HRAM U KOSMAJSKOJ

Biljezim ove redove bojeci se da sam jedan od rijetkih zivih svjedoka toga davnog dogadjaja u Beogradu.

Moj najblizi rodjak Abdulah Hadzic, imam beogradske Bajrakli dzamije, bio je tesko bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (cini mi se cetvrtog) 1944 godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tuznoj svecanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici.

U stravicno unakazenim prostorijama dugo skrnavljenog Hrama zatekao sam malu grupu uplakanih i izbezumljenih od bola zena u dronjcima. Medju tim nesretnim zenama bila su samo dvojica ili trojica starijih muskaraca, jos uvijek pometenih od velikih strahova koje su tek prezivjeli. To su bili beogradski Jevreji, njihove zene i rodbina sto su dosli da prisustvuju ovoj tuznoj svecanosti. Stajao sam medju njima pognute glave misleci na strahote kroz koje smo svi, a narocito Jevreji, prosli tih strasnih ratnih godina nacistickog zla i bezumlja.

Pojacana zapomaganja i plac skrenuli su mi paznju na jednog omanjeg covjeka koji je upravo ulazio u Hram. Covjek je bio u partizanskoj bluzi sa opasacem i partizanskom Spomenicom na grudima. Imao je naocare i bio veoma utucen. Ojadjene i uplakane zene opkolile su ga i drzale za ruke i ramena sa svih strana. Covjek u partizanskoj bluzi bio je uznemiren i iza njegovih ocala primjetio sam suze.

Taj omanji covjek medju ucviljenima u dugo skrnavljenom jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici bio je Mosa Pijade.

Zan Konfino, ljekar i knjizevnik, i Raka Ruben, foto reporter ”Politike”, stajali su pred ovim tuznim skupom i molitvom i govorom otvarali ovaj skoro potpuno unisteni Hram.

Sjecam se dobro, Zak Konfino obucen u nekakvu iznosenu vojnicku bluzu govorio je potresno o tuznim sudbinama milijuna ”malih Avrama i Isaka” diljem Evrope koji su pobijeni i spaljeni samo zato sto su se zvali Avrami, Mose i Isaci.

Eto, proslo je vise od cetiri desetljeca, a i danas u mome sjecanju zivi molitva koju je govorio Raka Ruben i ”mali neduzni Avrami” koje je u svojoj tuznoj besjedi nekoliko puta spominjao zak Konfino toga hladnog i davnog decembarskog prijepodneva u jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici u Beogradu.

Ima nekih stvari koje se nikada u zivotu ne zaboravljaju.

Nikada necu zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorcolu, na moje drage skolske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeca, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i ucene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji ucio higijenu, matematiku, njemacki jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, isao na utakmice i na djacke igranke…

Podsjetilo me je i podsjeca i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u ciju sam kucu u Jovanovoj ulici na Dorcolu cesto sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u nasu kucu pored beogradske Bajrakli dzamije.

Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cincari i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala.

Eh, ti ”mali Avrami” Zaka Konfina pomenuti prije cetrdeset ljeta i danas zive u meni.