Početna - - Početna

Hamdo ČAMO

BOŠNJACI.net: Uvaženi gospodine Čamo, u ime žirija, Redakcije i naših čitatelja želimo Vam čestitati na osvojenoj Književnoj nagradi “Srebrenica” na natječaju web magazina BOŠNJACI.net za kratku priču 'Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocide nad Bošnjacima'.

Hamdo ČAMO: Hvala. Književna nagrada “Srebrenica” nije mala stvar. To je nešto, što ostaje za cijeli život! Sretan sam da se moja priča svidjela članovima žirija, inače vidim, sve iskusnim piscima oštra pera, time mi je ova nagrada još dragocjenija!, i po njihovom izboru, tako odnijela pobjedu. Ostaje još, da se vidi, kako će čitaoci da reaguju?! Zahvaljujem se svima pojedinačno, predsjedniku žirija g. Nihadu Krupiću (Vancouver – Kanada), članovima žirija g. Ibrahimu Kajanu (Mostar – Bosna i Hercegovina), prošlogodišnjem laureatu dr. Feridu Muhiću (Skoplje – Makedonija), Fatmiru Alispahiću (Tuzla – Bosna i Hercegovina) i dr. Mirsadu Mujoviću (Chicago – SAD).

Veličinu natječaja, osjetio sam onog momenta, kada sam počeo dobivati čestitke, prvo od g. Ibrahima Kajana, g. Nihada Krupića i g. Esada Krcića, kome sam dužan i slatku!, da sam pobjednik i dobitnik književne nagrade “Srebrenica” za 2006 godinu! Još kad sam pročitao imena g. dr. Muhića, g. Alispahića, g. dr. Mujovića, sve mi bi jasno - odjednom! Iznenađen sam pravom poplavom pristiglih emajla, čestitki i poruka podrške. Koristim priliku, da se svima zahvalim.

BOŠNJACI.net: Vaša priča "Put bez povratka" među pedesetak priča koje su pristigle na natječaju, od strane žirija je ocijenjena sa prvim mjestom. Kako ocjenjujete samu ideju natječaja i šta za Vas znači ova književna nagrada?

Hamdo ČAMO: Ideja natječaja je, rekao bih, u njenom samom značenju.
Prvo, šta ona kome, kao takva – predstavlja i drugo, šta ona kome, kao takva - omogućava?!
Kao prvo i sam pomen - Književna nagrada “Srebrenica”, po meni, sinonim je i domena plemenitih, čistih duša koje suosjećaju, ali i sami znaju, šta je bol i gubitak u kojoj je prožeta dvojna ideja, zapravo dvojni moto natječaja, a to je – borba za istinu i borba protiv zaborava! Borba protiv “one ruke na ustima koja ne govore”, borba protiv “one ruke na ušima koje ne čuju”, borba protiv “one ruke na očima koja ne vide”,ili neće da čuju i vide. želja, da se ne napravi ponovno zločin nad zločinom - šutnjom! Šutnja ne pomaže. Evropa se upravo odlučila na tako nešto. Veliko je zlo - ništa ne reći! Šutnjom se odobrava zločin, postaje se izravnim saučesnikom, a ona služi i kao plodna podloga budućem zločinu ili čak zločinima! Ovdje sam u klubu meni sličnih, i svima nam je moto, da ne odemo sa ovoga svijeta, a da “koju ne kažemo, ne ukažemo i ne prohaberimo!”

MZ, EU, UN - Bijeg od odgovornosti! Neznanje ne oslobađa krivice!

BOŠNJACI.net: Šta Vas je posebno inspiriralo da napišete priču "Put bez povratka" i da učestvujete na ovom natječaju?

Hamdo ČAMO: U više navoda stoji, u vrijeme agresije na BiH, ubijeno je 200.000 Bošnjaka, pretežno civila, žena i djece. U samom Sarajevu je ubijeno 10.615 stanovnika. U zaštićenoj "zoni" Srebrenica pod zaštitom Ujedinjenih naroda, srbijansko-crnogorski agresor je, po dosadašnjim podacima poubijao 8.000 Bošnjaka. U Sarajevu je evidentirano 61.136 ranjenih osoba. U više od 100 zemalja svijeta nalazilo se “oficijelno”, 1.245.000 naših izbjeglica. Stotine hiljada Bošnjaka prošlo je kroz zatvore i koncentracione logore. Foča, Goražde, Višegrad, Rogatica, Žepa, sravnjene su sa zemljom, narod pobijen i rastjeran.Više desetina hiljada žena i djevojčica je seksualno zlostavljano i silovano. Samo u Sarajevu je ubijeno 1.600 djece, a ranjeno je 14.946 djece. Na hiljade djece je ostalo bez jednoga ili oba roditelja. Sistematski je uništeno 1.200 objekata islamske arhitekture, među kojima su brojne džamije, turbeta i sakralne građevine. Nije li to dovoljna inspiracija?

Niko više ne govori o stradanjima, države, političari, MZ, EU, UN, svi su, kako to novine navode – postali nezainteresovani! Ali, ne radi se o nezainteresovanosti, već o bijegu od odgovornosti! Okretanju glave. Kao kad biste Vi u saobraćajnoj nesreći ostavili unesrećenog, poslije čije smrti se opravdavate da ste “bili malo nezainteresovani!” Bijegom od odgovornosti, požar će se samo više razbuktati. Ja znam da je Evropi dosta R BiH, ali isto znam, R BiH je dosta Evrope! Nije li upravo Evropa bila ta koja je “ostavila Sarajevo na cjedilu i da, navodni rat, u BiH “implodira”, a ne “eksplodira!” Pogledajte samo ciljeve napada agresora. Nebranjeni gradovi i zaštićene zone UN. Sistematski i planski su uništavani kulturni, vjerski, istorijski, stambeni i privredni objekti. Ratni zarobljenici su psihički i fizički zlostavljani. Ubijani! Djeca i žene silovane. Jesu li to možda vojni ciljevi?

