Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
BOGUMILI I CRKVA BOSANSKA


- HISTORIJA BIH -



Historija Bosne i Hercegovine
Bogumili - "Hereticka crkva" - Crkva Bosanska



Teme:

Hereticka crkva: pojava krivovjerja u Bosni
Od gnostika do katara, albigenza, krstjana i bogumila.
Tajna bratstva ugrozavaju krscanstvo
Krstjansko vjerovanje o "palom andjelu"
Satanael, rat na nebesima i stvaranje covjeka
Inicijacijski obredi i pravila "usavrsenih"
Ustrojstvo Crkve bosanske: djed, gosti, starci, strojnici i dr.
Uloga u politickom zivotu Bosne
Pad i nestanak bogumilstva na nasem tlu


Vec vise od jednog stoljeca problem "Crkve bosanske" pobuduje nesmanjeni interes kako medu znanstvenicima tako i medu sirim slojevima obrazovanih ljudi. Postoji citav niz znanstvenih i neznanstvenih djela i clanaka u kojima se iznose najrazlicitiji pogledi na njeno ucenje, ustrojstvo i ulogu koju je imala u srednjovjekovnoj Bosni. Nazalost, granicni polozaj koji Bosna ima izmedju istocne i zapadne Europe razlog je pojavi mnogih subjektivnih "razjasnjenja" ucenja "Crkve bosanske" koja je uvlace i u danas aktualne sukobe i time joj oduzimaju njena osnovna obiljezja: autohtonost i povijesnu ovisnost o vremenu i tlu na kojem je nastala.

"Crkva bosanska" bila je hereticka kako sa stajalista rimokatolicke crkve, tako i sa stajalista pravoslavne crkve, a njene vjernike razliciti izvori nazivaju patarenima, bogumilima, babunima, manihejcima, katarima i kutugerima. Oni sami nazivaju se krstjani i krstjanke, te cemo ih i mi tako zvati u daljnjem tekstu.

Kronoloski najstarija vijest o pojavi krstjana potjece od dukljanskog kneza Vukana koji izmedju 22. februara 1199. i 21. februara 1200. godine javlja papi Inocentu III da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje su pristali bosanski ban Kulin, njegova obitelj i vise od 10.000 krscana. U to vrijeme, kako se iz ovog i ostalih tekstova vidi, red "crkve bosanske" pokazuje sve znacajke starinom vec posvecenog i dobro uredenog reda koji uziva dobar glas u narodu i povjerenje vladara i velikasa bosanskih. Jasno je da do toga nije doslo preko noci, te da je tomu prethodio duzi period nastajanja, sirenja i dokazivanja kroz "ilegalu", odnosno u okviru tajnih bratstava.

KORIJENI

Po svom ustrojstvu i ucenju "Crkva bosanska" pripada katarsko-patarenskom pokretu ciji korijeni sezu daleko u proslost. U to vrijeme, izviruci iz Male Azije, javlja se vise razlicitih ucenja temeljenih na duhovnim spoznajama koji s jedne strane objedinjuju kulturu grckih, azijskih, rimskih i egipatskih misterija, a s druge strane nalaze izvor u rijecima Isusa, Evandjeljima i Pavlovim poslanicama. Ta razlicita ucenja u pocetku individualno vrlo jaka, s vremenom se, kako im prvobitni impuls slabi, medusobno priblizavaju i ujedinjuju u jedan ezoterijski pokret svoje epohe na podrucju Mediterana, kasnije nazvan gnosticizam. Gnostici zlo poistovjecuju s materijalnim, a dobro s duhovnim svijetom, smatraju da se covjek mora posvetiti asketizmu te da treba posjedovati "sofiju", odnosno mudrost, da bi se oslobodio okova ovoga svijeta.

Zbog primjesa starih ucenja gnostici su blizi obrazovanim ljudima tog vremena te su kao takvi bili veliki suparnici krscanstvu. U trecem stoljecu Perzijanac Manes (216.-277.g.) na dualisticku gnozu nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizma i krscanstva. Osnova njegove religije je dualizam: vjerovanje u vjecitu borbu Svjetla i Tame, dobroga i zlog boga.

Gnosticko i manihejsko ucenje je cvjetalo sve dok krscani nisu dosli na vlast. Poslije toga su bili primorani skrivati se, ali su neprestano vrsili podzemni utjecaj .

Iako su se razlicite gnosticke skole vremenom razvodnile, njihova ucenja su i dalje zivjela, podrzavana od grupa koje su isto tako bile pod utjecajem manihejstva. Jedna takva jaka struja pojavila se u 7. stoljecu u Armeniji pod imenom pauliciani, odnosno pavlicani. Pod njihovim utjecajem nastaje u 10. stoljecu u Bugarskoj bogumilstvo, nazvano po popu Bogumilu. Pod razlicitim imenima pavlicanski se impuls iz bugarske i Dugmathije siri dalje na zapad i istok pod razlicitim imenima: katari u dijelu Francuske i uz Rajnu, albigenzi uz gradove Albi, Argena i Tolouse, patareni u Italiji i hrvatskom primorju te krstjani u Bosni i Humu.

Te grupe stvorile su skoro jake struje misljenja jer su pocele razvijati jednu intenzivnu aktivnost prozelitizma na cijelom krscanskom Zapadu, pa i na Istoku. Tokom mnogih godina djelovale su samo kroz tajna bratstva, no pocevsi od 12. stoljeca dale su otvoreno na znanje svoja ucenja, cime su izazvale brojne konflikte, koliko religiozne toliko i socijalne. Javni poredak i krscanska Crkva nasli su se tako ugrozeni pred tim duhovnim pokretima.

