Logori smrti

Velika i iznenadna napast bili su vojnici koji su se, razocarani i bijesni, mnogi polupijani, vracali s fronta, iz kamiona pucali u logor, neki se zaustavljali, mahnito upadali medju zatvorenike, i radili sve sto su htjeli.

M. Saric, logoras

Mostovi su vjecna simbolicka, ali i svakodnevna stvarna veza medju ljudima i zato, kad se ljudi hoce zavaditi, prvo se ruse mostovi svih strana. I putevi su mostovi, najduzi na svijetu, a svoju ulogu i znacaj ostvaraju samo ako istinski povezuju sela i gradove, podrucja i drzave, dakle - ljude. Misli o mostovima i putevima opsjedale su me osobito u ono iscaseno vrijeme 1992. kada su drugi bili zarobljeni i odvojeni zidovima mraka, pa su se dobre namjere, nadanja, zeljna i moguca iscekivanja, upravo o te zidove razbijala u paramparcad bezdanja i teske more…

Magistralni put Banjaluka - Bosanski Novi koji je opasivao logor Keraterm za nas je bio samo mracni koridor kojim je dolazilo sve ono sto se zove ljudska nesreca. Nekadasnjim putem svjetla i zivota sada su u Keraterm i dalje, u Omarsku, danonocno dovodjene grupe i grupe ljudi, koji su, ne ocekujuci zlo takvih razmjera, ostajali kod svojih kuca i tako bili lak plijen srpskih osvetnika i krvozednika. Prolazili su tuda i mjestani, civili, prema potrebi posla ili radi zle namjere, svejedno, da bi nam bar prstom ili pesnicom priprijetili i ne mali broj onih koji su grdili strazare sto nas hrane i maze, jer, eto, oni bi nama pokazali. U tom slucaju najcesce su ispod vrata povlacili ispruzeni dlan ili pantomimicki opominjali na bodenje.

Velika i iznenadna napast bili su vojnici koji su se, razocarani i bijesni, mnogi polupijani, vracali s fronta, iz kamiona pucali u logor, neki se zaustavljali, mahnito upadali medju stradalnike, i radili sve sto su htjeli. Evo samo jedne ilustracije tih desavanja. Jedan brizni i nesretni otac nakon vise pokusaja da se iz jednog prigradskog naselja, sa zavezljajem hrane za svoja tri sina, probije do logora, u sami sumrak priblizavao se prijemnom punktu. Bas tada su naisla dva kamiona s vojnicima. Bilo je pucnjave i covjek je pao. Nesretnim sticajem okolnosti, dva od tri sina u mom logorskom boravistu do kraja zivota pamtice tu scenu, jer su, nadajuci se ocu, toga dana prestajali kod zatvorskih resetaka i vidjeli njegov tragicni kraj. Potajno su se nadali da ce u pratnji strazara moci prisustvovati posljednjem ocevom ispracaju, no bilo je to samo jedno iskreno ljudsko nadanje. Vise puta su ti isti vojnici u prolazu zavitlali dzamijske bajkare i prebacili ih u logor. Suvisno je pricati sta su pojedini strazari radili s njima.

Nismo imali mira ni od njihovih sunarodnika sa drugih, dalekih podrucija. Negdje u pola ljeta ovim su se drumom u prepunim autobusima "LASTE," iz Srbije trijumfalno vracali Srbiji, u dijelove Hrvatske pod njihovom kontrolom. Iako su i oni ranijim bjezanjem iz Hrvatske svasta prezivjeli, to ih nije poucilo da bar mirno prodju kraj ovog surovog boravista. Naprotiv, oni su savjetovali strazarskoj bratiji sta treba da cini s nama, a najcesci odgovor je bio: "Zasto vi nama niste iz Beograda ponijeli cigareta i pica, a mi svoj posao znamo." Tesko su nam padale i svakodnevne traktorske kolone iz pravca Kozarca koje su u prepunim prikolicama odvozile opljackanu muslimansku imovinu. Ne mali broj tih "traktorskih posada" cinile su zene. Iza takvih pohoda sve sto je moglo gorjeti, gorjelo je, a kozaracko podrucje se sa logorskog platoa vidi kao na dlanu, pa 40-tak dana gledamo iste prizore. Ponekad gusti crni slojevi dima pritisnu obronke Kozare da samo vrh Kozarackog kamena strsi iznad te paklene atmosfere.

