27. 03. 2010.
Intervju: Ante Tomic, pisac
Hrvatska je velika piramida korupcije
Razgovarala: Zarka Radoja
Photo: Dragan Kujundzic
Stvar koja me iskreno uzasava jeste da novine svjesno i smisljeno zaglupljuju svoje citatelje: Ante Tomic
Citavo drustvo je premrezeno korupcijom, svi smo korumpirani. Zapravo, to dno piramide koje je najvece, stotine tisuca ljudi koji su kupljeni sitnim penzijama i koji su stekli nesto na neposten nacin, nemaju potrebu obracunavati se jer znaju kako su to sto imaju napravili. Sve sto mi zivimo pociva na lazi i nepostenju. Niko nema potrebu bilo sta mijenjati
Ante Tomic nedavno je objavio svoj cetvrti roman, „Cudo u Poskokovoj Dragi”. Istovremeno, u bioskope je krenuo film za koji je pisao scenario. Knjiga je vec nedeljama najcitanija, a film puni bioskopske dvorane u regionu. Dovoljno da se pisac i scenarist oseca dobro, kao sto se i citalac nakon 200 strana osmehivanja ili gromoglasnog smeha oseca dobro kada zaklopi poslednju koricu knjige. „On se strasno smije svojim junacima. On ima taj gard vizure humora koja mu omogucuje da se digne od realiteta i da ima naboj, ali s druge strane, on je dijete tog kamenjara i pati sa svojim junacima, pati jer mu se neko smije. On ima unutar sebe dvije potpuno razlicite vizure jednog covjeka i mislim da to stvara trodimenzionalnost njegovih junaka, da za citanje njegovih knjiga nisu potrebne 3D naocale... Zato taj smijeh i ta bol, svak sa svoje strane, prave ta lica, i pitka i bolna i trodimenzionalna”, rekao je Rajko Grlic na beogradskoj promociji Tomicevog romana pojasnjavajuci publici zasto je knjiga filmicna i zasto se desilo da su se mnogi gledaoci filma potpuno razumeli sa glavnim junacima na velikom platnu kinodvorane. Humor, kao odbrana od ludila u kojem zivimo, izrugivanje kao nacin ocuvanja zdravog razuma, deo su Tomiceve poetike. Ne samo knjizevne, nego i one koju jednako voli, novinarskog teksta. U najezdi novinara koji su jedva docekali da se hrvatski pisac, nakon visegodisnje pauze, pojavi u Beogradu, e-novine su se izborile za malo vise vremena u kojem se razgovaralo o svemu; sem knjige i filma, o nezaobilaznom Kerumu, ljubavi prema novinama i zasto je Radovan Karadzic simpaticniji od velike vecine hrvatskih celebrity likova.
* U knjizi "Cudo u Poskokovoj Dragi" se izrugujete banalizaciji braniteljskog statusa, danasnjim autoritetima, ljudima koji su nekada predstavljali nikoga i nista a u danasnjim vremenima vode policiju i sl. Koliko uspevate da se izborite sa stereotipima?
Zanima me da mogu nekoga osvijestiti, da pocne malo drugacije gledati, zanima me da citaocu neku traumaticnu politicku pricu ucinim smijesnom. To mi je najbitnije. Da cu nesto uspjeti promjeniti necu niti mi je to ambicija.
* Knjiga je filmicna. Koliki je Grlicev uticaj na pisanje vaseg poslednjeg romana?
U toj knjizi, recimo, osim sto mi je posao sa Rajkom Grlicem veliko veselje, mislim da je bio i divan mentor. Zapravo sam od njega naucio kako se pise scenarij i od njega sam naucio o dramaturskoj vjestini i gradnji fabule i mislim da je to znanje koje sam stekao vidljivo u poslednjem romanu. To je bila nekakva prica koju sam imao u glavi i nisam bio siguran da ce se njemu dopasti, jer to nije njegov svijet, to je zapravo moj svijet. Medutim, njemu se jako dopala, smijao se. Bio sam oprezan gurati mu to pod nos. Mislio sam, to je moja seoska prica, to nisu ljudi s kojima je inace u kontaktu. No, svidjelo mu se.
