima o kojima je rijec , nedostaje mogucnost slobodne politicke artikulacije. Dakle, oni koji rade i doprinose kvaliteti zivota u drustvu, placaju porez drzavi i poput svih ispunjavaju obaveze, cesto i vise od potrebnih, posebno u sistemu stanovanja, skolovanja, osiguranja i sl., jos uvijek nemaju nikakvih politickih prava, ali i onih osnovnih iz obicne svakodnevnice.
O potrebama i interesima istih uz problematiku nedostatka obicnih potreba, od djecijih vrtica, socijalne zastite, poznate problematike nezaposlenosti ili u skolama, do prepustanja djece sebi i ulici zbog ‘nedostatka’ mjesta u sistemu procesa obrazovanja u preduzecima (Lehrstelle). Uzmu li se tome obicne male porodicne drame familija koje su izbjegle ratnim stradanjima, politickim progonima, gubitka identiteta, kulturnog soka, te kulturnim i vjerskim razlikama, 'svaljivanje krivice cijelog svijeta' na pojedine grupe, koje su same po sebi vec ugrozene, cesto je velika neodgovornost i sramota politicke elite, pa i zemlje domacina koja svoje gostoprimstvo, ali i probleme artikulira kroz i ovako ugrozene grupe. Na kraju, moraju li zbog uopcavanja, redovno da stradaju najslabiji, cesto i nevini.
O odrastanju generacija koje nemaju prilike da idu u skole i uce maternji jezik, jer skole i ne postoje, malo se u javnosti i govori. O njihovoj nesreci i nekonkurentnosti na trzistu rada, da se i ne govori. Tako izrastaju mlade generacije nepoznavajuci u cjelini jezik i kulturu svojih roditelja, a cesto i drzave u kojoj odrastaju. Stvaraju se paralelna drustva zu koje nece da preuzmu odgovornost, kako domovina, tako niti drzava domacin. Na kraju, unaprijed se znaju i gubitnici.
Cesto radi prirode posla, mnogi se odricu porodicnog zivota, radeci za male nadnice i satnice, tako da porodica ostaje uvijek najvrednije jezgro volje i nadahnuca pojedinaca, na drugoj strani, oni koji ostaju kod kuce, posebno djeca u razvoju, unistavaju svoju buducnost zbog nepodnosljive sadasnjosti. Zacaran krug. Problemi kod kuce u drustvu i skoli, pa i na ostalim javnim mjestima, samo je mali dio uvida u svima nama dobro poznatu problematiku, koja je prisutna i u familijama gdje 'je cak sve u redu'.
Roditelji i sami u nemogucnosti da pruze pomoc, u ocaju prepusteni sami sebi, pronalaze izlaz cesto u suicidu. Statistika te vrste, trenutno je nepoznata.
Nemogucnost adekvatnog skolovanja djece, pa i netrpeljivosti okoline, cest je razlog povratka mnogih familija u domovinu, gdje ih ceka pocetak price, gdje nekada prica ima i sretan zavrsetak. Za vecinu, nije tako.
Odlaskom u inostranstvo, mnoge porodice pokusavaju rijesiti egzistencijalna pitanja, tu spada u prvom redu nemogucnost rjesavanja zaposlenja, stambenog pitanja, a time i osnivanja porodice.
Problemi novijeg datuma, da domaci poslodavci ne biraju sredstva u iskoristavanju radne snage, lezi u prirodi velike nezaposlenosti i opce krize, ali i opceg misljenja, ako nece jedan, hoce drugi.
Radno vrijeme 6-7 dana, sa malim placama, bez mogucnosti koristenja odmora ili zalbe na uslove, da se ne govori o praksi seksualnog napastvovanja i ucjenjivanja na poslu. Bez toplog obroka, mjesta za odmor, rekreaciju, djecijeg doplatka i rucka. Otkaz prijeti svakim satom. Kapitalizam je usao na mala vrata, a zelja da se pokaze ‘sta se ima‘, prevazilazi vlastite mogucnosti, pa dolazi do pojave novog trenada u drustvima, jedna osoba, tri posla.
Cemu se onda zaliti na uslove i zivot ‘u inostranstvu‘.
(Kraj)
|
