Amir Osmancevic iz knjige "Banja Luka - Vrijeme nestajanja"

S proljeca 1992.. godine Srbi se uveliko spremaju za rat u Bosni. Radovan Karadzic sve cesce dolazi u Banjaluku gdje se planovi dovrsavaju i ceka pogodan moment za pocetak genocida i progona nesrba. Karadzic po Banjaluci vrbuje i one intelektualce i ugledne ljude koji su se jos dvoumili.

Medju intelektualce "pripuze" spada i profesor Predrag Lazarevic - poceo se privlaciti vlastima, dodvoravati se ljudima koje do skora nije ni primjecivao. Uvidjevsi da je doslo vrijeme da i on das svoj prilog sirenju velikosrpske ideje, Lazarevic sve cesce nastupa na mitinzima. Vlastodrsci su znali da Lazarevic uziva veliki ugled u gradu pa je njegovo gorljivo istupanje za racun Karadzica imalo svoju funkciju. Sin poslednjeg bana Vrbaske banovine, Tode Lazarevica, i jedini Banjalucanin u redovima fasista, postaje cankolizac koji po svaku cijenu nastoji uci u novu srpsku historiju. Ali, Lazarevic se morao suociti s tim da je njegova uloga - lokalna. Niko od njega nije zelio napraviti "zvijezdu" koja bi barem u okvirima "republike srpske" bila slavljena.

Masa kojoj se Lazarevic obraca s govornice ne razumije njegove akademske elaboracije pa obicno biva ispracen mlakim aplauzom. - Sta ovaj stari sere - komentar je srpske publike. Bio sam redovan gost na svim cetnickim mitinzima i uglavnom sam se uvlacio u masu. Zanimali su me komentari "nebeskog naroda", njihove reakcije na ono sto se cuje sa govornice. Predrag Lazarevic - Gugo bio je spreman i na ponizenje. Buducci da je godinama nosio beretku - po kojoj je bio prepoznatljiv - na jednom mitingu se pojavio s beretkom i zapoceo je govor u ugrozenom srpstvu, neprijateljima srpstva, itd. Iz mase se culo:

- Skini tursku kapu, Srbine, pa onda pricaj! Lazarevic je jedan tren razmisljao a onda je ponizno skinuo beretku. I taman kad je odlucio da nastavi govor iz redova koji su stajali do pozornice zacu se skandiranje: - Ce-lo! Ce-lo!

Scena zaista za pamcenje. Prepotentni paun Lazarevic, sokiran takvim istupom njegovih slusatelja, na brzinu zavrsava govor i odlazi s pozornice. I Bosnjaci-muslimani uskoro su se nasli na meti Lazarevicevih mitingaskih govora. Znao je on vrlo dobro da su upravo ugledni Bosnjaci za vrijeme Drugog svjetskog rata pisali peticije Anti Pavelicu u kojima su protestirali zbog protjerivanja Srba iz Banjaluke. Ali, o tome je cutao. Lazarevic je naglo zaboravio da je upravo Bosnjak, Dzinic-beg, cuvao neke njemu drage stvari sve do njegovog povratka u Banjaluku, odakle je bio pobjegao pred ustaskim terorom. Sve je odjednom zaboravljeno i Predrag Lazarevic-Gugo se ukljucuje u progon Bosnjaka iz Banjaluke. Ziveci u cetverokutu izmedju nervno oboljele zene, srpske knjizevnosti, ljubavi spram jedne Hrvatice i kcerkine veze sa jednim Bosnjakom -muslimanom. Lazarevic je zapravo dezorjentirano uletio u politiku. Karadzic je iskoristio njegov ugled i potpuno ga kompromitirao.

A nebeski narod je vikao:
- Ce-lo! Ce-lo! Jedan od osnivaca banjaluckog SDS-a, bio je i pjesnik Nikola Guzijan. Poslije nekoliko neuspjesnih pokusaja da polozi prvu godinu na knjizevnosti u Beogradu, kao i svi srpski brodolomci Guzijan dolazi u Banjaluku gdje nalazi utociste. Pjesnik koji se vracao iz Srbije ne moze, jasno, biti bez zaposlenja, pa ubrzo dolazi u "Glas". Svoje "svetoslavlje" (kako je volio nazivati svoje srbovanje) nikad nije krio, ali se sve do pojave SDS-a njegovi stavovi mogu smatrati benignim. U medjuvremenu, Guzijan postaje jedan od SDS-ovihn funkcionara koji polujavno, po birtijama, zagovaraju "razmjenu" stanovnistva: Bosnjake iz Banjaluke u Zenicu, a Srbe iz Zenice u Banjaluku. Kad je rat bio na vidiku, Guzijan se povukao iz politike ali je ostao jedan od ideologa u sjeni koji lakomislene pustaju da pricaju o "gamadi koja se ovdje nakotila", a sami se i te kako cuvaju slicnih izjava.