* U Zagrebu ste radili promociju sa pjevacem Hladnog piva, Miletom Kekinom i naglasili da zelite da napraviti odmak od hrvatske knjizevne scene. Zasto?
Ne mislim da pripadam toj pompoznoj sluzbenoj kulturi. Ja sam nekakav zabavljac. Meni se svida pisati neopterecene, lagane komade. Uopce moj pogled na knjizevnost je drugaciji, moje ambicije su potpuno drugacije od onoga sto jeste ta sluzbena kultura, necega sto se vida medu knjizevnim teoreticarima. Ja bih zelio napraviti komediju sa Vilom Farelom i Dzonom T. Rajlijem. To ne zvuci kao ozbiljna knjizevna ambicija. Ja je naprosto nemam. Pisuci Cudo bilo mi je zabavno igrati se tim opstim mjestima sund literature, uzimati malo iz vesterna, malo iz kung fu romana, napraviti neku zanrovsku mjesavinu. Poigravati se sa trivijalnim zanrovima i to je razlog zasto kulturni mejnstrim u Hrvatskoj nikada nece moci prihvatiti tako nesto, ali ja se ne bunim. Ne mislim da je trivijalno nesto prljavo cega se ne smijem doticati. Naprotiv, igranje sa trivijalnim zanrovima mi je bas veliki gust.
* U bioskopima u regionu trenutno se prikazuje film Rajka Grlica „Neka ostane medu nama”, za koji ste radili scenarij. To je drugi film koji radite sa Grlicem a u najavi je i ekranizacija Poskokove Drage. Izgleda da ste dvojac koji ne treba menjati.
To mi je vise prijateljstvo nego posao i neizrecivi uzitak. Mi sjedimo u jednoj sobi i puno se smijemo. Ima naravno nekih teskih trenutaka, kada gledamo jedan drugoga i pokusavamo dokuciti gdje ide nasa prica, jesu li likovi dobro postavljeni. Tesko mi je raditi sa drugim ljudima, pokusao sam sa nekoliko njih suradivati, i to je nesto u cemu se bas morate dobro osjetiti. Nas dvojica vrlo slicno mislimo, vrlo smo pomirljivi prema idejama drugoga, nemamo se potrebu dokazivati jedan drugome i nekako smo tu u sluzbi price. To je posao u kojem nema sujete. Mislim da je sujeta potpuno suvisna kad je covjek scenarist. On kad krene raditi taj posao, mora znati da nije zaposlio redatelja nego obrnuto, i da je on tu osoba koja svoj talent stavlja u sluzbu tudeg djela. Film je autorsko djelo redatelja. Svi smo mi tu da pomognemo da on to iznese u mrak kinodvorane. Meni se jako svida biti drugi covjek, biti reziserov puzdanik, ali negdje iza. Ne znam zasto mi se to tako dopada. Zapravo, kad pisem scenarij nemam pojma sta ce on dalje s tim napraviti, ne znam kako ce snimiti neke dijelove. To nije moj posao. Kad pocne snimanje, ja odem. Dobar mi je osjecaj, kao i u novinama, ostaviti filmsku ekipu da napravi film, a ja zatvoriti vrata, pokupim se i odem.
* A kada pogledate film?
Lijepo je. Rajko je vrlo spretan i talentiran i znam sta mogu od njega ocekivati. Volim te trenutke u montazi. Uvijek govorim kako je najstrasnije kada se u montazu zatvore redatelj i montazer i pocnu mi bacati neke dobre dijelove teksta. To je zezanje, naravno. Kad zavrsi film i upale se svjetla on me pita sta mislim, a ja obicno u tom trenutku kazem „Strasno!”.
* Da li je tesko izrugivati se svemu svakodnevno?
