ŠTA SU REKLI ČLANOVI ŽIRIJA O NATJEČAJU BOŠNJACI.net?
OVO JE POTVRDA DA AGRESIJU I GENOCID NEĆEMO PREPUSTITI ZABORAVU
16. maj 2006.
Riječ imaju – Nihad Krupić, dr. Ferid Muhić, Ibrahim Kajan, Fatmir Alispahić i dr. Mirsad Mujović: članovi žirija Drugog internacionalnog natječaja web magazina Bošnjaci.net za kratku priču na temu “Agresija na RBiH i genocid nad Bošnjacima”
Razgovarao: Esad KRCIĆ
Nihad KRUPIĆ (Vankouver – Canada), predsjednik žirija
Nihad KRUPIĆ, pisac
Bosanska Dubica-Vancouver, Canada
Svi koji su učestvovali na ovom natječaju su za mene pisci. Neko već poznat a neko će tek biti poznat. Svi mi koji se bavimo ovim stvarima imamo razloge zašto baš pisanom rječju želimo ovjekovječiti jedan od najtežih i sudbonosnih perioda naroda i društva kojem pripadamo. Čitajući priče, uz put ne znajući imena autora, nisam imao predrasud o već dokazanom kvalitetu onog što piše određeni poznati književnik ili pisac. Kada kažem ovo na um mi pade misao da je neki amater stavio umjesto Pikasa samo tačku na bijelom papiru i postavio to na neku svoju izložbu, ismijali bi ga do smrti. |
O temi, natječaju, nagrađenim pričama: Ove godine na natječaj je pristiglo manje priča nego prošle, ali su one bile u prosjeku kvalitetnije. Iz tog razloga nije bilo lahko opredjeliti se za najbolje. Srećom petorica nas je bilo u žiriju, uz elektronski način glasanja, tako da je izbjegnuta pristrasnost određenom stilu pisanja. Od petnaestak izuzetno dobrih priča zasluženo su pobijedile četiri najbolje.
Koliko smo bili u pravu, u slučaju pobjedničke priče „Put bez povratka“, autora Hamde Čamo najbolje govore čestitke i komentari čitaoca. Poslije ovog natječaja ja samo mogu poželjeti kako pobjedniku, tako i ostalim učesnicima uspješnu spisateljsku karijeru.
O načinu pripreme elektronskog glasanja na natječaju: Način kako je naš webmaster Afan Pašalić postavio glasanje isključilo je svaku sumnju u regularnost izbora najboljih priča. Svaki član žirija je u svoju kolonu upisivao ocjene za pojedine priče i na kraju su svi mogli vidjeti kako je ko glasao kao i zbir ocjena za svaku priču posebno i na kraju redosljed priča po bodovanju.
Za mene kao predsjednika žirija, što mi je bila velika čast biti izabran od takvih veličina poput Fatmira Alispahića, Ibrahima, Kajana, Dr. Ferida Muhića i Dr. Mirsada Mujovića, je tako posao olakšan i jedina intervencija je bila da zbog istog broja bodova triju priča glasamo ponovo za drugu i treći nagradu.
Da li je natječaj - doprinos borbi protiv zaborava: Sve do prošlogodišnjeg i naročito ovog natječaja mene je bilo strah da ćemo kao narod ponovo u zaborav potisnuti ovaj pogrom koji se desio nad nama, međutim oba natječaja su me uvjerila da će Bošnjaci uvijek imati kritičan i kvalitetan broj pisaca, bilo amatera članova literarne sekcije ili profesionalaca i akademika, koji neće dopustiti da se zadnja agresija i genocid potisnu u zaborav. Naročito me raduje da je u ovom natječaju učestvovao veliki broj mladih autora koji su bili djeca dok su im roditelji, rođaci i komšije odvođena na stratišta ili ubijani pred njihovim očima na kućnom pragu. Mi smo mali narod sa velikim umjetničkim potencijalom i još jedino nam predstoji da se u formi umjetnosti za sva vremena ostavi poruka, kako svijetu, tako i našim budućim generacijama da je jedan dobrodušan narod na pravdi Boga napadnut od jednog krvožednog, i iako ubijan, ranjavan i obeščašćen se ipak sačuvao od izazova osvete i gubljenja morala i dostojanstva.
Vrijednost priča, opomene Bošnjacima u budućnost, publikovanje: Nije lahko napisati priču, pogotovu iz svog života ili umjesto onog koji ga je izgubio. Ovo je svakako dokument vrijedan publikovanja jer u sebi ima zov istine, poruke i opomene da se ne zaboravi. Ja ću uvijek nastojati medijski i financijski podržavati publikovanje ovakvih projekata i vjerujem neću biti jedini.
