KRATKI DODACI TEKSTOVA OPISA PORODICA
Vukotic.
Dokazan je znacaj porodica Hebiba i Vukotica iz Cernice od kojih i danasnji potomci mogu biti ponosni na svoje pretke. Porodica Vukotica iz Cernice ima kontinuitet iz srednjeg vijeka Bosne. Ona je imala svoj ugled i znacaj, cak u dalekom 14. stoljecu (1340.g.), kada je uvrstena medju 126 porodica srednjovjekovne Bosne, sto je vidljivo na slici - grb Vukotica utemeljen na Fojnickom grbovniku 1340. godine.
Hranic.
Porodica vojvode Sandalja Hranica, iz reda Kosaca na Drini kod Gorazda, otimala je postepeno zemlje Pavlovica u Humu, a narocito poslije smrti vojvode Radoslava Pavlovica, 1441. godine. Tada je vec u Humskoj zemlji i Podrinju vladao vojvoda Stjepan Kosaca.
Hrebljanovic,
Kotromanic,
Dinjicic,
Pavlovic,
Sankovic,
Kosaca.
Vrijeme vladavine velikih hercegovackih vojvoda Kosaca (1392.-1465.), kada su trgovci uzivali veliku slobodu kretanja i trgovine, s tim sto su na uvezenu robu placali carine koje su uglavnom odlazile u riznice feudalnih velikasa Kosaca.
Stjepan Kosaca vlada u Humskoj zemlji i Podrinju, koji je 1448., da bi podigao svoj ugled dobio ili uzeo naslov "hercega od sv. Save", jer je Mileseva, gdje su lezale kosti Save Nemanjica, bila u njegovom posjedu. Ne zna se tacno ko je vojvodi Stjepanu dao titulu hercega. U literaturi se spominje da su to mogli biti njemacki car Fridrih III, papa, sultan, napuljski Alfons V, bosanski kralj, ili jednostavno on sam sebi. To nije toliko znacajno, koliko cinjenica da se od tada cjelokupni posjed - kojim je, kao dijelom Bosne, upravljao herceg Stjepan - vise nije nazivao Humskom, nego Hercegovom zemljom, tj. Hercegovinom. Imenom Hercegovina poceo se tako od sredine XV st. nazivati cijeli prostor od Ostroga kod Niksica na istoku do Imotskog na zapadu i od mora na jugu do Konjica na sjeveru.
Vukcic-Hrvatinic,
Babonic,
Subic,
U godinama obnove, nakon tatarske provale u ugarske i hrvatske zemlje, veoma je ojacala moc pojedinih velikaskih porodica. Oslabljena kraljevska vlast morala se osloniti na krupnu vlastelu koja se, dok je cijela zemlja stradala, uspjela odrzati u tvrdim i tesko pristupacnim zamkovima i utvrdama. Medju velikaskim porodicama posebno su ojacali knezovi Subici, kojima je sjediste bilo u njihovoj nasljednoj zupi Birbir (u zaledju Sibenika i Skradina). Oni tokom XIII st. uporno sire svoje porodicne posjede, prvo u Dalmaciji gdje su uspjeli ovladati i gradovima Sibenikom, Trogirom i Splitom, a povremeno i Zadrom, te donjim tokom i uscem Neretve. Subici se potom okrecu na sjever, prema Hrvatskoj. Koristeci se okolnostima nastalim u vrijeme borbe za ugarsko-hrvatsko prijestolje, izmedju Arpadovica i napuljskih kraljeva Anzujaca (Anjou), Subici su se u posljednjoj deceniji XIII st. ustvari izdigli do dinasticke moci. Pretendanti na ugarsko-hrvatsko prijestolje prosto su se utrkivali za njihovu naklonost, dijeleci im titule i casti koje su oni u stvarnosti vec uzivali.
Najmocniji medju njima, Pavao Subic, postao je krajem XIII st. stvarni vladar u Dalmaciji i Hrvatskoj, tako da se njegova vlast prostirala "sve do pokrajine koja se zove Bosna". Pavao Subic nije krio namjeru da svoju vlast prosiri upravo i na tu "provinciju", odnosno zemlju. U svojoj povelji iz 1299. Pavao se naziva "ban (banus) Hrvatske i Dalmacije i gospodar (dominus) Bosne". Nedostajala je ipak titula bosanskoga bana. Smatrajuci se vec dovoljno mocnim, a uz naklonost pretendanata na ugarsko-hrvatsko prijestolje, Pavao I Subic postavio je 1302. svoga brata Mladena za bosanskog bana, sa titulom Mladen I Subic. Tadasnji bosanski ban Stjepan I Kotromanic pruzio je Subicima odlucan otpor. U cijeloj Bosni vodjene su zestoke borbe. Ban Stjepan I bio je potisnut do istocne granice Bosne, gdje su se u junu 1302. susrele na Drini dvije vojske. Iako je Mladen Subic u dramaticnom sukobu savladao bosansku vojsku, njegov polozaj u Bosni nije bio nimalo siguran niti stabilan. Rat je imao i vjersku dimenziju borbe protiv bosanskih heretika, tj. pripadnika Crkve bosanske. Citavo navodno banovanje Mladena Subica proteklo je u neprestanom ratovanju sa Bosnjacima i njihovim banom Stjepanom I Kotromanicem. U jednom od tih ucestalih bojeva Mladen Subic je 1304. konacno i sam izgubio zivot.