Kad sam ja pocinjao pisati, a Feralovci su vec bili zvijezde, onda sam pitao Borisa Dezulovica i Predraga Lucica, kako vam to uspijeva. Rekli su mi da je to, jednostavno, posao. I zaista jeste posao. Naravno, treba imati prirodnog dara za izrugivanje i pisanje, ali sam brzo shvatio da je to samo posao. Imas temu, izvoli je napisati i pokusaj biti duhovit i zabavan. Ne znam kako se to dogada. Sjedim, puno razmisljam o prici i to dode. Ima, naravno, strasnih trenutaka kada nista ne dode. Izrugujem se ljudskim manama, drustvenim manama na jednak nacin na koji to rade bilo gdje.
* Zivimo u drustvima koja su dovoljno zabavna da tih trenutaka inspiracije ne fali?
Volim reci da je inspiracija za amatere. Mislim da samo treba dovoljno dugo sjediti i biti strpljiv i da uvijek nesto mozes napisati. Sredina je takva kakva jest. Ja ne mislim da smo mi u bitnome drugaciji, da smo mi nesto zaostaliji, gluplji ili u bilo kom drugom pogledu inferiorniji od drugih ljudi, od ostatka svijeta, posebno na Zapadu. Mislim da ono sto se dogada nama, da se dogada svakome. Kad sam radio Poskokovu Dragu, gdje sam model americke price preselio na tlo mog zavicaja, uzeo sam jednu vestern pricu i htio sam pokazati kako to moze funkcionirati u Dalmatinskoj Zagori. Pri tom ne mislim da sam iznevjerio Zagoru, samo sam htio prikazati kako je to zapravo uvijek jednaka prica o zatucanosti. Zato sam i stavio citat iz country pjesme na pocetku, da bih pokazao kako su ti brdani upravo uvijek jednaki odmetnici i hajduci. Kad i socioloski pogledamo ta brdanska drustva, Crnu Goru, Zagoru, Siciliju, Škotsku, Kentaki, uvijek su to nekakva stocarska drustva, prirodno odmetnicka. Uvijek su u nekakvom sukobu sa sistemom, sa zakonom koji dolazi iz doline. I to je stvar o kojoj sam razmisljao kad sam krenuo pisati knjigu.
* U knjizi stvar spasavaju zene?
Izaslo je nekih desetak kritika te knjige. Ljudima se svida ili manje svida, ali samo jedan ozbiljan knjizevni kriticar, Teofil Pancic, je rekao istinu, ono sto sam ja zelio, da je to prica o smrti patrijarhata, feministicka prica. U knjizi postoji jedna epizoda gdje svekar optuzuje nevjestu da je vjestica. Ja sam tu pricu napisao svjesno kao udicu da se neko ulovi na pricu o vjesticama, da shvati kako je to feministicka pripovijest, znajuci sve te feministicke teorije o vjesticama. To niko nije shvatio, osim Teofila. Kad sam poceo slagati knjigu Nista nas ne smije iznenaditi i kad sam imao pocetni zaplet i zamisljao sam vojnike u izoliranoj jedinici zapitao sam se gdje mi je zena. Tu sam veoma tradicionalan, volim vesterne, a u svakom vesternu imate ljubavnu pricu. Smatram da bez ljubavne price nema price. Ja bi mogao napisati pricu koja nije ljubavna, ali me to ne zanima.
* Sem sto su vam uvek zene jaci likovi od muskaraca, iza sebe imate i jednu knjigu koju ste pisali u zenskom rodu „Ljubav, struja, voda i telefon”. Kako je bilo iz zenske vizure posmatrati svet?
Meni je bilo uzasno zabavno. Mnogo zena mi je reklo da sam pogodio. Ta knjiga nije najsretnije ispala, nije bas najbolje ni prosla zato jer sam je morao jako brzo raditi, bila je po narudzbi i zao mi je zbog toga. Srecom sve nedostatke te knjige na kraju je spasio i iskljucio Vinko Bresan kada je postavio predstavu u Kerempuhu sto me ucinilo sretnim.
