Tekstovi
Početna - - Početna

STVARNO, STA ‘GOVORE’
KRIZEVI U SKOLAMA


Prof. Hamdo Camo

Tekst: Download u PDF-u




13.02.2010.



Kratki osvrt tekstu don Zivka Kustica,
«Sta govore krizevi u skolama?»



DRZAVA I CRKVA

Izuzmanjem pitanja vlasti i moci, prioriteti interesovanja, Crkve i Drzave posve su razliciti, te se tako i tumace u poimanju zelja, namjera i ciljeva, jednih i drugih, Crkve i Drzave, njihovih mogucnosti, cije javno odmjeravanje snaga ne bi trebalo traziti u skolskim dvoristima.

Covjek i zivi u raju Zabluda koje drugi znaju da koriste, pa bila to i vlastita Banka, a skoro svaka druga teza, nevoljna je samoobmana izrecena iz razumljivih razloga, a ovdje se misli prvenstveno na tezu, da navodno, u centru Svemira pomenutih kategorija, kao opce postojece dobro - stoji Covjek! Tako bi zapravo, trebalo da bude!?

Po cijim uredbama se vrsi postavljanje raspela u ustanovama, posebno Skolama i drugim javnim institucijama, koje ne nose drugi vjerski predznak - Drzavnim ili Crkvenim?! Posebno, u sekularnim drzavama koje su tako uredjene ili se samo tako izjasnjavaju.

Malo je drzava na svijetu koje se, zbog svoje pomijesanosti kultura, ne mogu nazvati multikulturnim, pa se neminovno postavlja pitanje, nije li posatvljanje vjerskih obiljezja u javnim ustanovama pripadnicima samo jedne vjerske skupine u koliziji sa najvisim zakonima odredene drzave. Ili je uvodenje Crkvenih zakona daleko nuznije i opravdanije?

U jednom takvom okruzenju, ako se ne radi po zakonskim vec po vjerskim uredbama kolizija interesa je neminovna i tesko je odgonetnuti, ko je u prednosti i dobitnik, ako uopce u takvoj situaciji on i postoji. Problemi na relaciji Drzava-Crkva, ali i drugih Bozijih kuca, neprimjetno i na mala vrata se uvlaci u porodice, kao osnovne ustanove drustva i sigurno da u sebi nosi odredeni potencijal rizika, tim vecim, ukoliko se radi o porodicama razlicitih vjerskih, kulturnih, ali i drugih nazora. Tako, vjerski problem postaje, porodicni, a porodicni problem prerasta u javni, a on se, drzeci se naslova, ne rjesava u skolama, vec na drugim mjestima.


SRECA I NADA

Ako je rijec o sreci u drustvu, kojom se bave i Drzava i Crkva, koliko je nedovoljnim angazmanom i jednih i drugih pametna svjesna ili nesvjesna polarizacija srece i zadovoljstva svih gradana u drustvu. Povlasticma i usrecenjem’ pripadnika jedne religije, po prirodi stvari, duboko ce izazvati osjecaj nesrece i povrijedenosti kod pripadnika drugih religija, gradana istog drustva ili drzave.

Ako je rijec o prosvjeti, posebno o nadi i nadama mladih u drustvu, sto je interes i Drzave i Crkve, efekti ovako jednostranih pogleda, mogu da prerastu u svoju suprotnost i duboki osjecaj nesrece, sto umanjuje nadu i Vjeru u vjerovanje, kao takvo, gubitka u Nadu i Nadanje u bolju i svjetliju buducnost u drustvi kome isti pripadaju. Mislim da, nijednoj od ovih ustnova nije ozbiljniji cilj, ali ako se radi o prestizu, mnogi ciljevi bivaju izgubljeni iz vida, od nezadovoljnih pojedinaca, do stvarajnja nezadovoljnih grupa, time i nezadovoljstva u drustvu.

Konkretno postavljanje raspela, misli se na Javne, drzavne ustanove, skole i institucije, izuzimajuci privatne, koje nose drugaciji vjerski i religijski predznak.

Sjecanja, koja don Kustic rado priziva, postoje i na drugim stranama, svakojaka. Drugi se sjecaju od 50-tih do 90-tih godina proslog stoljeca, gdje krizeva, raspela ili bilo kakvih drugih religijskih obiljezja u skolama, fakultetima, drzavnim ustanovama, vojnim i drugim javnim institucijama, na prostorima na koje se misli, nije bilo.

Ne sjecam se, da je neko javno iz redova visokorangiranih religijskih ustanova tog vremena, postavljao pred drustvo pitanja ili zahtjeve, da se ona van Bozijih kuca, religijskih ustanova i institucija, postave, a posebno, da je neko zbog toga bio previse nesrecan. Kritika, takve vrste u javnim sredstvima informisanja nije bilo.

