Kakav znacaj u nasem duhovnom zivotu imaju dzamije najbolje su nam pokazali nasi dusmani..
U nastavku naseg razgovora donosimo jos nekoliko veoma interesantnih podataka o nasem sagovorniku i njegovoj familiji.

Adil Zulfikarpasic i po ocu i po majci potice od Cengica. Otac mu je bio unuk poznatog Zulfikar-pase, koji je jedno vrijeme bio pasa u Valjevu kasnije u Foci, a bio je i zvornicki sandzak-beg. Po majci je takodje Cengic sa Rataja. Ti Cengici dali su jedan citav niz vojskovodja, pasa i sandzak-begova u Bosni. Inace ime Cengica jedno je od najuglednijih u Bosni. I to je istovremeno bila jedna od najbogatijih porodica. Prvi Cengic koji je dosao u Bosnu dosao je kao sin poznatog monarha koji je vladao u drzavi Ak-Kojumlu. Ta drzava se prostirala na dijelovima danasnjih teritorija Iraka, Turske i Irana. Oni su bili pobijedjeni od Turaka za vrijeme sultana Selima, koji daje svoju kcer za jednog princa iz te familije. Taj princ dosao je u Bosnu kao begler-beg. Imao je sedam sinova i od njega vode porijeklo Cengici. Cengici su ratovali na svim bojistima turske carevine. Alipasa Cengic se tukao sa Zrinskim kod Jurijevih stijena i silazio sa svojom vojskom do Zadra. Beci-pasa kao komandant turske konjice opsjedao u Rusiji grad Ocekov a mnogi drugi su ratovali po Austriji, Ugarskoj, Mesopotaniji, Egiptu kao i u svim ratovima za odbranu Bosne. Cengici su imali svoje kule i odzake na sirokom podrucju Bosne. O Cengicima je pisao i poznati turski pisac Evlija Celebija i bio je i gost kod Cengica na Borijama 1664. godine. Njihove dvorce ovako opisuje: "Dvorovi Cengica su kao tvrdjava, veliki odzak koji je ukrasen sa oko 300 soba, divanhanom (dvoranom za primanja), banjama, magazom i stajom u koju se moze smjestiti dvije stotine konja."

Dvorci na Borijama bili su manji od onih na Ratajima, Odzaku i Miljevini. Potomci ovog Zulfikar-pase s Miljevine prozvali su se Zulfikarpasicima. Inace Cengici su opjevani u narodnim pjesmama. "Smrt Smailage Cengica" opjevao je Ivan Mazuranic. O Cengicima postoji bogata naucna literatura kako na nasem tako i na stranim jezicima. Familija Cengica njegovala je jednu specijalnu tradiciju. Govorili su strane jezike. Bilo je uobicajeno da se kod Cengica i zene obrazuju. Adilbegova majka je imala privatne ucitelje jezika. U kuci njegovog oca bila je velika biblioteka na turskom, arapskom i nasem jeziku. U kuci je takodje bila vrijedna zbirka oruzja i fermana. Sve u svemu do bosnjacke tradicije se u toj familiji uvijek drzalo.

Bili su i veoma religiozni "Sve se to duboko usjeklo u moju dusu tako da svakako mogu reci kako je citav moj zivot veoma odredjen onim sto sam ponio iz kuce. Moja uza porodica bila je prilicno brojna - imao sam sest sestara, bracu..., bila je to atmosfera rada, tolerancije i ljubavi. Te stare muslimanske familije zivjeli su jednim specijalnim zivotom za kojim ja i danas osjecam nostalgiju. Sto se tice odnosa pream ljudima uopce moram da kazem da sam toleranciju naucio u svojoj kuci." - kaze Adil-beg. Otac mu je bio veleposjednik osim toga bio je i gradonacelnik Foce 25 godina. Bio je i u Vakusfskom saboru u Sarajevu. Imao je i niz prijatelja koji su mu dolazili i s kojima je diskutirao. Tako da je vec tada njegov sin Adil kao djecak bio u prilici da cuje razna misljenja o Bosni, o islamu, umjetnosti, kulturi, politici i tako dalje.

INTERVJU

SABAH: Ja bih Vas zamolio da kazete u kojoj su fazi radovi na Bosnjackom Institutu i kad se predvidja otvaranje Instituta u Sarajevu?

A. Zulfikarpasic: Sigurno je da ce se Institut ove godine otvoriti. Jedan veliki dio stvari je vec prenesen i nalazi se Sarajevu pod kontrolom, lagerovan i dobro cuvan. Kuca je pod krovom. Ulazimo u zavrsnu fazu radova.

