BOSNA U IDEJI I REALIZACIJI VELIKE SRBIJE
U sagledavanju cilja ali i nacina agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu treba imati u vidu nekoliko cinjenica na kojima su oni utemeljeni. Milosevic je vrh piramide propalog sistema koji je trazio nacine kako da ostane na vlasti. Njegov karakter kao licnosti, njegove ambicije kao lidera, njegove metode kao agresora treba vidjeti u kontekstu tog cilja. Prvo sto se nametnulo kod postavljanja tog pitanja bilo je saznanje da je je aparat preglomazan i da mu je politicki imidz u svijetu ali i u Jugoslaviji potrosen. Iz preglomaznosti je proizaslo rijesenje redukcije sistema po kadru ali i prostoru, a iz potrosenosti komunistickog imidza proizasao je kleronacionalizam sa krajnjim manifestacijama nacizma. U tom kontekstu treba sagledavati eliminaciju nesrpskih kadrova iz institucija vlasti (drzavnog, armijskog i partijskog aparata) sto jeste redukcija sistema po kadru, ali i prvobitno odbacivanje Slovenije, pa dijelova Hrvatske i Makedonije iz Jugoslavije, sto je redukcija po prostoru. U tom kontekstu treba vidjeti i zamjenu petokrake sa kokardom, sto jeste zamjena politickog imidza. Da bi razumjeli ono sto se Bosni desava sa strane nosioca ideje Vleke Srbije u zadnja dva vijeka, u onom sto su cinili kralj Aleksandar, Aleksandar Rankovic ili onom sto upravo cini Slobodan Milosevic napravit cemo osvrt na ideju, plan ali i takticke poteze ostvarenja velike srpske drzave poznatu kao Velika Srbija. Ona je bila strategijski cilj agresije i na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i 1992. godine i sto je najtragicnije ona je danas (januar 2000. godine) jos uvjek jedina ideja vodilja Srpski narod a sav sukob izmedju opozicije i vlasti u Beogradu i jete u nacinu kako je realizovati.
Agresija na Bosnu danas u pisanjima ideologa Velike Srbije
Tvorcem tog projekta Velike Srbije smatra se Ilija Garasanin koji je 1844. godine napisao plan za ostvarenje te zamisli i nazvao ga "Nacertanije". Garasanin je opijen uspjehom Srba u I i II srpskom ustanku te slabostima koje je vec pokaziuvala Turska carevina. Kao sto smo vec ranije istakli, on stvaranje velike srpske drzave, prostorno i ekonomski vidi na racun turske carevine i "muslimana" pod kojim prodrazumjeva sve narode koji su za vrijeme Otomanske imperije odnosno Turske carevine primili islam kao politcki imidz vlasti ali i na racun ostalih balkanskih naroda koje treba posrbiti.
O vlasnistvu nad zemljom Bosnom tada govori nam cinjenica da i on Bosance naziva Bosnjacima bez obzira na vjersku pripadnost "da se za vremena nekoliko mladih Bosnjaka u srpsku sluzbu drzavnu prima .... koji bi ono sto su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli." Garasanin pise da treba narod odvracati od Austrije i pridobiti ga za Srbiju, Bosnu naziva Bosnom i smatra da krajnji cilj treba biti njeno prikljucenje Srbiji. "Ovo bi se najbolje postici moglo posredstvom fratara ovdasnjih, izmedju kojih najglavnije trebalo bi za ideju sujedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti".
I dok Garasanin govori o posrbljavanju drugih naroda na Balkanu u cilju formiranja Velike Srbije to Vuk Stefanovic Karadzic 1836. godine sve susjedne narode uvrstava u Srbe. "Zaista se zna da Srbi zive u danasnjoj Srbiji, u Metohiji, u Bosni, u Hercegovini u Crnoj Gori ....." i tako nabraja on sve narode koji govore slicnim jezikom i on ga naziva "srpskim" i zakljucuje da su ti narodi "Srbi".
Petar II Petrovic Njegos: vladika i pisac Gorskog Vijenaca, 1847. godine. Interesantan je i kao vladika ali i pisac djela koje su Crnogorci privrzeni usmenoj tradiciji i guslama iz generacije u generaciju ucili napamet. Svog politickog idola vidi u Karadjordju Petrovicu vodji Prvog srpskog ustanka. Gorski vijenac njemu i posvecuje "Prahu Oca Srbije" "Al' heroju topolskome, Karadjordju besmrtnome,...."
