Ima puno prica o tome, ko je i kako pronasao kafu. Jedna od legendi je i ona o seiku Omaru kome se pripisuje da je pronasao kafu kada mu je Alah poslao tajnu poruku.

Seik Omar je kao ucenik pratio svog duhovnika na hodocascu u Mekku, negdje sredinom trinaestog vijeka. Na putu se njegov ucitelj razbolio i preminuo, ali je predhodno Omaru saopstio da ce ga posjetiti Alahov glasnik i povjeriti mu jedan sveti zadatak. Legenda dalje kaze, da se pred seikom iznenada pojavio neki stranac i naredio mu da u gradu Moka u Jemenu, u pijesku iskopa rupu na mjestu gdje je njegov duhovni ucitelj umro i da ce se tu pojaviti izvor vode. Takodje, stranac je uputio Omara da sipa u krcag malo vode sa tog izvora, jer se u njoj nalazi dusa njegovog ucitelja. Omar tako i ucini, pa kada spusti krcag pun svete vode na zemlju tu se otvori jos jedan izvor, a oko njega krenuse da nicu grmovi na kojima se uskoro pojavise bobicasti plodovi. Seik Omar je probao da ih jede, a onda poceo da ih kuva i pije tako dobijenu tecnost. U medjuvremenu se tu i nastanio, u pustinji. Kada je stanovnike Moke pogodila neka strasna bolest oni optuzise Omara da je bacio kletvu na njih. Medjutim, on im posla bobice i detaljno uputstvo za koriscenje. Bobice su pomogle bolesnom narodu, pa je Omar proglasen za sveca, a kafa za lijek.

Kroz istoriju je ostalo zabiljezeno, da su Etijopljani prvi pili kafu. A tek u XV vijeku se u spisima nailazi na prvi pisani podatak o kafi, koji govori o znacajnom uzgoju kafe na jugu Arabije. Postoji samo predanje o muftiji iz Adena, koji je krenuo u Etiopiju preko crvenog mora oko 1454. godine i vidio sunarodnike kako ispijaju kafu. Po povratku kuci donio je kafu i ona je postala omiljeno pice dervisa, sto je vlastelu navelo da razviju uvoz kafe sa juga Arabije.

Dvije stotine godina svijet se snabdijevao kafom iz Jemena, u juznoj Arabiji, u XVII vijeku Holandjani su poceli da je gaje na ostrvu Java, a Englezi na ostrvu Jamajka, odakle su je prenijeli u Srednju i Juznu Ameriku. U Evropu su je donijeli venecijanski trgovci i ona je ubrzo postala omiljeni napitak Evropljana. Posto je dolazila iz istocnih zemalja, iz "zemalje nevjernika" crkva je proglasava za pice demona, sto je i ostala sve dok papa Klement Osmi nije zatrazio da mu se donese kafa kako bi licno isprobao djavolji napitak. Ukus mu se dopao toliko da je naredio da od tog momenta kafa mora da postane napitak hriscanske vjere.

Kod nas je kafa stigla, kaze se u spisima, 1522. godine sa Sulejmanom Velicanstvenim. Vec u XVI vijeku kafedzinice su bile obavezan detalj kulturnog miljea na celoj teritoriji Balkana pod turskom upravom. Svaka kafedzinica sastojala se od uslovno dva dijela - u jednom se pripremala i pila kafa, a u drugom je bila berbernica. Kasnije su berbernice istisnute.

U tom novom kafeu se uz kafu sluzila i hrana. Vjeste gazde su svojim gostima vremenom omogucile i prenociste. A kada je posjetiocima pruzena prilika da u kafeu slusaju i muziku, put do prave kafane je bio okoncan.

Kafana je tako najadekvatnije mjesto u kome se moze covjek informisati o svemu sto se desava ,jer je on pravi demokratski klub, dostupan svakome. Po cijeni jedne soljice kafe u njemu mozete ostati satima, razgovarati, pisati, zuriti, prelistavati mnogobrojne novine i casopise. Sve do pocetka XX veka kafa se kod nas pila u malim kolicinama i predstavljala svojevrstan statusni simbol, ali je najbrze od svih klasnih privilegija srusen i prevladan, pa se kaze, da se oko kafe vrti i sama mitologija demokratije.