I
GDJE JE KRAJ
Mnogi se mozda vec i odavno pitaju, kad ce kraj svemu ovome?
Rane su jos otvorene, mnogi ubijeni jos uvijek nisu pronadjeni, odgovorni zlocinci su jos na slobodi, odgovorni za agresiju neprozvani, rijeci utjehe ili barem odgovornosti ostaju i nakon dvije decenije neizrecene. Nije lako biti majka, a samo jos ucvijeljenje majke traze svoje nestale.
Svijet misli da je dovoljno, ako se posalje par tona pokvarenih medikamenata, konzervi koje ni psi nisu htjeli da jedu ili nekoliko zdravih i uhranjenih koza, ovaca i krava. Usput se ostavi malo ratnog i poratnog smeca, urana, plutonija, a od obecanja niko ne zivi, pa ni oni, koji puno obecavaju. O konvojima, da se i ne prica.
Bosni i Hercegovini je nanijeta neopisivo ogromna steta. Unisten je cjelokupni stocni fond, opljackana su mnoga prirodna bogatstva, cija nekontrolisana eksploatacija jos uvijek nije zavrsena, izneseno je ogromno nacionalno blago od neprocjenjive materijalne vrijednosti, agresijom su unisteni i oduzeti proizvodni kapaciteti, a mladi mozgovi, skolovani kadrovi, buducnost i uzdanica drzave, napustili su domovinu u spasavanju golog zivota i njihovo znanje danas koriste druge drzave, a da u njihovo skolovanje nisu izdvojili cent iz svog drzavnog budzeta, ako se zbog toga i ne smiju svojoj sreci, a ljudi ove zemlje su osiromaseni, osim toga, nanijeta im je velika ljudska nepravda. Nanijeta je velika nepravda drzavi Bosni i Hercegovini.
Kraj ce biti, kada dodje pravda!
II
JAZAVAC PRED SUDOM
Srpska javnost, posebno radikalni kor, uvijek i iz pocetka se nalaze u cudu, kako da nema osude, barem jednog veceg ‚dezurnog muslimana, Bosnjaka’ za kakvo ne/djelo zlocina?
Medjutim nailazi se na sporadicna ubistva, koja dakako treba sankcionisati, a izvrsena cesto i zbog osvete i boli nanesene u toku agresije, na kucnom pragu, u granicama svoje domovine. Postoje razne vrste ubistava i ona se ne mogu porediti sa zvjerskim i planiranim ubistvima, posebno onim nastalim u prvoj godini nesretne agresije u koju niko nije vjerovao da dolazi.
Koliko su bila velika ocekivanja ‚u hvatanju dezurnog krivca’, moglo se vidjeti kada je, ‘da li samo greskom’, uhapsen bivsi ratni clan Predsjednistva BiH, akademik prof. dr. Ejup Ganic.
Ejup Ganic je Bosnjak iz Novopazarskog sandzaka (jedinog sandzaka turske Bosne koji 1878. osta neunesen u Austro-Ugarsku, bice rijeci jos o tome i cijom namjerom, pa je 1912. podijeljen izmedju Srbije i Crne Gore, koje su tako stekle zajednicku granicu, na nesrecu mnogih, a posebno Bosnjaka).
Zelja je toliko velika, da se hapsi, sudi, lincuje po principu ‚bilo ko’, samo da se ‚prikaze’ necija krivica, pa bio on i nevin. Je li zed za ‚krivdom’ tolika, da nije pitanje ko ce da bude uhapsen, samo da se nanese ‚steta drugoj strani’ koja, kao da ona u Potocarima i Srebrenici nije sasvim dovoljna, pa se zbog toga hapse i progone jos i nevini ljudi i osuduju u zeljenim montiranim politickim procesima, poput onog - Ilije Jurisica?