* Insistirate na tome da ste pisac i novinar. Imate redovnu kolumnu u Jutarnjem listu gde se svake nedelje na duhovit nacin bavite aktuelnim drustvenim dogadajima, upiruci prstom na primitivizam i glupost. Zasto vam je vazno da pisete u novinama?
Volim brzo reagirati, iako ja nisam hitar i marljiv covjek, ali volim kada nesto trenutno mogu napraviti. Pisanje knjiga traje dvije godine, scenario isto tako, a ovo je nesto sto napravis u trenutku. Danas si napisao, sutra je izaslo, prekosutra vise ne postoji. Svida mi se kako to nestaje, ta kratkovjecnost teksta, mada ih sve ponovo stavim u knjigu, ali mi se svida kako jednostavno odu iz mog zivota. Jednom sam prolazio ulicom i vidio sam nekakav ducan koji se preuredivao. Izlog je bio oblijepljen novinama i, naravno, uvijek kad vidim stare novine, gledam da li je tu nesto moje. Nasao sam svoj tekst, stajao i nakrivljene glave ga citao. Nekako mi se svidjelo kako je taj tekst zavrsio u izlogu. Bas je bilo neke poezije u tome, kako je to trenutak koji prode.
* Kako izgleda medijska scena u Hrvatskoj danas? Radite za najveci korporativni medij u zemlji, koji mnogi smatraju odgovornim za stanje u novinarstvu danas.
Novinarstvo je u uzasnom stanju i nista ne ukazuje da ce biti bolje. Strasno puno stvari me smeta u danasnjim novinama. Strasno mi je takozvano celebrity novinarstvo jer ono istiskuje svaki ozbiljan sadrzaj u novinama. Nedavno je Jurica Pavicic pisao o jednom dokumentarcu gdje je, izmedu ostalog , Italijan koji zivi u Švedskoj i snimio je dokumentarac o Berluskoniju i takozvanoj videokraciji, rekao da su sise i guzice porazile demokraciju. To je stvar koja me iskreno uzasava. To da novine svjesno i smisljeno zaglupljuju svoje citatelje. U novinarstvu danas ja ne vidim neki ozbiljniji politicki pritisak ali pritisak oglasivaca je nesto sto nas treba sve skupa zabrinuti. S time odmah u paketu ide internet novinarstvo koje je potpuno besplatno, sto ja mislim da ne moze biti. Intelektualni rad se ima naplatiti. Nemogucnost da se to naplati, ovisnost o oglasivacima, nas vodi ka tome da cemo biti robovi ljudi koji placaju nase oglase.
* Mislite da vec nismo u takvoj situaciji?
Bas sam objavio tekst o tome kako, gledajuci danasnje medije, skoro da pozelim za vremenom kada su novine sirile vjersku i nacionalnu mrznju. Meni je, zapravo, zapanjujuce sto danas izlazi u novinama. To sta ljudi govore jedni drugima, to sta ljudi govore o svojim partnerima, to sto vidim dvoje koje su novine vjencale, i znam da cu za tri mjeseca citati o njihovom razvodu i da ce to izgledati kao da je pukla kanalizacijska cijev, to je potpuno ponistavanje osobe. Meni to nije manje okrutan svijet, ta medijska stvarnost meni nije manje okrutna od medijske stvarnosti devedesetih. I na kraju, to sam pomenuo u tekstu, meni se Radovan Karadzic cini simpaticnijim od velike vecine hrvatskih celebrity likova.
* Cesto u tekstovima, a i u knjigama, citirate omiljene pjevace, navodite refrene dragih pjesama. Muzika vam je druga ljubav?