Ni svakodnevna desavanja u logoru, tu na samom ulazu u uzu gradsku zonu, nisu bila ispod nivoa zlocina. Istina je da je radnim danima u jednu uredsku prostoriju bivse fabrike, iz MUP-a Prijedor dolazila troclana istrazna komisija i prema nekim svojim spiskovima poziva zatvorenike da "informativni razgovor." Oni koji su bili odredjeni za dublju i precizniju obradu, morali su istog ili slijedeceg dana u Omarsku, a "ko nije bio kriv," pustan je kuci. Ali to opustanje trajalo je samo prvih pet-deset dana, a da poslije 5-tog juna vise niko ziv nije mogao van logorskog prostora. Ja sam ispitan tog istog dana u podne kad je, valjda, pala naredba Opstinskog kriznog staba "NIKO VAN." Nisam znao za to, ali su mi bile zalutne rijeci mog ispitivaca: "Ako jos bude pustanja, gdje bi ti isao posto se u Kozarac ne moze." Bilo mi je jasno da ni u tom slucaju ne bih imao gdje. Dakle, logor je bio jedan broj otpustenih ponovo nasao iza resetka, jer je svako iz mase nasih bivsih komisija i svih drugih branitelja njihove "pravedne stvari" imao "pravo i obavezu" da sumnjivce preporuci za logor, progon, smrt…

Iako je rad komisije, bar sto se tice maltretiranja, a u odnosu na zastrasujucu logorsku stvarnost, bio dosta korektan, njeno prisustvo u logorskom krugu nije sprijecilo nijedan stravicni strazarski plan, niti osujetilo zlu nakanu brojnih jurisnika s vana. Vecina njih, kao da su se bojali da ce ih vrijeme prevariti i pomrsiti im racune, u svojoj prljavoj raboti prebacivala je plan. U ranijem pisanju ukratko sam opisao smrt Safeta Mujkanovica iz Kozaruse i mladica ih Raskovca. Evo jos jedno svjedocenje za pamcenje i nezaborav. Emsud Bahonjic iz Kozarca, prema mojoj procjeni tridesetogodisnjak, doveden je samo nekoliko sati prije mene. Zatekao sam ga, iako tad nisam bio siguran da je to on, u jadnom stanju. Odjeca izuzetno prasnjava, blatnjava tamo gdje ju je krv natopila, poprilicno nasilu istrgana, kosa rascupana i mjestimicno uljepljena krvlju, lice sve u modricama i ranama, natekolo. Cinilo se da ce njegove krupne zelene oci svakog casa iskociti iz svog lezista. I pored takvog stanja, sve dok je mogao bar i da puze, prozivan je, izvodjen i zajedno sa drugim odabranim za odstrjel bio tucen i tucen. Ili su se njegovi mucitelji zamorili, ili ih vise nije privlacio, buduci da je bio sve blize smrti, tek nisu mu prilazili. On je, jos dajuci slabe znakove zivota, nepomicno lezao sa ispruzenim rukama i poprilicno rasirenih nogu, a ruke, noge i cijelo tijelo toliko su natekli da se izmedju odjece i izmrcvarenog tijela ni igla nije mogla uvuci. Ubrzo je, smiraj slijedeceg dana, iz besvjesnog presao u trajno bezivotno stanje.