Gorski vijenac je djelo koje je naprosto uporiste iskljucivosti, mrznje, brutalnosti i poziva na razgranicenja sa drugacijima. On ce napisati o onom sto nije krscansko: "Nekrscu se fore usmrdjese..." za ezan hodze on ce reci ili neko od njegovih likova u Gorskom vijencu: "odza rice na ravnom Cetinju!" O odnosu prema protivnicima on pise: "Koliko je ravnoga Cetinja, ne utece oka ni svjedoka, ni da kaze kako im je bilo, te pod sablju svoju ne metnusmo..." O odnosu prema imovini protivnika pise: "Kuce Turske ognjem izgorijesmo, da se ne zna ni stana ni traga od nevjerna domacega vraga..." Odnos prema vjerskim objektima protivnika izrazava rijecima: "Djeklicki se razbjezase Turci malo koga od njih posjekosmo ma njihove kuce popalismo; od meceta i turske dzamije napravismo prokletu gomilu, neka stoji za uklin narodu." Za pokolj protivnika i rusenje njegovih kuca i vjerskih objekata pocinioci tog djela dobijaju nagradu i oreol heroja ali i Njegos izvor duhgovnosti svog naroda vidi na Kosovu: "Cuj, narode, svi skinite kape ! Hocu spomen da cinim dusama vitezova nasega naroda; Danas ce im najmilije biti, od Kosova nigda kao danas." Njegos ce napisati o suzivotu razlicitih vjera i ovo: "Kriz i luna ta dva strasna simbola njihovo je na grobnice carstvo, to je biti jedno ali drugo."
Nikola Stojanovic rodjen u Mostaru (1880. - 1964.) godine je bio clan Jugoslovenskog odbora za ujedinjenje Juznih Slavena. Hrvate ne smatra narodom, smatra ih tudjinskom avangardom a Srbe prestavnicima principa Balkan - balkanskim narodima. On zagovara bespostedan rat izmedju nosilaca ova dva principa "Ta se borba mora voditi do istrage nase ili vase. Jedna stranka mora podleci", pisao je.
Jovan Cvijic (1865.-1927.) poznat je kao kartograf i demograf. Njegova pisanja su bila "naucna utemeljenja" ideji velikosrpstva. On pise da se srpski problem "mora resiti silom". Bosnu smatra oblascu cisto srpske rase i to podize na nivo "opste poznatosti".
Vasa Cubrilovic (1897. - xxx) poznat je kao tvorac memoranduma za rijesenje albanskog problema u Srbiji. Taj memorandum je izvoriste ideja za rijesenja problema i sa ostalim narodima i prosotrima. Cubrilovic je poznat i kao ideolog organizacije "Mlada Bosna" koja je izvrsila atentat na austrijskog prestolonaslednika Fernidanda. Cubrilovic pise: ".. dobijanjem bitke i osvajanjem jedne zemlje dobija se pravo nad zivotom i imanjem osvojenih podanika.... na macu se gobi ne samo vlast i gospodstvo nego kuca i imanje."
On predlaze naseljavanje Srba u masama, oduzimanje zemlje domacem stanovnistvu i protjerivanje tog stanovnistva, predlaze da se svaka pobuna iskoristi da se stanovnistvo kazni ili da se pobuna vjestacki izazove, ali u miru predlaze i da se zemljiste kupuje. "Jedini nacin i jedino sredstvo to je brutalna sila jedne organizovane drzave, u cemu smo mi uvek bili iznad.." pise Cubrilovic.
O muslimanima pise: "Poznato je da muslimanske mase u opste vrlo lako podlezu uticaju, narocito verskom, da su lakoverne, cak fanaticne. Zato je potrebno prvenstveno ..... pridobiti njihovo svestenstvo i prve ljude od uticaja, ili novcem ili pretnjama." O vjestacki izazivanju pobuna pise: "Nasim kolonistima treba po potrebi podeliti oruzje. U one predele treba plasirati staru cetnicku akciju i poverljivo je pomoci u njezinim zadacima. Narocito treba pustiti jedean talas Crnogoraca s brda da izazovu sukob..." Cubrilovic nista ne prepusta slucaju organizovano drzavno nasilje on pise da treba prestaviti kao "sukob bratstva i plemena i po potrebi dati mu ekonomski karakter." Cilj izazivanja pobna obrazlaze ovako: "U krajnjoj nuzdi mogu se izazvati i lokalne bune koje bi bile krvavo ugusene najefikasnijim sredstvima..." Snage za njihovo efikasno gusenje pored regularne vojske on vidi u "kolonistima, Crnogorskim plemenima i cetnicima". O paljevinama kao sredstvu srpske politike Cubrilovic pise: "Postoji jos jedno sredstvo koje Srbi vrlo prakticno upotrebljavaju posle 1878. godine, tajno palenje sela i ... cetvrti po gradovima".
O onemogucavanju povratka prognanim i naseljavanju njihovih imanja i kuca pise i ovo: "Kolonistima se moraju osigurati svi zivotni uslovi nekoliko godina, ako zelimo da oni tamo ostanu. Nemilosrdno treba gusiti i svaku spekulaciju sa kucama i imanjima iseljenih ..." Koga naseljavati i kako na osvojena podrucja Cubrilovic pise:"U takva sela treba najprije ubacivati Crnogorce, kao ljude drske, nasrtljive, bezobzirne, koji ce svojim ispadima prisiliti ostatak .... da se sele, a onda dovoditi i koloniste iz drugih krajeva." Govoreci o nacinu pomijeranja stanovnistva cija zemlja se zeli osvojiti Cubrilovic pise: "Polazimo sa stanovista da je jedini efikasan nacin resenja tog pitanja - raseljavanje u masi."