UCENJE

Bosanski su krstjani, dakle, bili gnosticko-manihejski nasljednici i kao takvi ucili da postoje dva osnovna principa: princip dobra i princip zla: dva su najvisa bica, jedno dobro, koje je bilo zacetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog.

Nazalost, o ucenju "Crkve bosanske" ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi spaljivani kao "knjige necastive", te se vecina onog sto danas znamo o tom ucenju zasniva na osudama latinskih inkvizitora. Ipak postoje dva rukopisa (cija vjerodostojnost, doduse, nije u potpunosti potvrdena) koji se prema gradovima u kojima se cuvaju nazivaju Pariska i Becka tajna knjiga. To su latinski prijevodi bugarskog, odnosno starobosanskog rukopisa (sto se pretpostavlja na osnovu jedne marginalije u kojoj se na prvom mjestu spominje Bosna).

Prema "Beckoj tajnoj knjizi" Satana "bijase uzmoznik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svrsiteljima sto sluzahu Ocu". Iz ovog se vidi da su krstjani slijedili srednju neomanihejsku struju, po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednog izvora, a tek kasnije se podijelilo na dva.

U vrijeme dok je sluzio dobrog Boga, Satana je nosio naziv Satanael. Kako je postao zavidan Bogu-Ocu, pozelio je da izgradi drugo nebo, nebeski prijesto i sve ostalo.

I zasjede na nebesa, zapovjedajuci andjelu koji bijase nad ajerom i nome koji bijase nad vodama. I podigne dva dijela vode gore u zrak, a od treceg dijela satvori pedeset mora.

I tako bijase izvrsena podjela voda... Onda ponovo zapovijedi andjelu koji bijase nad vodama: "Da stanes na dvije ribe!" I tada podize jednu, trecu ribu, iznad glave svoje i zemlja tu ostade suha. Onda uze vijenac od andjela koji bijase nad ajerom, i od polovine vijenca nacini svoj prijestol, a od druge polovice suncano svjetlo on napravi. Zatim uze vijenac od andjela koji bijase nad vodama - od jednog dijela napravi svjetlo mjesecevo, a od drugog svjetlo dana. Od kamenja satvori oganj, a od ognja nebesku vojsku i zvijezde. Od njih pak satvori andjele - duhove svoje, kao u Svevisnjeg. Sazdade zatim gromove, dazdove, grad i snijeg i postavi svoje andjele nad njima. Zapovijedi on, isto tako, zemlji da rodi svakovrsne zivotinje, drvece i trave. A moru naredi da ribe rodi, a nebu ptice."

I tada odluci Satana da satvori clovjeka, da ima neko da mu sluzi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda clovjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi andjelu drugom da ude u tijelo od blata, a onda uze od njega cest i od nje satvori drugo tijelo u liku zene, pa naredi andjelu od prvog tijela da ude u njega.

Andjeli mnogo plakahu, kad spoznase da imaju smrtno tijelo, i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome..."

Doznavsi za prevaru Satanaelovu, Svevisnji ga lisi njegove bozanske moci i naslova Boga. Da bi ublazio time prouzrocen bijes, ipak mu dozvoli da bude gospodar svijeta kojeg je stvorio nakon svog pada.

Ali pod teskim ugnjetavanjem Satanaelovim ljudski je rod patio. Svevisnji spozna da ga je ovaj prevario. Bolji dio covjeka, njegova nevidljiva dusa, odnosno pali andjeli, pripadali su Svevisnjem, a Satanael ih je odvracao od njega.

Zbog toga je Svevisnji ispustio Rijec, a ta Rijec i sin bio je arhandjeo Mihael koji se prozva Isus Krist. On je sisao s Neba, primivsi tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu savrseno i bozansko. Izasao je iz desnog uha Djevice Marije, koja je bila andjeo, a ne zena, tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom.

Tokom zivota Isus je cinio djela spasa i sve ono o cemu govore evandjelja. Kako je samo prividno imao ljudsko tijelo, Isus nije mogao ni jesti, ni trpjeti, ni umrijeti, ni uskrsnuti. Osramotio je Satanaela stavivsi ga u lance, a od imena mu je oduzeo posljednji slog "el", sto znaci andjeo, tako da se on od tada naziva Satana. Izvrsivsi svoje poslanstvo, vratio se Ocu i sjeo s njegove desne strane, odakle je bio otjeran Satanael, te je ponovo usao u Oca u kojem je bio na pocetku.

U skladu s ovom "naukom" krstjani su provodili svoj zivot i obrede. Stari zavjet i djela proroka smatrali su djelom Satane, kao i krstenje vodom, zbog cega odbijaju poslanje Sv. Ivana Krstitelja. Ovaj svijet smatraju paklom jer u njemu andjeli pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti ljudske duse idu u raj ili se vracaju natrag u pakao (na Zemlju). Odavde se mogu izbaviti tek kad prime duhovno krstenje koje daju krstjani. Sakrament krstenja, koji bosansko-humski krstjani nazivaju "krstenjem Kristovim", dijeli se polaganjem ruku i predavanjem knjige evandjelja. Time se oprastaju ljudima grijesi, ali svaki, pa i najmanji grijeh je smrtni grijeh pa je potrebno da svaki onaj koji sagrijesi bude ponovo "krsten".