Ukoliko su jedni unosili ‚strah i strepnju’, odlazeci u Bozije kuce da vide ko ih posjecuje, danas isti odlaze da vide, ko ih ne posjecuje. Ukoliko je postojala zabrana, koje se nikako ne mogu sjetiti, nisu li tu vjernici i oni koji ih vode i koji trebaju prvi da kritikuju i istraju u borbi za vjerska prava, ukoliko su ona, na bilo koji nacin, posebno zakonski, ugrozavana.

Mnoge sjecanje ne vara, da toga nije bilo i da jacina nikakavog dekreta ne moze u covjeku ubiti jacinu vlastitih uvjerenja i Vjere, osim slabosti, pa ako je slabosti i bilo, sto je ljudski, ona je bila na drugim mjestima, nikako u covjeku vjerniku. Treba li se prisjetiti i vremena Drugog svjetskog rata, kada su i najveci vjernici zanijemili i zastranili, ali i to je za ljude i Covjek opet nade dovoljno snage, zivotne volje i energije, da zivot opet osmisli u pronalazenju i trazenju Sebe, u svakodnevnoj molbi za Oprost.


STA KRIZEVI TRAZE U JAVNIM USTANOVAMA

Covjek ne mora da bude Nevjernik ili Protivnik, pa da postavi daleko logicnije pitanje, shodno vremenu: «Sta krizevi uopce traze u skolama?» i cemu, posebno u javnim institucijama, na kraju ponavljam,posebno u jednom multietnickom drustvu? Ili postoje neke druge teznje o kojima je javnost manje upoznata?

Skole i djecije ustanove, posebno drzavne, javne su ustanove, gdje djeca pripadnici razlicitih religija, provode veliki dio svog vremena i nikako ne bi smjela biti izvrgnuta minoriziranju religije kojoj pripadaju ili postavljana u povlasteniji polozaj, pa cak i tjerana u predvorja religija kojima ne pripadaju, sto je zabiljezeno takoder u praksi pojedinih evropskih skola. Nije li bolje slijediti prosvjetno-obrazovnu liniju, koja u sebi sadrzi elemente pravednosti, kojih se drzi svaka religija ili bi trebala da se drzi, kao osnove i niti vodilje.

Dakle, postavimo daleko realnije pitanje:

Ako je istaknut znak jedne religije, nije li potrebno, pravedno i posteno, prije svega, da se istaknu i znakovi drugih religija? Znakovi bi time, daleko vise govorili i slali poruke, a autore tekstova ne bi ostavljali u nedoumici. Ako je do slanja poruka! Odgovor na pitanje, ako se pita, sta znaci jedan Znak, ali istovremeno izaziva postavljanje lancanih pitanja, kojih bi se Covjek trebao sa zebnjom oko srca zapitati, sta znaci tek, ako znakova drugih religija nema?!

Da li je najbolje rjesenje i najbezbolnije od svega toga, da se znakovi i obiljezja postavljaju tamo, gdje im je hvale i najveceg stupnja postovanja i najdostojnije mjesto, a to su Bozije kuce?

Ili, zagovaranja, da svaki pripadnik svoje Religije javno nosi sa sobom i svoja znakovlja, imaju svako moralno i drustveno opravdanje?! Mozda, propisati i ukazati nekom uredbom, da je jedna drzava iskljucivo utemeljena za pripadnike jedne Vjere, jedne Religije!? Ili, na granicnim prelazima postaviti ukaz, rjecju, slikom i Znakom! Odgovor je manje poznat, da li je to uopce u redu, cemu to vodi i na sta bi licilo?! A, ne treba zaboraviti da je Hrvatska turisticka zemlja i nije jedina, u koju dolaze i prolaze ljudi iz cijelog svijeta, pripadnici raznih kultura i religija, koje i van ljetne sezone ne interesuju ‚uniforme, pjesme i znakovlja po primorskim gradovima’, vec iskljucivo odmor.

Planinski vrhovi okiceni Znakovima, krstenje izvora, vrela, vina, sireva, jela i pica, koja razumljivo i zbog samog nacina i ponude izbjegavaju pripadnici drugih nazora. Ostaje pitanje, koliki je ambis u prihodima zemalja koje zive od turizma, zbog takvog nacina odrzavanja svoje bastine?! Zbog toga, u mnogim turistickim i ugostiteljskim destinacijama svijeta, jako se vodi racuna, sa postavljanjem Znakova, za cije provodenje «bastine», ako nije privatno, ima vise nego dovoljno drugih mjesta.