Nakon pada Srebrenice oko 30.000 stanovnika potražilo je spas od srpske odmazde u U.N.-ovoj bazi pod zapovjedništvom Nizozemaca. Žene su odvajane od muškaraca, trpani su u autobuse i kamione i odvezeni u nepozato. Mnogi su izgubili živote pri transportu. Na stotine preživjelih svjedoče o onom što je kasnije bilo poznato kao masovne grobnice Srebreničana. Djeci su žicom otkidane glave. Preživjeli su pričali, “kako su satima ležali na polju punom krvavih tijela, a srpska je vojska dovozila nove i nove žrtve i po njima pucala iz automatskog oružja.” Mnogim ubijenim žrtvama odrubljivane su glave. Nakon iskapanja tijela iz masovnih grobnica, otkrivena su tijela i danas postoji spisak od oko 8.000 žrtava pokolja. Iako su stradali i drugi gradovi i mjesta R BiH, genocid u Srebrenici mnogi smatraju najtežim zločinom protiv čovjeka, protiv Bošnjaka, nakon Drugog svjetskog rata. Srebrenica je postala sinonim genocida nad Bošnjacima, ali i nepravde, jer je osuđeno samo par ljudi za zloČin, za koji u organizacionom, ali i izvršnom smislu treba veći, daleko veći broj ljudi, da bi se on proveo i to se ne smije prećutati niti zaboraviti. Bošnjacima treba da pripadne status onakve zaštite, kojeg imaju danas Židovi u Evropi i svijetu.

Hamdo sa suprugom ispred Begove džamije Biografija Rođen sam 1960. godine u Istočnoj Bosni, u nekada idiličnom mjestu Rogatici, nedaleko od Sarajeva. Nakon brzog završetka srednje škole, (u klasi razrednika g. Naila Kukavice), uspješno završavam i Fakultet Političkih Nauka u Sarajevu 1978/83, kao profesor političkih nauka, smjer ONO i DSZ, u generaciji izvanredno jakih predavača, počevši od tadašnjeg dekana i predavača prof. Joce Marjanovića, prof. Muharema Krese, prof. Sušića, prof. Međedovića, izvanrednih, ali i nezaboravnih predavanja u klasi rahmetli gospodina Hamdije Pozderca, (tada podpredsjednik Predsjedništva SFRJ i budući predsjednik!), koji je zato bio i likvidiran u zgradi Izvršnog vijeća BiH, kao i mnogih drugi predavači. Posebne zasluge za rad sa mojom generacijom iz oblasti vojno stručne nastave, koja je bila ujedno i posljednji stepenik diplomskog rada, pripada nesumnjivo rođenom oficiru i džentlmenu, tadašnjem potpukovniku, kasnije pukovniku i generalu, gospodinu Jovanu Divjaku. Kao što će vrijeme pokazati, gospodin Jovan Divjak, bio je i ostao dosljedan sebi, kao oficir, čovjek i džentlmen do kraja i na to sam posebno ponosan. U redovima predavača, bio je i neko, na koga niko pametan ne može biti ponosan, a niko ne može promijeniti tu činjenicu i istinu, a to je današnji haški osumnjičenik i optuženik g. Vojislav Šešelj! Sam rječnik dotičnog pred gospodom haškog suda, pokazuje nivo i dno na koje je pao i do Čega je dovela mržnja osobu koja nosi, predstavlja i zastupa svoju titulu doktora, profesora, nastavnika, ali starnačkog i nacinalnog vođu, ako baš hoćete i predstavnika jednog naroda! Slična metamorfoza, od zadrtog komuniste do zadrtog nacionaliste i radikala, nije mi poznata. Neki speciji su se tako sami izborili za to, da nisu stvarno vrijedni ni pomena. Plan je bio, da magistriram i doktoriram, ali kako to u životu biva, čekajući radno mjesto u Sarajevu, dobivam ponudu za radno mjesto u Varaždinu u Hrvatskoj(!), gdje sam radio kao profesor, nastavnik i predavač iz predmeta ONO i DSZ, do završne školske 1989/1990 godine, kada odlazim u Švicarsku. U Švicarskoj sam 16 godina, ona mi je postala druga domovina. Iako imam punu torbu diploma, nisam nikada više radio u svojoj profesiji, ali opet, ponosim se da sam u jednoj zemlji u kojoj vlada narod, valjda i jedinoj zemlji na svijetu sa direktnom demokratijom, na koju smo eto, ovdje svi ponosni. Volio bih da i moja Bosna i Hercegovina doživi sudbinu Švicarske, jednog dana! Ali, i druge države Balkana. Jedino im je u miru obezbjeđen rad, red i prosperitet! Po uzoru na Švicarsku, neutralnog sam okusa, ne pripadam nijednoj partiji, struji, stranci (Smijeh!), doduše, naginjem zaštiti prirode, želim biti slobodan i rado bih se bavio, kao slobodni dopisnik stručnih časopisa, sa temama vezanim iz moga područja, ali i aktuelnih tema iz života, rada naših ljudi u Švicarskoj. Oženjen sam predivnom ženom, rođenom Slovenkom. Nisam u radnom odnosu. Od momenta rođenja djeteta, posvetio sam se samo njegovom odgoju. Puno planinarim, putujem, posebno volim da poslušam bosanski sevdah, rahmetli Šerbu, Polovinu, Imamovića, današnjeg virtuoza i osnivača Instituta bosanskog sevdaha g. Omera Pobrića, doajena bosanskog sevdaha g. Safeta Isovića, meni dragog g. Halida Bešlića i kao malo kojeg poznavaoca sevdaha mlađe generacije, mog prijatelja, gospodina dr. Semira Vranića iz Sarajeva. Već imam koncept i sljedeća priča će biti posvećena sevdahu. Toliko me zadužio i smatram da trebam da i ja njega malo njegujem i da mu vratim istom mjerom, makar - jednim tekstom! Objava će biti na mojoj novoj internet stranici,(www.camo.ch!), koja se radi, mislim - krajem ovog ili idućeg mjeseca! Nedavno sam završio i moj drugi dug, dug prema familiji, knjigu o familiji Čama! Začuđen sam da imamo tako malo dokumtacije ili da je skoro sva građa uništena o našoj, inače jako staroj familiji, koja potječe iz Herceg-Novoga, (u katastricama H-N se spominjemo u 15 stoljeću!), odakle smo protjerani, 1687. godine! Nadoknadu za imanja, kuće, barke, a kasnije zemlju, vinograde, nikada nije bilo, kako i u Trebinju, Bileći, Dabru, Fatnici, Berkovićima, Stocu, Sopiljima, Nevesinju, Mostaru, Goraždu, kao evo, i ovog puta u Rogatici. Ali, to je opet ta, naša ista stara klapa i priča, Srbi, Hrvati, Muslimani, okolo Evropa, a mi se dobro poznajemo, ima eto nekoliko stoljeća! O tome drugi put. Na žalost, danas se neki trgaju i otimaju za Evropom, umjesto da gledaju i rade svoja posla ili ono, što rade zemlje poput Švicarske, Holandije ili Norveške! Ali, i oni će se jednom probuditi! “Mi nismo ničiji”, govorio bi Meša Selimović.“Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom, jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća, pa i ova ljubav.”