Da se ne spominje ‚pravda’ nanesena nani Fati Orlovic, kao i masi drugih, ‚malih’ ljudi kojima ‚drzava’ nije u stanju da pomogne i da ih zastiti, da se konacno prestane sa hapsenjima Bosnjaka koje privode organi RS na ‚informativne razgovore’. Navedimo i najnoviji primjer ‚privodjenja’ mladica u Brckom, Abedina Smajica (26), sina dugogodisnjeg brcanskog imama Bahrije Smajica. On je priveden zbog pozivanja na "presijecanje" Brckog, sto se navodno tretira kao izazivanje rasne, vjerske i nacionalne mrznje ili netrpeljivosti.
Iste rijeci su internacionalno ‚odjeknule’, sa daleko ‚jace tribine’, koje je izrekao jos tadasnji predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesic.
Izgleda, uopste nije vazno sta se kaze, vec ko kaze i gdje kaze?!
Sa druge strane, u istoj drzavi zabiljezen je primjer nekaznjavanja predsjednika jedne Vlade, koji ‘aktivno’ ucestvujuci u kreiranju politike, javno negira genocid u BiH, zlocine od kapija u Tuzli do Markala u Sarajevu. I, to, na kakav nacin?! Nije li to teze djelo «izazivanje rasne, vjerske i nacionalne mrznje i netrpeljivosti?»
Gdje je Ustav, vlast, gdje su snage, OHR, gdje je drzava? Da li je sankcionisan? Nije.
Po svemu recenom ispada, da je Abedin opasniji od predsjednika, a tuzbe upucene na racun predsjednika navedene Vlade, bacene u kos daju zakljuciti, da se radi o posve bezazlenom tipu nekoga, ko ne zna sta prica.
Vrhunac dogadjaja i ‚ljubavi prema svojoj domovini’ je zadnje pismo Radmanovica upuceno predsjedniku Republike Srbije, kojim mu se izvinjava i ogradjuje od note upucene Londonu od strane Predsjednistva Republike BiH povodom hapsenja gospodina Ejupa Ganica. Toboze, razmislice i o tome, da li ce se dalje raditi u institucijama BiH?!
Ovo nije prvi put da srpski clanovi ‚miniraju’ jedinstvenost u kreiranju vanjske politike Republike BiH, ali je dovoljno navesti primjer kojim iskazuju ‚gdje pripadaju, pri tom uvijek naglasavajuci ‚svoju konstitutivnost’ koja bi zapravo, trebala da se izrazava drugacije.
Sa druge strane, nosioci kreiranja vanjske politike Evropske unije, mnogi predstavnici zemalja medjunarodne zajednice, clanovi kojekakvih komisija, povjerenici priznaju i podrzavaju Republiku Srpsku.
III
KO PODRZAVA REPUBLIKU SRPSKU, PODRZAVA GENOCID
Priznavanjem Republike Srpske, mnogi su odlucili da stanu na stranu zlocina i podrze genocid, jer RS nastala na protjerivanju i genocidu drugih. Brojke govore, vise nego jasnim jezikom. Prihvatanje genocida, mora biti sraman cin, moralno neopravdan, da se zastite vlastiti interesi, ali vjecito breme, kamen oko vrata koji drustvo koje zeli da pliva, vuce u dubine, u bezdan lazi koje ce kad-tad, poput davljenika da rijeka istine izbaci na povrsinu. I, cemu se cijelo vrijeme borilo: da se zastiti svijetli obraz? Od toga, nije ostalo postedeno nista.
Podrzavanjem Republike Srpske, podrzava se genocid!
Mozda mnogima u Republici Srpskoj to nije pravo, i moze covjek da ih shvati, ali i sam OHR je to odmah primjetio stavljajuci ‚crno na bijelo’ sve u ODLUKU OHR-a kojom se ukidaju Zakljucci Narodne skupstine Republike Srpske br. -1-787/09 i br. -1-788/09 doneseni 14. maja 2009. godine. „OHR, ovom svojom odlukom potvrduje da Skupstina RS ne predstavlja suverenu drzavu nego genocidnu tvorevinu RS, kojoj se mora legalno nametnuti volja internacionalne zajednice…“ Isto to, primjetili su i mnogi drugi, koji vise vjeruju djelima i ocima, nego slatkorjecivim obecanjima i usima, pa tako i moja malenkost.