Stevan Moljevic iz Banja Luke (1888, ideolog kod cetnickog komandanta Draze Mihajlovica) Moljevic problem Srba vidi u tome sto nisu povukli granice Srbiji jos 1918. godine a one po njemu "moraju da uhvate celo etnicko podrucje na kome Srbi zive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora." On dalje vidi gresku Srba i Crnogoraca kod formiranja Jugosalvije u tome sto su ono u nju " odmah utopili i Srbiju i Crnu Goru i srpstvo, dok su ostali - Hrvati i Slovenci i muslimani - posli protivnim putem - da od Jugoslavije sve uzmu, a nista ne daju.." Moljevic predlaze da se ta greska ispravi " a ispravice se samo ako Srbi odmah pri vaskrsu Jugolsavije, vec u prvom casu, i bez icijeg pitanja, stvore homogenu Srbiju u granicama kako su napred oznacene, pa tek onda se te osnovice, kao svrsenog cina, pristupe uredjenju svih ostalih pitanja sa Hrvatima i Slovencima." Ovdje treba primjetiti da kod "svrsenog cina" dogovora sa Hrvatima i Slovencima nestaju muslimani cak i sa malim "m". Metod srpskih promjena i pozicije Moljevic vidi u hegemoniji: "Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji".
Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti 1986. Godine
Memorandum nastaje u vremenu demokratskih promjena u svijetu koje se pocinju osjecati i u Jugoslaviji. Kljucni dio tih demokratskih promjena bio je gubljenje monopola vlasti komunisticke partije (SKJ) i hegemonije u njoj sa strane srpskih kadrova. To je vrijeme kad Milosevicevog otvoreno poziva Srbe na pobunu parolama: "Svi Srbi moraju ziveti u istoj drzavi" ali i "Niko ne sme da bije Srbe". Da li je Milosveic bio podsticaj za Memorandum ili Memorandum Milosveicu ostaje pitanje ali da Memorandum sadrzi sve ranije velikosrpske poruke to je izvjesno. Memorandum polazi od mogucnosti raspada Jugoslavije kao drzavne zajednice. Njim se naglasava "neodredjen" i "silno aktuelizovan tezak polozaj srpskog naroda" posebno onog dijela koji zivi u drugim republikama. Memorandum teziste svoje kritike stavlja na Ustav iz 1974. godine po kom je po njemu Srbija podjeljena na tri dijela u cemu oni vide izjednacavanje autonomija sa Republikama ali upotrebljava se i laz po kom autonomije namaju isti broj predstavnika organima federacije. Medjutim istina je da je upravo takvim ustavnim rijesenjima Srbija utrostrucila svoju poziciju u Federaciji. Prisjetimo se tragikomicne manipulacije sa Sejdom Bajramovicem kao clanom predsjednistva SFRJ sa Kosova, takav glas je Srbija imala i u Vojvodini. Memorandum rijesenje srpskog problema trazi u istoriji jer to po njima Srpski narod ranije nije bio u mogucnosti. "Zbog toga se mora otvoriti mogucnost svim nacijama Jugoslavije da se izjasne o svojim teznjama i namerama. Srbija bi se u tom slucaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes." Kao sto znamo Srbija je sama pozurivala to "izjasnjavanje teznji namera drugih naroda" kako bi mogla sto prije izraziti i realizovati sopstvene. U toj brzini i "jasnosti zelja" Srbija je vidjela svoju prednost a u sili kojom je raspolagala (JNA i formirane paravojne formacije) organizovanosti koju je stvorila (bivsi sistem, pravoslavna crkva, SANU i dr.) garanciju da ce napokon i realizovati san o Velikoj Srbiji.
