ISKUSENJE FRA MATIJE DIVKOVICA U MLECIMA - IVAN LOVRENOVIC
- IVAN LOVRENOVIC -
Ivan Lovrenovic
Tokom cijele plovidbe, od casa kad se ukrcao, fratru je grlo najcesce bilo stegnuto a usta gorka, nesto zbog siva i uzbrazdana mora i niska neba, vise zbog posla koji treba obaviti u Mlecima, a oko kojega su se u njegovoj glavi, uz rijesenost, plele neizbrojive prepreke, sumnje i opasnosti.
Koliko je plovidba, dakle, bila pusta i brizna, toliko je jace ovo cudo
- grad iskrsao iz vode - hrupilo fratru u oci i zbunilo ga do temelja. Kratak januarski dan (sesti po Novoj, 1611-oj, na blagdan Sveta Tri Kralja) pred kraj se je razgalio i izbistrio. Sunce je svaki tren imalo zaci i luskasto se oprastalo od kupola, tornjeva, fasada i stakala naresene Venecije.
Ladja je polako promicala prostranim kanalom, a Divkovic nikako da shvati, primi za javu dosad nevidjene odnose: pravo na vodi ucvrstile se sve ove tijesno stisnute, stooblicne i raznobojne gradjevine, te siromasnu fratru skoci u grlo strahovanje da se slijedeci tren nece sve isprelamati, skrsiti i u tresku survati u vodu... Jos je stajao u tom nepoimanju, nepokretan, kad brodu ostadose s lijeva prebijela kupola Santa Maria della Salute i malo dalje, s desna, visok toranj San Giorgio Maggiore i on upavi pogled pravo ispred broda.
Azur se lio na vodu, voda ga vracala bistrom nebu, a Palazzo Ducale iskresana kutija od slonovace - na svojim stubovima i lukovima titrao u njemu, i citav taj sejtanski grad na vodi, te se ujak prepade da nije, ploveci od Zadra dovle, neopazice umro i sada, evo, stize pred rajske dveri.
Ladja pristade, i njega, onako zableusena i zanesena, izgurase na obalu. Kad prokroci po kamenu Rive degli Schiavoni, poce polako dolaziti k svijesti. Sunca vec nije bilo, jezurava studen bila od mora i fra Matija osjeti svoje noge pod sobom, o ramenu teske bisage s rukopisima i stvarima a u raspolozenju osjecaj brige i posla zbog kojega se je doslo poce zamjenjivati malopredjasnju ispamecenost.
Sutradan su ga vec odveli mestru Pietru Bertanu, tiskaru - cudaku, koji nije bio cuven po luksuznim narudzbama i izdanjima, ali za kojega se je znalo da ima svakakvih slova, pa da je prije tridesetak godina i nekakvu bosansku fratarsku narudzbu obavio. Shvatise se brzo, bez mnogo rijeci: slova bosancice ne bijase vise - davno su pretopljena da ne stoje besposlena, ali se je Pietro brzo sjetio cudnovatog znamenja, dao fratru sve sto je potrebno, objasnio posao i ostavio radionicu na raspolaganju. Divkovic se odmah dade na posao i ona ga zaokupi sasvim svojom materijalnoscu i sitnim zanadzijskim zavrzlamama. (Djetetom jos, kad ga otrgose od jelaskih livada i poslase u Olovo fratrima da uci slovnicu, najljepse trenove djetinjeg zaborava imavao je kad bi ga koji od veselijih olovskih kovaca pustio da gleda tajanstveni posao i bajagi nesto pripomaze. Tako mu sad metal brzo posta poslusan.) Kad slova bjehu salivena i posao otpoce, valjalo je duge sate bdjeti nad slaganjem teksta, ujednacavati pravopis, vrsiti poboljsanja koja bi trenutacno padala na pamet, titrati od uzbudjenja i straha nad netom otisnutim listovima, osusiti ih, sortirati, brinuti brigu o vezanju - ono je moralo biti, kao i hartija, tvrdo i trajno jer ce u nevicne ruke... U takvu i tolikom poslu vrijeme prolazi tako da ga je uvijek malo.
Ponekad, u rane jutarnje sate, kad bi slomljen od rada morao poci da se svali u postelju, prosinula bi fratru krajem mozga prozracna slika-misao, trznula ga svojom novinom, ali vec u slijedecem trenu on bi spavao mrtvo i tvrdo. (Tiskara je bila u tijesnoj ulicici Calle delle Bande, blizu crkve Santa Maria Formosa, a Divkovica su po dolasku smjetili u jedan skroman minoritski samostan i, kako je taj bio u kvartu Santa Marta, na drugom kraju Mletaka, a kretanje po ovom gradu fratru ionako nerjesiva zagonetka, on je ubrzo navikao i sebe i samostanske starjesine i mestra Pietra da cesto prekonaci u tiskari, na provizornu lezaju.)