Svim tim izvrsiocima stravicnih istebljivackih planova nevjerovatno se zurilo tako da bi za detaljan i vjeran opis zacudjujuce logorske dinamike prvih dana bilo potrebno vise prostora i spisateljske umjenosti. Mene je to, iako su cilj i obimnost totalno suprotni, neodoljivo podsjecalo na dinamiku nekih javnih nacionalnih radova u Kini. Prema ucestalosti grupnih ili masovnih dovodjenja u logor zamisljao sam, s pravom, da se na terenu cijele prijedorske opcine odigrava jedna apsolutno neravnopravna "bitka" s potpuno nepredvidivim i neizvjesnim zavrsetkom za Muslimane i Hrvate. O bilo kojem broju dovedenih da se radilo prihvatna obrada je ista. Dovode stotinjak ljudi iz trnopoljskog zaseoka Sivici, iz drugih zaselaka 170, 100 ljudi iz Ljubije, oko 300 s vec spomenutog "Brda" i ostaju dosljedni svojim neljudskim radnjama. Bahato i surovo istjerivanje iz autobusa, guranje i udaranje puskom pred prijemnim punktom, oduzimanje dokumenata i novca, grubi postupci pretresa (da ne ostane koji dinar u dzepu) i, kakvog li licemjera, "moze ti novac neko uzeti." Uz viku i psovke svih vrsta i s uzdignutim rukama uza zid drzali su novodosle zbunjene ljude po nekoliko sati na nesnosljivoj vrucini i do sopstvenog Zamora udarali ih batina po ledjima, vratu i glavi. Desavalo se da neko ne izdrzi ni tu prvu torturu. U ljubijskom "paketu" od sto ljudi jedan milicionar, Hrvat, "kao brdo" krupan, pada vec od prvih udaraca. To se isto desava sa jos trojicom ljudi, a drugi milicionar sa prezimom Islamovic, sav u ranama, oci samo sto nisu ispale, bez polovice jednog uha, ostao je da zivi i dobro je sto nije imao priliku da se pogleda u ogledalu.

Mnogi od dovedenih stradalnika iz Trnopolja donijeli su svjeze utiske o tome sta se desavalo s pojedinim clanovima njihovih porodica dok su nemilosrdnici zaduzeni za etnicko ciscenje "radeci" branili svoj "nacionalni ponos." Mi, ranije dovedeni, nismo bili toliko oguglali na svakovrsno siledzijstvo da sve ne saslusamo s paznjom i ogorcenjem. Istina, prizeljkivali smo da lavina novih potresnih prica sto prije nestane. S novoprivedenim iz grada stizu i zloslutne istinite informacije o tome sta ceka ostatak nemocnog muslimanskog i hrvatskog stanovnistva. Vjerujem i nevjerujem u te nadrealne price i strasne slutnje, ali, iako su se ljudi ocajnicki kleli a kamioni demperi puni otpadnog gradjevinskog materijala prolazili, nisam mogao a ni htio vjerovati da je lijepi Stari grad sa oko dvije stotinje stambenih, pomocnih i vjerskih objekata potpuno sravnjen sa zemljom. Ipak, istina je bila neumoljiva. Tuzno, prazno i nekako glupo sam se osjecao kad sam nakon sest mjeseci poizdalje posmatrao taj prizor nastao barbarskim orgijanjem zabludjelih i zaludjelih dojucerasnjih komsija, radnih kolega, kumova, poznanika sa vojnih vjezbi, jer "svi smo (bili) jedna Armija."

Ne tvrdim da je bilo dogovoreno ali vise se puta dogodilo kad logorskim prostorom zavladaju rijetki trenuci mira, usred dana ili u predvecernjim satima, iznenada pocne najezda onih "s vana", koji, eto, odabrase Keraterm da u svom necasnom trijumfu toga dana ostvare krvavi plan. Logori su prilazili u akciju zapocinjali tako da su vise licili na razjarene zvjeri nego na bica s ljudskim likom. Ponekad, posmatrajuci to, nisam sebi htio da priznam da je to njihova volja ili (ne)ljudska sustina, nego i sami zbunjeni oni sto se pod necijom zlom dirigentskom palicom mora raditi, galame i urlaju, da bi sto manje culi, vidjeli, osjetili sebe i svoj udio u tome. Bez sumnje bilo je i takvih, ali… I medju strazarima i onima koji su "gostovali" u logoru bilo je mentalno retardiranih, pa ukoliko ih njihova "hrabrost" u pojedinacnom ili grupnom pohodu nije izdala, rezultati su bili takvi kakve moze da kreira samo najcrnja masta. Poslije jurisne trke i vike, i kise batina po svim logorasima svako od njih trazi odredjenu zrtvu i najcesce, kao pravdajuci se pita: "Znas li ti za ono od prije dvije, tri, pet godina"…, ili "ti sigurno ne znas sta su tvoji roditelji (ili rodjaci) cinili Srbima u proslom ratu…" No, dok bukvalno gazeci preko starijih (nemocnih i ranjenih) dodju do planirane zrtve, iza sebe ostave samo nove ozljedjene crtica a sve onako u prolazu.