Osim obreda svjetovnog tipa, sve katarsko-patarenske sljedbe, pa tako i "Crkva bosanska" imale su inicijantske obrede koje su prolazili "usavrseni" clanovi zajednice. Inicijacija je shvacena kao put oslobodenja duse zarobljene u materijalnom - korumpiranom i degradiranom tijelu kojim zbog nesavrsenosti njegova tvorca upravlja princip Zla. U tu svrhu koristili su razlicite tehnike ekstaze za odvajanje duse od tijela, tehnike slicne onima iz hindu-Yoge.

Od trenutka inicijacije, koja ih je svrstavala u "Usavrsene", "pravi krstjani" su se obavezivali na apsolutnu cistocu duha i tijela, i na jos stroze vegeterijanstvo. Osudivali su ratove i ubijanja, jer su smatrali da se svaki covjek moze za svog zivota spasiti, te su cak osudivali i svako ubijanje zivotinja. Zabranjivali su svako polaganje zakletve i davanje milostinje smatrajuci da se na taj nacin umanjuju izgledi za spas tog covjeka.

USTROJSTVO

Bosansko-humski krstjani nazivali su Rimsku crkvu crkvom idola. Jedina prava Kristova crkva jest "Crkva bosanska". Krstjani su nasljednici apostola, a njihov biskup je jedini pravi Kristov namjesnik na Zemlji - jedini autenticni nasljednik Petrov. Nadalje, odbacuju bogomolje i ostale gradevine (crkve) odredene za kult - kao "davolove sinagoge". Osuduju kult svetih slika u crkvama, te javno stovanje slika smatraju idolatrijom. Zabranjuju takoder stovanje svetackih relikvija i molitava koje Katolicka crkva prikazuje za mrtve, te kao jedinu vrijednu i spasonosnu molitvu navode "molitvu Gospodnju" (Ocenas).

U svoj sastav "Crkva bosanska" ukljucivala je "prave krstjane i krstjanice" i "mrsne ljude". Pravi krstjani i krstjanice bili su redovnici, oni koji su primili krstenje i drzali se strogih odredbi sljedbe. Mrsni ljudi su bili obicni vjernici, oni koji su prihvacali njihova ucenja kao istinita, ali nisu zivjeli po strogim odredbama krstjana, vec bi tek pred smrt primili duhovno krstenje.

Krstjani su zivjeli u samostanima koji su bili zajednicki za redovnike i redovnice. Nisu zavisili od milostinje poboznih dusa, niti su ubirali namete, vec su bili okruzeni posjedima i imali zajednicki imetak. Oblacili su kratki haljetak s dugim rukavima, visokog ovratnika na koji se spustala pomno uredena duga kosa, a nogavice su im tijesno prilijegale uz noge do gleznja.

Na celu reda bio je djed - Biskup i duhovni prvak bosansko-hercegovackih krstjana. Djedu su pomagali gosti, starci i strojnici koji su hijerarhijski bili svaki za stepenicu nize od njega. Zajednicki su ih nazivali "poglaviti krstjani" ili "dobri muzje".

Kako nisu gradili crkve, clanovi "Crkve bosanske" vrsili su svoje obrede u privatnim kucama kojeg clana zajednice. Lokalnu zajednicu nazivaju "hiza" (kuca), a na njenom celu nalazi se starac.

DJELO

Kako smo vec vidjeli, oko 1200. godine "Crkva bosanska" je vec jaka i utjecajna organizacija u Bosni, prihvacena od naroda i velikasa. Za to postoje dva vaznija razloga. Prvi je sto je naucavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj nacin cuvali samostalnost Bosne od tudinaca, narocito od Madjara koji su se zeljeli preko crkve mijesati u bosanske prilike.

Drugi je razlog sto je ucenje imalo odredenih slicnosti i dodirnih tocaka sa starom slavenskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaceno od krscanstva.

Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za njega jos i danas cuje rijec: "Za Kulina bana i dobrijeh dana!", dobro je shvatio njenu vrijednost za ocuvanje Bosne. On i svi njegovi velikasi "dobri Bosnjani" pristaju uz krstjane, te "Crkva bosanska" postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.

Tu titulu krstjani zadrzavaju sve do pada posljednjeg dijela Bosansko-humske zemlje 1486. godine. Nadalje, kroz citavo to vrijeme "Crkva bosanska" sudjeluje u vodstvu drzave, radu sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i izmiruje unutrasnje razmirice. Vremenom, na svakom plemickom posjedu sluzili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su i potjecali iz plemickih porodica.

Utjecaj Djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa smatraju katarskim papom. Da li je uopce postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa sigurnoscu nije dokazano. No, cinjenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u Bosnu da tamo uce katarski nauk jer je on, iako su uz njega pristajale visoke licnosti iz ostalih europskih zemalja, jedino u Bosni bio na odreden nacin legalan. Poznato je i da su neki katarski biskupi primali zaredenje u Bosni.

Premda bosanski vladari u medunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje "krivovjerja" na bosanskom tlu, Bosna je za citavog svog postojanja bila napadana zbog hereze. No, ni inkvizicija, ni krizarski pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli nista promijeniti. Naprotiv, bosanska drzava je neprestano jacala.

Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka, za vrijeme kojega je Bosna bila najveca i najjaca. No nakon njegove smrti prilike su se izmijenile. Njegovi nasljednici nisu imali ni snage, ni odlucnosti da je odrze jakom. Istovremeno na scenu stupaju i franjevci.

"Mala braca" uspjela su u onome u cemu nisu uspjeli krizari. Privoljevsi neke plemice na svoju stranu, razbili su jedinstvo Bosne koje je bilo utemeljeno na zajednistvu vladara i velikasa "Crkve bosanske".