Muzika mi je zapravo vaznija. Meni je uzasno zao sto nemam nikakvo muzicko obrazovanje, ne znam pisati note, bio sam lijen da naucim svirati bilo kakav instrument i to mi je veliki nedostatak. Mislim da je muzika najsavrsenija umjetnost, najcjelovitija. Ona odmah ulazi u srce, emocionalna izravnost muzike je nesto sto tekst ne moze imati. Slusam jako puno muzike i kad pisem sa Rajkom, uvijek mu guram neke pjesme ili slazem u glavi neki imaginarni soundtrack tog filma. Za film „Neka ostane medu nama” sam mu rekao da bi trebalo staviti 10 pjesama Pola Sajmona, o ljubavnim porazima, sentimentalne price o nekim starim ljubavima.. Kad pisem tekst uvijek se sjetim neke pjesme. Razmisljali smo o preljubu, pisali o tome pricu, rekao sam mu da sad mora cuti Širli Braun Woman to woman. Zena je uzela prati hlace od muza i nasla je broj nekakve Barbare i isla je nazvati. Rajko, to nam treba u filmu, rekao sam.
* Cesto su vam na meti Mladen Grdovic i Miroslav Škoro. Kakvu muziku oni predstavljaju?
To nije muzika, to je tres koji voli neobrazovan raja. S druge strane, znam da i to mogu povremeno negdje upotrijebiti. Miso Kovac me nedavno zvao. Nismo se uspjeli cuti ali slutim da mu je neko rekao da sam ga stavio na dva mjesta u knjigu. Bilo mi je veliko veselje da mogu negdje staviti Misu Kovaca i uopste ta ideja da policajci negdje zagrljeni pjevaju Misu Kovaca mi je velika fora. Drago mi je da sam to napravio. To je moja mala posveta velikom pjevacu.
* Kako je bilo intervjuisati Isusa Hrista?
Ne znam sta mi je bilo taj tjedan ali sam odlucio napraviti intervju sa Isusom Hristom. Htio sam vidjeti kako bi izgledalo kada Isusa Krista stavim u celebrity kulturu. Zapravo, ja mislim da je to pravi izazov naseg vremena. Mislim da se ne moramo vise posebno baviti nekakvom brbom protiv vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Mislim da je to stvar koju smo dobili. Sada se treba boriti protiv svijeta globalizacije, prljavih medija, svijeta bez novina, bez kulturnih potreba, bez znanja. I u taj svijet sam pokusao staviti Isusa Krista. Ja nisam bas pobozan covjek. To me uveselilo, htio sam pokazati tranvestiju vjere u toj estradnoj realnosti, gdje Isus na kraju kaze da nije pjevac da bi bio Zlatko Sudac.
* Jedan ste od najglasnijih kriticara aktuelnog gradonaclenika Splita Zeljka Keruma. Proslo je vec godinu dana od njegovog dolaska na vlast. Kako se zivi u Splitu?
Kao covjek koji nije glasao za Keruma i koji je jos prije izbora dosta glasno upozorovao da je izbor tog covjeka potpuna katastrofa, moram priznati da sa zluradoscu gledam grozote koje cini, i da to nije iskreno liseno neke pokvarene naslade i nekakve, zapravo, zaprepastenosti. Da imas za prvog covjeka u gradu osobu koju nikada u zivotu nisi sreo... Nedavno sam napisao da je Zeljko Kerum kao svemirski brod Enterprise, da je otisao daleko iza granica poznatog svemira gdje ni jedna politicar prije njega nije stupio. On je nasilnik, neobrazovan, nepristojna osoba i u svemu tome vidi svoju prednost. Bolno je kad dodes u Zagreb pa neko podrugljivo upita kako vam je u Splitu. Ali eto, glasaci su dobili sto su htjeli.
* Nije ni u Zagrebu mnogo bolja situacija da bi mogli Splicanima da se rugaju.
