0.7.2001

U ZIZI

Zineta Mujic, jedna od pet Srebrenicanki koja ce 11. jula otkriti spomen-kamen u Potocarima, izgubila je prije sest godina trinaest muskih clanova svoje porodice za cijim tijelima se jos traga.

Za ovu zenu, kao i sve druge koje je zadesila slicna sudbina, vazne su samo dvije stvari:

1.) da se izvrsi dostojna sahrana najmilijih i
2.) da se kazne odgovorni za zlocin.

To je i jeste glavni smisao manifestacije u Potocarima, gdje bi trebale pocivati sve zrtve kao trajna opomena zivima. Ali clanovi porodica ubijenih - nije pretjerano reci da je svaka porodica iz ovog kraja nekoga izgubila - nalaze se pod dvostrukim teretom: prije sest godina nasli su se pod nozem dzelata, a svih ovih mirnodopskih godina ti isti dzelati ili njihovi sljedbenici sprecavaju rodbinu da sahrani mrtve.

U svim kulturama, od postanka covjeka do danas, utvrdjena je eticka obaveza obavljanja sahrane. Za antropologe je to "simbolicana potvrda da je odredjena osoba vazna ne samo porodici nego i drustvenoj grupi". Jedna od karakteristika pocinjenih zlocina, posebno u srebrenickom kraju, odnosi se na nastojanja Mladicevih snaga da onemoguce pristup posmrtnim ostacima. Sljedeci korak je sprecavanje identifikacije zrtava, bez cega nije moguce izvrsiti obred sahrane, sto je u osnovi tihi nastavak genocida. To je dupla sprega u koju su uhvaceni prezivjeli Srebrenicani i koja unistava bice "srebrenicke porodice", koja se poslije smaknuca osam hiljada muskih glava moze nazvati udovickom.

Sto se duze produzava traganje za ubijenim i njihova identifikacija, produzava se dvostruka tragedija prezivjelih. Nazalost, nema pouzdanih znakova da ce u mezarju u Potocarima u dogledno vrijeme biti sahrana vecine zrtava. Za majku koja nije sahranila sina, ili dijete koje ne zna za mezar svog oca, vise nisu vazni ni drzava ni Dejton niti sva blaga ovog svijeta.

Mezarje u Potocarima ima i vrijednost kopce sa bivsim zivotom i bivsim krajem. Ako u Potocarima brzo ne krenu dzenaze, sve ce manje biti zivih da iskreno kriknu nad ovom planetarnom tragedijom.

Oni koji koji sada ometaju ovu eticku duznost sutra bi na istom mjestu podigli spomenik Ratku Mladicu. Kad je svijet vec zrtvovao cijelu enklavu, minimalna je duznost da sprijeci posthumno ruganje i mrtvima i zivima.

Emir HABUL