Posljednja kap u casi bila je potpuna vladarska nesposobnost i nesnalazljivost posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomasevica. Neodlucan, plivao je izmedju Rima, krstjana, franjevaca, madjarskog kralja Matijasa Korvina i osmanlijskog sultana Mehmeda II, priklanjajuci se sad jednima, sad drugima. Njegovu nesposobnost najbolje je iskoristio Mehmed II.

Uzdajuci se u tvrde gradove i pomoc Matijasa Korvina, mladi kralj uskratio je sultanu trazeni danak. Na to Mehmed II skupi vojsku i krene na Bosnu. Ali sada se Stjepan Tomasevic, jos nespreman za rat i bez ocekivane pomoci Korvinove, predomisli i posla sultanu danak, na sto mu ovaj obeca mir za daljnjih 15 godina.

Tek sto je Bosna odahnula, nahrupi sultanova vojska preko granice i kroz par dana opkoli kralja u Kljucu. Iznenaden i smucen, kralj je izgubio glavu. Povjerovao je pismu da ce, ukoliko se preda bez borbe, dobiti zivot i slobodu. No, za njega nije bilo milosti. Bosna nije mogla imati dva gospodara.

Ali jos prije smrti izdao je na sultanov nalog zapovijed vojvodama i zapovjednicima gradova da predaju tvrdave Osmanlijama u ruke. Tako se zbilo da je za osam dana vise od 70 gradova i gradica potpalo pod sultanovu vlast. Jedini koji nije klonuo bio je lukavi herceg Stjepan Vukcic, gospodar Humske zemlje, ali ni on se nece moci jos dugo obraniti opkoljen s tri strane. 1486. godine pada i njegovo posljednje uporiste Novi na moru.

No, vratimo se natrag u vrijeme kralja Tvrtka. Do tog vremena krstjani su primjerom svog zivota uzivali neprikosnoven autoritet medu narodom. Narod prihvaca i uvazava njihove moralne stavove. Tako su, na primjer, brakovi u Bosni sklapani iz ljubavi, a ne iz koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav miraz, kao sto je tada bilo uvrijezeno u Europi. Jedino je morala obecati "da ce biti vjerna".

Smrcu kralja Tvrtka i prilike u "Crkvi bosanskoj" su se izmijenile.

"Dobri krstjani" su se osilili, postali bogati i mocni i pomalo ublazili sprovodenje teskih odredbi svoje sljedbe. Imanja poklanjaju rodjacima i za rod se vise brinu nego za ostali narod, a postaju popustljiviji prema krscanskom nauku.

Padom Bosne odjednom se gubi svaki trag i "Crkvi bosanskoj". Nema podataka o njenom postupnom nestajanju, a narod koji je zbog svoje pradjedovske vjere i svoje narodne crkve morao podnijeti tolike udarce i progone, zaboravio je da je "Crkva bosanska" ikada i postojala. Da li su krstjani prihvatili muslimanstvo smatrajuci ga srodnim (potekli su iz istih izvora), ili su odmah potpuno istrebljeni, pitanja su koja za sada moramo ostaviti bez odgovora.

J. G. (casopis "Nova Akropola", br. 2, str. 20-25)

BOGUMILI ILI BOGOMILI

BOGUMILI ili BOGOMILI, pristase heretickog pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je tada bila pod bug. vlascu. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjasnjava da je ta hereza "pavlicanstvo pomijesano s manihejstvom". Vise podataka nalazi se u apologetickom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom 'Beseda na jeres', koji je nastao oko 972. Kozma optuzuje popa Bogumila da je poceo siriti novu, krivu nauku "po zemlji bugarskoj", koja se protivi ucenju pravovjerne krsc. crkve da ima samo jedan bog, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog svijeta, koji dijeli ljudima sve dobro i sve zlo, a da, nasuprot tome, pop Bogumil uci kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog princip dobra, a drugi je bog princip zla - mamon, sotona. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, ukljucivsi i covjeka; po volji sotone postoje sve vidljive stvari: sunce, zvijezde, zrak, zemlja, covjek, crkve, krstovi.

Neki od bogumila misle da je sotona mladi sin bozji, uz starijeg sina Krista, a drugi misle da on nije sin bozji vec andjeo koji se odmetnuo. Dalje kaze Kozma da zestoko napadaju crkveno ustrojstvo, osobito svecenstvo na celu s biskupima, kojima poricu svaku vlast nad vjernicima. Odbacuju Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, a zadrzavaju jedino evandelje, djela apostolska i njihove poslanice; odbacuju kult Marijin, sakramente, svaku liturgiju i molitve, izuzev "Oce nas"; ne postuju kriz ni ikone, a crkve ne priznaju domovima bozjim, vec se zatvaraju u svoje kuce da se tu mole i uzajamno ispovijedaju. Jednako ostar stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, protiv tadasnjega drustvenog i drz. poretka; poticu svoje vjernike na nepokornost onima koji su na vlasti odvracaju robove da rade za svoje gospodare, napadaju starjesine i boljare, uceci da su bogumrski oni koji rade za cara. Propovijedaju siromastvo i ostro istupaju protiv bogatstva i bogatih. Kozma opisuje heretike kao ljude krotke, mucaljive, blijede od posta, cedne u odijevanju, ali je, po njemu, to tek prividnost, dok su zapravo grabezljivci, koji vrebaju ljude priprosta duha, sto se njima obracaju radi spasenja svojih dusa, pa onda kod njih siju pljevu svog nauka. Iz tog se prikaza vidi kako se u svijesti pravovjernoga krsc. svecenika odrazila nova hereticka nauka u cijem sredistu, kao najvaznija i za pravovjernu crkvu najopasnija, stoji hereticka teza o dva boga, dva principa, dok sva druga naucavanja tih heretika imaju teolosko-akcidentalni znacaj. Ta je teza rusila dosljedni monoteizam krsc. crkve, njena jakog boga, tvorca i dobra i zla. Ta je teza imala davnu tradiciju.