Trebalo bi da je vecini poznato, da pored djece pripadnika jedne religije, skole pohadaju i djeca pripadnici drugih religija, bilo da su ‘domaci’, drzavljani iste ili druge drzave o kojoj moze biti rijeci ili doseljenici, oni koji privremeno borave, skolarci, studenti, djeca diplomata, pripadnici drugih i nama manje poznatih religija, djeca iz mjesovitih brakova, onih u prolazu!? Ili toga svega ne smije biti, da kao takvi, ne smiju uzivati u i za njima istim, Zakonom propisanim i zagarantovanim, ljudskim i gradanskim pravima i vjerskim slobodama?!


POLITIKA ISKAZIVANJA RESPEKTA SVIMA ILI NIKOME

Iskazivanje izvjesnog vjerskog respekta jednima, ukljucujuci i nastavni kadar, koji su takodjer pripadnici razlicitih religija (pa, bili pripadnici i jedne, djeca nisu!), uvjetuju opravdanu zabrinutost, ne treba li isti taj respekt pokazivati i ukazivati i drugima?!

Prava i slobode, ispunjavaju svoj smisao i opravdanje, ukoliko ista ne narusavaju ili ne ugrozavaju, prava i slobode drugih.

Mnogi su svjesni, da je ovo ‘skakljivo pitanje’ drustveno pitanje, koje nije moguce rjesavati jednostrano i na brzinu, vec je potrebno prije svega, da se rijesava u skladu sa vlastitim zakonima, pa i poznatim rjesenjima u drugim sekularnim drzavama, ako uopce iole ozbiljnije zeli da se rijesi ova problematika, ako vec nije rijesena?

Prenositi bremenite probleme, u skole i tamo gdje se ne rjesavaju problemi te vrste, sa sobom nosi izvjesne rizike, pa i poruke. Njih je moguce jedino rjesavati na visim instancama gdje ce se, u to sam prilicno ubijeden, zavrsiti pitanjem, da li je drustvo za laicku i sekularnu drzavu ili nije? Ako ‘nije’, kuda to vodi? Bilo bi jako interesantno, cuti odgovor.

Da li je, ne samo u Hrvatskoj, politika Crkve i drzavna politika ili je ona odvojena od drzavne, pri cemu nikako i nikome ne bi smjelo biti upitno provodenje vjerskih i religijskih obreda, koja se smatraju privatnim, osobnim, intimnim pitanjem. Prava i slobode SVIH gradana jesu, moraju biti i ostati neupitna i nedodirljiva i to je stvar uredjenja Drzave, a propisuje se, donosi i ureduje najvisim njenim zakonom, Ustavom!, koji je mislim odavno rijesio to pitanje. Da li je ono poznato i blisko vecini ili nije, drugi je problem.


OPASNOSTI JEDNOSTRANIH POGLEDA

Potenciranje ovakve problematike, na ovakav nacin, moze da uslovi i potakne druge drzave, drzave drugaciji nazora, da prema istim parametrima pocnu sa javnim uvodenjem principa, zakona i njegovanja svako ‘svojih bastina’, a vec postoji velika odbojnost prema tome, pa gledanje na pokretanje pitanja ovog profila sa strane ‚drugih’ nije nista drugacije.

Suvremena drustva, posebno Crkva, ne bi trebala da bude ta, koja bi sa ovim pojmovima u vlastitim redovima imala vecih problema, jer su isti pojmovi, dobrim dijelom u Knjigama kristalno jasno, redom navedeni, objasnjeni i koje obicni i neuki gradanin, ne samo i izricito Vjernici ili pripadnici Vjere, trebaju znati.

Tvrdnje, da postavljanjem krizeva u javnim institucijama, krscani na taj nacin odrzavaju i iskazuju ‚krscansku bastinu’, pobuduje duboku upitnost drugih, koji nisu krscani, Oni nisu retardirani i van drustveni elementi, vec ravnopravna visoko civilizovana, osjetljiva i vjerski senzibilna bica koja se takoder zapitaju, ako vec zive, po Ustavu kojeg je donijela Drzava kao najveci garant, (u kontekstu i Crkva, ako nije drugacije?!), u drustvu jednakih ljudskih, gradanskih prava i sloboda, na koji nacin oni, pripadnici drugih vjera i religija, mogu i trebaju da javnim ne/prikazivanjem i Sebe i svojih Znakova upute, da su i oni jednako vrijedni i ravnopravni dio Drzave i Drustva. Upravo tu i nastaje kolizija interesa izmedu drzave i crkve.

Sa druge strane, da li i oni, koji su manje zainteresovani ili uopce nisu vjernici, imaju ljudska, gradanska prava i slobodu, da izaberu neki Svoj put? Da li i njima, kao jednako vrijednim clanovima drustva, koji uredno placaju porez Drzavi, time i Crkvi, zbog njihovog drugacijeg vjerskog ili drugog stava i nazora, trebaju da se uskrate zagarantovana ljudska, gradanska prava i slobode?! Jer, pitanje jednoga vodi pitanju drugoga.

