11.02.2010.
Intervju: GOJKO BERIC, poznati bh. novinar i publicist
BITI ETNICKI I VJERSKI MANJINAC U BiH, DANAS JE SKORO ISTO STO I BITI CRNAC U AMERICI POCETKOM PROSLOG VIJEKA
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUSIC
Nasi javni RTV servisi prava su katastrofa. Danas u Bosni vi mozete da pisete sta hocete, da vrijedate i pljujete koga hocete, da lazete koliko hocete. I nikom nista. To se zove demokratija na balkanski nacin...*Ratna slava Oslobodenja bila je uzaludna, bas kao sto je bila uzaludna i borba za ocuvanje multietnicke Bosne i Hercegovine..*Milorad Dodik je zaista politicki karcinom u sistemu BiH...*Nazalost, u pobjednickom slavlju u Bileci orila se cetnicka pjesma „Od Topole, pa do Ravne gore..." To ne sluti na dobro, vec navodi na zakljucak da umjesto Dodika moze doci neki novi Dodik, mozda cak gori od ovog iz Laktasa...*Da je u Hagu sudeno zvijezdama ratnohuskackog novinarstva, ljudima koji su sirili mrznju i bestijalno lagali, istina o genocidu u Srebrenici ne bi se tako mukotrpno probijala preko zapreka sutnje, poricanja i njenog odbacivanja...
Za gospodina Berica moglo bi se reci da je jedan od doajena bh. novinarstva. "Oslobodenje" je u svojoj bogatoj historiji podarilo ex-jugoslavenskom te bh. novinarstvu plejadu vrsnih poslenika javne rijeci. Svi su vec otisli - neki u penziju, neki sa ovoga svijeta, ali ostao je posljednji mohikanac koji svojim bivstvovanjem u toj novini, sa svojih 70, podsjeca na njene slavne dane i godine te drzi joj, svojim sjajnim kolumnama, kakav-takav rejting. Kada sam barda nase zurnalistike i publicistike pitao za ovaj intervju, prihvatio je iz prve, ali je zamolio da mu ne postavljam previse pitanja, da ista budu kratka i precizno formulisana te da ne insistiram da odgovorima uzvrati brzo. Sve sam ispostovao i evo kako je tekao nas razgovor ne sa petnaest, koliko uobicajeno postavljam svakom sagovorniku, vec sa sedam pitanja.
Gospodine Bericu? Kazu da je novinarski kruh/hljeb sa sedam kora. Nakon toliko godina provedenih u novinarstvu, osjecate li umor ili pak razocarenje?
BERIC: Kad sam imao 23 godine, u mostarskoj sam „Slobodi" objavio reportazu o jednom duhanaru iz jednog sela kod Posusja. On je tada imao 53 godine, a ja sam napisao: „Starac je sjedio na velikom panju ispred svoje kamene kuce". Eto, taj seljak je za mene bio starac. U meduvremenu, granice starosti su pomaknute, ali sa sedamdeset godina, ja sam objektivno star. Život curi iz svih nas i tu se nista ne da uciniti. Kad bih morao kopati, ne bih mogao. Srecom, pisanje je privilegija, jer covjek moze pisati i u kasnim godinama.
Razocarenje i umor nisu jedno te isto. U ovom slucaju, razocarenje je gore i teze od svakog umora. Jako sam razocaran stanjem u BiH, njenom etnickom podjelom, za koju mislim da je definitivna. To je pobjeda nacionalistickih oligarhija, kleronacionalista, ratnih i poratnih profitera, kriminalaca i gangstera, i korumpiranih politicara, protivnika vladavine zakona. Tesko je u takvom ambijentu ostati mentalno citav. Citam ovih dana u novinama razgovor sa jednim poznatim sarajevskim frizerom mlade generacije. Na pitanje: „Da imate 15 minuta vlasti, sta biste prvo uradili?“ „Pohapsio bih sve nacionaliste i nastavio zivjeti s normalnim ljudima“, glasio je njegov odgovor. Nacionalisti su ovoj zemlji nanijeli nesrecu cije posljedice nikada nece biti otklonjene. Drustvo koje oboli od ekstremnog nacionalizma osudeno je na tragediju. Zato sam ja nepokolebljivi protivnik svakog takvog nacionalizma i svih takvih nacionalista. A to mnogima smeta.