Vec u III st., dakle prije nego sto je u rim. drzavi krsc. crkva bila priznata kao drz. crkva, Perzijac Mani (lat. Manes, Manichaeus) povezao je krscansko-gnosticke i budisticke elemente s naukom Zaratustre (oko pol VI st.) i pokusao da na jednostavan nacin razjasni odakle zlo na svijetu, propovijedajuci novu, dualisticku religiju, zbog cega je od perz. maga optuzen i na krizu raspet (276). Od pol. VII st. u Armeniji se javlja manihejsko-gnosticka hereticka sekta pavlicana, koji su svojom borbenoscu postali opasni drz. vlasti, pa su ih carevi Konstantin V Kopronim (741-775) i Ivan Cimiskes (969-976) preselili u Traciju i Makedoniju, gdje je tako nastalo rasadiste dualisticke hereze. Cini se da od dualistickog shvacanja nije bila daleko ni sekta masalijana (mesalijana), koja se javila u IV ili V st. u Prednjoj Aziji, te molitvama (stoga se zovu i euhiti) i plesanjem (stoga se zovu i horeuti) tjerala iz sebe zlog duha, sotonu. Pojava dualisticke hereze izraz je revolta protiv hijerarhije krsc. crkve, koja iskoriscuje ideju boga da bi s pomocu nje odrzavala svoje vjernike u pokornosti. Ona je isto tako izraz revolta i protiv drz. vlasti, koja se oslanja na krsc. crkvu kao ideolosko sredstvo svoga vladanja.

Dualisticka hereza moze biti izraz nezadovoljstva potlacenih, koji ne mogu razjasniti zasto taj svemoguci i apsolutno pravedni krsc. bog jednima daje mnogo dobra i malo zla, a drugima mnogo zla i malo dobra. Krsc. religija i njeni apologeti to protuslovlje ne mogu razjasniti ,a dualisticko ga shvacanje rjesava sa dva boga. Zavisi od prilika i odnosa, ko ce se posluziti i protiv koga dualistickom herezom kao ideoloskim borbenim sredstvom. To moze biti vladajuca klasa kad je rijec obrani vlastite zemlje protiv vanjskog napadaca, koga u tom poslu pomaze krsc. crkva sa svecenstvom. Moze to biti i podvlascena klasa u svojoj borbi protiv vladajuce, koja uza se ima kler krsc. crkve. Zbog toga su i odnosi kod pojave dualisticke hereze cesto vrlo spleteni. Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme teskog biz. pritiska na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova. Ideoloski je taj pokret u cjelini bio upravljen protiv biz. tlacitelja, protiv domace vlastele i hijerarhije vlastite krsc. crkve, koja je po Kozminu prikazu bila do krajnosti iskvarena. Nesumnjivo je u tom heretickom pokretu bilo i drugih manje vaznih komponenata, kao sto su, na primjer, revolt poganskih ostataka u zemlji, koji su pred malo vremena bili pokrsteni, i dozivljaji unutrasnjega zivota. A praksa krs. crkve pokazuje kako je ona dualisticku herezu radije presucivala ili je fizicki istrebljivala negoli se s njom teoloski obracunavala. O kasnijem razvoju bogumilske hereze u makedonsko-bug. prostoru ima malo vijesti. Ona se prosirila i izvan tog prostora.

Tako je jedna grupa bogumila iz redova plemstva, nakon pripajanja Bugarske Bizantu (971), emigrirala u Carigrad, gdje je nasla pristase u visim drustvenim slojevima. Protiv njih su poslije istupili carevi Aleksije i Manuel Komnen. Neki su "pavlicani i Makedonci" prebjegli u Italiju u vezi s ustankom u Makedoniji (1040-41), a potkraj XI st. masalijani su se prosirili po Balkanskom poluotoku.

S bogumilskom herezom, dovodi se u vezu i maloaz. sekta fundajajita (phundagiagiti). Svojim sirenjem morala se dualisticka hereza u dogmatskom pogledu izdiferencirati. Tako se formiralo radikalnije i blaze shvacanje dualizma: razlika se moze zapaziti i u Kozminu prikazu (sotona je ili mladi sin bozji ili odmetnuti andjeo). Radikalnije glediste zastupala je Dragovicka crkva (Dragovica, vjerojatno u Traciji) tvrdeci da je sotona od samog pocetka samostalan bog zla, bogu dobra ravnopravan princip zla.

Nasuprot tome Bugarska crkva uci da je sotona sin bozji, koji se odmetnuo, tako da je bog ipak zacetnik svega, i dobra i zla. Hereticka fronta od Balkanskoga poluotoka do talijansko-franc. podrucja bila je povezana dualistickom tezom da ne postoji jedan bog vec dva.

Heretici su se javljali pod razlicitim imenima: bogumili, kudugeri (grc. naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobicajen naziv prema mak. planini Babuni), krstjani (naziv uobicajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromasnoj cetvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobicajen u Francuskoj i Njemackoj prema grc. kaJaros: cist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorecani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc. podrucja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristase te hereze u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starjesina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u Italiji koji su podrzavali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. podrucju vjerojatno iskvareno od Albigenses).