Ti zločini i ti fakti su bila inspiracija, da napišem priču. A, odgovorni su i deset godina nakon pokolja na slobodi. Mi živimo u svijetu gdje se za smrt jedne osobe provode opsežne istrage, što se u slučaju agresije na R BiH možda i radi, a nama se čini, da je to sve nedovoljno, sa nedovoljno žara, volje i žustrine.
Odgovor na Vaše pitanje leži i u kompleksnost same AGRESIJE na R BiH i tom ćemo se temom još dugo vremena baviti! Pedesetak narednih godina, sigurno!

Bosna nije imala ni glave ni repa, ponajmanje oružja!

BOŠNJACI.net: Znači, bezrezervno tvrdite da je prvenstveno na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, a zatim genocid nad Bošnjacima?

Hamdo ČAMO: Vaša pitanja su direktna i ne trpe jednostranost odgovora, a niti bilo kakva pojednostavljenja.
Vidite, objašnjenje na to pitanje, zahtjevalo bi najmanje jednu knjigu! Dobra ideja! Najkraći odgovor je – komleksnost strašnog zločina! Barbarstva! I, lijepi osjećaj, da i ja miš Božiji, nešto kažem i napišem! Probaću da odgovorim što kraće mogu.
Da, svakako. Na BiH je izvršena agresija! Zloupotreba definicije pojma agresije dovodi do različitih interpretacija, onako kako to kome odgovara, ali smatram da će i taj problem biti jednom prevaziđen. Sistem i redosljed agresije na BiH je već poznat, a agresija je izvršena prvo od strane Savezne Republike Jugoslavije (SCG), dakle Srbije i Crne Gore, a kasnije i od Republike Hrvatske. To su potvrdili u svojim knjigama sami učesnici i planeri agresije na BiH, generali i vojni stratezi. Od strane Savezne Republike Jugoslavije (SCG), dakle Srbije i Crne Gore, to je potvrdio general Kadijević, a od strane Republike Hrvatske general Janko Bobetko, a kasnije, pred sudom u Hagu, potvrdio je to i današnji predsjednik Republike Hrvatske g. Stjepan Mesić. Direktne slutnje i pripremu “hrvatskog naroda” da će jednom morati pogledati istini u oči, najavio je i g. Nobilo. To su činjenice i fakti. Ako oni tako kažu, ja imam tu najmanje šta da kažem.

Kao instrument za agresiju, iskorišteni su skoro svi vojno-politički resursi, kao i po jačini 1992. godine, četvrte sile u Evropi - Armije JNA! JNA je već bila instrument u rukama Srbije i Crne Gore i 80% vojnog potencijala iz Slovenije i Hrvatske je završilo u BiH, kao što znamo - ne slučajno! Tada se govorilo, rata neće biti! Na žalost, dušmanin je već sjedio u samoj Skupštini BiH i otvoreno prijetio nestankom Bošnjaka! Genocid je dakle, najavljen! Dokaz, pogledajte snimak sa sjednice u Skupštini BiH. Agresor je pomoć i podršku nalazio u Bosanskim Srbima i Bosanskim Hrvatima, ali i dijelu Bošnjaka! Na primjer, g. Fikret Abdić. Veliki broj onih koji su bili i ostali vjerni BiH, odbranili su je od agresije i četvrtog po jačini agresora u Evropi. Znate, nije to mala stvar. Spomenimo ovdje osim svih naših hrabrih “ljiljana” i nezaboravnog g. Stjepana Kljuića, tada predsjednika HDZ-a koji je među rijetkima smogao snage i hrabrosti da kaže: "Ne ovo je moja zemlja!" i među prvima obuče uniformu Armije BiH, g. Jovan Divjak, tu je i legendarni policajac i komandant g. Dragan Vikić i drugi. Nezaboravno!

Bosna tada nije imala ni glave ni repa, ponajmanje oružja! Falilo je svega. Sa ove distance, poznato je da je neprijatelj već bio naoružan, imao planove, kote, mjesta okupljanja, pravce i ciljeve napada. To je trebalo organizovati. Plaće, uniforme, gorivo, penzije, svi putevi vode u SCG, u Beograd. Za 200.000 ubijenih, žele danas, da se optužba svede samo na Mladića, Karadžića, par piona u golemoj zavjeri, dok glavni planeri agresije umiru prirodnom smrću, a ubojice se šeću naokolo i smiju žrtvama genocida. Jad.

Agresija počinje nakon proglašenja nezavisnosti i međunarodnog priznanja BiH, a JNA je, kao oružana sila SFRJ, bila nosilac vojnih operacija snaga koje su se protivile bosanskohercegovačkoj nezavisnosti, u pravnom smislu, ovdje je riječ o vanjskoj agresiji. U prvim redovima su bile elitne jedinice, opremljene i pripremljene od strane vojnih i policijskih organa. Plaćani su iz Beograda i sav plijen im je bio prepušten!

Neki danas, iz neznanja, nazivaju elitne jedinice Srbije i Crne Gore, paravojnim snagama! SCG spominje, opet u odbrani prema Tužbi BiH, da “skup izolovanih zločina ne čini genocid”. Ni sami ne znaju kakve gluposti i nebuloze izjavljuju, samo da bi umanjili značaj i obim agresije, ali i svoje odgovornosti. Sam dio izjave je već dobar dio potvrde i priznanja krivice. Neka proanaliziraju tu rečenicu! To je licimjerje i strah svih onih koji nisu spremni snositi konsekvence i posljedice svoje lude politike, zablude i mržnje, kao i počinjenog genocida i agresije. Mnogi posredni i neposredni učesnici iz regiona, Međunarodne Zajednice i Evrope, da bi izbjegli odgovornost, nazivaju stvari iskrivljenim imenim, što agresorima ide na ruku, pa tako izbjegavaju upotrebu riječi “agresija”, koja za njih ima značenje odgovornosti i zamjenjuju je sa izrazom “rat” (operišući isključivo izrazom građanski rat!), koji za njih nema značenje odgovornosti! Naime, radi se samo o karakteru rata. Ali, kao što znate, genocid je zločin koji nikad ne zastarjeva! I, ako je agresija rat, a koliko znam da jeste, onda je na ovim prostorima rata bilo! I, to kakvog!