Lukav, kakvim ga bog dade, Guzijan vrlo dobro zna da izgovorena i napisana rijec i te kako mogu kostati onoga ko ih je izgovorio ili napisao. Pa ipak, dobro upuceni u banjalucka politicka zbivanja znaju da je Guzijan jedan od najodgovornijih ljudi za etnicko ciscenje Banjaluke. Ako bi se kojim slucajem sin Matija uspio oduprijeti srpskom vidjenju stvari, imace mnogo razloga da se stidi svog oca. Pred odlazak iz Banjaluke, srecem Guzijana u Ulici Zdrave Korde: - Znas, povukao sam se iz politike, ne zelim vise biti u tome, vracam se svom poslu, pisanju. - Mislis li - pitam ga - da imas pravo tek tako povuci se, sad kad sve krenulo po zlu? I to bas ti koji si osnovao Srpsku demokratsku stranku u Banjaluci? - pitam ga to otvoreno jer sam gotovo siguran da me nece prijaviti. To ipak nije bio njegov stil. - Svako se ima pravo povuci - veli Guzijan. - Ti se, Nikola, nemas pravo povuci, jer neko ko je predlagao preseljenja stanovnistva, ko se zalagao za etnicki ciste gradove ne moze otici dok mu se ne postave neka pitanja, dok se stvari ne rasciste. - Ja to nisam zagovarao - odgovara.

Kazem mu da je zagovarao i da sam ga licno slusao kako razradjuje plan o preseljenju stanovnistva. I zaista, desilo se to u restoranu "Alas". Nase stolove razdvajao je zidic, nekakva pregrada, i posto me nije vidio prilicno glasno je sa svojim politickim suradnicima raspravljap o tome. Bilo je to prije pocetka rata u BiH - smijao sam se njihovim "teorijama" i ne sluteci da je rijec o vec razradjenom scenariju koji ce se uskoro poceti realizirati.

O banjaluckim knjizevnicima - Srbima, ne moze se bog zna sto reci. Naprosto, oni su zapuhali u nacionalisticki rog i odlazak knjizevnika - nesrba iz Banjaluke shvatili su kao svoju sansu da se dohvate boljih pozicija, stanova, itd. - Nece Srbi piti serbe koje im Alija nudi! - uzvikivao je Milenko Stojicic, u jednom svom radio-komentaru i ne sluteci, jadan, da mu serbe niko i ne nudi! Jedan od banjaluckih "intelektualaca" narocito aktivnih u pocetku jugoslovenske krize, bio je i Jovan Spremo - Djido.

Doduse, ovdje je rijec vise o klovnu, ali njegove tirade na mitinzima profilirale su svijest Srba u Banjaluci. Djido je slikar koji je fabricirao portrete Josipa Broza Tita u bezbroj kombinacija i poza. Nekad davno radio je na banjaluckoj gimnaziji, ali je zbog zavodjenja maloljetnih ucenica otpusten s posla. Zatvora se uspio spasiti jer je dokazao da je psihopat. Onanist i silovatelj, postao je odmah napocetku jedan od srpskih junaka! Banjalucki Srbi - intelektualci ostali su manje-vise marginalci. Bili su podredjeni "sarajevskim" kadrovima koje je Radovan Karadzic dovodio u Banjaluku. Prisjecam se na ovom mjestu i sarajevskog nazovi-pjesnika Dragoljuba Jeknica koji je postao neka vrsta dopisnika "Glasa- srpskog" iz rodnog mu Han-Pijeska. Ostace znamenit po jednom feljtonu u kojem je dokazivao cija je Bosna.

Naravno, Bosna je srpska i Jeknic je to "naucno" dokazivao: srpska je Bosna, srpska je Hercegovina, srpski su stecci a srpski je i - ljiljan! A ljiljan je srpski, po Jeknicu, jer je to cvijet koji se uzgaja po srpskim bastama dok se u muslimanskim ne moze naci! Eto dokaza ciji je ljiljan i prema tome cija je Bosna! Ovako glupih "argumentacija" u Jeknicevom feljtonu bilo je napretek. Braco Kovacevic bio je profesor marksizma. Ponekad bi nesto objavio, za kafu se vjecno "grebao" i nikad se nije uspio progurati u prve redove srpskih intelektualaca. Cak je bio zakasnio i da se upise u SDS, ali je zato sansu iskoristio kada je poznati zlocinac Arkan u Banjaluci osnovao podruznicu Stranke srpskog jedinstva. Braco Kovacevic je postao predsjednik stranke, a Arkan je njemu i banjaluckom clanstvu poklonio jednu benzinsku pumpu od cijih se prihoda financirala djelatnost stranke u Banjaluci.

Medju rijetke intelektualce koji su uspjeli prepoznati kuda vodi Karadzicev totalitarni rezim i koji su smogli snage da javno protestiraju, bio je jedini banjalucki doktor filozofije, Miodrag Zivanovic. U jednom interviewu ustvrdio je: - Karadzic je bosanske Srbe vratio tristo godina unazad! To ga je kostalo posla, dobio je vojni poziv i poslali su ga na front. Ali, Zivanovic iz ovog rata, iz ove srpske bruke, izlazi cista obraza, a to niposto nije zanemarljivo. Takodjer, treba spomenuti i profesora doktora Krstana Malesevica koji je svoje neslaganje sa fasistickom politikom platio unistenje vlastite egzistencije: uzeli su mu stan, otjerali s posla, i na kraju je dr Malesevic napustio Banjaluku, pridruzujuci se tako beskrajnim kolonama onih koje je srpska politika otjerala. Spominjati ponaosob sve srpske "intelektualce" koji su dali svoj obol srpskom fasizmu u Banjaluci zaista je besmislen posao.

Dovoljno je reci: velika vecina je bila za genocid, progon i za Radovana Karadzica.

Tome svjedoce i svakodnevni dogadjaji 2001.g. - sest godina nakon zakljucenja mira - poput ovih najnovijih, Trebinje, Banja Luka ..