DZEVAD KARAHASAN
Dzevad Karahasan rodjen je 1953. godine u Duvnu. U rodnom je gradu zavrsio osnovno i gimnazijsko skolovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne knjizevnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu branio je doktorski rad. Dugi niz godina sudjelovao je u uredjivanju sarajevske revije za kulturna pitanje «Odjek». Rat u BiH 1992. godine zatekao ga je na mjestu profesora, kasnije dekana Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Pise drame, romane, pripovjetke, eseje, povijest i kritiku teatra, sudjeluje kao dramaturg ili pozorisni reditelj.
Odlike su Karahasanova djela modernisticke (mogli bismo reci i postmodernisticki-no, to je klise) i inovativne pripovjedne tehnike u kojima se mijesaju zanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika. Iako prvenstveno, po vlastitom izboru i angazmanu dramski pisac, nemoguce je ne primijetiti da je Karahasan ostvario najjace prodore u narativnoj i esejisticko-memoarskoj prozi.
Cijenjen i uspjesan dramski autor, prije svega u zemljama njemackog govornog podrucja, ovaj pisac, po misljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleze: kao i hrvatski pisac, i bosnjacki spisatelj je fasciniran kazalistem za koje je napisao veci broj priznatih drama, no njegova najsnaznija djela su ipak, vjerojatno, romani i esejisticka memoaristika.
Tu posebno treba istaknuti roman «Istocni diwan», djelo o sufijskom muceniku i svecu Al-Halladzu, kompleksnu studiju u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. stoljecu, refleksivni pasazi i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog martira, pjesnika i aforistickog mislioca. Ovdje valja napomenuti da, za razliku od Selimovica u romanu «Dervis i smrt», Karahasan dobro poznaje problematiku sufijskog misticizma. «Dnevnik selidbe» je upecatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman «Sara i Serafina», o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispricano u jednom dahu do danas nedovoljno cijenjeno i ocijenjeno ostvarenje u kojemu se prelamaju dokumentaristicki realizam, osobno ispovjedna naracija i borgesovki irealna atmosfera.
Bez sumnje jedan od najsnaznijih i najdojmljivijih bosnjackih prozaika, Dzevad Karahasan pripada kategoriji rasnih pisaca kojima je strana jeftina politizacija, knjizevno-politicki marketing i podilazenje izvanliterarnim trendovima (npr., tu spada i njegov dosta ostar sud o umjetnickom dosegu djela Ive Andrica), sto je vjerovatno i jedan od uzroka da jos uvijek nije zadobio knjizevno priznanje adekvatno svojoj umjetnickoj kvaliteti.
Bibliografija
Kazaliste i kritika. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
Kraljevske legende. Proza. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1980.
Kralju ipak ne svi?a se gluma. Drama. Sarajevo, 1983;
Strasno je vani. Drama. Sarajevo, 1984.
O jeziku i strahu. Sarajevo, 1987.
Model u dramaturgiji. Omladinski centar. Zagreb, 1988.
Istocni diwan. Svjetlost. Sarajevo, 1989.
Misionari. Dvije komedije. Svjetlost. Sarajevo, 1989.
Stidna zitija. Roman. Bratstvo-Jedinstvo. Novi Sad, 1989.
Stid nedjeljom. August Cesarec. Zagreb, 1991
Kuca za umorne, Avgust Cesarec, Zagreb, 1993.
Dnevnik selidbe, Duriex, Zagreb, 1993.
sahrijarov prsten, Bosanska rijec, Sarajevo, 1996.
|