Papinski je Rim nastojao da te heretike, a narocito njihova sredista, unisti bez mnogo teoloskih rasprava Pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren protiv njih i njihove nove politike, koja je od druge pol. XI st. tezila za prisvajanjem svj. gospodstva u feud. formama. Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici nastavili. U ostvarivanju te politike pape pokrecu krizarske ratove. Osim Prvoga krizarskog rata (1096-99) koji je u zauzecu Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji svrsavali ne samo neuspjesno vec cesto upravo katastrofalno za krsc. vojske.

U krizarske ratove bilo je uvuceno i Bizantsko Carstvo, jer su krizarske vojske prelazile pustoseci i plijeneci preko njegovog teritorija. A zauzvrat biz. car Manuel Komnen poduzeo je protuofenzivu na Zapad (1162-80), od koje je narocito trpjela Ugarska, pa onda nase zemlje. No, neprijateljstvo izmedju krsc. Istoka i Zapada dostignulo je vrhunac kad su krizari 1204. osvojili Carigrad i osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha savremenike, koji su mislili u religioznim kategorijama zahvatilo duboko razocaranje: mjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima, koju su im obecavale pape, slijedio je poraz za porazom; mjesto sloge krsc. svijeta, doslo je do razdora medju krsc. narodima; mjesto obecana bogata plijena i obilja zemalja na Istoku na evr. su se svijet srucile nevolje, i on je i dalje ostao u neimastini.

Za tadasnje je shvacanje to znacilo da je Allah jaci od krsc. boga. Time je pokoleban autoritet krsc. boga, ali je odgovornost za sve zlo pala na papu. I tu je bio pravi cas da se interpolira dualisticko ucenje o bogu dobra i o bogu zla. A kako je zapadni svijet, polazeci na Istok, tu mnogo vidio i naucio, on je upoznao prolazeci Srbijom, Bugarskom i Makedonijom, pa i u samom Carigradu, diteisticku nauku, koja je tako jednostavno mogla razjasniti odakle zlo na ovom svijetu.

Dualisticka hereza na evr. Zapadu (bez Bosne) ima dinamicki karakter od pol. XII st. do pol. XIII st.,a taj se vremenski raspon pokriva s neuspjelim krizarskim ratovima. Pojave dualisticke hereze na Zapadu spominju se 1143. u Kölnu (pod imenom siromasi Kristovi), 1144-45. u Liegeu, 1147. u franc. Dordogni, 1162. ona prelazi u Englesku, gdje nije mogla uhvatiti korijena. Ucvrstila se u grofoviji Toulouse u juz. Francuskoj i u lombardijskim gradovima. Vec u drugoj pol. XIII st. snaga dualistickog ucenja slabi, ono degenerira, postaje predmetom teoloskih raspravljanja i postepeno nestaje na Zapadu u drugoj pol. XIV st., te prestaje biti zivom snagom hist. kretanja. Dualisticki heretici na Zapadu neprekidno su upozoravali na Istok, na Bugarsku, a osobito na Bosnu, kao na maticu i na izvor tog ucenja, a odatle su im dolazili ucitelji i organizatori. U juznoslav. krajevima hereticko djelovanje jaca potkraj XII st.

U Srbiji je tadasnji veliki zupan Stefan Nemanja brzom intervencijom sprijecio daljnje sirenje bogumilske hereze. U Poljicima su 1180, pod vodstvom Kacica, poznatih bogumila, kamenovali splitskog nadbiskupa Rajnerija, a ubice je primio zahumski knez Miroslav, ozenjen bogumilkom, sestrom bos. bana Kulina. Splitski sabor od 1185. nisani na te heretike, kad u svom prvom clanu proklinje sve , "sekte heretika" koje "ocrnjuju nauku" rimske crkve. U to vrijeme u Zadru je boravio dosljak iz Apulije Zarobabel sa svojim sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su bila istaknuti "patareni", koji su sirili herezu u Splitu i imali dobre veze s Bosnom. Nesumnjivo je Zadar 1202. onako stradao od krizara i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli krizeve ne da uvjere krizare da su krscani vec da nisu bogumili, koji ne postuju krizeve. Koliko je bogumilska hereza zahvatila Dalmaciju i Humsku zemlju, pokazuje i slucaj Visena Subica i Petra, zahumskog kneza, koji su bili heretici.

Bogumilsko srediste ostaje ipak Bosna. Bosna je lezala na granici ist. i zap. crkve, ali je usla u interesnu sferu zap. crkve, a da to ist. nikad nije osporavala. Papama je bilo mnogo do toga da na toj granicnoj liniji ucvrste svoje pozicije kako bi bila brana protiv ist. crkve. Naporedo s tim ukrstavali su se u Bosni i interesi svjetovnih vlasti, napose Bizanta i Ugarske. Bosnjani su se odupirali jednako ist. i za . krsc. crkvi, kao i Madjarima i Bizantincima, i taj je otpor dosao do izrazaja u bogumilskoj herezi. Papa Inocent III odmah poduzima mjere i 1200. poziva ug. kralja Emerika da postupi protiv Kulina te da njega i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Malo kasnije salje i svog kapelana Ivana Casamarisa u Bosnu. Taj je izaslanik imao i prividan uspjeh, jer su se najistaknutiji bogumilski heretici 1203, na Bilinu polju, svecano odrekli hereze u prisutnosti Casamarisa i bana Kulina. Ali je to odreknuce pod prisegom (abjuratio) bilo samo prividno. Inocent III je 1208. pokrenuo krizarsku vojsku i protiv katara u juz. Francuskoj, u oblasti Rajmunda, grofa od Toulousa. Poslije dvadesetogodisnjih borbi katare je svladao Simon de Monfort.