Pisci (profesionalni) i elektronski mediji: Svi koji su učestvovali na ovom natječaju su za mene pisci. Neko već poznat, a neko će tek biti poznat. Svi mi koji se bavimo ovim stvarima imamo razloge zašto baš pisanom rječju želimo ovjekovječiti jedan od najtežih i sudbonosnih perioda naroda i društva kojem pripadamo. čitajući priče, uz put ne znajući imena autora, nisam imao predrasud o već dokazanom kvalitetu onog što piše određeni poznati književnik ili pisac. Kada kažem ovo na um mi pade misao da je neki amater stavio umjesto Pikasa samo tačku na bijelom papiru i postavio to na neku svoju izložbu, ismijali bi ga do smrti. Međutim ispred te ´zajebancije´ (kako je ocjenio naš čuveni akademik Avdo Sidran) stoje redovi. Tako je u ovom slučaju i sa anonimnim piscima čijim radovima sam bio toliko oduševljen, da sam sam sebe pitao da li sam u stanju napisati ono što su napisali Hamdo Čamo ili djevojka Vernesa Vanov autor priče „Krik Šahinov“ koja iako nije na kraju nagrađena je na mene ostavila zaista snažan utisak.
Društva pisaca i elektronski natječaj: Moguće je da je bilo članova koji su poslali svoje radove na ovaj natječaj. Mislim da oni imaju proglašavanje pisaca godine i da se odabralo uski krug ljudi u Sarajevu od koji svako misli da može biti Meša Selimović ili Mak Dizdar. Njihov odnos prema drugim piscima, naročito onim iz dijaspore je na nivou pastorčeta i maćehe. Upravo mi je ove navode potvrdila i jedna kolegica koja se vratila sa nedavnog Sajma knjige iz Sarajeva. Društvo pisaca BiH, uglavnom propagira i podržava neke «multi» projekte koje nemaju skoro nikakve veze za zadnjom agresijom i genocidom nad Bošnjacima i BiH. Iznad njih su još uvijek duhovi jugoslovenstva Izeta Sarajlića, potpomognuta arogancijom tipova poput Seada Fetahagića. Krajnji rezultat te rapsodije je da za njih ne postoji Isnam Taljić, koji im pred nosom piše, dok se zagrebačka proza Miljenka Jergovića, još malo, pa dovela do odaja Švedske kraljevske institucije za dodjelu Nobelove nagrade.
O bošnjačkim kulturnim institucijama: Bošnjačke kulturne institucije se ili bave politikom ili njihovi istaknuti članovi hoće da nadvise instituciju koju trebaju da jačaju prvenstveno timskim radom sa drugim članovima. Ipak još uvijek kod naših istaknutih akademika ili ljudi u raznim vidovima umjetnosti fali osjećaj dokle seže granica osobne ili institucionalne promocije. Iako se većina poziva na Zapad, zaboravljaju ili ne žele da znaju da se ovdje vjeruje samo institucijama. Ja ipak očekujem remek djela naše umjetnosti i iz tog razloga ponekad prihvatim sporu, razmaženu i sujetnu pojavu naših najboljih pisaca, slikara, filimskih radnika, historičara, sociologa i drugih istaknutih pripadnika kako društvenih tako i prirodnih nauka.
Bošnjaci.net - nastaviti ili ne sa natječajem ovakve vrste: Svakako. Natječaj je već postao tradicionalni i obaveza ga je nastaviti. Pisaca će uvijek biti, samo treba naći dovoljan broj mecena da im radovi ne stoje neobjavljeni. Neće svi imati sreće poput Šemsudina Mehmedovića da ima jednog gosp. Alkalaja koji mu, ne samo prevodi radove sa bosanskog na engleski, nego i nalazi izdavače u Americi gdje se knjige skoro prodaju u samoposluzi. Ja vjerujem da kvalitetan spis ima svoju bezvremensku vrijednost i samo jačanjem prvenstveno izdavačkih institucija i obnavljanjem bosanskog starog običaja za čitanjem knjiga, te podrškom ovakvog vida natječaja možemo doći do zadovoljenja naše nepresušne potrebe za kupovinom dobre literature.
Prof. dr. Ferid MUHIĆ (Skopje - Makedonija), član žirija i prošlogodišnji laureat
OVE PRIČE NEĆE DOZVOLITI NIKAKVO MANIPULISANJE DEMAGOŠKIM TEORIJAMA KVAZI-POMIRITELJA O „PODJELI KRIVICE“
Prof. dr. Ferid MUHIĆ, filozof
Obnova sjećanja jeste upravo i samo akt iznova proživljene i ispričane sopstvene priče, kroz jednu tako strogu i organizovanu mrežu asocijativnih, psiholoških, etičkih i generalno, humanističkih uvida kakve postavlja književna forma, posebno kratka priča! Poslije ovih priča, ne samo autori, nego i svi koji ih budu pročitali, neće više nikada zaboraviti istinu, niti će biti ravnodušni prema njoj. Elektronski medij otvara ove istine praktično neograničenom broju čitalaca, bez bilo kakvih nacionalnih ili ideoloških redukcija. |
O temi, natječaju, nagrađenim pričama: Svaki natječaj je potsticaj! Ovaj najtečaj je potsticaj za najvrijednije: plemenitu katarzu, jedan vid kaljenja duše, bačene u vatru, i onda ojačane do makasimuma uranjanjem u studenu vodu običnog života. Da je taj nužni i uvijek rizični proces potpuno uspio, jasno potvrđuje visoka vrijednost praktično svih priloga pristiglih na ovaj natječaj. Gotovo sve te priče blistaju plavim sjajem čelika koji se formirao kroz najteža iskušenja i najveće pritiske; i koji je onda oblikovan u čistu estetiku, u destilat umjetničke proze.
