Početna - - Početna

Epilog - Bolje da smo se prikljucili
na kanalizaciju nego na Hrvatsku,
bar bi kao govna dosli do mora


Epilog

Epilog




09.02.2010.


Bolje da smo se prikljucili na kanalizaciju nego na Hrvatsku, bar bi kao govna dosli do mora, rece mi prije nekoliko godina jedan mostarski slikar. Jednom je u proslosti bio odusevljeni Tudmanov i Suskov pristasa, cak i nekakav savjetnik pokojnog Bobana, ali mnogo je vode Neretvom proteklo od toga zanosa.


Za Hrvatsku i Hrvate ostao mu je samo rezignirani, trpki humor. Nisam ga odavno vidio i ne bih znao je li i njega zarazila histerija Milanom Bandicem, od koje se na proslim predsjednickim izborima tresla citava Hercegovina, ali ga se cesto sjetim i uvijek me nasmije njegova fekalna opaska sto savrseno opisuje tragicnu politicku avanturu bosanskohercegovackih Hrvata u devedesetima, a i danas je zapravo tacna i aktuelna.

Za Hrvatsku i Hrvate ostao mu je samo rezignirani, trpki humor. Nisam ga odavno vidio i ne bih znao je li i njega zarazila histerija Milanom Bandicem, od koje se na proslim predsjednickim izborima tresla citava Hercegovina, ali ga se cesto sjetim i uvijek me nasmije njegova fekalna opaska sto savrseno opisuje tragicnu politicku avanturu bosanskohercegovackih Hrvata u devedesetima, a i danas je zapravo tacna i aktuelna.

Tuzno je i covjeka ispuni nelagodom dok gleda kako na internet forumima ne jenjava bijes Hercegovaca koji misle da ih je, birajuci pogresnog kandidata, Hrvatska jos jednom izdala. Zapanji vas neuka mrznja toga nesretnog, iznevjerenog naroda i uplasi kako je duboko njihovo beznade ako su vidjeli spas u Bandicevu populistickom smiranju. Gdje oni zive i sto im je u glavama? Koji kalendar njima visi iznad frizidera? Petnaest godina od rata, deset od Tudjmanove smrti, oni se jos drze jednake nacionalisticke lazi i nikako da krenu naprijed, jedino su im bogomolje sve vece.

Nasa politicka javnost u vecini za njih osjeca samo ravnodusnost i prezir, Hercegovci su likovi jedne epizode iz proslosti koju bismo rado zaboravili. Upravo kao nekakva napasna zena koja ne shvaca da je medu nama gotovo, nego stalno nesto naziva i gnjavi, zivcira nas da se Hercegovci mijesaju u nase zivote i glasaju na nasim izborima. I zaista, oni bi to trebali prestati raditi.

Ipak, na drugoj strani, ne mozemo kazati da smo i mi u Hrvatskoj bez grijeha i da mozemo nezainteresovano okrenuti glavu od njih. Franjo Tudjman bio je nas predsjednik, nisu nam ga u Ljubuskom i Posusju izabrali, upravo kao sto ni za Bandica nije bilo znatnije koristi da su u Ljubuskom i Posusju gotovo plebiscitarno glasali za njega. Onda, kao i danas, Hercegovci su bili zapravo beznacajni. Zlo koje ih je pogodilo, i iz koga se ni dandanas ne uspijevaju iskoprcati, doslo je iz Zagreba. Nas je, hrvatski predsjednik, sjecate se, crtao budalastine po salvetama. On je raspirio perverzne zudnje politickih radikala i poceo rat protiv Bosnjaka, a nije ih bilo mnogo medu nama koji su se pobunili kada su hrvatske novine i televizija uhvatile propagandno talambasati o raspomamljenim mudzahedinima sto kolju neduznu katolicku djecu.