Najorginalniji, bas onako kako nam je prvih dana najavio, bio je Dusan Knezevic-Duca. Vec izdaleka njegov merceds, isaran krupnim slovima "VOJVODA," izazivao je panican strah i bjezanje (ako se imalo kud.) Ono sto sam u njegovom liku i akciji mogao zapaziti cinilo mi se da je prirodno usmjeren da svoje zivotno trajanje potrosi na samo takva i slicna nedjela. U svakom novom silnickom pohodu "pravdao se" drugim razlozima. I ako je Lako Vidovic i danas ziv, svoj zlocinacki ucinak jednog dana najavio je trazenje odredjenih ruku iz Kozarca koji su, eto, Laku Vidovica "ziva oderali i ispekli na raznju."

Broj ozlijedjenih i mrtvih bivao je svakim danom sve veci. Posebna su prica oni koji se zbog teskih rana ili nekog zdravstvenog nedostatka, nisu mogli brzo ili uopste oporaviti, dapace, stanje im se pogorsavalo. Uzeir Causevic-Zero, krupan i dosta debeo covjek, poslije nekoliko batinjanja zadobio je neizljecive rane. Pretpostavljam za je tome doprinio i njegov diabetes, tek postao je nepokretan. Njegovi zaglusujuci jauci i krici gusili su sve druge glasove, a dijelovi tijela ubrzano su se pretvarali u mrtvo tkivo i neku bezlicnu masu, tako da su u njoj, vidjeli smo svi, i crvi nasli svoj plijen. Uz sav nepodnosljivi zadah tijela u raspadanju, otvorene rane drugih ozlijedjenih, bez ikakvog ustezanja i obzira izvrsenu veliku i malu nuzdu, svuda oko nas, ipak smo zivjeli i moram reci da se nikakvom sretnom ishodu ili zivotu poslije ovog puta u smrt nismo nadali. Kome je to bilo jasno, a uz to sve prisutne strahove uveliko prevladao, ta beznadna logorska sadasnjost i buducnost lakse se podnosila. Ko je poslije nemilosrdnog batinanja ostao ziv i bar mogao puziti, sa mjesta mucenja morao se sam vracati u boravisnu prostoriju. Jedne noci mladic, Hrvat, nakon takvih krvavih seansi nije se znao vratiti. Bahuljao je i puzeci tumarao okolo, tek strazari su, primjetivsi da se nesto mice, kratkim rafalom prekratili mu muke. Ovo je samo jedan slucaj likvidacije vec uveliko onesposobljenih logorasa, ali, iako je slijedeci dogadjaj tesko vjerovatan i potpuno neshvatljiv, desio se polovinom jula '92. Ispred vrata logorskih prostorija jedan i dva postavljena su dva manja vojna kamiona. Naredjeno je da izadju ili se iznesu svi tesko povrijedjeni ili pretjerano izmrsavljeli. Kod vecine njih mogao se na licu zapaziti izraz nekog olaksanja - vjerovali su da im se uslisuju molbe i preklinjanja da budu upuceni na lijecenje. Nije trebalo biti mnogo sumnjicav pa znati da je to njihov zadnji dan zivota. Nikada ih niko vise nije vidio.

Dio price o sveukupnoj logorskoj stvarnosti, a to se iz dana u dan ponavljalo, predstavljalo je dijeljenje tog izuzetno siromasnog jedinog dnevnog obroka (iako se nekoliko puta desilo da ni on ne dodje). U sve samom neredu i nepravdi jedino je bilo ispravno to sto smo prilikom dijeljenja jela podjednako bivali i prvi, i drugi, i treci, i cetvrti. Tako smo svi priblizno podjednako ostajali i bez takvog obroka buduci da je uvijek u prosjeku oko stotinu njih bilo manje. Zbog toga je, ako cemo neljudski misliti, bilo shvatljivo sto su gotovo svi u cetvrtoj grupi, nekad i bezobzirno, trcali da budu bar u prvoj polovici kolone. Pedeset starih, pozutjelih i iskrzanih plitkih plasticnih tanjira i isto toliko kasika na u prosjeku dvije hiljade ljudi. U toku dijeljenja jela nije bilo pranja ni tanjira ni kasika, a izmedju obroka neuvijek. Ipak se jelo na brzinu, stojeci, cuceci, ili u trku. Moralo se tako raditi jer su batinasi, gotovo uvijek za vrijeme djeljenja hrane, zapocinjali svoje orgijanje. Posto su glavna udaracka sredstva palice ili drugi drveni predmeti, puske, djon cizme, nemilosrdno "radili," iz ruku su nam na sve strane letjeli tanjiri i kasike. Grdili su nas pritom da nismo u stanju cuvati jedan lagani tanjir a hocemo drzavu. Zato je svaki novi obrok ocekivan s nuznom ceznjom, ali i sa visestrukom zabrinutoscu buduci da su ti nasilnici svoje prestupnicke apetite zadovoljavali tad, u sred bijela dana, kad nas je na jednom mjestu najvise bilo.