Uzmite samo povratak izbjeglica. Svih ovih 15 godina od rata na ovamo proteklo je u znaku etnicke homogenizacije bosanskohercegovackog drustva. Iako se jedan broj ljudi vratio na svoje predratne adrese, vladajuce nacionalisticke stranke zapravo su fingirale povratak i perfidno radile na tome da „njihove" teritorije ostanu etnicki sto „cistije". Biti etnicki i vjerski manjinac u BiH, danas je skoro isto sto i biti Crnac u Americi pocetkom proslog vijeka. Dovoljno je reci da je i sam drzavni Ustav diskriminatorski, jer onemogucava gradane iz reda tzv. ostalih, na primjer Jevreja i Roma, da se kandiduju za clana drzavnog Predsjednistva, sto predstavlja krsenje Medunarodne konvencije o ljudskim pravima. Vladajucim strankama to nije smetalo. Zato su nedavno dobile samar od Medunarodnog suda u Strazburu koji je, nakon privatne tuzbe dvojice gradana, jednog romske a drugog jevrejske nacionalnosti, nalozio da se ta diskriminacija otkloni.
Hocete li povuci paralelu izmedu novinarstva na prostorima bivse Jugoslavije do 90-tih i poslije?
BERIC: Nema tu nikakve slicnosti. Nekadasnje novinarstvo bilo je ogledalo jednog totalitarnog rezima, sa jako ogranicenim prostorom za kriticku rijec. Gledano sa danasnje distance, ono je bilo pomalo dosadno. Ali sa profesionalnog aspekta, prije svega zanata i pismenosti, ono je bilo apsolutno superiorno u odnosu na danasnje novinarstvo. Nasi javni RTV servisi prava su katastrofa. Danas u Bosni vi mozete da pisete sta hocete, da vrijedate i pljujete koga hocete, da lazete koliko hocete. I nikom nista. To se zove demokratija na balkanski nacin.
"Oslobodenje" je proglaseno listom godine u svijetu 1992. godine i na tu cinjenicu trebamo biti ponosni, naravno. Ima li danas ta novina, sto bi nas narod rekao, ikakve fajde od toga?
BERIC: Ako je u ratu i neposredno nakon rata od toga i bilo neke vajde, ona je prokockana. Ucinio je to lopovski menadzment ovog lista, bez ikakvih stetnih posljedica po sebe. Oslobodenje je pojelo samo sebe, u cemu su na svoj nacin ucestvovali i njegovi novinari. Ipak, ono nije izdalo svoje principe i Bosnu i Hercegovinu. A Bosna i Hercegovina je izdala Oslobodenje, kao uostalom i sve druge koji su se borili da ona bar priblizno bude ono sto je nekada bila. Medutim, pokazalo se da je to bila utopija. U nacionalisticki podijeljenoj zemlji Oslobodenje jedva da ima sansu da prezivi. Ratna slava Oslobodenja bila je uzaludna, bas kao sto je bila uzaludna i borba za ocuvanje multietnicke Bosne i Hercegovine.
U jednoj od svojih poodavnih kolumni, pisuci o Dodiku, rekli ste: "pustio bih ja njega, ali nece on mene". Zaista, ima li i tracka nade da ce nas taj tip konacno pustiti na miru?
