Prije nego sto ce njegova knjiga Najmracniji momenat: Britanija i destrukcija Bosne biti predstavljena u Bosanskom institutu u Londonu, pred popunjenim auditorijem dvorane Vestminsterskog univerziteta, Brendan Simms je, u ekskluzivnom intervjuu za Dane, govorio o svom rukopisu koji je uznemirio brojne mocnike prethodnog desetljeca.

Kada je 34-godisnji doktor historijskih nauka i predavac na Univerzitetu u Cambridgeu, Brendan Simms (inace po ocu Irac, a po majci Nijemac), zakucao na vrata Douglasa Hurda, konzervativca skolovanog na Eaton koledzu, stubu britanskog establishmenta koji sada pohada i princ William, domacin je racunao da ce dvostruko mladeg gosta "navesti na svoj mlin", onako kako je to vec desetljecima uspijevao u svojim razlicitim ministarskim ulogama i duznostima, i u domovini i, jos vise, u inozemstvu. Onako visok i prav, besprijekornih manira i duboka glasa obogacenog izgovorom vise britanske klase, sada vec lord prema zaslugama, gosp. Hurd je iza sebe imao blistavu karijeru politicara i diplomate kada se u ljeto, nakon srebrenickog masakra, povukao iz javnoga zivota.

Slijedeci vlastiti pragmatizam, u zavrsnici je mislio da povlaci i dva unosna poteza.

Kao prvo, poput vecine politicara u odlasku, preuzeo je visoku savjetodavnu ulogu u vodecoj britanskoj banci NatWest, uz golemu naknadu. Kao drugo, sjeo je da pise dvije autobiografske knjige - memoare o posljednjim godinama svojeg diplomatskog sluzbovanja. Igrom slucaja, obje ove odluke obile su mu se, u manjoj ili vecoj mjeri, o glavu.

Posredovanje izmedu NatWesta i Slobodana Milosevica o privatizaciji telekomunikacijskih usluga u Srbiji bio je, blago receno, nevjerojatno neoprezan potez. "U interesu Zapada je da pomogne Srbiji", pravdao je Hurd svoje odlaske i razgovore sa covjekom kojeg ce svijet kasnije optuziti kao ratnog zlocinca.

Memoarima pod ambicioznim naslovom Lekcija iz Bosne: Britansko videnje konflikta, Hurd je medutim zelio iz svoga ugla prikazati dogadaje i opravdati nacin na koji je na njih reagirao, vodeci (po misljenju mnogih) svoju katastrofalnu britansku politiku prema Bosni i Hercegovini.

Nedugo nakon Hurdovih skupo placenih pregovarackih usluga u Srbiji, Milosevicu se pocelo tresti pod nogama i lordovo mesetarenje dozivjelo je debakl; memoari, pak, popraceni TV serijom, pokazali su se epitafom jednoj neslavnoj politici.

U medjuvremenu, konzervativci su izgubili vlast u Britaniji i samouvjereni eatonac potpuno je nestao sa scene kojom je godinama, ako ne i desetljecima, suvereno vladao.

No zlodusi i grijesi progone covjeka onda kad mu je spokoj najpotrebniji. "Bosna ce Douglasu Hurdu biti ugravirana na nadgrobnoj ploci", predvidio je jedan smjeli britanski komentator. Uskoro vec vise nije bilo tajna da i samog lorda muci nesanica zbog male balkanske drzave koju je u prvoj polovici rata smatrao "nevaznom za britanske interese".

Ovako losa procjena politickog trenutka skupo je kostala celnog britanskog politicara: u drugoj polovici rata, tvrdi Hurdu blizak izvor, Bosna mu je "postala opsesijom do te mjere da ga je potpuno paralizirala". Neke lekcije iz Bosne jos uvijek su mi na pameti kao veliki znak pitanja, napisao je on nedavno. No kad je u pitanju Lord Douglas, onda znak pitanja nije u smislu preispitivanja ucinjenog ili neucinjenog koliko vlastite tastine.

