NEKA OPROSTI GOSPODJA EVROPA
Miroslav Krleza (1893. - 1981.)
Pise: Prof. mr. Sevko Kadric
Slovo o Miroslavu Krlezi (1893 - 1981)
Dok su svirale ratne trube Balkan je cutao o Krlezi. Duhovna elita posebno Bosne razasuta po svijetu mu se vracala iz dana u dan. Pocetak ove godine Sarajevo i Zagreb kao da su i poceli upravo sa Krlezom. Nacin na koji to rade govori da nije rijec samo o kurtoaziji u povodu godisnjice smrti.
Iako sam se sa Krlezom sreo kao teskom i obaveznom srednjoskolskom literaturom, bliskim mi ga je ucinio Enes Cengic sad vec daleke 1983. godine.
Poslije odbrane magistarkog rada u Zagrebu, Gordana Bosanac, Jovan Miric, Joco Marijanovic i ja zavrsili smo u stanu kod Enesa Cengica. Cengicev radni kabinet i stan u sred Zagreba su svakim svojim kvadratom odisali Bosnom. Po zidovima bosanski slikari, u vitrinama bosanski pisci. E tu i tada kao dar za uspjesno odbranjuen magistarski rad dobio sam Cengicevo "Sa Krlezom iz dana u dan". Tako je druzenje sa Enesom dobilo jednu novu dimenziju posrednog druzenja sa samim sobom, Bosnom, bogumilima, Krlezom.
Zahvaljujuci Enesu Cengicu, kasnije se ispoistavilo ne samo njemu, Miroslav Krleza je postao prisupacan i obicnom bosanskom citaocu. Citajuci " .. iz dana u dan" shvatao sam zasto je upravo Krleza tri puta nominovan za Nobelovu nagradu ali i zasto je nije dobio, shvatio sam zasto su upravo bogumili i bogumilska kultura temelj bosannske kulturne, duhovne i narodnosne posebnosti i zasto su bas oni " inspirisali protestantizam na zapadu".
Malo kasnije sam shvatio i zasto je tadasnje bosansko rukovodstvo, (prije svega Pozderac i Mikulic ) prigrlilo Krlezu kao dar sa neba poslat. I na kraju zasto je Sarajevo jedino istrajalo na objaljivanju svih 50 sabranih Krlezinih dijela.
Tad sam u samom gradu Sarajevu upoznao cijelu plejadu ljudi koji su se sa ponosom smatrali "krlezijancima". Tada a i kasnije u vise navrata Krleza mi je bio tema razgovora sa ljudima sa kojima sam upravo njega imao kao zajednicku dodirnu tacku. Tako ce mi Rade Serbedjija u Kopenhagenu sa ponosom reci da je iz Zagreba iznio najdrazu relikviju koju je mislio iznositi to je crni krlezin sesir njemu ostavljen licno od Krleze. U jednom razgovoru knjizevnik Mirko Kovac ce mi za Krlezu reci: "Na zalost mi takvih ljudi vise nemamo i zaista bi sada bio jako potreban covjek sa velikim knjizevnim autoritetom. ... Bilo bi dobro imati covjeka kalibra Krleze. Prisjetimo se njegovih "Deset krvavih godina" mi tamo sve vidimo ovog danasnjeg sto se zbiva nama i snama. Sve je to szo nekim drugim haoticnim tokom mimo dobrih ideja u literaturi, nekom drugom stazom istorije. Licno se mnogo puta vracam Krlezi i citam ga sasvim drugim ocima jer nam otkriva da je sve znao gdje zivimo i predvidio sve sto ce nam se dogoditi. "
Ovim povodom, prisjetimo se Krleze i ovako:
"Covjek je tako izmislio boga, a sad kleci pred njim stoljecima. Covjek je isceprkao iz blata zlato, a sad ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Covjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju covjekom, umjesto da je obratno.
Bog je cudestvena i strasna rijec, nastala od strave pred smrcu.
Borba za slobodu covjeka i nije drugo nego borba za oslobodjenje od predrasuda.
Svaka laz, koja se moze dokazati kao juridicka istina, pretvara se u juridicku istinu.
Rijeci... spajaju ljude kao mostovi, stvarajuci u isto vrijeme izmedju covjeka i covjeka nepromostivosti vrlo cesto dublje od najmracnijega ponora.
I mjesecina moze biti pogled na svijet.
Ljudi se medjusobno varaju, lazu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im cesto posteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kazu golu istinu.
Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zasto se covjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zasto covjek zapravo zivi.
Govoriti o starim sramotama uvijek je poucno...
Sumrak i najruzniju zenu pretvara u zagonetnu lutku.
Boriti se perom spada medju najveca junastva."
Postavljajuci izlozbu "Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas", prvo u Parizu kasnije obisla svijet, Krleza je kao centralnu figu postavio bosanski bogumilski stecak. Na pitanje srpskog lobija zasto ne Bijeli andjeo iz manastira Mileseco odgovorio je da je freska do nas dosla iz drugih krajeva i da se njom ti treba da hvale a ne mi. Slicno je odgovorio i hrvatskim lobistima da na to mjesto postavi tragove katolicke kulture na tlu Hrvatske. "Bosanki stecak niko nema osim nas" odgovorio je. Kasnije je napisao i ovo upravo o bosnaskom stecku:
"Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa samo Bosna ima spomenike. Stecke.
Sta je stecak?
Olicenje gorstaka Bosnaca!
Sta radi Bosanac na stecku?
Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci ili moli. Na kome je prikazan kao suzanj."
O srpsko-hrvatskom sukobu krleza ce napisati i ovo: "Sacuvaj me boze srpskoga junastva i hrvatske kulture". Mozda je upravo tim svojim uvjerenjima trazio utjehu u Bosni a Bosna u njemu.
Pise: Prof. mr. Sevko Kadric
| 