JUKSEK-KALDRMA

Prvo je ulica, pa more, pa Mala, pa Velika Azija... Juksek-Kaldrma je strmi istanbulski sokak i posljednja mahala Evrope.
Izvire iz memljivih odaja napustene medrese, gdje su u opremi anadolskih dervisa vijekovima bubali, gladovali i onanisali zuti bogoslovi naksibendijske tekije; protice grbavim koritom preko dvije stotine trideset stepenica mutna bujica kucnih brojeva, sivih fasada i polomljenih oluka i sliva se u smedje prozorske resetke kreditnih zavoda po Galati i Karakeju...
Nedjelju je, prije tridesetak godina, u ovu mahalu dovela policija, zajedno sa latinicom, sesirima, civilnim zakonodavstvom i laicizmom.

Muslimani su nekad senlucili petkom, hriscani prkosili nedjeljom, a Jevreji se kajali subotom...

Sada svi sedmog dana jedu melspajz, igraju domine, navijaju za "Fener-bakce" ili "Besiktas"; sedmog dana kasnije ustaju, duze se zadrzavaju u toaletu i sporije se oblace...

Sirotinjska nedjelja najamnika pocinje tek poslije podne. Ona stigne u Juksek-Kaldrmu tek poslije rucka kad jutrom isprati kucevlasnike i bankare, Pontijake i skupocjene pticare u loviste oko Bosfora i opere sudove s gradskih trpeza... Dodje bucno, kao jedra sluzavka nafrakana jeftinim pomadama, nakicena sarenim pantljikama po ubogom praznicnom ruhu hizmecara, pracena buljucima zadriglih causa, djecurlije, kalfica i opcinskih regruta.

Tada sa ledine pred malom sinagogom zacvile natklasni trocetvrtinski valceri i dzambolaje...

Nedjelja pokrene sarene kosture ringispila islikane uzbudljivim scenama iz lova na lavove u dzungli. Vergl zasvira davno zaboravljene fokstrote iz "starih dobrih vremena Dzimi Duranta" i kukovi u crvenim salvarama polete u nebo, pokriju sunce i slijecu u gladne mornarske sake da opet zavihore po svodu... Za trideset kurusa zeljezna pticurina petnaest puta uznese na svojim krilima ovaj zakikotani mali svijet koji umije da se raduje prazniku.

Pripucaju strelista i mali kovaci udaraju u nakovanj, a plehane rode donose bebe... Ljudi plate pa vide djevojku bez trupa, tele s dvije glave i Egipcanina s cetiri sise. Pred zakrpljenom ceradom grlati dzinovi reklamiraju vjestine nedoraslih djevojcica na zici... Zagrljeni parovi zure u otvorene starinske panorame u cijim kadrovima prskaju senbrunske fontane; Napoleon lli komanduje bitkom kod Solferina; bradati ruski knezevi predaju zlatnu sablju nekome pasi i Talijan Lukeni u sirokom anarhistickom sesiru okovan cami na robiji i ispasta ubistvo nesretne carice Jelisavete austrijske.

Juksek-Kaldrma je posljednja pritoka ovog cudovisnog ljudskog logora sto je do danas ostao samo skica velike metropole - vise veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskraj na scenografija po kojoj su ispisane zagadjene kapije dotrajalih "apartmana" u cijim odajama nedjeljom sjede uparadjeni gosti, dok iznad sifonjera u stjenjicavim okvirima pod lepezama crnih evnuha ljeskare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatluka i sutlijasa.

U kuci broj 4, ispod firme s koje se osmjehuje mladic u zelenom kacketu, ovlasteni majstor Menahem Safada sest dana veze maslinove grancice po generalskim kapama, a sedmog dana, uramljen u malom formatu sirotinjskog pendzera, tuzno gleda kako ukruceni remci rasipaju ajluk na kucne pomocnice. ("O, trijanda trija krajcarija u ova oskudna vremena...")

Ispod Safadinih prozora promicu esaloni velikovaroskih palancana u gluhim nedjeljnim promenadama kada cinovnicka djeca u odijelima od prepravljenih ocevih pantalona stupaju na celu porodicne kolone...

Promicu aveti i onih vjecnih usamljenika sto ni praznikom nemaju drustva i koje uvijek srecemo nedjeljom kako zastaju pred svakim izlogom, zavire u svaku kapiju i satima ostanu na ulici zagledani u vrhove zvonika ili svojih cipela.

Dokoni antikvari cak s Bajazida dovuku ovamo gomile "popularnih" knjiga za narod, turske Kasije carice i Dositej i, stari "Lajfovi", "Sinemondi", i "Epoke", i "Kako se pisu ljubavna pisma", i "Kako se osvajaju zene"..,

Za pet kurusa kirije mogu djaci i vojnici do mile volje gledati cvjetnu plazu Vajkiki, tornado na Pacifiku, blenuti u grudi Rosane Podeste i uzivati u "americkom nacinu zivota" na flah-papiru.

Kada u sumrak nestane vojnika i narednici za djevojkama ulete u mracne kapije, isceznu ispijene flase krahera i sinalka i presamite se umorne ruke ringispila.

Nedjelja iznenada odleti niz mahalu u susret bankarskim kabrioletima punim mrtvih ociju pobijenih jarebica, a Menahem Safada zatvori prozor svog malog svijeta u vrhu Juksek-Kaldrme...

Onda se oglasi mjesec ridj i izgladnio kao Nasrudin-hodzino magare. Pobrsti sve zelene zvijezde i cijele noci kunja povrh bijelih minareta kao iznad ogromnih zasiljenih olovaka kojima su davno pomrli andjeli ispisivati po nebu grijehove trecerazrednih smrtnika.

Zuko Dzumhur
Nekrolog jednoj carsiji