SABAH: U svakom slucaju to je jedan veliki kulturni dogadjaj u Sarajevu i ja se ne bih usudio procjenjivati i davat mu odredjeni epitet desetljeca ili neki drugi, ali je sigurno veliki. Moja odredjena saznanja govore da ce se za taj momenat otvaranja instituta upriliciti odredjene promocije knjiga knjizevne i znanstvene veceri, mozete li nam Vi nesto podrobnije o tome reci.

A. Zulfikarpasic: Mi smo izdali jedan niz knjiga. Mi zelimo da otvaranje Bosnjackog Instituta povezati sa izvjesnim specijalnim izdanjima, sa izvjesnim velikim kulturnim dogadjajima. Sasvim je sigurno da ne treba potcjenjivati niti se praviti skroman ondje gdje nije mjesto i reci da stvaranje Bosnjackog Instituta i njegovo pustanje u funkciju ne predstavlja jedan znacajan datum u BiH. Mi zelimo da to podvucemo. Zelimo da mu damo sto veci znacaj, i mi cemo to moci samo ako angaziramo jedan veliki dio bosnjacke inteligencije i predstavnika bosnjacke nauke i kulture koji ce nam pomoci da to na jedan dostojanstven nacin reprezentiramo. Cuvajuci granice skromnosti i pristojnosti i uzimajuci to kao jedan dogadjaj koji nije ni protiv koga.

Mi necemo da manifestiramo nesto sto bi povrijedilo nase komsije, sto bi dovelo bilo na koji nacin jedan demokratski put. Jedan put saradnje i razumijevanja zajednickog zivota u pitanje. Mi zelimo da Bosnjacki Institut bude pionir, da u tome bude jedan novi pokazatelj da se afirmiranjem vlastite kuluture pomaze kultura komsija, da se na taj nacin stvara jos veca mogucnost zajednickog zivota i da se otvara jedna vjerodostojna linija nase volje da opstanemo na jednom najvecem nivou u svojoj domovini a da druge ne ugrozimo.

SABAH: Osim Instituta Vi ste u zadnje vrijeme dio svojih sredstava ulozili i u dzamiju na Kobiljoj Glavi kod Sarajeva. Mozete li nesto o tome reci?

A. Zulfikarpasic: Ja smatram da nase vjerske aktivnosti i duznosti pripadaju jednoj privatnoj sferi svakog covjeka u njegovom licnom uvjerenju, odnosno to pripada intimnoj sferi, ali posto je to javna i opca ustanova ona se ne treba ni sakriti niti ima razloga da se krije.

Ja vam moram reci da je ovo treca dzamija koju ja finansiram na Kobiljoj Glavi. Ja sam to vec dva puta uradio, i ja imam namjeru da u zivotu uradim jos vise. Ja cu ostaviti materijalna sredstva za ponovnu izgradnju Aladza dzamije u Foci. Nama su cetnici srusili preko hiljadu mesdzida i dzamija banja, medresa i odredjenih sakralnih objekata i centara koji su zivjeli u srcima naseg naroda. Mi moramo uloziti trud da se ti objekti kroz koje se manifestira nase vjersko uvjerenje i nas duhovni zivot ponovo ozive, ponovo stvore i obnove.

Ja smatram da neovisno od toga treba da se stvaraju i fabrike da se stvara i ekonomski zivot da se prave ceste da se prave skole. Smatram takodje i apelujem na nase javne licnosti koji su stvorili od svoga zivota da jedan dio tih sredstava stave na raspolaganje da se ti objekti ponovo ozive i da im se vrati ono mjesto koje su u nasem zivotu imali odnosno, da im se ta uloga jos vise pojaca. Mi sada znamo, imamo jedno svejedocanstvo. Dusmani su nam sada pokazali da oni objekti koje su oni unistili su bili najvazniji za nas opstanak. Kad su oni odlucili da nas uniste onda su oni htjeli da uniste i podlogu na kojoj mi zivimo, nasu duhovnu podlogu nas temelj. Vidite mi smo malo zapostavili taj duhovni zivot i dzamije uopste kroz nasu istoriju. Naprimjer, od 18 dzamija u Foci radilo je samo sedam a ove druge samo uz Ramazan ili petkom.

Mi smo sami zapustali i zapostavljali nase duhovne temelje a oni su nam pokazali da su ti temelji upravo nasa baza. Mi moramo radi naseg zivota radi zivota generacija koja dolaze radi nase zemlje i radi svih bosanskih naroda da svima povratimo i omogucimo da imaju svoje temelje i svoju duhovnu bazu sto je vrlo vazno za ravnopravan demokratski slobodan zivot u BiH. Prema tome to angaziranje sredstava u ovakve stvari, odnosno objekte dzamije medrese da ih popravimo i izgradimo nove treba da bude jedan od nasih permanentnih duznosti sve dotle dok ne postignemo onaj broj koji su nam dusmani unistili a nase angazovanje mora se nastaviti i iza toga.