O načinu pripreme elektronskog glasanja na natječaju: Nisam za to profesionalno dovoljno mjerodavan. U aspektu koji me direktno involvira, dakle u stepenu garantirane objektivnosti glasanja, mislim da je prosto “impeccable”, dakle besprijekoran! Ishod ovakvog glasanja isključuje praktično svaku mogućnost “namještanja” rezultata, posebno ako su i sami članovi žirija ljudi koji poštuju sebe i obavezu koju su preuzeli. U ovom slučaju, sva tri uslova su bili potpuno ispunjeni.
Da li je natječaj - doprinos borbi protiv zaborava: Više nego što se može i zamisliti. Ni najbolje zamišljanja medijumska kampanja vođena “izvana”, dakle iz nekog institucionalnog središta, ne može proizvesti efekte i potsticaje koje ima autentični impuls “iznutra”. Obnova sjećanja jeste upravo i samo akt iznova proživljene i ispričane sopstvene priče, kroz jednu tako strogu i organizovanu mrežu asocijativnih, psiholoških, etičkih i generalno, humanističkih uvida kakve postavlja književna forma, posebno kratka priča! Poslije ovih priča, ne samo autori, nego i svi koji ih budu pročitali, neće više nikada zaboraviti istinu, niti će biti ravnodušni prema njoj. Elektronski medij otvara ove istine praktično neograničenom broju čitalaca, bez bilo kakvih nacionalnih ili ideoloških redukcija.
Vrijednost priča, opomene Bošnjacima u budućnost, publikovanje: Mislim da je odgovor na oba pitanja već impliciran u prethodnim komentarima. Ipak, podvući ću moje mišljenje da je riječ o veoma snažnim, umjetnički autentičnim prilozima koji, ako se i ne uklapaju uvijek u neke suhe akadamske kriteriološke skale, imaju vrijednost koju te iste skale ne mogu ni mjeriti. Pred genuinom estetičkom energijom mnogih od pristiglih prica, pucaju te skale kao niti od paučine! Za piće koje nude ove priče, treba i jači stomak ali i mnogo budnija pamet, treba vitalnost i angažman kakve veći dio savremen umjetnosti, posebno proze, već odavno ne poznaje i ne zahtjeva. Ne samo da će se iz svake od ovi priča zauvijek jasno znati šta se dogodilo Bosni i Bošnjacima, nego i ko je to počinio, sve do imenovanja zločina i zločinaca, i do jasnog isticanja činjenice o identitetu krivca. Nikada, ni u jednom ratu nije važilo pravilo o nekakvoj „jednakosti krivice“. Ni I ni II svjetski rat nisu završeni dok se nije jasno žigosao krivac, i afirmisao onaj na čijoj je strani pravda; ove priče neće dozvoliti nikakvo manipulisanje demogoškim teorijama kvazi-pomiritelja o „podjeli krivice“. Ne, Bošnjaci nisu bili krivci! Bošnjaci su bili žrtve nasilja, agresije, genocida. Ko bi se danas usudio manipulisati pričama o podjeli krivnje učesnika u spomenuta dva rata, ili u holkaustu Jevreja? Tako isto se ne smije ni pomisliti na podjelu krivice u zločinu i genocidu nad Bošnjacima! Toj ključnoj istini i toj promjeni svijesti ove priče daju najjači doprinos.
Pisci (profesionalni) i elektronski mediji: Lahko je moguće da je pravi odgovor – od svega pomalo. Preziru elektronski medij, jer su elektronski nepismeni, a boje se i suda javnosti koju vole nazvati nekompetentnom ruljom; ne vole što je to dijapsora jer tamo nemaju svoje ljude koji će najmještati konkurs, a neuspjeha se boje panično, kao i svi oni čija je reputacija napuhana i fabrikovana iz njima poznatih „kuhinja“; nema ni dovoljno novaca za nagrade, sve i da pobijede, a oni odavno nemaju bolji razlog za pisanje, zbog čega i pišu samo do nivoa koji novac može kupiti. Ukratko, pisci ne pišu zato što i nisu pisci nego samo „pisci“. Za sam konkurs je i bolje da se svojim prilozima javljaju samo pravi pisci! Kad se neko od nabijeđenih „pisaca“ (kolika god inače bila njegova reputacija!) uključi svojim tekstom u ovaj natječaj, biće to najveća dobit za njega, jer će se tek tim gestom legitimirati potpuno kao pisac!
Društva pisaca i elektronski natječaj: Znate ono: “Pravilo broj jedan: šef je uvijek u pravu! Pravilo broj dva: kad šef nije u pravu vidi pravilo broj 1!“ Dakle, ljubazno upućujem čitatelje da vide pravilo broj 1, formulisano u gornjem odgovoru. Ne uključuju se i ne raspisuju da bi održali stanje slatke nesvjestice, dok sve ovo ne prođe! Ako u oluji ne sijevaju ono najjače munje oko njegovog čela, pisac nije pisac nego bijedni lisac!