Agresori i formiranje fašističkih tvorevina u BiH

BOŠNJACI.net: Pojasnite nam definiciju i pojam agresije i genocida ?

Hamdo ČAMO: “Agresijom se smatra svaki zločin protiv svjetskog mira sa punom kazneno-pravnom odgovornošću uz dužnost potpunog obeštećenja. Teritorija okupirana i dobivena u toku agresije – po nekadašnjem Međunarodnom pravu - ništavna je i ne priznaje se!”

“Genocid se definira kao namjerno ubijanje ljudi zbog njihove pripadnosti nekoj rasi, vjeri, naciji ili čak političkoj stranci ili bilo kojoj drugoj društvenoj skupini, također, podupiranje takvih težnji koje dovede do akcije smatramo genocidom.” U agresiji na Bosnu i Hercegovinu sud u Hagu prvi puta priznaje silovanje kao genocidnu radnju.


Agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, genocid nad Bošnjacima, neviđeni etnocid i urbicid, pripremila je i započela Srbija i Crna Gora, koju je prvo “zagrijala” i podržala skoro sva intelektualna elita Srbije i Crne Gore, okupljene oko SANU, koji je izdao poznati Memorandum, a koji zapravo pretstavlja pravac kretanja društvu i jedinicama, sa ukupnom potporom SP Crkve, sa snagom četvrte armije Evrope (JNA) i silom od 180.000 naoružanih vojnika! Agresiju je rasplamsala Republika Hrvatska, a u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima im je pomogla i dovršila Daytonom - Evropa, Međunarodna Zajednica i UN! Osim toga, za BiH je u najkritičnijim momentima uveden embargo na oružje, kojim MZ uskraćuje R BiH pravo, koje joj UN Chartom pripada, na samoodbranu. Kao kad bi asmatičaru, pri asmatičnom napadu, stavili krpu u usta! Na drugoj strani je do zuba naoružana četvrta armije Evrope, JNA! Niko ne može tvrditi iz MZ, UN, EU da nije znao. Neznanje ne oslobađa krivice!

Cilj je svima bio poznat. Nestanak BiH u kojoj Bošnjaci, kao većinski narod, neće voditi glavnu riječ. Time, agresija na R BiH traje i dan-danas i još ni blizu nije gotova! Agresija je samo promijenila ambijent, iz rovova za stolove! Dokazi su svuda okolo. Tri države, tri predsjednika koji pretstavljaju više stranačke, a manje narodne interese, obilježja i mnogo drugih stvari. Čak i naša zastava sa ljiljanima, za koju su ginuli sinovi zemlje ponosne i za koju je izgubljeno toliko mladih života, nije dozvoljena, jer predstavlja volju, izraz i ljubav Bošnjaka prema plemenitom cvijeću i podsjeća na vremena kraljevskih simbola, uspjeha, a to odudara od uloge koju je svijet R BiH namijenio.

Agresiju na BiH su izvršili njeni susjedi i tu istu agresiju na BiH, pomogla je Evropa, Međunarodna Zajednica, UN, sve njihove organizacije i pojedinci, čineći se šutnjom i okretanjem glave, krivcem i saučesnikom! Svaki pojedinac, koji je međunarodno priznatu, suverenu državu, Republiku Bosnu i Hercegovinu dijelio u, nazovi mirovnim planovima, a znamo da je sam taj čin diobe ništavan i kao takav, sam po sebi kažnjiv! Znamo ko je i kako planirao i dijelio BiH. Legitimni Ustav BiH je stavljen van snage! To je primjer bez presedana. To zna Evropa, to zna i toga je svjesna i Međunarodna Zajednica.


BOŠNJACI.net: A zatim dolazi do formiranja paradržavne fašističke tvorevine pod imenom “Republika Srpska”…

Hamdo ČAMO: Da, agresor je privremeno nagrađen umjetnom tvorevinom, koja je po međunarodnom pravu ništavna, na krađi teritorije BiH, genocidu i zloČinima nastaloj “Republici Srpskoj”, tom izrazito srpskom izrazu želje o postojanju ilegalne države u državi, uz pomoć Međunarodne zajednice, gdje izraz i naziv “srpski” govori o “demokratskoj namjeri”, kako politike Međunarodne Zajednice, tako i državne i crkvene politike “Republike Srpske”. Taj izraz je isključiv. On ne trpi, a niti priznaje druge nacionalnosti, stoga je i ilegalna tvorevina i dobila naziv “Republika Srpska”. To je tvorevina bez perspektive, ni od koga priznata, vegetira! Vegetiranje iste, uz amenovanje od strane Međunarodnih snaga, svake minute, svakog dana njenog postojanja, njihova je najveća sramota! Svojom pogrešnom politikom su doveli, ako ne i pogoršali stanje na terenu i okretanjem glave poticali na genocid i, koje li licimjernosti, na “humana preseljenja!” Ko normalan želi da napusti svoje imanje, imovinu, ako mu cijev oružja nije na potiljku ili nož pod grlom?! Humano preseljenje je samo žongliranje i igra rijeČi, magija Međunarodne Zajednice, zamjena za izraz zločin, genocid, etnocid, ali pod nazivom, koji ne obavezuje i ne poziva na odgovornost, a to Evropa i Međunarodna Zajednica žele. Čemu izvinjenje od strane g. Kofi Anana, ispred Ujedinjenih nacija i čemu izvinjenje od strane EU, za promašenu politiku prema R BiH?! Umjesto da se popravi, jer vremena još ima, politika EU se iz dana u dan i pogoršava. Vrhunac brijega evropskog licimjerja je dugogodišnji vizni režim prema zemlji na koju je izvršen genocid, dok se na primjer, sa hrvatskim putovnicama, cijelo vrijeme može putovati bez viza, širom i poprijeko! To je ponižavajuće i frustrirajuće! Ali, urađeno sa ciljem! Na žalost, lobiji EU, Njemačke, Austrije, Vatikana su jači. To su pokazatelji odnosa u području!

