U mladosti pise pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o cemu svjedoci posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu knjizevnu velicinu i svjetsku priznatost Andric je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na pocetku stoji pripovijetka Put Alije Djerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedackih zbirki, te romanima Travnicka hronika (1945), Na Drini cuprija (1945), Gospodjica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-pasa Latas (1976, posmrtno). Prokletom avlijom, djelom nenadmasne pripovjedacke ljepote i mudrosti, tesko odredljiva knjizevnoga zanra, Andric je dostigao vrhunac knjizevnoga umijeca i sublimirao svoju osebujnu filozofiju povijesti i ljudske egzistencije.

Svijet Andricevih proza usudno je povezan s Bosnom. "Sve moje je iz Bosne" tom preciznom ispovjednom recenicom Andric je sam najbolje objasnio nacin na koji je Bosna, "zemlja mrke ljepote", u sredistu njegova knjizevnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zaduzbinara, o kojima je pisao u svojim pricama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi nacin. Polazuci osobito na razvoj citalacke kulture, on je cjelokupni iznos Nobelove nagrade za knjizevnost, koju je dobio 1961. godine, poklonio Bosni i Hercegovini, namijenivsi taj ogromni novac za "unapredjenje narodnih biblioteka na podrucju Bosne i Hercegovine"

Umro je u Beogradu 1975. godine.