Sirenje Srbije
Teritorija Srbije se nezaustavljivo sirila od Beogradskog pasaluka prema drzavi sa neskirivenom zeljom za "hegemonijom na cijelom Balkanu" a ona je vodila preko "hegemonije na prostoru juznih Slavena". Srpski ustanak 1813. godine protiv Turske uticao je da je Srbija dobila autonomiju. Autonomija je ozvanicena u Jedrenima 1829. godine ali Srbija dobija i "papire" za sest nahija koje su Bosnjaci smatrali sastavnim dijelovima Bosne (Sabac, Loznica, Valjevo, Cacak, Uzice, Pozega). Opijeni ustankom i onim sto su njim dobili Srbi su krenuli u novi ustanak i 1833. godine. Slobodu Srbija dobija 1867. godine kada Beograd napusta posljednji turski vojnik, a nezavisnost, kao i Crna Gora, na Berlinskom kongresu 1878. godine. Teritorijalne aspiracije prema susjednim narodima rastu ali i teritorija Srbije se uvecava. Garasaninovo "Nacertanjije" naprosto postaje "sveta knjiga" koja je opila Srbe. Srbija krece u novi rat I balkanski kojim zauzima Kosovo i Metohiju (1912 - 1913.) Zauzimanje Kosova i Metohije je propraceno pokoljom Albanaca. O tom genocidu pisao je Dimitrije Tucovic u knjizi "Srbija i Albanija" osudjujuci genocid nad golorukim albanskim stanovnistvom. Interesantno je da se taj novoosvojeni prostor odmah smatra Srbijom ali i strategijskim prostorom za nova osvajanja. Cijela plejada ljudi od pera "dokazuje" kako su upravo ti novo osvojeni prostori "vjekovima pripadali Srbima" ali su i "preduslov za njihov opstanak" i put do "konacnog cilja". Problem je sto niko pouzdano nije znao sta je to konacni cilj?
Jefto Dedijer (otac Vlade i Stevana ali i autor prve karte Velike Srbije, primjedba S.K.) u knjizi "Nova Srbija" pise "Osvajanje Kosova i Metohije daje Srbiji nevjerovatan polozaj da osvoji cijeli Balkan". U istoj knjizi on euforicno govori o nuznosti da sve narode pretvara u Srbe pa i Albance: "... sve cemo ih pretvoriti u Srbe" pise on sto nije tacno jer projekat Velike Srbije je preskup projekat i njega mora neko platiti a to su oni koji se porobljavaju, osvajaju. (posrbljavati se mogu Crnogorci, pravoslavci u Hrvatskoj, Kosovu, Bosni ali ne i ostali. Njima je namjenjen progon, smrt, ponizenje) 1914. godine (27 juna) organizovanjem atentata na Austro-Ugarskog prestolonaslednika Ferdinanda Srbija je prakticno potpalila fitilj prvom vjsetskom ratu. 1918. godine poslije I svjetskog rata, u kom je poginulo 20% aktivnog srpskog stanovnistva i Srbija bila razorena, kao da se osmjehnula sreca velikom srpskom snu, saveznice (Francuska, Engleska ...) odlucuju da umanje prostorni uticaj Austro-Ugarske odnosno Njemacke, te formiraju Jugoslaviju, cija je vodeca snaga Srbija. Uticaj Srbije se napokon prosiruje ne samo preko Drine vec sve do Alpi, Jadranskog mora. Kako je tu situaciju koristio kralj Aleksandar da u miru ekonomskim, vojnim, policijskim i politickim mjerama, na prostoru Jugoslavije, realizuje Veliku Srbiju o tome smo pisali. Formiranjem Jugoslavije 1918. godine Srbija je dobila "papire" prostornog uticaja od Triglava do Djevdjelije, od Djerdapa do Jadranskog mora, sad ih je trebalo uciniti srpskim i braniti. Ni 1945. godina tu poziciju Srbije nije izmjenila i dalje Srbija i Srpski narod su vodeci u novoj zajednici. Konkurentskom narodu Hrvatima vjesto anputiraju "profasisticku ideologiju i krivicu za genocid" sopstveni fasizam i cetnistvo se nastoje minimiziarati i proglasavaju se tabu temom. Primjera radi u Foci su cetnici pobili preko 32 000 ljudi, civila od 1941-45. godine ali taj krvavi pir je naprsoto precutan kao da se nije ni desio. U medjuvremanu mjerama Aleksandra Rankovica projekat
Velike Srbije je dobijao nove forme (progon nesrba, naseljavanje Srba i Crnogoraca na prostore mimo Srbije, skolovanje pravoslavne djece iz Bosne, Hrvatske, Kosova.. u Beogradu te vracanje na funkcije u njihove krajeve i sl.) U tom ambijentu i toj inerciji uvecavanja teritorije Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti postavlja pitanje definisanja nacionalnih interesa Srpskog naroda i nacionalnih granica srpske drzave, u tom ambijentu Milosevic kaze da svi Srbi moraju da zive u jednoj drzavi. 1995. godine Milosevic u Dejtonu dobija papire za jos jedan komad osvojene "srpske" zemlje "Republiku Srpsku".