SABAH: Sa ovim smo iscrpili najaktuelnije Vase angazovanje na preseljavanju Bosnjackog Instituta iz Ciriha za Sarajevo. Ja bih vas sada zamolio da vam postavim nekoliko pitanja a koja se prije svega ticu BiH posebno u ovom periodu od 1990. do danasnjih dana. I moje prvo pitanje bi glasilo: Kao odraz Vase borbe za BiH i bosnjacki narod uopste je i vase opredjeljenje devedesetih godina da se aktivnije angazujete u BiH, a cega je rezultat i osnivanje SDA zajedno sa Alijom Izetbegovicem, kasnije Vi formirate i svoju stranku zbog toga sto ste se sa gospodinom Izetbegovicem razisli u odredjenim pogledima na BiH, odnosno razjesavanje odredjenih pitanja oko BiH u tom momentu. Mozete li o svemu tome malo detaljnije?

A. Zulfikarpasic: U zivotu covjek sam sebi ne odredjuje zivot a cesto puta ni zivotni pravac. On odredjuje izvjesne principe, odnosno odredjene okvire svoga ponasanja, tako naprimjer, odredjeni ljudi koji su aktivni za svoju zemlju oni su sebi odredili da su spremni za tu zemlju dati i odredjene zrtve i tako dalje. Cesto nas odredjene prilike natjeraju da se i politicki angazujemo. Ja sam se bavio politikom citav moj zivot. Ja smatram da je politika posebno ako se shvati pravilno jedan veoma vazan faktor od koga zavisi kako ce i kojim putam ici jedna zajednica kojima ce se metodama sluziti i kako ce ojacati, kako ce moci da izdrzi i kako ce moci da rijese probleme koji stoje pred njom. Ako postoji jedna pametna stranka jedna pametna garnitura, jedna pametna grupa, ona je u stanju da otkloni opasnosti od svoga naroda, da mobilizira mase da se organiziraju i da idu onim putem kojim ce moci da uspiju.

To su bili razlozi i motivi moje politicke angaziranosti koje ja smatram da su sasvim normalna pojava. Vi ste naprimjer, dosli u Ameriku, ne svojom voljom, Vasa je namjera bila da se zadrzite u svojoj zemlji na svojim duznostima, vjerovatno se niste bavili politikom i novinarstvom vise nego sto se sada bavite. Prilike su Vas na to natjerale. Postoji veliki broj ljudi u emigraciji koji pati sa svojim narodom i koji se raduje sa svojim narodom, u svakom slucaju koji mu zele na neki nacin pomoci ma gdje bili. U toj poziciji ja sam bio citav svoj zivot. Ja sam 1946. godine napustio zemlju da bi joj iz emigracije pomagao i da bi omogucio da se stvori jedan demokratski rezim. Mnogi ljudi kad sam se ja vratio rekli su: on je zivio toliko i toliko u inostranstvu.

Ja sam uvjeren da ovdje u New Yorku ima ljudi koji detaljnije znaju kako su prosli izbori u BiH nego oni koji zive u Sarajevu, jer vi pratite vrlo budno sve dogadjaje u BiH. Ti ljudi ovdje se i raduju i boluju vise nego mnogi koji tamo zive. Takav je bio slucaj sa mnom. Kad sam se vratio u Sarajevo poznavao sam politicke prilike BiH sigurno bolje nego oni ljudi koji tamo zive i bore se za neki svoj polozaj i koji su u uskom krugu djelovali. Ja sam se bavio politikom i bio u vezi sa raznim politickim strujama. Bio sam u vezi sa grupom oko Alije Izetbegovica.

Alija kad je je izasao iz zatvora dosao je meni da se vidimo i razgovaramo. Kad se radi o domovini, ja ne gledam partijski, ja gledam malo sire. Normalno da je vazno bilo u to vrijeme da se stvori jedna politicka organizacija i da se organizira jedna stranka. Ljudi su u tim momentima dolazili i meni i Aliji i govorili: "Pustite neka prvo osnuju Srbi i Hrvati svoje stranke pa cemo mi onda. Kad oni osnuju da vidimo kako ce to kod njih ici." Ja sam rekao: "Mi nemamo sta koga cekati." Za mene je osnovno pitanje da li je nama u interesu da mi stvorimo politicku stranku i kakva ta stranka treba da bude. Mislio sam da iza komunista ta stranka treba da bude masovna i mora artikulisati svoje ciljeve biti vrlo otvorena, mora postojati odredjeni dijalog izmedju stranke i naroda i narod je morao osjetiti kao svoju i kao svog predstavnika.