O bošnjačkim kulturnim institucijama: Vidi pravilo broj 1! Potpuno ista situacija vlada u svim političkim, kulturnim i strukovnim udruženjima u BiH. Kad kažem „vlada“, to znači preovlađuje, dakle nije da nema izuzetaka. Svaka vlast ima i otvorenu ili potajnu opoziciju, protivnike, pa tako i ova strašna praksa duhovne anoreksije, apatije, abulije, koja je utoliko vidljivija ukoliko je eksponiraniji subjekat ovakve procjene. Njihovo moto je formulisao Calderon: „Ako je moj život san, ne budite me!“ Neka spavaju, samo kad ne bi toliko hrkali!
Bošnjaci.net - nastaviti ili ne sa natječajem ovakve vrste: Svakako. Uz mnogo jaču medijski podršku. I svakako, sa publikovanjem izbora nagrađenih i odabranih pripovijetki!
Ibrahim KAJAN (Mostar - BiH), član žirija
ZAŠTO BOŠNJAČKE INSTITUCIJE SPAVAJU – TO JE ZAISTA GOLEMA TAJNA?!
Ibrahim KAJAN , književnik
Priče ćemo možda jednoga dana zaboraviti, ali u memoriji je ostao trag: fluid one jedine istine po kojoj razlikujemo dobro i zlo u čovjeku, po kojoj prepoznajemo i po kojoj se opredjeljujemo sve što će nas u životu zateći i što ćemo sami svijetu pridodati. |
O temi, natječaju, nagrađenim pričama: Bio sam više puta članom književnih natječaja i svaki se put iznenadim bar nekom pojavom. Nekad je to masovnost odziva (posebice u pjesničkim natjecanjima), nekad niska razina elementarne pismenosti, a ovog sam se puta iznenadio (možda i krivo zaključujem) – da su gotovo svi autori imali najneposredniji dodir vlastitim životom s temom na koju su pokušali, u književnoj formi, odgovoriti. Dakle, velika većina radova je autobiografska. U cjelini gledano, “prosječna pismenost” je prilično zadovoljavajuća…
O načinu pripreme elektronskog glasanja na natječaju: Postupio sam kao i uvijek: otvorena srca i sa sviješću da obavljam važan posao. Koliko sam međutim uspijevao priči dati “pravu ocjenu”, to je drugo pitanje. Ipak, kad je (tajno) elektronsko glasanje završeno i kad sam mogao usporediti svoje ocjene s drugim članovima žirija – bio sam obradovan bliskosti procjena i relativno malim odstupanjima u samoj “ocjeni” izraženoj vrijednošću od 5 do 10..
Nisam čekao da sve priče pročitam i da ih, tada, uspoređujući jednu s drugom, ocjenjujem. “Ocjenjivao” sam ih odmah, nakon čitanja.
Da li je natječaj - doprinos borbi protiv zaborava: Ono što “memerira” umjetnina, neusporedivo je trajnije – od činjenica “službene historije”. Objavljena umjetnina se više ne može preinačiti, dok se udžbenici povijesti pišu svake godine, i, najčešće, stoje u potpunoj divergenciji s činjenicama i zaključcima u odnosu na prethodnu!
Priče ćemo možda jednoga dana zaboraviti, ali u memoriji je ostao trag: fluid one jedine istine po kojoj razlikujemo dobro i zlo u čovjeku, po kojoj prepoznajemo i po kojoj se opredjeljujemo sve što će nas u životu zateći i što ćemo sami svijetu pridodati.
Odziv pisaca na natječaju: Prije svega, vrlo je malo proznih pisaca. Ne preziru pisci elektronske medije, ni računare i internet, nego ih jednostavno ne koriste u dovoljnoj mjeri… Ne mislim također da je nagrada za kratku priču od 400 do 1000 KM mala (čini mi se da toliko negdje iznosi nagrada afirmiranog natječaja “Zija Dizdarević”), a sigurno ne, ni zbog toga što dolazi iz dijaspore!
Moramo računati na druge razloge: natječaj je tematski zatvoren što unaprijed isključuje pristup kakav je, spomenusmo, kod “Zije Dizdarevića”, gdje je tema slobodna. Računajmo da je natječaj vrlo mlad, dakle još nedovoljno afirmiran… a ne zaboravimo da značajnu ulogu igra i ono brate što svi znademo - čuvena naša lijenost. Legendarnom je čine – intelektualci.
Društva pisaca i elektronski natječaj: Pisac odgovara sam za sebe. Društvo pisaca ga nipošto ne čini piscem, čini ga samo članom.
O bošnjačkim kulturnim institucijama: A zašto bošnjačke institucije spavaju – to je zaista golema tajna?! A možda i nije. Pogledajte, primjerice, dr. Filandru! O čemu on misli, to ni pitijska proročica ne bi bila kadra odgovoriti!
Bošnjaci.net - nastaviti ili ne sa natječajem ovakve vrste: Bošnjaci.net obavljaju veliku zadaću, kakvu ne obavlja baš niko u Domovini. Bošnjački listovi i časopisi za sada izlaze, poglavito, izvan granica BiH!