BOŠNJACI.net: Te formiranje druge fašističke tvorevine “HZ Herceg-Bosna”...

Hamdo ČAMO: Upravo, sa druge strane, postojala je namjera, da se stvori slična tvorevina, u početku uz pomoć Katoličke Crkve, na isključivosti hrvatstva, a to je bila tvorevina Herceg-Bosna! Epilog za Tutu, Štelu je poznat, a konačni je blizu, ostaje da sud u Hagu dadne posljednju riječ. Ako je dadne, pitanje je, kako će ona biti definirana i formulirana, a onda - kako će biti sprovedena!? To su tri različita svijeta.

Jedino Bošnjaci nisu imali nacionalne isključivosti, teritorijalno izražene imenom. Nacionalno da, kako je to i u drugim državama običaj, artikulacija naroda kroz nacionalne stranke, ali to imaju i drugi.

Ostaje problem kojeg svi zaobilaze, a to je pronalaženje i kažnjavanje zločina od strane Bošnjaka. Što prije, to bolje! Naravno, ostaje i problem Mudžahedina. Spominja se broj između 300-500! Ko ih je, kada i kako pustio? U vrijeme, kada ni ptica nije mogla proći, a zna se ko je obezbjeđivao sprovođenje embarga?! Još značajnije bi bilo odgovoriti na pitanje – zašto?! Jer, broj se pripadnika Armije BiH približavao cifri od 200.000!?

Predugo bi ovdje bilo pisati sve razloge agresije i imena onih 200.000 žrtava, sudbine miliona rastjeranih, asimilacijom integriranih, protjeranih. Onih koji su nesposobni, neće ili ne mogu nikada više da vrate. I, gdje da se vrate?!

Vidite, ja živim u jednoj kulturnoj zemlji u kojoj se za “pregaženu mačku“ ide u zatvor. U zemlji u kojoj se za “ružnu riječ” odgovara. U zemlji u kojoj se dobrano smisli, pa kaže, bez uvrede. Uvrede nema! Svako ovdje svakom gleda, da ne stane na nogu, a da računi budu čisti! U zemlji u kojoj stoje kuće još iz jedanaestog, trinaestog, četrnaestog, sedamnaestog i svakog drugog vijeka. Pravo čudo!

Zločini nad Bošnjacima, još su nekažnjeni! U Hagu i kod nas je silovanje i ubijanje, djece, žena, pljačke imovine, kao i protjerivanje još uvijek nekažnjeno! Krađe i otimačina imanja su i danas lukrativan posao!
Koliko godina je prošlo, a ubojice se još šeću slobodno. Sav jad i bijedu sudstva i pravde Međunarodne Zajednice iskazana je jučer u riječima bivšeg logoraša iz Vareša i predsjednika Mjesne zajednice Stupni Do, g. Mufida Likića povodom evo posljednje presude g. Rajiću, koji je još i priznao zločin: "Nađite mi sud u svijetu na kojem je neko za naređeno ubojstvo toliko ljudi dobio 12 godina! Ni četiri mjeseca za jednu žrtvu, uglavnom žene i djecu!" To nije usamljeni primjer. Sudski procesi su predugački, optuženici dobivaju torte za rođendan u zatvorima, ubijaju se kad hoće i žele. Mnogi su već na slobodi, javnost to i ne zna. Same haške kazne liče na godišnje odmore, poziv drugima, da se posao genocida, ubijanja i zločina isplati. A, o kazni možemo napisati još jednu drugu knjigu.

Sadržaj moje priče „Put bez povratka“, skup je istinitih događaja!

BOŠNJACI.net: Sadržaj Vaše priče je istinit događaj, vjerujemo da niste sve napisali u ovoj priči, da ste nešto ostavili za neki drugi vakat…

Hamdo ČAMO: Sadržaj moje priče „Put bez povratka“, skup je istinitih događaja! Oni su se stvarno dogodili, ali ih možete prepoznati na bilo kom mjestu, gradu, selu, općini. Mnogi koji budu čitali priču, prepoznaće sebe.

Kao što sam rekao, ja sam agresiju na moju domovinu R BiH, na žalost, dočekao i proveo u Švicarskoj, jer sam imao lijepo radno mjesto, zastupništvo u prodaji, poznate švicarske firme. 1991. godine, vodio sam poslovne razgovore, za belgijskog partnera moga poslodavca, u Novom Sadu. Poslovni pregovori su prekinuti i nisu nikada nastavljeni zbog izbijanja demonstracija u gradu. Tenkovi su počeli da se valjaju iz Beograda. Tada sam morao da napustim zemlju i da se po nalogu poslodavca, brzo vratim natrag sa pečatima firme, autom firme i ostalom dokumentacijom u Švicarsku. To je bio bijeg. Svima je bilo jasno šta dolazi. To je, što se tiče mene, da se ne pomisli, da sam ja glavni junak u ovoj priči. Ne, ja to nisam!

Tema na koju je natječaj objavljen, dobro je prostudirana. Imao sam jasan koncept pred sobom. Imao sam idejnu nit vodilju, a ona je bila, da napišem priču koja će biti ogledalo jedne epohe. Odgovor na temu: “Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima.” Naime, išao sam još i dalje. Da napišem temu, po kojoj se može, uz nadopune, snimiti film, koji može da služi kao primjer artikulacije “Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima!” priča je šablon, stereotip agresije! I, sam sam se iznenadio da sam to ja napisao, a vidite i rezultat nije izostao. Svaki detalj priče je doživljen i stvaran. Mogu da navedem, gdje se desio i zbio. Ja sam samo imao dobro zapažanje i sve to povezao u jednu cjelinu. Ideja se pokazala fenomenalnom!

Sa uvodnim dijelom, sa onim lošim snom, od kojeg mi se i danas koža ježi, stvarno sam napustio rodni dom, kraj i Rogaticu! Zbivanja su pokazala da je to bio loš omen, loš znak! Dalje, majka me je jednom stvarno poslala po somun, sapun i cinkvajz. Moj prvi komšija, g Ibrahim Salan, nestao je u jednom od brzih akcija sa golfovima. Bio je 1-2 godine starija generacija od mene, iste profesije kao i ja. Ubijen je, ni danas mu se ne zna mjesto gdje je ubijen i pokopan.