I ovog puta nesto o vec spominjanoj hijerarhiskoj skali strazarskog tima. Svoje "kvalitete" osim u tretmanu logorasa mnogi od njih su pokazivali i isticali i na drugi nacin. Prvi mjesec dana rata i masovnih pljackaskih pohoda vecina ih je imala sve. Nadmetali su se ko ce imati bolje auto, motocikl… Neki, doduse malobrojni, zadovoljavali su se dobrim biciklom jer ga imaju prvi put. Cak u tim slucajevima nisu ga znali ni voziti. Dvojica medju njima, sve je govorilo da su iz udaljenog sela, uporno su se trudili da to nauce. Nama nije bilo do smijeha ali su se tim neplanskim "zabavama" ludjacki smijale njihove "izraslije" kolege. Ne znam da li su te "nauke" savladali, ali su se od cestog padanja, podobro izozlijedjivali. Cinilo mi se da su i oni u tome uzivali jer su uspijevali zabaviti i nasmijati svoje "uzor-drustvo." Opet, jedan od onih "s dna" nije se odvajao od malog motocikla svog prijatelja. U vise pokusaja slucajno je uspio pokrenuti motor, ali niti ga je znao voziti, niti zaustaviti, ocajnicki se borio da ga smiri "uspio" tako onda kad su se obojica zalijepili u obliznji zid. Na srecu, zidu se nista nije desilo.

Postepeno je nestajalo benzina i nafte, ali su "oni nevidljivi" opet vozili, ovog puta bilo kakav motocikl. Obicno bi u gluho doba pozivali da se jave oni logorasi koji kod kuce imaju mali motocikl ili dobar bicikl, jer bi ga oni kupili. Ako se niko nije javljao, a najcesce nije, onda su po sjecanju, ali zloj namjeri , prozivali svoje bivse drugove i komsije i podsjecali ih da su oni nekad ranije kod njihove kuce vidjeli ono sto im sad treba. Ako je "komso" poricao, znalo mu se - batine. Daleko bismo otisli navodjenjem i drugih razloga za njihovo nasljedjivanje mukama vec iscrpljenih i nemocnih ljudi. Kako za manje, tako i za najvecu masovnu likvidaciju 25. i 26. jula'92 oni su bili "izazvani". 25. jula oko ponoci uz zamasne dvosatne pripreme ubili su oko 160 ljudi. Slijedece noci iz iste prostorije i sa istog "ocinskog" podrucja oko 40. Vec spomenuto kupljenje nepokretnih i oboljelih, njih vise od 30, zatim vise od 40 upadom nama nepoznatih vojnika i po principu: ti, ti, ti, svakim danom je povecavalo broj zrtava. Takodjer izmedju 20. jula i 5. og avgusta u nepoznatom pravcu, u nekoliko navrata, odvedeno je oko 50 ljudi.

U rano jutro 5. og avgusta pola sata prije iznenadnog i nama nenajavljenog izmjestanja logora, prozvano je vise od 120 ljudi koji su "morali na kompletniji istrazni postupak u Omarsku". Omarsku su tog dana samo vidjeli jer su slijedece noci odvedeni "na razmjenu". Izgubio im se svaki trag. Ipak je mjesto njihove likvidacije pronadjeno i prosle su godine njihovi posmrtni ostaci izvadjeni iz jedne prirodne provalije na Hrastovoj glavici, na podrucju opcine Sanski Most. O tacnom broju svakodnevno usmrcenih ljudi u logoru niko nema vjerne podatke. Ipak licno procjenjujem da je ukupni broj na razne nacine ubijenih ljudi u Keratermu vise od 500. Dakle, cetvrtina od prosjecnog broja. Broj teze pretucenih i ozlijedjenih je veci od ove cifre.