Fatmir ALISPAHIĆ (Tuzla - BiH), član žirija
KNJIGA NAJBOLJIH PRIČA SA OVOG NATJEČAJA ĆE BITI JEDNA GOLEMA CIGLA U ZIDU PAMĆENJA I NAŠE ODBRANE OD ZABORAVA
Fatmir ALISPAHIĆ, književnik
Ovaj natječaj treba da postoji, da se njeguje, ali nama je potreban Muzej genocida nad Bošnjacima, a kakve su prilike, s obzirom na peksinluk bošnjačke politike, na njenu spremnost da se prodaje iza svakog ćoška, sumnjam da ćemo uskoro dobiti takvu jednu instituciju. Dakle, treba nam Muzej, trebaju nam filmovi, trebaju nam nagrade za najbolju knjigu na temu genocidne agresije, treba nam mnogo toga. Jedan ovakav natječaj treba da bude dio tog mozaika kulture pamćenja u Bošnjaka. |
O temi, natječaju, nagrađenim pričama: I prvi i drugi međunarodni natječaj koji su organizirali Bošnjaci.net ima pionirsku, a time i historijsku dimenziju za ustanovljavanje umjetničkog pamćenja genocidne agresije. To niko prije nije uradio. Mnogo puta sam govorio, i ponovit ću, da je samo umjetnost u stanju da poruku o genocidnoj agresiji prenese kroz vrijeme, do budućih generacija. Zašto umjetnost? Zašto ne statistika? Zato što samo umjetnost može uobličiti osjećaj, a stradanje je osjećaj, a ne broj. Pogledajte šta su činili Jevreji! Snimili su stotine filmove, napisali hiljade knjiga, gdje god su stradavali, i gdje god su mogli otvorili su muzeje, a u tim muzejima je ponajmanje brojeva, a ponajviše eksponata koji uspostavljaju emotivnu komunikaciju između nas i žrtava. Recimo, u Muzeju Jad Vašem imate galeriju (spašenih) Imagesgrafija gdje su potonje žrtve prikazane u životnom ambijentu, u vrijeme sreće, mira i blagostanja. Na tom fonu Bošnjaci.net su pokrenuli projekat Galerije ubijenih života, s ciljem da se prikupe Imagesgrafije naših žrtava, iz vremena mira i sreće. Tek tako možemo osjetiti istinsku dimenziju bola i gubitka. Treba se ugledati na Jevreje. Treba graditi sistem memorije, institucionalizirati naše pamćenje. Umjetnost je, a naročito književnost, najbitniji segment te, zasad nesuđene, institucije bošnjačkog pamćenja. Ovaj drugi natječaj je pokazao fascinatnan napredak u kvalitetu priča u odnosu na prvi natječaj, jer se dogodilo da imamo više od polovice priča koje nadilaze amaterske okvire, i koje se po estetskoj, narativnoj, dramatskoj osnovi primiču vrhovima pripovijedačke Bosne. Otkud takva razlika, otkud sad, odjednom, takav kvalitet pristiglih priča, teško je objasniti, ali, godi ta spoznaja. Otvorili smo zdenac pamćenja, i ovo što je početo treba njegovati, kao nacionalni interes.
O načinu pripreme elektronskog glasanja na natječaju: Svi članovi žirija su odvojeno davali ocjene priča, i svaki je od nas na kraju, pred objavu rezultata, mogao vidjeti kako je ko ocjenio neku priču, a prosti zbir je doveo do najboljih. Zadovoljstvo je bilo vidjeti da se ni oko jedne priče ocjene nisu razlikovale u više od dvije ocjene, što znači da je žiri prepoznao istinske vrijednosti. Mislim da je ovaj sistem glasanja odličan, pravedan, i da ga treba zadržati i ubuduće.
Da li je natječaj - doprinos borbi protiv zaborava: Jedan natječaj, makar i tradicionalan, ne može ostvariti puninu pamćenja kakva nam je potrebna. Ovaj natječaj treba da postoji, da se njeguje, ali nama je potreban Muzej genocida nad Bošnjacima, a kakve su prilike, s obzirom na peksinluk bošnjačke politike, na njenu spremnost da se prodaje iza svakog ćoška, sumnjam da ćemo uskoro dobiti takvu jednu instituciju. Dakle, treba nam Muzej, trebaju nam filmovi, trebaju nam nagrade za najbolju knjigu na temu genocidne agresije, treba nam mnogo toga. Jedan ovakav natječaj treba da bude dio tog mozaika kulture pamćenja u Bošnjaka.
Vrijednost priča, opomene Bošnjacima u budućnost, publikovanje: Pamćenje je proces, pamćenje je život, pa i samim tim što nam zaborav uvjetuje smrt, odnosno, ponavljanje genocida. Na pamćenje se nikad ne može staviti tačka. Knjiga najboljih priča sa ovog natječaja će biti jedna golema cigla u zidu pamćenja, u zidu naše odbrane od zaborava, ali ta knjiga neće biti zid, jer zid treba zidati, i nikad ne dozidati, jer ga vazda valja zidati, svakog dana, svakog sna, svakog ustajanja, vazda, u svakom trenu, pa čak i između dva treptaja oka.