Nije to nesto sto se samo nama dogodilo. To je nesto sto se svakome moze dogoditi. Ja sam dosao 2004. nakon predsjednickih izbora iz SAD, nakon sto je Dzordz Bus dobio drugi mandat. Otisao sam iz Amerike koja je bila puna nesretnih ljudi i u kojoj su svi vikali „Mi nismo ovakvi, mi smo bolji!”. To je, naprosto, relanost. Pametni ljudi su uvijek u manjini.
* Nakon teksta o Hercegovcima mnogi su vas napali, iako je sve sto pise u tekstu realnost. Cini se da se upravo sa tom realnoscu najteze pomiriti.
Ja nisam imao nikakve zle namjere, a ljudi su strasno osudili taj tekst. Mislim da je Hrvatska tim ljudima upropastila zivote. Sluzbena hrvatska politika je bila „Ajmo ih zajebati!”. Sve sto su ucinili od devedesetih na ovamo jeste da su te ljude izigrali, izmanipulirali, prevarili i ostavili na pola puta izmedu neke zemlje kojoj oni ne zele pripadati i zemlje koja njih ne zeli. Zemlje u kojoj su istovremeno konstutivni narod a u drugoj zemlji su iseljenistvo. Negdje se to mora presjeci a nekako mi se cini da se to nece desiti, i da se umjesto toga podgrijavaju iluzije o nekom trecem entitetu ili komadanju BiH. Tim ljudima moramo reci da je BiH njihova domovina, da moraju raditi na dobrobiti te zemlje. To je moje stajaliste koje nije bas najbolje prihvaceno. Postoji zazor da se prema tome nesto uopce kaze. Tesko je jer 20 godina zivimo u tome. To je preveliko klupko frustracija, tesko je prici a da nekoga ne povrijedis.
* Da li je problem odnosa Hrvatske prema Hrvatima u Hercegovini tabu u hrvatskoj javnosti?
Mislim da se oni u velikom dijelu hrvatske javnosti percipiraju kao univerzalni negativci. To je stvar koja me uzasno ljuti i zalosti, to kako se prave strasila od tih ljudi. Ima istine i da je Ivo Josipovic pobijedio na izborima bas iz tog inata prema Hercegovcima, sto mislim da je uzasno pogresno. Od njih su napravili nekakva strasila i moj tekst je bio protiv tog stava. Hercegovci su takvi jer smo ih mi unesrecili, politika Franje Tudmana je to napravila i da zapravo, svi mi snosimo krivnju zbog takvog odnosa prema njima.
* Da li je Hrvatska drzava stvorena za ugodu lopuzama?
Da. To je dosta zabrinjavajuce, ta piramida korupcije koja se zapravo zove Republika Hrvatska. Hrvatska je velika piramida korupcije. Shvacas kako je to nesto sto ne znas lako rijesiti. Kad vidim kako su postavljeni drustvo i drzava, ne vidim da se tu da ista popraviti. Citavo drustvo je premrezeno korupcijom, svi smo korumpirani. Zapravo, to dno piramide koje je najvece, stotine tisuca ljudi koji su kupljeni sitnim penzijama i koji su stekli nesto na neposten nacin nemaju potrebu obracunavati se jer znaju kako su to sto imaju stekli. Sve sto mi zivimo pociva na lazi i nepostenju. Niko nema potrebu bilo sta mijenjati. Mi koji pisemo te neke ljevicarske tekstove, mi pisemo o socijalno osjetljivom malom covjeku. Mali covjek je zapravo vrlo cesto neki sitni lupez. Bob Dilan navodi kako je jednom isao na koncert Frenka Sinatra mladeg, nesto poslije toga su razgovarali i Frenk Jr mu je rekao „A sta mislis sta bi napravili da otkrijemo da je onaj mali covjek za kojeg se borimo, da je on zapravo gad?”. Bob Dilan je odgovorio kako misli da im se to ne bi svidjelo. Zapravo, kada govorimo o toj korupciji, taj ko je smuljao nesto sitno invalidsku penziju, da li on zaista zeli da se nesto promijeni.
e-Novine
|