Milosveic kao jahac epokalipse u ideji Velike Srbije
Planom "Ram" Milosevic je racunao odcjepiti dio Hrvatske teritorije i pravcem Karlovac, Benkovac, Zadar izaci na Jadransko more. Operacijama oko Dubrovnika iz Bosne i Crne Gore vec je racunao sa okruzenjem stanovnistva u tom "ramu". Problem agresije na dvije medjunarodne drzave je cuvao "legitimitetom" tragikomicnog Predsjednistva tad vec bivse Jugolsavije koje simbolizuju spomenuti Sejdo Bajramovic i dr. Kostic. U agresiji na Bosnu vidno je da je imao strategisjki cilj potpune okupacije tog prostora i potpunog unistenja Bosnjaka. Racunao je sa: iznenadjenjem, apsolutnom vojno i organizacijskom prednoscu, zbunjenoscu ali i svjesnim zmirenjem medjunarodne zajednice kao i sa nespremnoscu samih Bosnjaka. Izborom Radovana Karadzica, Crnogorca, psihijatra i sina ogorjelog cetnika Vuka Ogrebine osudjenog na smrt zbog zlodjela u drugom svjetskom ratu, te okupljanje oko njega ljudi slicnih ili istih cetnickih opredjeljenja i proslosti (Velibor Ostojic, Nikola Poplasen, Vojislav Seselj, i sl.), za vodju Bosanaca pravoslavaca Milosevicevi planovi u Bosni su bili jasni. To je bilo ocitije njegovim favorizovanjem ljudi koji su trebali u Bosni da simuliraju jednu od "protivnickih" strana, onih okupljenih oko SDA stranke. Naime opredjeljenjem SDA stranke da okupi "Mlado muslimane", vjerske sluzbenike i sitne preduzetnike, kao intelektualno jezgro ta stranka je zapravo bila lisena upravo intelektualaca. Naime u pedesetogodisnjem komunistickom periodu vladanja Bosnom anatemisana je bila i vjera i vjerski sluzbenici. Tom logikom bosanska inteligencija niti je bila niti je mogla biti medju vjerskim sluzbenicima ona je naprosto bila uz vlast (armiju, drzavni aparat i partiju te uz privredu, skolstvo i zdravstvo koje su opet bile pod potpunom kontrolom vlasti). Istina onda kad je SDA stranka postala vlast ona je uspjela, logikom vlasti i zla rata, "kupiti" dio intelegtualaca.
Kako je Milosevic direktno i indirektno odredjivao i organizovao svoje "protivnike" govori nekoliko cinjenica koje su dio strategije i tektike. U Visegradu medju rukovodstvom SDS-a Radovan Karadzic je na njihove prijedloge da poboljsaju odnose sa "Muslimanima" rekao: "Ne, vas zadatak je da ih izazivate, samo izazivajte Muslimane". Na slicnom sastanku u Prijedoru drugi psihijatar Dr. Jovan Raskovic iz Knina je mjesno rukovodstvo SDS-a Milana Knezevica, Milana Babica, Srdje Sredica i dr. pitao: "Imate li u Prijedoru organizovanu SDA stranku?" Kad su odgovorili da SDA jos nije bila organizovana on ih je u cudu pitao: "Pa sa kim vi mislite da se bijete?" Opredjeljenje SDA stranke da se vezuje uz prostor cijele Jugoslavije i imidz vjere islama je proizaslo iz cienjenice da je tada, jos uvjek Jugoslavija funkcionisala u nekoj formi, ali i su Teoloski fakultet u Sarajevu i Srednja teoloska skola, bili institucije na kojima su se skolovali kadrovi slicni po vjeri a ne i naciji ili prostoru (Bosnjaci, Albanci, Turci, Romi, ali prosotrno iz Bosne, Makedonije, Kosova, Srbije, Hrvatske, Crne Gore sl.). Opredjeljenje SDA stranke za Izetbegovica je takodje izbor Beograda a ne Bosne. podsjetimo se da je Beograd jos 1974. godine objavljivanjem knjige "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovica u krscanskoj Evropi zapravo izvrsio politicki "antentat" na istig tog Izetbegovica.
Takav politicki imidz i lider su nametnuti sa strane velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalnog organizopvanja, a za Bosnjake su znacili zamjenu slicnosti po prostoru i organizovanje po principu slicnosti po vjeri. Samo prihvatanje imidza i pravila politickog organizovanja sa strane svojih protivnika znacilo je poraz. Takvim potezima je Milosevic lisio svoje zrtve u Bosni, Bosnjake upravo intelektualne snage u otporu, ono sto se desilo kanije "sila bosanskog otpora" najmanje je bilo zahvaljujuci pameti i organizovanosti same SDA stranke i voljom Milosevica. Na ekonomskom planu Milosevic je osvajao prostor, pljackao svu imovinu "protivnika", "dezertera" ali i drustvenu. Najznacajniji dio odvozio je u Srbiju, dio su pljackali funkcioneru SDS-a a ostalo dozvoljavao svekolikim svojim vojnim i poluvojnim formacijama da pljackaju. Ostavio je i neogranicenu mogucnost cijelom Srpskom narodu, "da macem bije macem sjece macem sebi blago tece" sto je dio mita i morala srpske vojne tradicije. Na vojnom planu je slijedio tursku vojnu tradiciju basibozluka. Slao je najrazlicitije paravojne formacije da siju strah, pljackaju, ubijaju, siluju i onda je slao "regularne" jednice da uvode red a onda opet na te prostore naseljavao najradikalnije sopstvene prognanike ili ratnike da te prostore cuvaju i ucine "srpskim".