Pisci (profesionalni) i elektronski mediji, prezir da ili ne: Ne bih rekao da pisci preziru elektronske medije, ali mislim da dobar dio pisaca u BiH još ima strah od računara. Znam mnoge koji i danas pišu rukom, ili na pisaćoj mašini. Mnogi ne znaju ni uključiti računar, a kamo li hodati po internetu. Kasnimo, ne svojom voljom. Dalje, ne bih rekao da se ovaj projekat - odveć ne inicijativa - može vezati za dijasporu, i to je dobro. U projektu ove i prošle godine sudjeluju Bošnjaci koji ne žive u dijaspori, mada je, sa aspekta globalnog sela svejedno gdje živiš, kad si u mreži. Što se tiče para, ovo nije malo para, jer para u Bosni za književnost nema. Mislim da je sličan nagradni fond i nekih drugih natječaja. No, ima tu jedan drugi problem, kad govorimo o neodazivanju pisaca… Mi, u Bosni, živimo u stanju medijske okupacije odakle je prognana kultura pamćenja, i gdje se pamćenje genocida nezvanično smatra seljaklukom. Glavna zvijezda okupatorskog novinarstva Senad Avdić je majke Srebrenice nazvao krezubim, nepismenim, prljavim, i to je paradigma po kojoj funkcionira medijsko nasilje u BiH i odnos tog nasilja prema genocidu. A pošto su okupatori jači, njihova je istina jača, pa većina pisaca nije ni osjetila kada je upala u živo blato, tj. đeriz Senada Avdića i onih koji propagiraju krezubost Srebrenice, i zlatnozubost raznih kretena koji nam se nameću kao mjera življenja. Jednostavno, nije moderno pričati o genocidu, jer te niko neće podržati.
Zašto se onda članovi Društva pisaca BiH ne uključe na ovakvim najtecajima, kad već oni ne raspisaju natječaje?
Član sam tog Društva pisaca BiH, ali ne vidim da je to Društvo ikada išta učinilo na planu pamćenja genocidne agresije. Najviši patriotski domet članova ovog Društva bio je 2003. kada je 21 član potpisao peticiju protiv montiranog procesa Pogorelica i protiv optuživanja naših boraca za tzv. islamski terorizam. Poslije je Ivan Lovrenović, koji određuje na koliko će šarafa biti zašarafljeno nebo iznad Sarajeva, ove pisce poistovijetio sa stokom. Uglavnom, ovo Društvo, u odnosu na patriotske imperative, niti smrdi niti miriše. A, u zlim vremenima, neutralnost zvoni kao smrad.
O bošnjačkim kulturnim institucijama: To, u Sarajevu, to su lezihljebaroši i ugrusuzi. Tek na lokalnim nivoima, kao u Bugojnu, ili u Gradačcu, ili u Travniku, recimo, možete susresti vanredan aktivitet. Ali, šta to vrijedi, ko za to čuje?! Primjerice, dogodila se jedna poražavajuća stvar vezana za ovaj natječaj: osim u Avazu i Preporodu, ja nisam nigdje, ni u jednom drugom mediju, vidio, čuo ili pročitao vijest o natječaju i rezultatima natječaja. Da ne kažem da bi bilo normalno da se takvom događaju posveti više opširnih priloga u jednom mediju. Umjesto toga, saznali smo šta ždere Ljuba Aličić, čijim pjevačkim fekalijama bošnjački narod aplaudira, kao što je nekada aplaudirao govorima Alije Izetbegovića. Ljuba Alilčić, taj šabački folker, danas je naš nacionalni lider, jer većina naroda više treba Ljubine tantavice, nego ove priče. Ali, narod se, odvajkada, oblikuje. Takvog su ga oblikovali mediji koji ne objave ni slova o ovom natječaju, ali zato prate svaki korak Ljube Aličića, kao što se onomad pratio svaki korak Josipa Broza Tita. Činjenica da jedan ovakav natječaj nije vijest u BiH, potvrđuje moje uvjerenje da živimo pod medijskom, a time i svakom drugom okupacijom, koja je, nema sumnje, usmjerena ka zaboravu genocidne agresije.
Bošnjaci.net - nastaviti ili ne sa natječajem ovakve vrste: Nepregledan je niz razloga za potvrdan odgovor. Recimo… Prije dva dana vraćam se kući, glavnom tuzlanskom saobraćajnicom, i vidim nešto što, da mi je neko pričao, iskreno, ne bih vjerovao. Vidio sam kako se jedan vozač, u bordo fordu, i jedan pješak, na trotoaru, pozdravljaju sa uzdignuta tri prsta; vozač je troprst isturio kroz prozor, a ovaj na trotoaru visoko je uzdigao svoj troprst, otpozdravljajući ga. Ni jedan događaj, poslije rata, nije me tako rastresao, kao ovaj. Ovakvo se što u Tuzli moglo vidjeti jedino pred početak rata. Dakle, oni su tu. Za vratom. Neće stati. Jedino ih može zaustaviti naše pamćenje.