Jedamput je morao ostaviti posao: zvali su ga u Duzdevu palacu da informira crkvene i politicke oce o Bosni. Tog jutra pregledao je sinoc otisnute listove i povjerio jednom od Pietrovih segrta slaganje Malih litanija Gospinih (bio je vec pri kraju s Naukom...) i uputio se u Palazzo Ducale, sam. Jutro je bilo suncano, znao je da je blizu, a trebalo mu je da bude sam da ne dodijava nikome i ne trpi nicije dodijavanje. I tada brizan, ali drukcije, imao je vise vremena da gleda i o vidjenom misli. Sto je dalje odmicao, to manje je pazio kud koraca. Izronila je punom snagom zapanjenost od prvog susreta s Mlecima, sirila se, nadopunjala, postajala racionalnijom, trajnijom ali i jednako snaznom. I davala je mjesta misli.
Prolazio je Divkovic tijesnim ulicicama, iznenadnim trgovima, kraj glasnih i okretnih prodavaca skoljaka, riba, zelenja, svakojaka voca, kraj luksuznih trgovina svilom i oruzjem, kraj pjanih ostarija, crkava - velikih, malih, sakrivenih oku ili gordo postavljenih na vidjelo, tamnih ili bljestavih, kraj bajno srezanih palaca o cije noge pljuska voda, iscudjavao se svaki cas vodi tamo gdje bi morala biti ulica ili nogostup barem, prolazio i mislio rastrgano i sve gorce:
Otkupitelju moj, kako se ovo zivi? Sta su, evo, Mleci, a sta Jelaske, Vares, Olovo, Kresevo, pa i Sarajevo; sva Bosna?
Evo, grad - s kraja na kraj, setajuci, dva-tri sata - a kuca, naroda, bogomolja vise nego Tvojih podanika u svoj Bosni! A sve jednim jezikom zbori, sve jednoga Tebe slavi. A mi... Od sela do sela, od kuce do kuce nisi siguran od vuka, hajduka, Turcina.... Pa sto nisi siguran malu i glavi nego ni Bogu se moliti po svom zakonu nije uputno, a cesto ni pametno.
Oprosti, Svemoguci, gresnu misao: pa jesmo li svi Tvoji? Je li vjerovati ovdje i tamo isto i jednako mucno? Pola raja ovdje je na zemlji vec, drugu polovicu nije tesko zamisliti. Ovdje i ako vrag mami, lice mu je umivena slast znanja i bericeta; nasemu iz trbuha krci, tuskav je i udara svakom pogani, s koca progovara a ime mu je strah, gurema i neimanje, gore od svega.
Pouci me kako cu Bosnjane uplasiti paklenim mukama kad za druge, lakse ni ne znaju.
Ja potegoh preko mora s tankim i varanim fratrskim izgledima, i hvala Ti sto moja pleca izabra za najcvrsca, ali, evo, sumnja burgija u meni i pitam se ima li hvajde od ovoga sto ja zapoceh. Tvoj zakon je Ljubav; uzeo sam ga s radoscu i za svoj. Rad sam, Boze, Ti znas, i kako rad da i ostane tako, ali prvi put sada vidim da je ljubav samo za jednake.
Stu cu, Preblagi, govoriti braci kad me uspitaju sta sam vidio, kad ustraze da im natenane pripovjedim kako zive krscani preko mora... Sta je gore: laz, pa da braca bosanska ostanu u vjeri i u mraku, ili istinu, pa da im se rodi ista ova sumnja sto me, evo, danas - pedesetogodisnjaka skoro navede da Te prvi put ovako zazivam?
Ja se krenuh na ovu dalj da skrojim olovo u slova kakva niko ne kroji i ucinim - malica! - triestak knjizica Tvog prelijepog nauka, sto ih sastavih svojim nejakim fratskim zivotom i slabo pamecu, misleci time prosvijetliti makar zeru mraka bosanskoga, a Ti mi dade da, vagajuci s ovim izobiljem, saznam prije nego sam i poceo koliko je taj moj naum jalov, traljav i beznadan...
Tu, u tim hvatanjima i rvanjima siroma fatar prignjeci misao prepadnut njenim tokom, a da je smjede pustiti dalje, cuo bi je kako mu govori: Sljepcino fratarska, zbaci taj habit, progledaj, zaboravi i Bosnu i slova, sidji u prvu ostariju, napij se i nit kud idi nit se kud vracaj, obatali, ostvai sve... Ustrasen, silom se sabra. Izroni iznenada na prostranstvo Rive degli Schiavoni, zakrenu desno, i po drugi put, sada po suncu i izbliza, bljesnu pred njim Palazzo Ducale, kako se fratu pividi, gresno i bezobrazno raskosan.
Uvedose ga, nakon dosta nesporazuma i drske nepovjerljivost, i on se nadje pred gospodom. Trudio se da udovolji zedji njihovih pitanja, ali sve mimo svoje prave sabranosti, mehanicki ugladjeno. (Tek kasnije, mnogo kasnije, u Bosni, sjetivsi se razgovora, cudio se njegovu sadrzaju: bio je puno vise cijedjenje i vojno-politickih spijunskih podataka nego briga za pastvu, stanje vjere, crkava i samostana.)