U avliji smo imali lijepu česmu sa đugumom sa strane i taj đugum me prati i dan-danas, pa imam jednoga u kući, pored televizora. Uvijek na oku. Ne znam, ali on mi je nekako magičan. Đugum i ibrik. To je valjda sastavni dio moje kulture, izraz pripadnosti, značka, oznaka i simbol.

Ostali dijelovi priče su iz Srebrenice, Goražda, Žepe, Rogatice, Višegrada, Bihaća, Brčkog, Mostara, Splita, Sarajeva, pa ako hoćete i Londona, Italije…

Posebno bih izdvojio onu scenu ranjavanja brata na Grepku u Sarajevu. Akcija je bila planirana, da se napravi proboj iz Sarajeva, preko Grepka i dalje ka Goraždu. Ali, akcija je bila otkrivena i na jedinice koje su krenule u proboj, čekale su spremno sa minobacačima, jake srpske jedinice iz obruča. To je bio pokolj. Veliki broj boraca je poginuo na Grepku, a poginuli su danima ležali uz pokušaje da se izvuku pod jakom vatrom četnika, koji nisu dali da se odnesu. To nije bila borba, to je bilo mrcvarenje!

Opisom uprošteno i pojednostavljeno, ranjavanje moga brata je proteklo stvarno onako na Grepku, kako sam ga i opisao, uz nevjerovatni podatak, kada je brat ranjen, njegova žena, moja snaha, osjetila je, da se u trenu njegovog ranjavanja, nešto strašno desilo. To stanje i trenutak ranjavanja muža, prouzrokovalo je reakciju, u obliku trenutne uznemirenost, znojenja i osjećaja straha za život njega, sebe i djece. Misli su nadolazile, kako će ostati sama sa djetetom. To su stvari koje su neobjašnjive.

O snajperima, postoji niz stvarnih doživljaja, opisa, knjiga, priča i to je ono što se stvarno dešavalo svakodnevno u Sarajevu. Svima je još urezano u sjećanje: “Pazi, snajper!” Poznato je da su snajperi u Sarajevu, dugo vremena odnosili svakodnevno mnoge živote. Na ulici, u sobi, u redu za vodu. Ostaje pitanje koliko je snajperskih metaka sa okolnih brežuljaka, a zna se ko je bio na njima, ugasio živote koga i čije nacionalnosti?! Naime, ljudi nisu nosili nacionalne oznake, kako bi snajperima sa brda prepoznavali i ubijali po narodnosti. Danas imaju još obraza govoriti o genocidu nad Srbima u Sarajevu!?

O želji, da se posjeduje oružje, kojim bi se “otjerao” neprijateljski top i tenk, najbolje je izražen u pjesmi Sarajevske molitve, bosansko-hercegovačkog pjesnika, akademika g. Abdulaha Sidrana legendarnom rečenicom: - Kumim te Bogom, veliki Bože, skloni sa svijeta Životinje! Skloni Životinje, sa obronaka, skloni!

Naravno da nije sve napisano. Ostalo je još dosta toga nerečenog, nedorečenog, neiskazanog. Ali, vrijeme je pred nama. Tek smo počeli pisati.

Stradanje mojih najbližih

BOŠNJACI.net: Pošto je sam natjeČaj ustvari sjećanje na agresiju i genocid, pa nam kažite ko vam je sve stradao u porodici za vrijeme genocidne agresije?

Hamdo ČAMO: Kada govorimo o vojnoj agresiji na R BiH, u vremenu 1992-1995, u Sarajevu, na samom početku, stradao je prvi amidža. Drugi amidža, šest mjeseci nakon operacije od povreda na glavi i mozgu. Zatim tetka, teški srčani bolesnik, ovisnik o medikamentima, zbog života u okruženju, ostaje bez životno potrebnih lijekova, koji bi se u normalnim uvjetima kupili u prvoj apoteci, umire danima u mukama. Amidžična, kćerka od mog trećeg amidže, gine u prvim granatiranjima u autobusu gradskog prijevoza. Dolazi teško ranjavanje brata na Grepku. Ranjavanja u familiji, od kojih postoje još i danas uspomene prebijenih ruku, gelera po tijelu. Zbog svakodnevnog granatiranja, dolazi do psihičke napetosti, posebno kod djece, teških zatvora, nesanice, plača. Žene su reagirale opet, drugačije.

Sestra od bratove žene, rahmetli Vensana, bio sam joj i nastavnik u Rogatici, posebna je priča. Nakon prelaska u Split u nekom od privatnih smještaja, nakon brze i teške bolesti, nestaje. Nalazim tragove u jednoj od bolnica u Zagrebu. Otvorena joj je lobanja, ustanovljen tumor, lobanja je zatvorena i gubi joj se opet trag. Nalazim je na spisku transportnog aviona za London! Tražimo dozvolu od nekog generala, da se ona vrati, general je, kažu mi, negdje na sastanku u Austriji?!

U Londonu je pronalazim uz pomoć Maje i Dragane Jovanović iz Sarajeva. I, danas čuvam njihovu adresu i broj telefona. Njima su trebali mislim, neki lijekovi za rodbinu u Sarajevu, tako smo se i upoznali. Ili sam dobio njihovu adresu od nekoga. Drago nam je da možemo da pomognemo jedni drugima. Maja je zajedno studirala sa njom u Sarajevu, engleski jezik! Obadvije su bile profesorice engleskog jezika. Pronalazi je u jednoj od londonksih bolnica. Vensana je kaže, nije prepoznala. Potom biva prebačena negdje i opet joj se gubi trag. Maji su rekli da je umrla. Osam dana tražimo pristup posmrtnim ostacima. Sumnjamo u trgovinu organima. Počinje potraga po londonskim bolnicama u kojuj je uključen i jedan irski novinar iz Londonu. Nakon njegovog pojavljivanja i moje najave da dolazim u London, javljaju nam da je Vensana umrla, spaljena i zakopana na groblju u Londonu. Adresu čuvam i danas. Samo na groblje smije da dođe sestra. S obzirom da nije bilo mogućnosti muškim članovima da napuste Sarajevo, čak ni otac, za London u obilazak groblja, otišla je sestra blizanka, moja snaha Senada. Teški su to trenuci. Drama. A, njih ima na pretek. Svaki takav, jedna knjiga.