Dr. Mirsad MUJOVIĆ (Chicago - SAD), član žirija
PISANJE SPRJEČAVA DA NE DOĐE DO NEUTRALIZACIJE PROŠLOSTI
Dr. Mirsad MUJOVIĆ (Chicago - SAD),
Ne treba čekati da nam državne institucije diktiraju kako da razmišljamo o prošlosti. Naprotiv, moramo podsticati svaku jedinku da zabilježi svoju tragediju da bi, na kraju, to iskustvo bila osnova za formiranje naše kolektivne svijesti. Ako, i ovoga puta ostanemo po strani, naša šutnja će doprinijeti balkanizaciji historijskog sjećanja.
Od nas se zahtijeva da se sjećamo prošlosti, pragmatički prilagođene, jer ako hoćemo da budemo Zapad onda i naše poimanje prošlosti mora da je po ukusu drugih. Drugim riječima, ako ne pišemo o ratnim grozotama sve ćemo više zaboravljati, a istinitost naše patnje biće usklađena s iskonstruisanim samopoimanjem koje odgovara trenutnim potrebama. I zbog ovoga, i ostalog navedenog, poziv na objelodanjivanje zločina, poput ovoga natjecaja, je poziv na borbu protiv zaborava, jer zaborav je krivac te nam se tragedije ponavljaju. |
O temi, natječaju, nagrađenim pričama: Svjedočanstva, poput radova koji su pristigli na temu “Agresija na BiH i genocid nad Bošnjacima,” su dio tkiva koje se suprostavlja fabrikovanom sjećanju kojim se koriste neprijatelji mira. Drugim riječima, njihovo ponašanje slijedi logiku - ako prošlost ne može da se izbriše može da se preradi - ukoliko smo svi žrtve onda nema dželata. Ali, ukolio budemo podsticali na pisanje, o onome što nam se dogodilo, ne samo da ćemo govoriti o istini, već ćemo lakše shvatiti sopstvenu izuzetnost zbog koje nas, naše komšije, ubijaju i proganjaju.
Ne treba čekati da nam državne institucije diktiraju kako da razmišljamo o prošlosti. Naprotiv, moramo podsticati svaku jedinku da zabilježi svoju tragediju da bi, na kraju, to iskustvo bila osnova za formiranje naše kolektivne svijesti. Snaga pamćenja ovisi od trajnosti interesa koji ga osmišljava, a postoji li bolji način borbe protiv zaborava od zajedničkog sjećanja koje će nas, poput moralne vage, čuvati da se, iznova, ne uspavamo i zaboravimo grozote stradanja. Jednom riječju, obnova i jačanje Bošnjačkog identiteta je moranje nakon posljednih stradanja, jer je on osnova samopoštovanja i okvir zaštite naših interesa.
Kazivanja koja su pristigla za natjecaj su dokaz da u ovom historijskom vremenu sjećanje mora da nam bude koheziona sila. Priče iz rata su, kao mnogo puta u prošlosti, na žalost, potvrda da nemarnost prema prošlosti nije bila dovoljna da nas zaštiti od pomahnitalog nacionalizma, šovinizma i fašizma.
O načinu pripreme elektronskog glasanja na natječaju: Putem pisanja suočavaju se krivci sa svojim žrtvama. Pisanje spriječava da ne dođe do neutralizacije prošlosti, koja mora da nam pomože u jačanju identiteta, jer onaj koji sumnja u Bošnjačko biće jeste izdajnik.
Zabrinjava činjenica da su mnogi pristali na šutnju, kao da je rat bio prije hiljadu godina, zaboravljajući da pisanje potiskuje zaborav. A, naša prošlost je ključ razumijevanja naše sudbine. Ako, i ovoga puta, ostanemo po strani, naša šutnja će doprinijeti balkanizaciji historijskog sjećanja. Zapravo, oni koji ne sudjeluju u odbrani historije dovode u pitanje vlastito postojanje dok zločinci, preradom historije i prešutkivanjem odgovornosti, sve više prerastaju “žrtve.”
Na svakom pojedincu stoji odgovornost da sadašnjost povezuje sa teškoćama prošlosti, ne da bi mrzeli, već da bi pamtili. I ponova, naše trenutno stanje je posljedica prošlosti u kojoj nismo bili u stanju da raspoznamo dželate i manijake, a s kojima smo dijelili sudbinu, i maštali o zajedničkoj budućnosti.
Ja, dakako, govorim o produktivnom sjećanju, o onom što spriječava sukobe a nagovara na mirnu budućnost, bez straha da će nas opet dehumanizirati, i ubijati, samo zato što smo drugačiji.
I pored toga, što je zaborav “potreba” ubrzanog napretka, i “demokratizacije društva,” ne treba zaboraviti da je nagovor na zaborav, ili “ne dirajte stare rane,” psihološka strategija koja je važna karika “ubrzane demokratizacije balkaske historije” kojom nas političari “oslobođaju stega prošlosti.”
Da li je natječaj - doprinos borbi protiv zaborava: Treba nam što više zapisa koji svjedoče o ličnoj i zajedničkoj tragediji, jer je historija zbir sudbina svake jedinke. Stoga, pisanje o vlastitom iskustvu mora biti ukorporirano u suštinu našeg identitea, koji će govoriti o zlo koje su nam počinili.