U istom cilju, okupacije Bosne i unistenja Bosnjaka, strategijski je unistavano vojno sposobno stanovnistvo, intelektualci i zene. Tu je odgovor za ono sto se desilo u Bjeljini, Foci, Zvorniku, Brckom, Prijedoru i sl. Tu je odgovor za umorstvo hiljada intelektualaca, stotina hiljada mladica i vojno sposobnih muskaraca, za organizovana silovanja desetina hiljada zena. Nemocni i djeca su pred kamerama koristeni da se demonstrira "humanost" (General Mladic u Srebrenici sa cokoladama koje djeli preplasenoj djeci u zici i miluje ih po glavi) Na politickom planu koristena je propaganda kojom su se zrtve u ocima medjunarodne zajednice nastojale prestaviti krivcima za to sto im se desava, do nivoa da sami sebe bombarduju (Markale, Tuzla i sl.). Na drugoj strani poslije vojnicki odradjenih ciljeva genocida i pljacke propagandno je paznja skretana na islamske vjerske objekte (dzamije, groblja, nosnju svojih zrtava i sl.). Sruseno je nekoliko stotina dzamija. Tako su svoje zrtve stavljali i propagandni kod evropske propagande o "bauku islamskog fundamentalizma". Kod domace javnosti kao "zlo nad zlima" i sopstvene zlocine predstavljali su kao zlocine svojih zrtava. Snagu te propagande je svjetska javnost osjetila prije samih bombarodvanja Milosevica 1999. godine i zgrazavala se nad njom ali narod kaze "ne laje kuca zbog sela vec sebe". Plan Velike Srbije do Zadra, pod pritiskom medjunarodne zajenice, narastanjem oruzane sile same Hrvatske, Milosevic mijenja. Aktuelizira tajni dogovor sa Tudjmanom u Karadjordjevu. Poznavaoci Balkanskih prilika su mogli znati ko ce cijenu platiti ako se tajno dogovaraju Predsjednik Hrvatske i Srbije, a i jedan i drugi imaju velikodrzavne ambicije. To se poklapa sa otvaranjem novog fronta u Bosni onog sa HVO-om odnosno regularnom vojskom Hrvatske i onog na podrucju Bosanske Kraine sa sngama Fikreta Abdica. Ovaj dogovor je, pored mijenjanja velicine operacije "Ram" od one od Zadra prema necem manjem pa sto ispadne, imao jos jednu prekretnicu u odnosu prema Bosni i Bosnjacima. Krajnji cilj da
ona u cjelini ostane dio Velike Srbije je propao ostvarenjem samostalnosti Hrvatske i napustanjem srpskih vojnih snaga sa nje. Varijanta podjele Bosne izmedju Hrvatske i Srbije linijom Neretve i Vrbasa takodje je otpala jer je sila Bosanskog otpora bila cinjenica sa kojom se moralo racunati bez realnih sansi da se cijeli Bosnjacki narod unisti ili raseli. To nam govore kasniji vojni i politicki dogadjaji. Taj novi plan bi mogli tumaciti kao sabijenje Bosnjaka na sto manju podjeljenu teritoriju. Legalizovanje "ekskluzivno srpskog" odnosno "hrvatskog" teritorija u Bosni sa ambicijom da se oni i prikljuce "maticama", odnosno zemljama agresora Srbiji i Hrvatskoj. Dio tog plana je i odgadjanje konacnog unistenje Bosnjaka za neko drugo vrijeme i nekoj od sljedecih generacija.