Onda mi je javljeno, da mi je ubijena nana, mamina mama. Iz snajpera, u svom dvorištu. U dvorištu u kojem sam odrastao. U podrumu nanine kuće, biva zvejrski ubijena i zaklana prva naša komšinica. U zapaljenoj kući, misleći da je živa, pokušavaju da je iznesu iz vatre. Bivaju teško ozlijeđeni prvi komšija i žena mu, da će kasnije, od opekotina prvog stepena, obadvoje umrijeti. Tolika je bila želja, da se ona iznese iz zapaljene kuće. Nana mi je iskrvarila u vlastitom dvorištu. Bila bi spašena, ali niko nije smio prići, jer je snajper stalno “radio”. Glavnokomandujući jedinice iz koje je ispaljen hitac nije više u BiH.

I, tako dalje i tako dalje. Ako je moguće, ne bih se više zadržavao na ovoj temi.

Ubice, dojučerašnje komšije, bivši učenici iz razreda, “naša raja iz kraja”,

BOŠNJACI.net: Može li ovakva vrsta natječaja sačuvati sjećanje na stradanje naše domovine BiH i bošnjačkog naroda u nemilosrdnoj srpsko-crnogorskoj i hrvatskoj genocidnoj agresiji?

Hamdo ČAMO: Svakako. Odgovoriću Vam jednom kratkom pričom. Prošle godine, ljeto u Sarajevu, na Baščaršiji, sreo sam svoga učitelja iz osnovne škole, iz Rogatice, g. Fadila Hađžiahmetovića. Nakon, više od trideset godina! I, prvog komšju, g. Brankovića iz Podljuna, gdje su mi otac i majka imali kuću, u ulici Ahmeta Hafizovića na broju 16! Danas je to ulica Draže Mihajlovića! Sjedili smo tako u hladovini baščaršijske džamije. Nisam znao da mi je učitelj živ i od dragosti, obadvojica očigledno uzbuđeni, vratili smo se dugi niz godina natrag. U jednoj od priča, savjetovao bi me ponavljajući, piši Hamdo, i sve stavljaj na papir, da se ne zaboravi! Samo on zna, zašto mi je to rekao. Ja pretpostavljam!

Onda, ove godine, skoro na istom mjestu, tražio sam g. Brankovića, da kupim knjigu koju je tek napisao njegov sin Mustafa Branković o Rogatici, mislim da mi je rekao da je u Danskoj, bio sam sretan da sretnem i drugog učitelja iz Rogatice, g. Ismeta Ajanovića. U priči o knjigi i potrebi da se piše, savjetovao je – treba pisati, da se ne zaboravi, rekao mi je to u povjerenju, na rastanku. To su svježa sjećanja na moje nastavnike i učitelje iz Rogatice. Rado se sjećam i mog omiljenog nastavnika iz likovnog i umjetnosti, g. Mustafe Ajanovića, volio bih da saznam, nešto više o njemu. Evo, vidite, sve i da nećete, stradanje naroda vas prati na svakom koraku. Gdje god da ste. To znaju najbolje svi oni koji su nekoga izgubili i koji su stradali, na bilo koji način. To ostavlja duboko traga.

Danas, kada se nalaze i otkrivaju mjesta gdje su strijeljani, do jučer prvi naši susjedi, kao da se otvara nova rana. I, to jako boli. A, ubice, dojučerašnje komšije, bivši učenici iz razreda, “naša raja iz kraja”, koji smo skupa odrastali i doživljavali isto, slavili rođendane, zajedno učili, išli na more, kupovali gramofonske ploče i zajedno slušali muziku. Danas ih nalazim i čitam na spiskovima osumnjičenih za silovanja i ratne zločine! Kažu, morali su. Bili su prisiljeni?! Neshvatljivo!

Svaki natjeČaj, svaka priča, vraća sjećanje strašnog stradavanja Bošnjaka u život i otrgne ih iz zagrljaja i vela tame, zvanog – zaborav!

Svaki narod zasluži svoga gospodara

BOŠNJACI.net: Kako Bošnjak treba doživljavati Bosnu i Hercegovinu?

Hamdo ČAMO: Vi ste se izgleda dobro pripremili za ovaj intervju?! Dobro pitanje. Teško je na njega odgovoriti, ali pokušaću. Prvo, treba vratiti genocidom otetu teritoriju pod okrilje R BiH, pod koje i spada. Ovako, Bošnjaci i Hrvati BiH ostaju do daljnjega taoci takozvane i od nikoga priznate - Republike Srpske! RS je bila i jeste, svakim danom svog postojanja, kao i načinom svoga nastanka, veliki faktor nestabilnosti u R BiH. Postoji realna opasnost da se na ovim prostorima stvori novi “Bliski Istok”, posebno ako R BiH bude prisiljena da traži teritorijalne kompenzacije. Pitanje granica nisu riješena, pitanje Sanđžaka nije rješeno! Biće još puno posla. Drugi dio odgovora bi bio i sljedeći:

Svako onaj kojeg zadoji rodna gruda, ostaje privržen svome kraju. To je fenomen, poznat kod životinja, kao “slonovsko pamćenje!” Kod ljudi je isto tako. S obzirom da se ovo pitanje odnosi na fenomen pamćenja Bošnjaka, prvi dio odgovora ćemo naći u pjesmi Muse Čazima Ćatića, “Ja sam Bošnjak!”:

Ja sam Bošnjak - dičan junak:
Vjeran svetom domu svome,
Vjeran slavi svojih djeda
I narodu Bosanskome!

Mislim da tako nekako ide ta pjesma. Tako Bošnjak treba doživljavati BiH! Tako rade sve patriote!