Danas, počinioci zločina, prilikom tumačenja genocidnih zbivanja, pokušavaju da opravdaju zločin i krivicu vlastite nacije, i oni bi najradije pobjegli od zla koje ih podsjeća na masovne zločine. Sa druge strane, kada i govore o zlodjelima zaboravljaju da su važni idejni korijeni zločina koji su se dešavali u ime tih nacija. što je najgore, sve izraženija relativizacije zločina ogleda se u širenju ideje da historiju treba pisati od 1995. godine pa na ovamo. Dakle, kraj rata je i početak novog suživota, dok je ono što se desilo tokom rata rezultat obostranih zločina.
Ovdje je riječ o pokušaju pravdanja i racionalizaciji zločina, s ciljem okupljanja oko sadržaja koji stvaraju uslove za bolju zajedničku budućnost. Od nas se zahtijeva da se sjećamo prošlosti, pragmatički prilagođene, jer ako hoćemo da budemo Zapad onda i naše poimanje prošlosti mora da je po ukusu drugih. Drugim riječima, ako ne pišemo o ratnim grozotama sve ćemo više zaboravljati, a istinitost naše patnje biće usklađena s iskonstruisanim samopoimanjem koje odgovara trenutnim potrebama. I zbog ovoga, i ostalog navedenog, poziv na objelodanjivanje zločina, poput ovoga natjecaja, je poziv na borbu protiv zaborava, jer zaborav je krivac te nam se tragedije ponavljaju.
Pisci (profesionalni) i elektronski mediji, prezir da ili ne: Kao rezultat neposrednog okruženje, koje nas kontinuirano podsjeća na “stara dobra vremena,” mnogi pisci strahuju da bi pišući o prošlosti mogli pokvariti sliku o tolerantnom narodu, te će radije dozvoliti da nas mjere logikom onih koji su počinili, čine, prikrivaju, ili koji pripremaju nove zločine. Iznova je aktuelizirana tvrdnja Winston Churchil-a da su “balkanski narodi opterećeni s historijskom težinom koju nisu u stanju da nose.”
Helem, zločincima je lijepo. Sužavanjem krivice, i njenim prebacivanjem na druge, oni rasterećuju vlastitu zloćud, istovremeno, nudeći novi početak. I, premda zvuči paradoksalno, svjedoci smo demokratizacije u tumačenju historije koja nekima dozvoljava da izjednačuju kolektivno i lično sjećanje, dok se od nas očekuje da sjećanje oslobodimo “ideologije!”
Jednom riječju, dok drugi pokušavaju da svojoj zlobnoj historiji vrate smisao, nama se govori o moralizmu zaborava - kao putu ka boljoj budućnosti. I dok oni pišu, naši stoje po strani zaboravljajući da je istina u sintezi sjećanja. štaviše, nasuprot mišljenju da sječanje spriječava razvoj, i da stoji na putu integracija, ili da je kočnica globalnim kretanjima ono je, zapravo, garant boljoj budućnosti.
Još je važno napomenuti da današnja demonizacija “muslimanskog problema,” također, ima utjecaja na volju onih koji bi morali da pišu. Ali, od ovoga mogu i nešto da nauče. Ako ništa, mogli bi da primjete da “razvijeni” pokušavaju, upravo, u prošlosti da nađe uporišnu tačku za tumačenje današnjeg muslimanskog stanja, da bi dokazali da su trenutna zbivanja rezultat dugih historijskih procesa. Dakle, tumačenje prošlosti, ali i demonizacija, su sastavni dijelovi demokratskog procesa.
Bošnjacima nije potrebna demonizacija, ali je neophodno izdržati u borbi istine s neistinom. I dok se drugi lažima oslobađaju “tereta prošlosti” mi, s blokiranim emocijama, potiskujemo sudbonosnu istinu iz svijeta naše realnosti.
Bošnjaci.net - nastaviti ili ne sa natječajem ovakve vrste: Vjerujem da je usaglašeno da natjecaj preraste na sjećanje na one koji su dali svoje zivote, i na one koji su osuđeni da žive sa grozotama preživljenog rata. Dio krivice, za nacionalnu katastrofu snose i oni koji su mogli, a nisu nas obavjestili o grozotama prošlih vremena. Nisu javno pisali o kontinuitetu nasrtaja na bošnjačko biće, pa smo rasli vjerujući da smo svi, i žrtve i dželati, naučili od prošlosti, i da nam se više neće ponoviti.
Zar nije vrijeme da mijenjamo odnose naspram nas samih? Ako to ne uradimo pretvorit ćemo se u društvenu grupu čiji će pojedinci vjerovati da je šutnja najbolji odgovor, a bošnjaštvo, poput vjere, privatna stvar svakog pojedinca.
Nije li fenomen da je naša inteligencija uvijek težila za gubitkom identiteta, ili se prilagođavala onima koji nas mrze. Ni u jednoj drugoj zemlji ne postoji ništa nalik. Bojim se da naša avangarda iznova zatvara oči, i liježe po ulicama, livadama, obalama rijeka… čekajući ubice da dođu po svoje. Njima, i njima sličnim, poručujem da nema prošlosti bez istine, niti budućnosti bez sjećanja.
Učesnicima natječaja, čuvarima istine, najsrdačnije čestitam na hrabrosti da nas vode putem čuvanja i traganja za istinom.
|