Ja sam znao kad sam razgovarao sa Alijom i Behmenom i nekim drugim ljudima iz te grupe da se radi o jednoj grupi koja je naglaseno vjerska. Oni to nisu ni krili. Oni su bili manje vise Mladi Muslimani, koji su imali jedan krug svojih simpatizera i to je bio vrlo uzak krug. Ja sam se u pocetku dvoumio da li da nastupim sa Alijom ili da osnujem jednu liberalnu bosansku muslimansku stranku. Medjutim, bio sam svjestan da mi ne smijemo ici na osnivanje naprimjer, pet ili deset stranaka nego da moramo osnovati jednu veliku narodnu stranku. Takodje sam bio svjestan da mi moramo nastupati vrlo mudro u masama, moramo fiksirati nase protivnike i nase ciljeve.

U fiksiranju nasih protivnika i nasih ciljeva je od pocetka doslo do izvjesnih razmimoilazenja. Nije dolazilo do sukoba. Ja sam osjetio da ono sto ja hocu, da jedan veliki broj Alijinih prijatelja ne zeli. Prije svega kamen temeljac nasih nesporazuma bilo je pitanje bosnjastva.

Ja sam od pocetka zastupao misljenje da je nasa velika sansa da mi odmah nastupimo kao Bosnjaci i da otvorimo bosnjastvo za sve narode. Mi muslimani cemo biti nosioci bosnjastva, ali ako neko smatra da je njegova domovina Bosna i da je on Bosnjak, a on je naprimjer katolik ili neko drugi, ja nemam protiv toga nista. Primimo ga. Tada je meni Alija dosao i rekao: "Nemoj sada da idemo na bosnjastvo sada dolazi do popisa stanovnistva pa da vidimo koliko je muslimana pa cemo onda ici na bosnjastvo, i ja ti garantiram poslije izbora da cu ja biti prvi koji ce biti za bosnjastvo." Ja sam se tada oko toga bio slozio, ali i oni su u to vrijeme bili malo nestrpljivi, a mozda da je i s moje strane bilo neke netrpeljivosti. Ja sam vidio veliku opasnost da mi idemo kao muslimani u borbu za BiH.

Evo zasto, narocito je to sada vidljivo vama koji ste vani. Ako vi kazete naprimjer da ste musliman, odmah misle da ste Pakistanac, u Francuskoj misle da ste Alzirac, a ovdje je ukorijenjena rijec islamski terorizam i islamski fanatizam. Apsolutno nije vazno sta ljudi o nama misle, ali je vazno da to nije nase nacionalno opredjeljenje odnosno da je to samo nase vjersko opredjeljenje. Mi nismo mogli ici u stvaranje jedne moderne drzave, republike, sa idejom islama. Ja ni u kom slucaju nisam bio protiv toga da islam bude baza naseg duhovnog zivota, da se mi ni u kom slucaju ne odricemo islama, da se ni u kom slucaju od njega ne distanciramo. Ja sam bio zato da ga se afirmira sto je moguce vise, ali ni u kom slucaju kao nase nacionalno opredjeljenje. Kao nacionalno opredjeljenje.

Ja sam bio za bosnjastvo i ja sam rekao Aliji mi to zaobici ne mozemo, zapamti to ne mogu ni Arapi. Kad im kazes da si musliman on te pita sta si po nacionalnosti, Turcin, Egipcanin, Indonezanin, i tako dalje. Mladi Musliamni su u tome imali jednu potpuno nezavrsenu polemiku i jednu nezavrsenu definiciju. Oni su dosli na pola puta. Oni su se kao muslimani organizirali, sto je lijepo, ali nisu mogli postati nacionalna politicka stranka sa tim shvatanjima. Oni su ustvari dosli u fazu da postanu politicka stranka i politicki faktor u BiH.

Ta stranka nije mogla a da ne napravi jos jedan korak prema jednoj nacionalnoj definiciji Bosnjaka. Mi smo iz Bosne, Srbi su iz Srbije, Hrvati su iz Hrvatske, Slovenci su iz Slovenije. Da li su oni katolici pravoslavci protestanti to je drugorazredno pitanje. To su bili razlozi prvih nasih nesporazuma i to su bili razlozi nasih sukoba. Druga nasa razlika je sto sam ja bio za to da se rat pokusa izbjeci po svaku cijenu. Evo zasto, Hrvati u BiH imaju iza sebe Hrvatasku koja je u stanju da ih brani i kad su krivi i kad su pravi isti slucaj je bio i sa Srbima. Jedini narod koji nije imao svoje rezervne domovine i koji nije imao drugu domovinu a koja je imala organizovanu vlast to smo bili mi muslimani, Bosnjaci. Mi nismo imali sansu da vodimo rat narocito rat u kome smo mi objekt napada i mi smo po mome misljenju morali uciniti sve da to izbjegnemo.

Intervju vodio: Rasid NUHANOVIC

SABAH 16.02.2002
Intervju: Adil Zulfikarpasic