BERIC: Milorad Dodik je zaista politicki karcinom u sistemu BiH. On je pred rat bio aktivista Stranke reformista posljednjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovica, u ratu je bio opozicija Radovanu Karadzicu, poslije rata socijaldemokrata blizak SDP-u Zlatka Lagumdzije, da bi se posljednjih godina ponio kao radikalni srpski nacionalista. Nanio je velike stete ovoj zemlji, koceci njen put ka Evropskoj uniji. Medutim, kao sto narod kaze, nicija nije do zore gorjela. Sigurno ste culi da je na vanrednim izborima za nacelnika opstine u Bileci, krajem januara, njegov kandidat porazen u duelu sa kandidatom koalicije koju cine Srpska radikalna stranka, Partija demokratskog progresa i Socijalisticka partija Republike Srpske. Dodik je u Bileci izgubio vlast jer nije ucinio nista od obecanja koja je dao Bilecanima uoci izbora 2006. godine. Ovaj dogadaj je dobio veliki publicitet. Mnogi smatraju da je to pocetak njegovog politickog kraja. Ali odgovor na Vase pitanje dobicemo tek na opstim oktobarskim izborima. Nazalost, u pobjednickom slavlju u Bileci orila se cetnicka pjesma „Od Topole, pa do Ravne gore..." To ne sluti na dobro, vec navodi na zakljucak da umjesto Dodika moze doci neki novi Dodik, mozda cak gori od ovog iz Laktasa.
Jasno je k'o dan da po postojecem Ustavu Bosna i Hercegovina ne moze funkcionirati. Za kakvu ustavnu reformu se Vi, kao ugledni poslenik javne rijeci, zalazete?
Ustavne reforme kakve bih ja zelio, nisu moguce. To bi znacilo ukidanje Republike Srpske i Federacije, podjelu zemlje na regije, simbiozu gradanskih i kolektivnih prava, cak dominaciju ovih prvih, zatim drzavnu vladu, jedinstvenu policiju i jednog predsjednika. Mozda ce se stvari promijeniti za dvadeset ili trideset godina, kad Bosanci i Hercegovci shvate kakva je prednost drustva organizovanog na nacelima savremene civilizacije, a ne na fetisima religije i nacije.
Imamo medunarodnu zajednicu ovakvu kakva jest (i kakva je bila), te domace politicare i vise nego dobro znamo kakve. Postoji li izlaz za nasu zemlju iz ovog corsokaka i do koga je (vise)? Ili se vrtimo oko onoga: sta je starije - jaje ili kokos?
BERIC: Bosni je slomljena kicma i ona ne moze da se oporavi bez odlucujuce intervencije medunarodne zajednice. Mozda bi i mogla kad bi smo imali mudre, promisljene i hrabre politicare. Ali ovi danasnji to nisu. S druge strane, medunarodna zajednica ne zeli da u Bosni ureduje kao sto su na Balkanu nekada uredovale velike sile. I tu se taj zacarani krug zatvara. Godine prolaze uzalud, a s njima i historijski vozovi u koje se ne uspijevamo ukrcati. Nezadovoljstvo vlada na sve strane, zemlja se nalazi pred socijalnim buntom, a to su opasni vjetrovi koji pusu u jedra nacionalizma i etnickih sukoba.
S obzirom da previse znamo o ulozi medija u pripremama za krvavi raspad Jugoslavije i tokom ratova na njenom tlu, iznenaduje li Vas cinjenica da se u haskoj optuzenickoj klupi jos uvijek nije pojavio nijedan ex-yu novinar?
BERIC: Smatram to jednim od najvecih propusta Haskog tribunala. Nijednom od protagonista ratnohuskackog novinarstva iz 90-ih godina proslog vijeka, od onih najpoznatijih u Beogradu i Zagrebu, pa do onih lokalnih, nije falila ni dlaka s glave. Neki od njih su cak zavrsili u foteljama vlasti ili u diplomatiji. Da je u Hagu sudeno zvijezdama ratnohuskackog novinarstva, ljudima koji su sirili mrznju i bestijalno lagali, istina o genocidu u Srebrenici ne bi se tako mukotrpno probijala preko zapreka sutnje, poricanja i njenog odbacivanja.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUSIC
|