Akademik Beckovic jedan od aktera Memoranduma, u Beogradu je vec neposredno po okoncanju rata u Bosni pozurio da to i saopsti novim generacijama Srba u tekstu: "Jos cemo se cerati". To je i nastavak fatalnog srpskog mita po kom "Sve sto dobiju u ratu izgube u miru" (Cosic, Draskovic i dr.) ali iz njeg dalje proizilazi da Srbima vise odgovara rat nego mir. Sto je najtragicnije to treba sasvim ozbiljno shvatiti. Tok operacija, agresije i otpora u ovom kontekstu nije ambicija iznositi ali Dejtonski sporazum novembra 1995, pod pokroviteljstvom Amerike je na zalost, u zelji zaustavljanja rata u Bosni i politicke pobjede same Amerike nad Evropskom unijom, upravo to i legalizovano. Kao pregovaraci u "gradjanskom ratu u Bosni" kako su ga zvanicno propagande zemalja koje zu zmirile nad tragedijom naroda i drzave nazivale, pojavili su se stvarni akreti agresije i genocida: Predsjednik Srbije Slobodan Milosevic, Predsjednik Hrvatske Franjo Tudjman, Predsjednik Crne Gore Momir Bulatovic i tada Predsjednik Predsjednistva BiH Alija Izetbegovic. U Deytonu je BiH izgubila imenitelj Republika ali je zato 49% okupiranog dijela BiH dobilo ime "Republika Srpska". Drugi dio je nazvan Federacija BiH ali sa jasnim granicama izemdju teritorija koje su konrtolisale nacionalne armije. Tako je Bosna dobila pokrovitelja u Medjunarodnoj zajednici zaduzenoj za sprovodjenje sporazuma iz Deytona ali su vjerskonacionalne stranke zadrzaje legitimitet vlasti i kontrolu svaka na svojoj teritoriji sa armijama kojim same komanduju. Na sto ce to da ispadne nije trebalo velike mudrosti da se pretpostavi. Na zalost takva Bosna je mnogima vise trebala nego samim Bosncima i zato mogo vise na njih i lici nego na same Bosance. Poslije Dejtonskog sporazuma sa strane stvarnih aktera unistenja i podjele Bosne nastavlja se rat samo sad drugim sredstvima. Narodu se nudi "hljeb i igre" a vlast za sebe zadrzava drustvenu imovinu privatizirajuci je. Oko dva miliona raseljenih i protjeranih se zaustaljaju u namjeri da se vrate na svoje a njihovom imovinom
nacionalne partije kupuju poslusnost svojih politickih sljedbenika koje su odavno pretvorile u politicke vjernike. Granice one grundirane u ljudima bespostedno se prave. Pisanjem svojih istorija zasnovanih na svojim istinama narod se uvlaci u igre, prodaje mu se ono sto ni sama vlast nema "vjeru", orkestrira se mrznja i dozirana pucnjava. Odrzava se stanje ni rata ni mira. Po onom sto pise u novim istorijama svi u Bosni su imali pravo, svi su pobjednici dok cinjenice govore suprotno. Naime, prema istrazivanju sto su ga za potrebe Medjunarodnog foruma "Bosna" obavili prof. dr. Ilijas Bosnjovic i prof. dr. Rusmir Mahmutcehajic, izvrsena je nacionalna homogenizacija stanovnistva prema prostorima koje kontrolisu tri vjersko nacionalne stranke.
O smanjenju broja stanovnika na podrucjima pod kontrolom tri nacionalne vojske najbolje govore uporedni podaci iz 1991. i 1998. godine oni govore da je promijenjena nekadasnja demografska slika - izbrisane su pjege sa "tigrove koze" kako je ta karta nazivana. Tako je 31. marta 1991. na teritoriji "pod kontrolom" HVO zivjelo 585.932 stanovnika, a sedam godina kasnije taj broj je sveden na 424.430. Na podrucju koje "pokriva" Armija BiH 1991. je zivjelo 2.161.464 stanovnika, a u martu 1998 godine bilo ih je 1.771.242. Najznacajnije smanjenje broja stanovnika bilo je u dijelu BiH koji nadzire Vojska RS. Tamo je u martu 1991. zivjelo 1.593.322 stanovnika. Sedam godina poslije, ostalo ih je 944.102! Sa tih prostora, izmedju ostalog, tokom cetiri ratne godine u inostranstvo se iselilo i 218 hiljada Bosanaca pravoslavaca (Srba), te 108 hiljada Bosnjaka (Muslimana), 67 hiljada Bosanaca katolika (Hrvata) i 56 hiljada "ostalih". Prema provedenim istrazivanjima, na prostorima RS poginulo je, nestalo ili prirodnom smrcu umrlo 119.950 stanovnika. Obzirom da u ratnim uslovima nije radila privreda, nije stvarano nista novo, to su vjersko nacionalne stranke raspolagale sa onim sto je na njihovim prostorima zateceno, ostalo od poginulih, prognanih. Stanove, radna mjesta, sredstva za zivot djelile su "poslusnima" i tako kupovale poslusnost (glasanje, dodvorivanje, ukljucivanje u institucije vlasti i sl.) od ljudi koje su i same unesrecile. Koristeci se modelom naucenim od Turske Milosevic je na prostoru tzv. Republike Srpske poceo da pravi novu "Srpsku krajinu" kao bedem Velike Srbije. Podsjetimo da su to radili i Turci naseljevajuci pravoslavno zivlje na podrucje sad vec bivse Srpske ili vojne Kraine u Hrvatskoj koju je poslije 400 godina unistio Milosevic sa Tudjmanom pomjerajuci te nesrecnike na prostor Bosne, Kosova i uze Srbije. Na tom prostoru "nove Krajine" prvo sto je uradio bilo je nasilje na jeziku, bosanski jezik je zamjenio srpskim. Tako Bosanci koji su vjekovima govorili bosanskim i branili ga kao takvog sad govore
ekavicu, pisu cirilicu a djeca im uce po skolskim programima iz Srbije. Na prosotrima koje kontrolise HVO odnosno Zagreb imamo kopiju ovih nastojanja, tako da je zvanicni jezik hrvatski, u skolama se uci po hrvatskim programima i udzbenicima iz Zagreba, djeca u skolma na pitanje ko im je predsjednik drzave odgovaraju "Franjo Tudjman". Nije slucajno crkva davno porucivala: "Dajte nam dijete do sedme godine, kasnije radite sa njim sta hocete." Ocito vrijeme ide u prilog podjelama, ona fizicki otupljuje nostalgiju prognanih i smanjuje im broj, ona voljom vlasti i njenim tumacenjem istorije neistinu "pretvara" u istinu. Vlast poslije otimanja prostora i imovine u ratu sad nastoji i jedno i drugo da kupi tako "leopardova koza" Bonse postaje "koza grupisanih nacionalnih boja". Obaveze o povratku svih raseljenih na svoje, preuzete u Dejtonu su samo dio politickih manevara gdje "vuci poslije zlocina vuciju kozu mijenjaju jagnjecom" i bude li od njih povratci zavisili nikad se nece ni desiti.
