Kontinuitet knjizevnog stvaralastva Bosnjaka na maternjem jeziku cuvaju vrlo bogata narodna lirika i

• Epika

pa i drugi vidovi usmene literarne tradicije. Bosnjacka narodna poezija nastaje i razvija se kao dio sireg epsko-lirskog novostokavskoga prostora na kojem se vremenom uspostavlja neka vrsta poetskog interdijalekta, u nauci definiranoga kao novostokavska folklorna koine. Ta koine igra znacajnu ulogu u pocetnoj fazi stvaranja bosanskoga knjizevnog jezika, a vidan je (mada jos nedovoljno istrazen), udio jezika bosnjacke narodne poezije u tim procesima. Ova poezija govori o vezanosti Bosnjaka za rodno tle i jezik, bez obzira na snazne veze sa orjentalnom knjizevnom komponentom. Ona pokazuje i visoke umjetnicke domete narodnog jezika iz njegove predstandardne faze i njegovu aktivnu ulogu u ocuvanju kulturnog identiteta.

U tom smislu posebno mjesto zauzimaju (i jezicki veoma uspjele) umjetnicke tvorevine kakve su cuvene:

• Balade
• Hasanaginica
• Smrt Omera i Merime
• Sevdalinka
• Zenidba Hadzi Smailagic Meha

Mada i sama pripada novostokavskoj narodnostvaralackoj matici, ova poezija na svojevrstan nacin odslikava misljanje razlicitih dijalektskih tipova kojima Bosnjaci pripadaju i postupno govorno stabiliziranje u novostokavskom duhu.

Tu je uocljivo prozimanje dviju fizionomija; jedne - zapadnije, i druge - juznije, jezicki progresivnije. Kao najznacajnija dijalektska crta u tom smislu javlja se odnos izmedju ikavizma i ijekavizma, koji je npr. Karakteristican za ikavsko-ijekavsku evoluciju razlicitih varijanti Hasanaginice. Tu su zanimljive i druge diferencijalne odlike, kakve su npr. Neizvrsena i izvrsena nova i jekavska jotovanja, scakavizam i stakavizam, nerazlikovanje i razlikovanje afrikantskih parova i sl. Jezik sevdalinke, mada i sam blizak novostokavstini u odnosu na svoju dijalektsku osnovicu, otkriva postojanje triju jezickih tipova ove bosnjacke lirske pjesme. To su zapadni (ili zapadnobosanski), sredisnji (ili srednjobosanski u govornom smislu istocnobosanski) i jugoistocni (ili hercegovacki).

I jezik najpoznatijih zbirki narodne epske poezije ukazuje na mijesanje razlicitih dijalektskih svojstava, a u vecem broju osobina postoji podudarnost sa novostokavskom normom Vuka Karadzica. Ova narodna poezija svojom jezickom gradjom pokazuje kojim su se pravcem razvijale predstandardne forme u bosnjackom kulturnom krugu i kako se vrsio proces novostokavske standardizacijske stabilizacije.

Detaljnim istrazivanjima jezika bosnjacke narodne poezije moci ce se preciznije utvrditi njegov udio u maticnim knjizevnojezickim tokovima i uticaji koje je imao na pravce bosanske standardizacije.