Osim toga, zaboravlja se CESTO, da postoje dvije pravosnazne rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a (752 i 757 iz 1992) kojima su Srbija i Crna Gora oznacene i kaznjavane kao agesori na Republiku BiH i presuda Internacionalnog suda pravde kojom se jasno definise da je Srbija odgovorna sto nije sprijecilia genocide! u BiH i da su izvsioci genocida institucije genocidne tvorevine Republike Srspke.
To su cinjenice. Da covjek govori i pise nesto drugo, pa bilo to i protiv ‚necijeg zakona’, bila bi notorna laz, a ‚akademski obrazovani’ se drze cinjenica, a ne lazi.
Ima doduse i iznimki, kao sto je duhovni otac SANU-Memoranduma, koji ce postati ideoloska podloga o stvaranju „Velike Srbije“, ugledni lider i predsjednik, jedan od najpoznatijih nadarenih srpskih pisaca, Dobrica Cosic, koji o lazi pise u originalu ovako:
“Lazemo da bi smo obmanuli sebe, da utesimo drugog; lazemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tudu bedu, lazemo zbog postenja. Lazemo zbog slobode. Laz je vid naseg patriotizma i potvrda nase urodene intelegencije, lazemo stvaralacki, mastovito i inventivno”.
Ja, ovome nemam sta da dodajem. Cak, i dok citam te redove, u sebi osjecam prazninu.
Svi oni, koji su priznali dakle Republiku Srpsku, sto je sa zaljenjem zakljucio i sam g. Holbruk, onemogucili su efikasno funkcionisanje Republike Bosne i Hercegovine. Danas isti zahtjevaju da Bosna i Hercegovina funkcionise, samo veliko licemjerje i slikovit primjer erozije njihovog morala.
Tu cinjenicu pokazuje i potvrduje posljednja ocjena povjerenika za prosirenje Evropske unije Stefana Fuelea, koji trazeci ‚jedinstveni glas’, ‚da BiH mora govoriti jednim glasom’, citira i ponavlja cesto iste fraze, postavljajuci pred Bosnu i Hercegovinu ‘nemoguce’ zadatke i one, za koje svi dobro znaju ‚da nece funkcionisati’. Previse zahtjeva Evropske unije, premalo ozbiljnih projekata da se problem priznavanja Republike Srpske, kao kamen smetnje, jednom za sva vremena pomete sa politicke pozornice u Bosni i Hercegovini, ali i u ovog dijela Balkana.
Ovakvo ponasanje, pokazuje svo licemjerje dosadasnje politike Evropske unije i ostatka medunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini, preko cijih se leda prebijaju stari historijski racuni, ali i da se osvoje neki, samo njima shvatljivi, politicki poeni.
Republika Srpska ce uvijek biti 'potencijalni izvor' mogucih sukoba i tezih politickih podrhtavanja u Bosni i Hercegovini.
Mir nije moguc, dok se ne izvedu pred sud pravde svi oni, koji se dvije decenije cuvaju, izrugujuci se 'prividnoj nemoci velikih', a pocinili su teske zlocine genocida. To nije sve.
Narod je opredijeljen za multietnicku, demokratsku BiH, drzavu suverenih gradjana i ravnopravnih naroda, ali poziva na manjkavosti Dejtonskog ugovora i potrebu njegove revizije. Tu se u prvom redu misli na reviziju priznanja Republike Srpske.
Nije dovoljno suprostavljanje pokusajima secesije!, vec je potrebno konkretno saknkcionisanje onih koji su vec na putu da izvrse secesiju, naime, sankcionisanja same Republike Srpske. Kasnije ce za Bosnu i Hercegovinu biti prekasno, a zemlje medjunarodne zajednice ce se i dalje praviti naivne, kako nisu znale za opasnost.
Po svemu sto se danas zna, one su i te kako znale, znaju, ako i direktno ne pomazu iste.
|
Krajnje vrijeme, da se najozbiljnije pozove medjunarodna zajednica, da u svoje deftere stavi termin sankcionisanja i revizije Dejtonskog sporazuma ili ce prisiliti da to urade oni, koji su direktno ugrozeni, kojima je javno u Skupstini devedesetih prijeceno 'da ce možda i da nestanu sa ovih prostora'. Ta poruka jos i danas odzvanja u usima Bosnjaka i da ovu prijetnju medjunarodna zajednica treba najozbiljnije da shvati, posebno u godinama borbe protiv terora svake vrste.