Kad bi se u najkracem opisali nacini sirenja teritorije Srbije od Beogradskog pasaluka do ovog sto je ona danas u kreaciji Slobodana Milosevica, onda bi oni u sebi sadrzavali:
- Sirenje teritorije silom koja kombinuje oruzanu silu drzave i "basibozluka" odnosno paravojnih formacija. Karakteristike te sile su neogranicena brutalnost koja kod zrtve izaziva strah, blokira pomisao na odbranu i pokrece je u bjeg sa teritorije u masama.
- Na osvojenom prostoru se ekonomija porazenog stavlja u funkciju sopstvene ekonomije (pljacka, raspolaganjem imovinom i prostorom kao svojim, raspodjela sopstvenim sljedbenicima i sl.)
- Tragovi kulture i posebnosti protjeranih se unistavaju (rusenje dzamija i crkava odnosno katedrala, poravnjavanje grobalja i sl. a podizu se gradjevine sopstvene kulture, mijenjaju se nazivi mjesta, ulica i to se "naucno" osmisljava.
- U novoosvojene prostore se naseljava sopstveno stanovnistvo, ratnicko, i samo pomjereno sa svojih ognjistas neprijateljski raspolozeno prema stanovnistvu koje je tu ranije stanovalo ali mu se i daje na raspolaganje imovina tog stanovnistva, po principu "tvoje je dok se oni ne vrate".
- Onemogucava se i svaka pomisao povratka, raspolaganja imovinom stvarnih vlasnika, naprosto to se smatra ratnim plijenom i pretpostavkom za daljnja osvajanja i sl. U novonastalim okolnostima "Poslije dejtonskog sporazuma" u miru se nastoji bud-zasto otkupiti imovina protjeranih tako uz se legitimi¼e osvjanje prostora, zamjenom ili otkupom onih koji su prezivjeli ratni genocid.
- Ako ipak postoji i drugi narod na prostoru novog uticaja onda se novim organizacijama po prostoru umanjuje njegov znacaj na komunalnom i regionalnom nivou i utapa se u dominantno srpsko stanovnistvo (reorganizavija Bosne 1920. godine, podjela Sandzaka 1946. godine i sl.)
- Najrazlicitijim nacinima se nastoji promjeniti demografska slika stanovnistva na odredjenom prostoru, bilo da se popisuju i ljudi kojih nema ili su davno mrtvi, bilo da se cijelim narodima ne dozvoljava da se izjasne kao narodi vec se od njih ocekuje da se "opredjele" kao Srbi, eventualno "Hrvati" ili nikako, odnosno "neopredjeljeni", bilo da se dozvoljava opredjeljenje ali kao vjerske skupine "muslimani", "Muslimani". Ono sto se trazi za Srbe ne dozvoljava se drugima. Od muslimana na prostoru Srbije se trazi da se izjasne kao "Srbi islamske vjeroispovjesti" sto po kriteriju jedinstva po prostoru i ne bi bilo zlo (pod uslovom da to nije nacionalno vec prostorno odredjenje), ali isti takav kriterij u Bosni, Crnoj Gori, Hrvatskoj ili Makedoniji za pravoslavce se smatra zlom, sto bi u tom imenovanju izgledalo kao "Hrvat, Bosanac i sl. pravoslavne vjeroispovjesti".
- Poslije divljanja vrsenog u agresiji "skida se koza vuka a oblaci koza jagnjeta ali i jagnjad su spremna da ginu za granice postavljene vucijim klanjem". Drugim rijecima i Milorad Dodik moze pokazivati spremnost za saradnju sa medjunarodnom zajednicom, cak i osudjivati zlocine pocinjene u ratu ali se od njega ocekuje da bude prvi koji ce stati da brani zivotom granicu koju je Milosevic povukao najbrutalnijom agresijom.
Bosna u ideji i realizaciji Velike Srbije Iz knjige Sevke Kadrica
- Bosnjastvo na vjetrometini, drugo izdanje 2000. godine
|