Odgovorni politicari, ako ih ima, bore se sa savjescu zbog posljedica svojih krivih prosudbi i pogresnih odluka. Oni drugi pak, a Douglas Hurd spada medu njih, bore se sa svojim kriticarima nastojeci dokazati da nikad nisu niti bili u krivu. Stoga nije trebalo niti ocekivati da bi susret umirovljenog ministra sa autorom knjige koja ga neumoljivo kritizira, mogao proci u ugodnoj atmosferi.

"Kada sam dosao, Douglas Hurd je sa mnom isprva razgovarao svisoka, argumentima i tonom koji covjeka uljuljkuju poput sedativa; zelio me pridobiti za svoj nacin razmisljanja, preobratiti, ali kada je vidio da mu to ne uspijeva, onda je postao neprijateljski raspolozen prema meni", kaze dr. Simms.

Kada je Unfinest Hour (Najmracniji momenat) izasao iz tiska, Hurd je hitro reagirao tekstom u edinburskom listu Scotsman, najavljenim kao prikaz knjige, a materijaliziranim kao Hurdova obrana vlastite tastine.

"Za mene nije nista novo", pise Hurd, "da budem meta napada novinara koji misle da pisu predlozak povijesti. No, biti meta napada jednog historicara ipak je nesto drugo, i deprimirajuce je saznanje da onima koji pisu o skorasnjoj proslosti nedostaje objektivnosti u istoj mjeri kao i novinarima koji su u trci za vijestima dana... Rat u Bosni izaziva jake emocije, i stoga nije za osudu potreba da ih neko iskaze. No Simmsove optuzbe su toliko ekstremne da sam imao muke otkriti koje mu je bilo polaziste… Njegova analiza toliko je ekstravagantna da je spisak onih koje kritizira zato sto taj stav ne dijele - jako dugacak. Na udaru su i ministri, i diplomati, i generali, i mirotvorci, i mediji, i akademici, pa cak i ondasnji kriticari vladine politike kao sto je, recimo, Paddy Ashdown..."

Nazalost, kad je ovo pisao, bivsi sef diplomacije nije bio svjestan da je samog sebe demantirao pruzivsi de facto dokaze koliko je objektivan i seriozan bio Simmsov analiticki pristup. To su, medutim, izdvojili brojni drugi recenzenti. Tako kriticar Observera Nick Cohen pise: "Mozda cemo naci bolje argumente za 'pokopavanje' posljednje konzervativne vlade kada budu dostupni svi sluzbeni dokumenti, ali paznja koju Simms posvecuje detaljima i hladni, literarni gnjev cine Najmracniji trenutak do sada najboljim epitafom prezira vrijednim godinama Majorove vlade...."

Opisujuci mentalitet Hurda, Rifkinda i Davida Owena, Simms je iskovao frazu "konzervativni pesimizam" kojom kvalificira njihova nastojanja da se zaobide odgovornost Srba za zlocine i da se preuvelicaju teskoce eventualne intervencije, a da se istodobno etnicko ciscenje prihvati kao "neugodna zivotna cinjenica".

"Ideoloski razlozi mogli su Britaniju navesti da promatra bosanski konflikt skrstenih ruku", pise Cohen, "ali Hurd je otisao korak dalje. Ne samo sto je Britanija odbijala da zaustavi srpsku agresiju nego smo se svojski potrudili da onemogucimo bilo koga drugoga u takvoj nakani... Postimperijalisticki zamor pomijesan sa cistom imperijalistickom arogancijom", zakljucuje Cohen.

"Knjiga Brendana Simmsa na uznemirujuci nacin baca svjetlo na, kako se kaze, prosrpske sentimente u konzervativnoj vladi i vojnom establishmentu za vrijeme rata u Bosni", pise John Phillips u Timesu.