Ovo je neophodno, ako zemlje i predstavnici zemalja medjunarodne zajednice ne misle da trose gorivo zagadjujuci okolinu, dalje defilujuci Bosnom i Hercegovinom i zrtvama genocida prenositi poruke o navodnom suprostavljanje pokusajima secesije!, umjesto konkretnom sankcionisanju 'fasizma', jer fasisticka tvorevina ostaje sta jeste, sa drugim ideolozima, ali sa istom ideologijom iz 1992-1995 i oni koji je podrzavaju, oni joj direktno omogucavaju da dalje opstaje na tlu Bosne i Hercegovine ugrozavajuci diretno Bosnjake nad kojima su izvrsili genocid i protjeravsi sve, kao i druge narode i narodnosti, sa njihovih ognjista. Nacionalno cistije drzave, svijet nece dugo vidjeti, pa se ne znaju razlozi njenog priznavanja u Dejtonu.
Konkretno sankcionisanje Republike Srpske je neophodno, da bi se izbjeglo gubljenje vremena, kao u ovih zadnjih dvadeset godina, kao i gubljenje vremena na neefikasne projekte, diplomatske susrete i fraze. Sve ostalo je prica za 'malu djecu'.
Bosnjacki narod je tu dovoljno jasan i glasan: Pravdom do mira!
IV
Sa druge strane, Bosnjaci ocekuju od onih, koji su stavili svoj potpis u Dejtonu, povlacenje istih, jer su stavljeni ‘pod prisilom’, kao i vracanje na snagu onog naseg, prije dejtonskog, legalnog Ustava BiH.
Osim toga, zahtjeva se po koji put, kaznjavanje svih odgovornih za planiranje zlocina, koji su naredili otvaranje koncentracionih logora, strijeljali nevine, silovali neduzne, pljackali i unistavali tudje. I, ne samo to. Gdje su oni, koji su ih podrzavali ljudstvom, moralno, materijalno, tehnicki?
Crna Gora, Grcka, Ukrajina, Rusija, cije su jos snage bile, a nisu okarakterisane kao ‘mudzahedinske’, ako se zeli pravo. To stoji u video zapisima.
Hoce li prestati vrijeme u kojem ce optuzeni samo umirati na sudskim klupama? Hoce li odgovarati samo politicari i kreatori zlocina, a njihova djela i politicke kreacije crtane do granica bola na papiru, poput Republike Srpske, koju su stvorili na progonima, zlocinima, genocidu, na celu sa radikalnim strankama, cetnicima, vojvodama i SDS-om, koji su sistematski unistavali sve tragove postojanja Bosnjacke kulture, da na kraju ostanu netaknuti?
Gdje su glavni i slavni? Gdje su svi ti inicijatori, planeri projekta o Velikoj Srbiji, proglasa i Memoranduma SANU, vodtelji, ideolozi, lideri, Cosici, Lilici and Co?!
Polovicnim rjesavanjem prilika na Balkanu, ostavlja se sasvim dovoljno predaha, do sljedece prilike u kojoj ce Evropa, po obicaju, prvo zadovoljiti apetite Srbije, gdje po zakonu spojenih posuda, po pravilu strada nevino stanovnistvo Bosne i Hercegovine !?
Ako je Evropa zaboravila, da su «samo prije 150 godina Uzice, Valjevo, Sabac bili pretezno muslimanski gradovi, sa mnostvom dzamija i drugih obiljezja islamske vjere, kulture i tradicije Bosnjaka», a da danas nije ostao spomen na njihovo bivstvovanje.
Nije li Zapad zaboravio plemena Indijanaca ista, kojima je svojom aktivnom politikom svesrdno pomogao u njihovom nestanku. Nestale ljude, kao kakvi rijetki prahistorijski speciji, koji nas optuzujucim ocima gledaju sa pozutjelih slika, jedinim svjedocima njihova bivstvovanja.