Bošnjak ima srce!, veliko i golemo, ne voli oružje, a treba mu!, a na Međunarodnoj sceni treba malo više da zahtjeva, kuka, i da se jadi, jer poznato je, da između više beba, dobija najviše – ona koja najglasnije plače! Mi nikako da to naučimo. Ali, na žalost i u politici imamo mali broj profesionalnih političara. Kada bismo imali više stručno obrazovanih ljudi među političarima, kao što je to slučaj među imamima u Isalmskoj Zajednici, mirnije bih spavao. Na domaćoj sceni, neka mi političari ne zamjere, načićemo veliki broj doktora, inžinjera, minera, zatvorenika, a nikako ili mali broj ljudi koji su profesionalno obrazovani, školovani i pripremljeni da se bave politikom. Znam da mora biti i veliki broj stručnjaka iz drugih oblasti, ali ovdje govorim isključivo o zanimanju i čovjeku političaru. Profesionalcu. Politika je inače posao kao i svaki drugi, ali ima male tajne, kao i svaki drugi posao i te tajne najbolje poznaju oni koji su se školovali za to. Zamislite, da se političar počne gurati za operacioni sto, ishod se sluti! Operacija uspjela, pacijent umro! To rade danas ljudi koji sebe nazivaju političarima, a kako čujem malo njih znaju koji svjetski jezik! Njihove šanse na svjetskoj političkoj sceni su ravne nuli, ako izuzmemo ovdje kao iskusne, i već u politici prekaljene poznavaoce politike, g. Muhameda Filipovića, g. Nijaza Durakovića, g, Stejapana Kljuića, g. Harisa Silajdžića, kao i mnoge druge! Njihova škola je učena u praksi, u ratu! Za sve one, koji se bore za očuvanje Bosne i Hercegovine, stranački predznaci ne pretstavljaju ništa! Treba znati voditi politiku, i zato je neodgovorno i od naroda da takav važan posao prepuštaju volonterima. Onda im se i desi ono što su sami zamijesili. Svaki narod zasluži svoga gospodara, stara je izreka, koja se uči na prvoj godini moga fakulteta! Ne možemo očekivati da jedan miner zna šta je politika. On zna za miniranje i minira! To je problem kod nas. Ljudi neće da se zamjeraju, pa ćute, a ovi, nazovi-političari, na konto straha i ćutanja, profitiraju! Pametni se sklone, jer znaju da mogu i da ogarajšu! Tako na sceni ostanu profiteri, proleteri, kumovi i mafijaši. To je trasiranje puta društvu u kojem neće “um carovati”, to je klimava budućnost izopačenja osnova društvenih vrijednosti, gdje će se rad smatrati instiktom nižeg nivoa. Ne bih volio da to doživim!


BOŠNJACI.net: Šta treba raditi da ne doživi opet Srebrenicu, Prijedor, Višegrad, Zvornik, Foču, Bijeljinu, BrČko…?

Hamdo ČAMO: Drugi dio odgovora je teži i on je čisto političkog karaktera. Dio odgovora pretpostavljam da znate i on dijelom leži u Ustavu, dijelom u volji, kako političara, tako i naroda. Narod mora da zna, političar je kao vatra, hoće da bude gospodar, a ako se ne kontroliše – loš je sluga! Povjerenje naroda u političare je dobro, ali kontrola je – najbolja medicina! To se, recimo postiže odmjerenim izborom političkog sistema!

Imati politički sistem u zemlji, koji artikulira volju naroda, koji je u BiH podjeljen sa namjerom, da ne dođe do izražaja Bošnjaka, kojih je u BiH više, golema je stvar. Neka se R Bosna i Hercegovina ne nada da će tu pogodnost dobiti na poklon, kao što je to sluČaj sa Slovenijom, Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom! Pa, i Republikom Srpskom i dijelom koji se nazivao Herceg Bosnom. To su krajevi, koji su nacionalno očišćeni! Bosna i Hercegovina nije! Ona je Evropa u malom! I, to će i ostati. Ali, od nje se zahtjeva život Jugoslavije u malom, a znamo do čega je taj koncept doveo. Bojim se da Republiku BiH čeka bitka na drugim nivoima!

Ne poznajem instituciju, niti državu u kojoj većina ne odlučuje! Republici BiH se to uskraćuje!?

Bosna i Hercegovina je uvijek imala i ima “drugačiji status” na ovim prostorima. To, da imamo “drugačiji status”, dijelom smo i sami krivi! Bošnjaci hoće da vladaju, a ne znaju vladati, Srbi hoće da se biju, a ne znaju se biti! Hrvati lebde negdje između. Kombinacija, boli glava. Sam g. Krleža jednom reče: “Bože, sačuvaj me srpskoga junaštva i hrvatske kulture!”

Zašto je R BiH jedina u kojoj nije sačuvana i ne može biti sačuvana jedinstvenost njenog teritorija?! Vidimo Slovenija je ostala cijela, Hrvatska je ostala cijela. Sve su to zemlje koje će prije da uđu u “tokove i integracije” od R BiH. Mislite li, to je slučajnost?

U ovom vremenu „borbe protiv terorizma“ ništa nije slučajno! Nema slučajeva! Neke stvari su namontirane prije, da bi pomogle danas, a otežale sutra! Kao kakav kredit, sa velikim kamatama! Što se prije otplati, prestaje biti teretom i pojavljuje se u pozitivnom svjetlu vlastite mudrosti i prednosti. Ko umije, njemu dvije! Dobre izglede imamo samo sa školovanim političarima i iskusnim ljudima od profesije!

Ovako joj se montiraju stvari iz kuhinje Velike Britanije, Njemačke, Francuske i drugih zemalja, jer je trenutno R BiH bliža Americi od Evrope, a dobro znaju da R BiH ima jednu od najbogatijih kuhinja svijeta. Da je kojim slučajem krajem dvadesetoga stoljeća bio veći odljev Bosanaca u Sjedinjene Države, danas bi se tamo, pored pizze i špageta - jeo burek i ćevapi!

BOŠNJACI.net: Smatrate li da trebamo nastaviti sa ovakvom i sličnom tematikom na budućim natječajima?

Hamdo ČAMO: To je imperativ! To se očekuje i zahtjeva od Vas, a nama je to obaveza ostavljena u amanet!

BOŠNJACI.net: Za kraj ovog razgovora, ako Bog da, iduće godine, naravno ako budemo živi i zdravi, Vi kao dobitnik ovogodišnje nagrade, ulazite u žiri.

Hamdo ČAMO: Hvala Vam na strpljenju. Ako budem živ i zdrav, rado ću preuzeti dio tog tereta na svoja pleća.