Tu krvavu svinjariju uglavnom smo gledali sa ravnodusne distance. Krenuo je uzasan rat u kome hrvatska strana ni u najludim uzletima maste nije mogla pobijediti, u kome smo izgubili obraz zbog pokolja u Ahmicima, koncentracionog logora u Dretelju i rusenja Starog mosta u Mostaru i u kome su, zbog sebicnih interesa vecinskog hrvatskog stanovnistva u nekoliko hercegovackih varosica, zauvijek upropasteni zivoti Hrvata u Sarajevu, Zenici, Bugojnu i Varesu, a nije zaista bilo previse razumnih i hrabrih koji su se suprotstavili bezumnoj pustolovini drzavnog vrha Republike Hrvatske. Sukob sa Bosnjacima nije zaustavljen zbog masovnih antiratnih protesta na hrvatskim ulicama.

Zaustavljen je tek kada se otkrilo da, uprkos samoprijegornom trudu i odricanju, nasi vitezovi i uzdanice Tuta i Stela ipak ne mogu smaknuti dovoljno Bosnjaka da ostvare blistavu zamisao sa salvete doktora Tudjmana. Potpisan je prvo Washingtonski, onda i Daytonski sporazum, na Bosnu i Hercegovinu se spustio nesigurni mir, a netrpeljivosti su nesmanjenom zestinom nastavile plamtjeti u srcima. Kada je propalo sve sto su im u Zagrebu Franjo i Gojko obecali, Hercegovci su se osjetili nezadovoljeni i prevareni. A ruku na srce, ti osjecaji nisu sasvim bez osnove. Njima bi stvarno bilo bolje da su se prikljucili na kanalizaciju nego na Hrvatsku.

Hercegovacke je Hrvate Tudjman iskoristio upravo kao i Milosevic krajiske Srbe, samo sto su Srbi iz Krajine imali srecu da izgube rat. Poraz je u ovakvim situacijama, vjerujem, bolji jer covjeka otrijezni, lisi ga iluzija. Da su u Hercegovini izgubili rat, vjerojatno ne bi petnaest godina udarali glavom u zid, jos ne shvacajuci da na toj strani nema vrata.

I zato je bolno vidjeti da se taj izgubljeni, dezorijentisani narod prikazuje strasilima. Ne mozemo ih zaista osuditi zato sto cekaju da im Hrvatska ispuni zavjet koji im je davno dala, zavjet koji svako toliko neko poput Milana Bandica, tek zbog svoje jednokratne koristi na izborima, lazljivo obnovi, iako zna da je on neostvariv. Trebali bi napokon prestati obecavati ono sto je nemoguce uciniti. Hercegovci ce ostati trajno unesreceni ako nasi politicari ne prestanu laskati njihovim tlapnjama, ohrabrivati ih izjavama: "Strpite se jos malo, vi ste samo privremeno u Be-Ha" i odobravati sumanuto, shizofreno proturjecje da se isti ljudi smatraju i konstitutivnim narodom jedne drzave i iseljenistvom druge.

Milijarde koje su u posljednih petnaest godina iz nase drzavne blagajne odlazile za vojne penzije bezbrojnih seoskih vucibatina koje je Tudjman ucinio generalima, za place pokvarenih cinovnika sto su izdavali hrvatske pasose srpskim mafijasima, silni novac koji je sluzio tek da odrzi svercersko-obavjestajno-gangsterski sistem koji su u amanet ostavili Susak i Boban, valjalo je uloziti u nekakva sveucilista, kulturne centre, vrtice i bolnice, uciniti da se ljudi osjecaju ugodnije tamo gdje zive, a ne podgrijavati im frustraciju hercegovackom adresom. Valjalo im je dati nesto vise od zivota u kome se razgovara samo o kladionicama i trecem entitetu, jer ni sa prvim ni sa drugim nema mnogo uspjeha.

Inace, ne znam. Sto bi se drugo moglo uciniti? Da ponovno okrenemo haubicu prema Starom mostu. Steta je, bolan. Nema dugo da su ga obnovili.


Ante Tomic,
Jutarnji list
(24sata.info)



Vezano za temu:



Copyright © 1999-2010 by Camo, All Rights Reserved