U to se vrijeme u Bosni, pojacanjem pastve, propovijedanjem i drugim crkv. mjerama, nastojalo iskorijeniti herezu; pri tom je glavni posao povjeren prosjackim redovima, najprije dominikancima a poslije franjevcima. U tom razdoblju papa Honorije III salje posebnog legata, svog kapelana Akoncija, da u Dalmaciji i Bosni radi protiv heretika. Ali ni ta misija nije imala mnogo uspjeha, a Akoncije je oko 1224.u Bosni umro. Stoga je poslije rata protiv albigenza papa Grgur IX pokrenuo (1234) protiv Bosne, za vladanja bana Mateja Ninoslava, krizarsku vojnu, kojoj je bio na celu hrv. herceg Koloman, brat kralja Bele. Kaznena ekspedicija protegla se sve do 1239, ali nekoga trajnog uspjeha nije bilo. U borbi s bogumilima poginuo je i Mladen Subic (1304). Krizarski rat protiv bogumila poveo je 1363. ugar. kralj Ludovik I, muz Jelisave, kcerke bos. bana Stjepana II Kotromanica, ali je bio porazen.

Zigmund je u krizarskom pohodu 1408. pobijedio kod Dobora bos. vojsku, ali bogumilska hereza ni tom prilikom nije iskorijenjena; ona ostaje i dalje u bos. povijesti vazan faktor i znacajna polit. komponenta u obrani zemlje od tudjinskih napadaja. Vanjskopolit. prilike primoravale su bos. vladare da igraju dvolicnu ulogu prikazujuci se cas katolicima, cas bogumilima. Kad se bos. kralj Stjepan Tomas (1443-61) pred tur. opasnoscu priklonio Zapadu, bogumili su bili izlozeni progonima. God. 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-bogumila u okovima da ih tamo ispitaju.

Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu kasnijega poznatog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je na temelju njihova saslusanja sastavio "pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Protubogumilsku politiku nastavlja Stjepan Tomasevic (1461-63) do same propasti Bosne. Padom Bosne u tur. ruke (1463) nestaje i bogumilske hereze u Bosni, a vjernici Bosanske crkve dobrim su dijelom preSli na islam.

Osnovna dogmatska ucenja neomanihejske hereze od pol. XII st. dalje (uglavnom pod tri glavna imena: katara, patarena i bos. krstjana) bila su ova: dva su boga, jedan najvece dobro, drugi najvece zlo; prvi je stvorio nevidljivi, a drugi vidljivi svijet. Pri tom postoje dva gledista: radikalno dualisticko stajaliste zastupa dragovicka grupa tvrdeci da postoje od iskona dva principa, dok blaze dualisticko stajaliste zastupa bug. grupa tvrdeci da izmedju principa postoji ipak veza i da je princip zla izasao iz principa dobra. Odbacuju Stari zavjet zajedno s prorocima, a isto tako i spise crkvenih otaca. Odbacuju kult Marije. Uce da je Krist samo prividno imao covjecje tijelo, pa da zapravo nije ni trpio ni umro. Samo se kod dualistickih heretika nalazi prava crkva i oni su nasljednici apostola, njihov je starjesina nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. Crkve preziru i zovu ih sinagogama sotone. Upotrebu svetih slika smatraju idolatrijom, a ismijavaju stovatelje svetaca i njihovih moci. Osuduju sluzbu bozju i sve crkv. sakramente, napose krstenje i brak, koji nije drugo nego preljub. Poricu uskrsnuce tijela, jer ono potjece od sotone. Poricu svaku vlast krsc. crkvi. Nijecu da postoji cistiliste. Zabranjuju uzivanje mesa, sira i mlijecnih proizvoda. Zabranjuju svaku zakletvu. Poricu svjetovnim vladarima pravo da izricu smrtne kazne. Organizacija neomanihejskih crkava i njihova hijerarhija takoder se medusobno u bitnosti ne razlikuju.

Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane (prave krstjanice) i obicne vjernike, tzv. mrsne ljude, te se prvi kod katara zovu savrseni (perfecti), a drugi su obicni vjerenici (credentes). Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani provoditi onaj strogi asketski zivot sto ga njihova nauka propisuje. Broj savrsenih, u usporedbi s brojem mrsnih ljudi razmjerno je malen. Ti savrseni cine zajedno jedan red (ordo) i upravo on je temelj 'Bosanske crkve'. Hijerarhija u uzem smislu, koja upravlja crkvom, u bos. se crkvi sastoji od djeda, gostiju i staraca (kojima se ne zna prava funkcija) dok u katarskoj hijerarhiji tome odgovaraju biskup, stariji sin, mladi sin i dakon.

Jedan podatak iz 1223. u pismu papinskog legata Konrada kaze da na granici Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, a pokraj naroda Madjara stanuje herezijarh, koga albigenzi zovu svojim papom. Po tome bi izgledalo kao da su svi dualisticki heretici imali zajednickog papu, koji je imao sjediste negdje u Bosni. Ali taj podatak nije provjeren. Dualisticki heretici nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi vrsili bogosluzne cine, vec su se zajednicki molili i uzajamno ispovijedali u svojim kucama, napose u kuci kojeg videnijeg "savrsenog".