Ceka li takva sudbina i Bosnjacki narod?!
Dvadeset i prvo je stoljece. Postoje pokreti za zastitu rijetkih vrsta, a na drugoj strani, dozvoljava se nestanak jednog malog Bosnjackog naroda i ostvarenje projekta stvaranja “Velike Srbije”, ukljucujuci tu i Republiku Srpsku, sa kojom se polako, sigurno i nezadrzivo izbija na projektovanu liniju Karlobag - Karlovac – Vivovitica.
Treba prestati sa izjavama, kako je "Srbija faktor mira", a sto se tice dodjele nagrada, Evropa i svijet moze da im daje po obicaju, sve do Nobelove za mir.
Bosnjacki narod ne moze prihvatiti Republiku Srpsku i na taj nacin se odreci teritorija koji je Bosni i Hercegovini silom oduzet u agresiji za koji medjunarodna zajednica zna da se dogodila, ali je zeli prikazati kao gubitak teritorija u nekakvom ‘gradjanskom ratu’.
Oni koji se malo bolje razumiju i koji su zato uvijek i stavljani prvi na spisak za strijeljanje znaju, razliku izmedju agresije i gradjanskog rata, koji se na zalost u zaru dugogodisnjih diskusija razvodne i izgube iz vida, pa ih je zato vrijesno staviti na papir.
«Sto se pamti nestaje, sto je zapisano ostaje!»
Mozda procitaju oni, kojima duzi tekstovi nesto znace, a oni koji su navikli da im se historija Bosne i Hercegovine servira ‘u dva zalogaja’, radije neka odgledaju fudbalske utakmice u kojima drugi i onako biju njihove bitke, odnose pobjede, a usput i oni poneku sirotinju valjda zarade.
AGRESIJA NIJE GRADJANSKI RAT
Definicija agresije je sljedeca: „Agresija je napad jedne drzave na drugu uz upotrebu vojne sile, paravojnih snaga ili vojnih snaga stacioniranih sporazumno na teritoriji napadnute zemlje s ciljem rusenja njenog drzavnog integriteta, nezavisnosti i suvereniteta.“
Po ovoj definiciji organizacije Ujedinjenih nacija, na Bosnu i Hercegovinu je bez ikakve dvojbe, izvrsen klasicni oblik agresije.
Definicija gradjanskog rata je sljedeca: „Gradjanski rat je sukob politickih, vojnih ili paravojnih formacija, jedinica i snaga unutar jedne drzave, ciji cilj je promjena politickog sistema zemlje bez ugrozavanja njene nezavisnosti, drzavnog integriteta i suvereniteta“.
Uzmimo u obzir, da je Savezno vijece za Narodnu Odbranu naredilo vracanje naoruzanja i na taj nacin izvrsilo razoruzavanjenje 'sestrinskih snaga' Teritorijalne odbrane (TO) jos davne 1989. godine, sto se moze slobodno smatrati pripremom za agresiju. Tako su i paravojne jedinice nastajale davno prije pocetka agresije, naoruzavannjem iskljucivo srpskog stanovnistva u najstroze cuvanim i sprovodjenim operacijama, koje su sihronizovano izvodile jedinice i pripadnici JNA i MUP-a RBIH.
Spomenimo i cinjenicu nad cinjenicama naime, dan agresije:
Cinjenice i datumi govore za sebe.
Medjunarodnim priznanjem 6. aprila 1992. godine, kada je R BiH priznata od strane UN kao pravni i politicki subjekat, priznate granice, teritorijalni suverenitet i integritet. Do tog dana svi ratni sukobi na teritoriji BiH spadaju u formu unutrasnjih sukoba tadasnje Jugoslavije. Zato bi, da nije uslijedilo medjunarodno priznanje, agresija na Bosnu i Hercegovinu ostala u okvirima gradjanskog rata u Jugoslaviji, a upotreba vec takozvane JNA, dobila bi legitimitet smirivanja 'unutrasnjeg konflikta'.