"Fotografija na koricama knjige prikazuje generala Sir Michaela Rosea, britanskog zapovjednika UNPROFOR-a od pocetka 1994. do pocetka 1995. kako se (srdacno i sa osmijehom, op.a.) rukuje sa generalom Ratkom Mladicem, zapovjednikom srpske vojske, na Novu godinu 1995, ali kao najveceg krivca za pogresnu procjenu stete koju ce britanska politika proizvesti na Balkanu, najvise optuzuje gosp. Hurda."

Ogroman broj knjiga napisan je vec o ratu u Bosni, ali knjiga Brendana Simmsa jedan je od najboljih, ako ne i najbolji doprinos toj temi, rekao je na promociji knjige ovoga tjedna bivsi celnik Laburisticke stranke Michael Foot.

Ako se ocjenjuje da je Europa kriva za historijsku pogresku u bivsoj Jugoslaviji, onda je vrlo vjerojatno da ce Britanija biti ocijenjena kao intelektualni predvodnik ove pogreske, navodi Brendan Simms novinara International Herald Tribunea Briana Beedhama. Koji su onda, po Simmsu, ti veliki grijesi?

DANI: Gospodine Simms, sto Vas je pokrenulo na pisanje ove knjige: osjecaj nepravde ili zelja da eksponirate istinu?

SIMMS: Pokrenuo me intelektualni i strateski promasaj Britanije da jednu veliku krizu razrijesi, promasaj koji je nanio strahovitu stetu narodu u Bosni i Hercegovini, ali i Britaniji i njezinom ugledu. Kako u domacim, tako i u globalnim okvirima. Želio sam iznijeti na vidjelo koliko su ovi potezi bili intelektualno i politicki pogubni, prepustivsi "protagonistima", licnostima koje sam intervjuirao ili dokumentima koje sam navodio, da govore sami za sebe. Na taj nacin knjiga je izasla kao polemicki tekst, ili cak predlozak na 460 stranica u kojem sam, za razliku od, recimo, Janine di Giovanni, Eda Wulliama ili Roya Gutmana, zaobisao moralno-humanitarni aspekt sukoba. Mogao bih reci da moje polaziste nije bio bosanski, vec britanski ugao... To je knjiga o jednoj eliti i politickoj "kulturi", o mentalnome sklopu, a ne o ratnim dogadanjima. Strateska cinjenica jeste da je glavnina ispaljenih metaka i granata dolazila od bosanskih Srba i da je glavnina zrtava bila na bosnjackoj strani, tako da se pokusaji relativiziranja ovih cinjenica mogu protumaciti samo kao kampanja sa ciljem da se izbrisu razlike izmedu zrtve i pocinitelja.

DANI: Za citatelja najuzbudljivije poglavlje jeste ono o ulozi generala Sir Michaela Rosea u bitki za Gorazde. Uklapanje dokumenata, podataka i izjava najrazlicitijih sudionika gorazdanske borbe za opstanak, cime se kao metodom dosljedno sluzite u cijeloj knjizi, ovdje je dovedeno do perfekcije i zato se cita gotovo kao spijunski roman. Ovo tim prije sto su tadasnja zbivanja u opkoljenoj enklavi jos uvijek jedna od najnerazjasnjenijih epizoda rata u BiH. Kao sto je na politickom planu Douglas Hurd krojio tzv. realpolitiku koja je ozbiljno naskodila i Britaniji i Bosni, tako je na vojnom planu, na terenu, tu istu politiku provodio u djelo general Rose. Posto se u knjizi uglavnom uzdrzavate od vlastitih ocjena i zakljucaka, moram Vas pitati za misljenje koliko su Roseovi motivi bili vojne, a koliko privatne naravi?

SIMMS: Mislim da se Rose istinski plasio intervencije NATO-a...

DANI: Zato sto je zelio da Gorazde padne, ili zato sto se plasio da nema adekvatnu vojnu ekspertizu za takvu izmjenu mandata? Jer premda je njegovo imenovanje pozdravljeno kao izbor iskusnog ratnika, kasnije se ispostavilo, a i Vi to u knjizi kazujete, da Rose nije bio dorastao terenu niti vrsti ratovanja na kakvu je naisao u BiH?