Politika pojednostavljivanja, razvrstavanja, ali i raslojavanja drustva, druga je problematika, mnogima poznata i doista opasna, mislim da nije predmet, ali se zna iz historije covjecanstva, cemu sluzi i kome kao takva, odgovara. Covjek se plasi odgovora i vlastite misli. Visestruko.


UKLANJANJE KRIZEVA (RASPELA)

Aspekti ovako kompleksne materije nije moguce na ovako malom prostoru objasniti, ali kao profesor sa skolskim stazom u Republici Hrvatskoj, slicnom i poznatom problematikom u mnogim evropskim drzavama, tvrdim, da ‘samo krizevi’ u skolama govore vise nego jasno od svih drugih jezika i dugih pisanja i govora, te da je potrebno ili njihovo uklanjanje ili da se pored njih stave znakovi drugih religija.

Uklanjanjem krizeva (raspela) iz ucionica, ne negirajuci i ne umanjujuci vlastito Vjerovanje i Vjeru, pokrenule su drzave, koje ne stavljaju tako cesto u prvi plan svoju ‘krscansku bastinu’, Italija, Svicarska, nedavno i Spanija, gdje su nedavno u gradu Valladolidu, cak sudskim putem uklonjena raspela iz ucionica u drzavnoj skoli.

Ako jedan religijski znak predstavlja Mir i Ljubav, ne umanjujuci znacaj drugih, to nosi i predstavlja Znak svake druge religije, pa tako zasluzni, trebali bi da se svi zajedno i postave, ako je vec rijec o javnom postavljanju.

Ako li pak, javno postavljanje i pokazivanje religijskog znaka predstavlja dio gradanskih prava, a time i vjerske slobode, onda nema razloga da i drugi ne uzivaju u toj istoj vjerskoj slobodi i ne postave javno, pored istih i svoja obiljezja. Time bi bila zastupljena obiljezja svih, a slozicete se, onda bi se ucionice, one koje ne spadaju u prostorije za vjeronauku, pretvorile u prostorije za predstavljanje religijske ikonografije, gubeci osnovnu funkciju za ono cemu su namjenjene. Iz tog razloga u drustvima i postoji opcenita sklonost uklanjanja istih. Time, niko ne uziva u privilegiji, a drugi se ne osjeca manje vrijednim clanom drustva i obratno.

Da li povrsno naslovljavanje tema ovakve prirode vode rjesavanju problema ili dovode do tenzija izmedu religija i njihovih pripadnika, cije posljedice mogu biti nesagledive po drustvo, ostavljeno je svakom pojedincu da sam prosudi, i prije svake aktivnosti nije suvisno napomenuti poznato nacelo: «Sve sto ne bi volio da ti drugi cine, nemoj Ti ciniti drugima!»


HRVASTKA

Koliko je tema vazna, nedavno se i novoizabrani predsjednik Hrvatske, gospodin dr. Ivo Josipovic, tek ulazeci u predsjednicki kabinet, « osvrnuo na temu vezanu uz isticanje krizeva u vojnim i drzavnim institucijama. Istaknuo je da je Hrvatska prema Ustavu sekularna drzava. »

„Jasno, treba respektirati i cenjinicu da su vecina gradana katolici, ali i da ima pravoslavaca, muslimana, ateista, agnostika…“, rekao je Josipovic te dodao kako su rat i neizvjesnost potencirali potrebu ljudi za vjerskim simbolima.

“Hrvatska, kao mlada drzava, za razliku od razvijenih demokracija, jos nije osvijestila sto znaci sekularna drzava i razvila kriterije prema kojima ce naci razuman sklad izmedu vjerskih osjecaja pojedinaca i vjerskih skupina“, rekao je Josipovic i nastavio kako ti kriteriji trebaju u Hrvatskoj tek sazrjeti, pa tako i u samoj Katolickoj crkvi. »


U konacnici, ovo je mislim i primjeran odgovor na postavljeno pitanje.



S duznim postovanjem


Prof. Hamdo Camo




Vezano za temu:

ZIVJETI U TAMNOM OLIMPIJSKOM VILAJETU
SLOVENACKA AROGANCIJA PREMA MALOM MUJI
STVARNO, STA GOVORE KRIZEVI U SKOLAMA
GASTARBAJTERSKI ZIVOT
7 DOKAZA DA BH GRADJANI NE ZELE PROMJENE
OVE GODINE BUDUCNOST LEZI U NASIM RUKAMAE
ONI, KOJI ZABORAVE


© 1999-2010 by Camo, All Rights Reserved