Odmah nakon proglasenja nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, za koju su se jasno izjasnili Bosnjaci i Hrvati, dok Srbi nisu izlazili na referendum, uslijedila je agresija na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, pocevsi po granicnim mjestima duz prirodne granice rijeke Drine, Zvornika, Foce, Srebrenice, Bijeljine, Brckog, a onda u dubinu iz Istocne Bosne sireci se, zahvaljujuci pomoci JNA, paravojnih jedinica, jakih vazdusnih, artiljerijskih i motorizovanih snaga, podrzanih jedinicama pjesadije, koji su prica za sebe.
Na kraju, ne smije se zaboraviti, da je cista laz, da je Srbija „samo htjela da sprijeci raspad Jugoslavije“ ili da toboze zastiti Srbe u njoj. Za sebe govori podatak, samo ga treba iznijeti, da je Srbija prije 'raspada' PRVA napustila Jugoslaviju. Cilj projekta nije bio da se sprijeci izlazak Republike BiH iz Titove Jugoslavije, vec da se prisili „ostanak Republike BiH u Milosevicevoj Srboslaviji“.
Ako Tribunal u Den Haagu ne zeli da zna, mi se drzimo clanka beogradskog advokata Srdje Popovica o tome, kako je vec tadasnja Miloseviceva Srbija, prva izvrsila jednostrano odcjepljenje od federalno uredene Jugoslavije.
„Slijedi zakljucak na kraju toga clanka advokata Popovica:
Srbija je POSTALA NEZAVISNA DRZAVA po sopstvenom Ustavu od 28. septembra 1990. godine (donijetom vise od godinu dana prije kasnijeg proglasenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, 8. oktobra 1991.). Ova cinjenica zamagljivana je Milosevicevom propagandom prema kojoj je uzrok rata bio "borba protiv separatizma". Ta cinjenica je zamagljivana iz straha od strane intervencije, jer toboz Milosevic cuva "teritorijalni integritet SFRJ", a ne vrsi agresiju na tudju teritoriju?!
Naime, prema clanu 72. Ustava Republike Srbije iz 1990. godine: "Republika Srbije uredjuje i obezbjedjuje: suverenost, NEZAVISNOST i teritorijalnu cjelokupnost Republike Srbije i njen MEDJUNARODNI POLOZAJ i ODNOSE S DRUGIM DRZAVAMA i MEDJUNARODNIM ORGANIZACIJAMA", kao i "ODBRANU i bezbjednost Republike Srbije" ("oruzanim snagama kojima u miru i ratu rukovodi Predsjednik Republike Srbije", clan 83 Ustava).
Shodno tome, clanom 135. stav 2. Ustava Srbija se sama izuzima iz pravnog sistema SFRJ, za nju od tada zakoni SFRJ vise ne vaze. Tom odredbom se predvida PRAVO Srbije da, po svojoj volji, "postuje" savezne zakone jedino onda "kada joj je to u interesu". U pravu je ova klauzula poznata kao klauzula "si volam" (ako hocu) i ima dejstvo da ponistava svaku obavezu preuzetu pod ovim uslovom. Prirodno, ako imam pravo da radim "sta hocu", onda nemam nikakvu obavezu.
Ubrzo zatim, dosljedna svojoj nezavisnosti i suverenosti, "Srbija donosi niz zakona iz nadleznosti nekadasnje federacije kojima uredjuje sopstvenu kreditnu i monetarnu politiku, sopstvenu politiku kontrole cijena, uvodi dazbine na robu iz inostranstva (i nekadasnjih republika SFRJ), naplacuje sopstvene carine itd.. i ukida niz zakona kojima je svrha provodjenje nekadasnjeg saveznog zakonodavstva. Po zakonima SFRJ (koju toboz brani sam Milosevic) i srpski Ustav i srpsko zakonodavstvo tog vremena predstavljali bi najteza krivicna djela. Ali, Srbija je donosenjem tog Ustava postala suverena i nezavisna i time izuzeta iz jurisdikcije bivse SFRJ", pa ta djela niko nikada nije ni mogao da procesuira.
- Kraj citata iz Popovicevog clanka. -
- Prof. Hamdo Camo -
|