Za njegovog nasljednika Pavao Subic je postavio svoga sina Mladena, koji se titulirao kao Mladen II, "gospodar citave Bosne". To gospodstvo zasnivalo se na sistemu vazalnih veza i odnosa koje je Mladen Subic uspostavio sa dobrim dijelom bosanske vlastele, posebno onom iz Donjih Krajeva, koja mu je geografski bila najbliza. Slicnu vezu i kompromis najvjerovatnije je uspostvaio i sa Stjepanom I Kotromanicem. U toku unutrasnjih nereda, do kojih je doslo nakon smrti bana Stjepana I Kotromanica, Mladen Subic je ponovno oruzjem krenuo na Bosnu i uzeo pod svoj patronat Stjepanovog sina, buduceg bosanskog bana Stjepana II Kotromanica. Na stabiliziranje odnosa izmedju Subica i Kotromanica vjerovatno je uticala i cinjenica da su se u medjuvremenu rodbinski povezali. Poslije okoncanja borbi za ugarsko-hrvatsko prijestolje, novi kralj Anzujac, Karlo I Robert, postepeno rusi i obuzdava moc jednog po jednog osamostaljenog ugarskog i hrvatskog velikasa ("oligarha"). Ban Stjepan II Kotromanic je u tome odmah vidio za sebe priliku i mogucnost da izadje iz sjene Subica. On se radi toga sasvim logicno vezao za snaznog i odlucnog Anzujca.
U borbi protiv Mladena Subica, ban Stjepan II uspio je privuci na svoju stranu i neke njegove dotadasnje vazale u Donjim Krajima, na prvom mjestu uticajne knezove Stipanice Hrvatinice, koji su drzali tvdi grad Kljuc. Bitkom u Poljicama (kod Splita), kralj Karlo Robert nanio je odlucujuci poraz Subicima i tako srusio njihovu dotadasnju moc. Time je ujedno okoncana i njihova vlast u Bosni. U neredima koji su nastali slomom Subica, ban Stjepan II Kotromanic nije pristao uz hrvatsku vlastelu, koja je ustala protiv kralja, vec je stao na stranu kralja, cime je sebi i svojoj drzavi osigurao dobre i cvrste odnose sa ugarskim dvorom. On je tako na najbolji nacin iskoristio politicke posljedice sloma Subica. U banu Stjepanu II Bosna je, poslije duzeg vremena, dobila vladara izrazite politicke mudrosti i drzavnika koji je odlucnim i krupnim potezima uveo svoju zemlju u glavne tokove balkanske politike. ("Historija Bosnjaka", Mustafa Imamovic, str. 49-51).
Kastriotic,
Predojevic,
Jablanic,
Radinovic,
Radi se na stalnoj dopuni..
NAPOMENA: ZA ONE KOJI TRAZE JOS VISE
Pored Beogradskog grbovnika II, na nasim prostorima su
do sada stampani samo pretisci Fojnickog (Novinsko-izdavacko preduzece
''Oslobodjenje'', Sarajevo, 1972; 1 Rabic, Sarajevo, 2005.2) i Korjenic-Neoricevog
grbovnika (u: Ivo Banac: Grbovi, biljezi identiteta, Graficki zavod
Hrvatske, Zagreb, 1991). Pored ovih zbornika grbova, u Engleskoj je objavljena
i elektronska verzija tzv. Londonskog grbovnika koji se cuva u Londonskom
drustvu antikvara (Society of Antiquaries of London), i kojeg je detaljnije
obradio John Archibald Goodall: ''An Illyrian Armorial in the Society's
Collection'', The Antiquaries Journal, vol. 75, London, 1995, 255-310
Ukoliko nadjete nesto ili Vam se ucini da je vrijedno objaviti, posaljite uz naznaku autora i izvora odakle je tekst ili slika preuzet.
|