Bogumili i njima srodne sekte odbacivali su stovanje svetackih slika i raspela. Zbog toga likovna umjetnost na podrucjima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju primjenu pretezno na nadgrobnim spomenicima, steccima. Uz dekorativne i simbolicke motive i natpise, na steccima se ponekad javljaju figuralni prikazi iskljucivo profanoga karaktera (likovi pokojnika, scene turnira, lova i kola). Osim na steccima, likovne teznje bogumila odrazile su se i na inicijalima, zaglavljima i minijaturama bosanskih srednjovjekovnih rukopisa (npr. Nikoljsko, Mletacko i Kopitarevo evandjelje), medu kojima se bogatstvom dekoracije istice Hvalov rukopis iz 1404.

(Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.)

Teoloska struktura bosanske hereze

Kardinal Juan Torquemada (stric zloglasnog spanjolskog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade) je 1461. godine sastavio popis "pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Koristio ih je kao optuzni materijal. "Zablude" su obuhvacene kao grijesi protiv rimskih dogmi, kao odudaranje od njh, tako da gledista bogumila nisu iznesena u svojoj unutrasnjoj povezanosti. U nedostatku drugih izvora mose se za sagledavanje bogumilskog ucenja iskoristiti i ono sto sadrzava optuznica, ali tada treba te "zablude" uzimati oprezno i kriticki.

Ova lista "grijeha i zabluda" vrlo je zanimljiva pri sagledavanju morala i mudrosti bosanskih bogumila. Iako je ovo ucenje u optuznici do znatne mjere okrnjeno i preoblikovano, vidi se da je ono humanije od krscanskog. Katolicka crkva nije se protiv bogumilstva mogla boriti moralnim i filozofskim argumentima, vec samo primjenom nasilja.

Slikovni prikaz uredjenja Crkve Bosanske

Slikovni prikaz crkve bosanske

Interpretacija

DJED CRKVE BOSANSKE = Grandfather of Bosnian Church
VELIKI GOST = Big Guest
VELIKI STARAC = Big Ancient
GOSTI - APOSTOLI = Guests - Apostles
KRSTJANI I KRSTJANICE = Male & Female Christians
POSTNICI I OCENASCI = Fasteners & Our fathers
VJERNICI = Believers
TUMAC = Legend
POSTANAK = Promotion
VLAST = Authorities
REDJENICI = Ordainees

Popis djedova Crkve Bosanske

Najznamenitiji sredovjecni izvor za poznavanje imena bosanskih djedova i reda, kojim su oni jedan za drugim slijedili, jest Batalov odlomak. U njemu je krasnopisac Stanko Kromirjanin g. 1393 zabiljezio 28 imena bosanskih djedova, stavivsi ih u dvije skupine prema dvjema glavnim epohama u zivotu crkve bosanskih krstjana. Tih 28 djedova upravljali su bosanskom bogomilskom crkvom od osnutka te crkve u prvom desetljecu jedanaestog stoljeca pa do djeda Ratka koncem 14-st. U Batalovu odlomku nijesu zabiljezene godine, kada je koji djed upravljao bosanskom crkvom. U pogledu vremenoslovlja iz toga ulomka znamo samo to, da je tih 28 djedova vladalo oko 390 godina, dakle svaki prosjecno oko 14 godina. Naravno, pojedini djed upravljao je crkvom, neki dulje, neki krace, ali se necemo mnogo udaljiti od stvarnosti, ako svakome dodijelimo prosjecan broj od 14 godina. Ako tome dodamo djedove iz 15-st., koji su nam poznati iz suvremenih izvora, tada bi bosanski djedovi upravljali bosanskom crkvom slijedecim redom i otprilike u slijedece vrijeme:

Prva Batalova lista

Djed Pretpostavljeno vrijeme upravljanja: Jeremija (o. 1010-1024); Azarija (o. 1024-1038); Kuklec (o.1038-1052); Ivan (o.1052-1066);Godin (o.1066-1080); Tisemir (o.080-1094); Didodrag (o.1094-1108); Bucina(o.1108-1122); Krac (o.1122-1136); Bratic (o.1136-1150); Budislav (o.1150-1164); Dragos(o.1164-1181); Dragic (o.1182-1205); Lubin (o.1205-1215); Drazeta (o. 1215-1220); Tomisa (o. 1220-1223);

Druga Batalova lista

Djed Pretpostavljeno vrijeme upravljanja: Rastudije (o. 1228-1230); Radoje (o. 1230-1244); Radovan I (o. 1244-1258); Radovan II (o. 1258-1272); Hlapoje (o. 1272-1286); Dragost (o. 1286-1300); Povrzen (o. 1300-1314); Radoslav I (o. 1314-1328); Radoslav II (o. 1328-1342); Miroslav (o. 1342-1356); Boleslav (o. 1356-1370); Ratko I (o. 1370-1393-X);

Treca lista iz suvremenih izvora

Djed Pretpostavljeno vrijeme upravljanja: Radomir (o. 1400-1414); Mirohna (o. 1414-1430); Miloje (o. 1430-1450); Ratko II (o. 1450-1465); N. djed (o. 1465-1480);



Vezano za temu:


• Historija Bosne i Hercegovine

• Korjeni: Bogumili i Crkva Bosanska
• Korjeni Bosne i bosnjastva
• Vatru je zapalio svestenik Bogumil
• Bogumili
• Bogumilstvo
• Iz apokalipse
• Povelja Kulina bana
• Nekropole
• Period pokrstavanja dijela Bosnjaka
• Vrijednosne orijentacije Bosnjaka bogumila
• Inspirativna snaga Bosnjaka bogumila
• Historija srednjovjekovne Bosne i Hercegovine





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved