09. 04. 2010.
Gutman: "Velike sile su namjerno cutale o zlocinima u BiH!"
Gutman je bio prvi strani novinar koji je tokom rata dokumentovao postojanje koncentracionih logora u BiH. Dok su se novinari mahom bavili stradanjem Sarajeva i istocne Bosne, Gutman je obilazio Bosansku Krajinu.
Americki novinar i publicista Roy Gutman, koji je otkrio postojanje logora smrti u Bosanskoj Krajini, govorio je o tome kako su strane sile znale za logore i stradanja u njima, te da su kasno djelovale. Gostujuci na tribini koju je organizovala Bosnjacka asocijacija 33, 15 godina nakon rata, u Sarajevu je govorio o stradanjima kojima je svjedocio. Za ratno izvjestavanja iz BiH, koje je na kraju doprinijelo zatvaranju koncentracionih logora, dobio je i Pulitzerovu nagradu. Vlasti Grada Sarajeva su mu u povodu 6. aprila, Dana oslobodjenja grada od fasisticke okupacije, urucile nagradu „Kljuc grada“. Gutman je bio prvi strani novinar koji je tokom rata dokumentovao postojanje koncentracionih logora u BiH. Dok su se novinari mahom bavili stradanjem Sarajeva i istocne Bosne, Gutman je obilazio Bosansku Krajinu.
U knjizi „Svjedok genocida“ Gutman je objedinio svoje ratne reportaze koje su jedan od najstravicnijih svjedocenja stradanja nesrpskog stanovnistva na podrucjima pod kontrolom Vojske RS. Termin genocid tada je upotrijebio prvi put. Haski tribunal, kao i ostale pravne institucije, kasnije su i zvanicno uvrstile termin genocid u ono sto se dogadalo na prostoru BiH. Prva prica koja je skrenula paznju americke javnosti na etnicko ciscenje u BiH bio je deportacijski voz koji je Bosnjake iz Kozluka pokraj Zvornika prevozio za Madjarsku. Vidjevsi u Subotici, na teritoriji Srbije, ljude koji su u zakljucanim vagonima vraceni s madarske granice jer nisu imali pasose, krenuo je za njima u Palic. Tada je bilo posve jasno da Srbija ucestvuje u bosanskom ratu, kaze Gutman:
„Razlog zbog kojeg su ih vratili za Palic je bio taj sto su tamo vlasti smisljeno uspostavile punkt za izdavanje pasosa. Voz je bio poslat na madjarsku granicu kako bi se deportovali svi stanovnici Kozluka. Ali na granici niko nije imao pasos jer su im pri protjerivanju iz Kozluka dali samo sat vremena da se spreme - i niko se nije sjetio ponijeti pasos. Ali najvazniji dio price, osim one ljudske, je taj da su zeljeznice u bivsoj Jugoslaviji i Evropi vlasnistvo drzave. Tako deportacije nije bila putovanje na kome su ljudi kupili kartu i ukrcali se u voz. To su uradili policija, vojska i drzava. Ono na sta sam htio ukazati jeste da se nije samo dogadao zlocin masovne deportacije, vec da je organiziran od strane drzave Srbije.“
Gutman je medju prvima je posjetio Manjacu, policijsku stanicu u Bosanskom Samcu koja je bila jedan od logora smrti za Bosnjake, zabiljezio stradanje u brcanskom logoru Luka. Najstrasniji od svih bio je logor Omarska, u koji Gutman nikad nije dobio dopustenje da ode, ali je ipak sa svjedocima i prezivjelim logorasima pricu podijelio sa svijetom. "Potrebno vrijeme za prihvatanje cinjenica". Bio je sokiran saznanjem da strahote logora ipak nisu bile nepoznate u krugovima koji su imali mandat da zastite ljude: „Svi koje sam zvao su potvrdili moju pricu. Otisao sam u UNHCR, kod predstavnika EU, u Medjunarodni komitet Crvenog krsta u Zenevu, i oni su mi rekli da su trazili da udju u Omarsku, ali su ih srpske vlasti odbile. Bili su u Manjaci isti dan kada sam i ja bio, i ni njih, kao ni mene, nisu htjeli pustiti u Omarsku. I rekli su mi - da to nisu logori smrti, mi bismo usli. Osjetio sam da je ovo veoma vazno i da je situacija toliko ozbiljna da nisam htio pretjerati ni u jednoj rijeci. Kada su cekali novinare da udju i otkriju nesto za sta su oni dobro znali, i u tom sam trenutku shvatio da se dogadja nesto puno vise od onoga sto se dogadja Bosnjacima i Hrvatima i drugima koje su odveli u te logore. Imali smo situaciju u kojoj su sve velike sile namjerno cutale o necemu sto su znale da se desava.“ Nakon Gutmanovih prica o strahotama Omarske, logori su ubrzo zatvoreni. Za ratno izvjestavanje iz BiH koje je u konacnici dovelo do zatvaranja logora, Gutman je 1993. godine dobio Pulitzerovu nagradu. Istrazivao je i ulogu komandanta UNPROFORA generala Lewisa McKenziea i njegovu umijesanost u silovanja zatocenica u srpskom logoru Sonja kod Vogosce.
Naprimjer, predsjednik Izetbegovic mu je dao listu mjesta za koje sumnja da su koncentracioni logori i McKenzie nikad s tim nista nije uradio. Naravno, Izetbegovic je to dao i Francois Mitterrandu koji je na listu zaboravio cim ju je dobio.
Iako nije uspio povezati McKenziea sa silovanjima, uspio ga je povezati sa srpskom lobistickom mrezom Serb Net od koje je bio placan. No, to nije sve. McKenzie je prikrivao vazne informacije:
„Naprimjer predsjednik Izetbegovic mu je dao listu mjesta za koje sumnja da su koncentracioni logori i McKenzie nikad s tim nista nije uradio. Naravno, Izetbegovic je to dao i Francois Mitterrandu koji je na listu zaboravio cim ju je dobio. McKenziea su optuzivali i za silovanja Bosnjakinja u Vogosci, u restoranu ’Kod Sonje’. Tri mjeseca sam istrazivao. Na kraju sam zakljucio da on nije ucestvovao u tome. Trazio sam svjedoke, ali u vrijeme kad su ljudi tvrdili da je bio tamo, on je ustvari bio na drugoj lokaciji. Ali siguran sam da su pripadnici UN trupa tamo dolazili.“
Petnaest godina nakon zavrsetka rata, na Dan oslobodjenja Sarajeva od fasisticke okupacije, Gutman je primio nagradu „Kljucevi grada“.
Danas termin genocid nije opsteprihvacena forma zlocina koji je utvrdjen i sudskim cinjenicama, cak ni u Deklaraciji koju je donijela Srbija, niti RS zeli priznati da se to dogodilo. Gutman kaze kako su jedino mjerilo cinjenice, a one su utvrdene i nedvosmislene. No, trebace vremena da se i prihvate. Sto je i jedini pravi put:
„Sjetite se da ni Nirnberg nije bio popularna tema u Njemackoj 20 godina, i u odredenom trenutku su njemacki novinari iznijeli podatke iz Nirnberskog procesa i prikazali to na televiziji, u knjigama i raznim drugim publikacijama. I kao rezultat - njemacki je narod na kraju prestao poricati i postao svjestan. To je promijenilo Njemacku zauvijek.“
(24sata.info)
|