Otpustise ga nezadovoljni, ni kurtoazno ne sakrivajuci razocaranje a ni posprdnost spram njegove gromotne figure, odjece i i hrapavog talijanskog jezika. Uostalom, fratru ni ne bi do toga da to primijeti - jutrosnja gorcina jos je njime vladala, i protiv volje, kao truo okus na nepcu, tiha muka u stomaku...
Popodne posao zape. Slabo i odsutno rucavsi, dosavsi sa iskricavog venecijanskog sunca u hladnjikavu, memljivu tiskaru, Divkovic osjeti u prsima zastrasujuce malodusje a iz ruku mu sve ispada... Otkri se jos da je jutros segrt, udaran i nepazljiv momak, pobrkao slog za Male litanije, za koje je ujaku veoma bilo stalo da budu dobro otisnute, i tada nastade rsum.
(Pomocnici, sve mladja celjad, bili su se, nakon prvosnjeg cudjenja i ljubopitljivosti, vec svikli na golema i tihog fratra koji je zaneseno, nikom ne zanovijetajuci, kapao nad svojim cudnim poslom, i u zadnje vrijeme su se oslobodili, praveci mu sitne komicne podvale i kreveljeci mu se lucprdasto iza ledja.)
To vise se sad, svi kao jedan, ustravise i uzmakose pred ljudinom sto se razmahala u skucenu prostoru, a ispod prosijedih debelih brkova suce snopove krupnih, cvorugavih rijeci, valjda neke opasne psovke a la sua lingua bosnese. Spade odnekud i sitni mestar Peietro i, ne raspitujuci se, isprasi nekamo mladice. Fratar se ukoci nasred radionice i, u hipu otrijeznjen, dodje kao skamenjena oluja, a iz prostorije naglo otece pokret i galama. Pietro mu pridje, jednom rukom dohvati krupno rame i blago ga lupnu, a drugom mu pruzi odnekud iskrslu casu jaka vina. Fratar iskapi, sleze se i kao na koncu podje za mestrovim nagovorom da malo prilegne, u kut, na lezaj. Zaspa brzo, sto od vina, sto od malaksalosti. Spavao je kratko ali temeljito, a kad se probudio, dan je vec bio minuo i u radionici nije bilo nikoga. @ustro zavrnu rukave, pljusnu se ostro dva-triput vodom iz uljupljena lavora, prekrizi se letimice i prionu na posao. Radio je svunoc, lako i okretno, mnogo pusio pjevuseci kroza zube, zaboravljen i bez misli. Samo se je smijesio na svoja slova koja su mu se sad cinila citkim i funkcionalni, a kadikad je saljivo odmahivao glavom strignuvsi desnim brkom, kao: Sta ti ono bi odjednom, stari zvrndove? Legao je u zoru, glasno zijevajuci, zakovanih ocnih kapaka - obavivsi trostruk posao - na onaj isti lezaj u cosku.
Posao se je nastavio, uhodao i brzo odmicuci. Krajem marta - bilo je vlazno i magla se rijetko dizala, nikako da se ovremeni - Divkovic je konacno mogao ispraviti vec uvagana ledja i pogledati na iskrajcen posao: dvije hrpice tvrdo uvezanih i obrezanih knjizica Nauka karstijanskoga za narod slovinski i prevedenih Heroltovih Sto cudesa aliti zlamenja blazene i slavne Bogorodice divice Marije.
Za dva dana, cekajuci ladju za Zadar, spremio je svoje stvari, osobito pomno popakovao nove knjige, oprostio se sa samostanskim glavarima, uredio s Pietrom da slova uscuva za buduce - akobogda - poslove, i bio spreman za put.
(Prijateljstva nije stekao, samo je u jednom razblazenom Pietrovom pogledu mogao procitati zaljenje i ispricavenje sto, eto, ne bi vise vremena i sretnije prilike da se porazgovara, otvori... Ili mu se je to samo ucinilo.)
Bilo je pusto i magleno jutro, Riva degli Schiavoni prazna. Sa obale mahao je skrto i nespretno mestar Pietro Bertano, a sa palube, umotan u dugu kabanicu, fra Matija Divkovic srdacno. Mestar se uskoro izgubi, a fratar se okrenu u pravcu plovidbe, nasloni se laktom na pervaz i zagledan misljase nevezano, odjednom nestrpljiv i oran, na Kresevo, na staroga fra Luju koji ce mu se obveseliti, na turska zanovijetanja kroz koja ce morati pronijeti svoje knjizice, na lanjska okapanja sa sarajevskim kadijom zbog one propovijedi, na Antu Grgurevica i sina mu - svoje dobrotvore, na mestra Pietra (sad mu bi toplo zao sto ga - onako nespretno i neuptino ljudevna - tjesnje ne upozna), na svoju zamisao koja se u Mlecima rodila, da stampa knjigu svojih propovijedi za puk i fratre, i na tu golemu masu drugih knjiga koje bi trebalo iz dijackoga jezika privesti, sloziti, ispisati i stampati, a koja mu se, jos uvijek neuobliceno, sve jace vrzmala po glavi i svrbila ga u prstima i savjesti...
Za ladjom je ostajala Venecija, nevidljiva u jutarnjoj magli.
|