SIMMS: Mislim da se on istinski bojao promjene mandata, bojao se intervencije NATO-a u toj mjeri da je u sve sumnjao... Nije vjerovao ni izvjestajima civilnog osoblja UN-a, ni svojim vlastitim specijalcima SAS-a, pogotovo ne bosanskim braniteljima, cije je potencijale i ucinkovitost, kao i realnu opasnost od srpskog napada (manijakalno, op.a.) umanjivao.

DANI: Koliku ulogu su tu imale njegove simpatije prema bosanskim Srbima, ili antipatije prema "muslimanima"?

SIMMS: Iz njegovih vlastitih memoara vidi se da je imao vise prezira nego simpatija kako za politicke, tako i za vojne predstavnike bosnjackog naroda, dok je istovremeno kao vojnik bio naklonjen srpskoj strani. U svakom slucaju, on je do zadnjeg casa poricao da ce Srbi krenuti u napad da osvoje Gorazde. Odbijao je priznati da mu poglavlje 7 Povelje UN daje mandat za aktivnu operaciju. Ukratko, on jednostavno nije zelio biti uvucen u ratni okrsaj sa Srbima.

DANI: Oni koje ste Vi kritizirali vracaju Vam kritike argumentom da "niste iznijeli nikakve nove dokumente", ali bez obzira bilo to istina ili ne, poglavlje o jazu izmedu pozicija britanske vlade i americke administracije mozda prvi put na jednom mjestu iskristaliziralo je transatlantske razlike i frustracije americkih politicara britanskim opstrukcijama. Vi naglasavate to kao jedan od glavnih propusta, bolje reci pogresnih politickih procjena Majorove vlade, i navodite brojne usporedbe sa krizom oko Sueckog kanala?

SIMMS: Americko-britanski jaz izazvan britanskim opstrukcijama, i posebno svade unutar Sjevernoatlantskog saveza izazvane su nastojanjima Britanije da preuvelica rizike i stoga blokira inicijative za intervenciju u Bosni, koju je Majorova vlada pod svaku cijenu nastojala izbjeci. Britanija je cak opstruirala i osnivanje medunarodnog suda za ratne zlocine...

DANI: A Vi ipak zagovarate stajaliste da nije u igri bila tzv. teorija zavjere, nego da se, u najgorem slucaju, radilo o saucesnistvu iz politicko-strateskih razloga...

SIMMS: Mislim da su dva momenta, dva elementa bila kljucna u odredivanju britanskog stajalista i britanske politike u Bosni: kao prvo, Majorovi ministri te politicki i vojni eksperti koje su oni konzultirali (u knjizi pise da su to morali biti istomisljenici, inace bi otpali, op.a.) nisu vjerovali da su britanski interesi zastupljeni na tom dijelu Balkana, niti su vjerovali da ce ova kriza poprimiti dimenzije koje je poprimila. Kao drugo, takoder su bili uvjereni da bi intervencija mogla uspjeti jedino uz ogromnu cijenu, materijalno i u ljudstvu. Jednom kad su stvari ovako postavljene, ne samo da je bio imperativ tu poziciju obraniti nego u njoj i istrajati do samoga kraja. I tako je nastala strategija kojom se vjestacki napuhivala srpska vojna sposobnost, minimalizirala "muslimanska" i hrvatska, osudivao tzv. "kaubojski pristup" i taktika Amerikanaca, ispredale price o stoljetnoj mrznji i brisale razlike izmedu zrtve i pocinitelja, izjednacavajuci ih.

DANI: Sa poraznim posljedicama...

SIMMS: Tako je. NATO je bio na rubu propasti. Anglo-americki odnosi dosegli su najnizu tacku od kraja tridesetih godina. Bosna i Hercegovina ostala je u rasulu.... A intervencija koja je na kraju ipak dosla, rekao bih da je zakasnila otprilike dvije i pol godine. Zahvaljujuci britanskoj politici.

NASI DANI