DVADESETOGODISNJICA SMRTI MIROSLAVA KRLEZE
Miroslav Krleza (1893. - 1981.)
Stecak na Mirogoju
Dvije su decenije otkako je ovaj svijet napustio jedan od najvaznijih, po mnogima i najvazniji, pisac juznoslavenskog jezika. Vrijeme je, dakle, ne samo na podsjecanje na covjeka koji je demistificirao svu prljavstinu Balkana i njegovih oboljelih nacija vec i za pokazivanje javnosti famozne ostavstine Miroslava Krleze.
On je, naime, trazio da ono sto ostane iza njega, 20 godina bude tajna. Sada, kad je prestala, mozemo saznati i koje je knjige volio i odakle ih je uzimao, sta je slusao, kako je iz novina isijecao i karikature i osmrtnice, cime je punio vitrine… Predrag Matvejevic, bosanskohercegovacki pisac i italijanski profesor, uredivao je sarajevsko izdanje Razgovora s Krlezom, rucao u njegovoj i Belinoj kuci, trpio ljutnje velikog literate, govorio studentima nakon njegove smrti i za Dane se prisjetio tog doba
Razgovori s Krlezom - rijeci, misli, sam govor - ostali su mi u pamcenju. Susreti s njim - mjesta, vrijeme, prilike - sacuvali su se u sjecanju. Pamcenje je pouzdanije, ali se gubi. Sjecanje traje dok ne izblijedi. Ne volimo se sjecati svega sto pamtimo. Ne zelimo pamtiti sve cega se sjecamo.
O razgovorima s Krlezom rijetko sam govorio poslije njegove smrti. On je trazio da mu se ostavstina ne objavljuje dvadeset godina. Izisla su mnoga svjedocenja o njemu i njegovu radu, razlicite vrijednosti i interesa. Tako je, valjda, moralo biti.
Okolnosti nisu bile sklone Krlezinu djelu potkraj stoljeca koje je za nama. Pisceve slutnje su se potvrdile, njegova upozorenja su se obistinila. Slavljenik je skinut s pijedestala, kao sto je to i predvidio. Djelo mu ipak nije prestalo izazivati. Moglo ga se zaobici, ali ne i zanijekati. Izostavljalo se, nije ga se dalo izbrisati.
Nakon Krlezine smrti - sto pamtim i cega se sjecam?
Sjecam se mjesta na kojima sam ga susretao i razgovarao s njim: Strossmayerov trg i Leksikografski zavod, gdje smo se nalazili oko podneva ili provodili rane vecernje sate, kuca na Gvozdu 23 s golemim vrtom i vitkom statuom na ulazu, stan na katu i stepenice uz koje se Krleza tesko penjao, kabinet s debelim svescima Enciklopedije Jugoslavije na koju je bio ponosan premda ne i posve zadovoljan njome, blagovaonica koju je njegova supruga Bela uredivala po svom ukusu mijenjajuci raspored pokucstva ili slike na zidovima, siroka trpeza na kojoj je pomocnica Ivka gotovo neprimjetno sluzila jelo i pice, automobil koji je vozio neumorni Josip, nekadasnji "Gradski podrum", veceri provedene u njemu, vecere, "Sumski dvori", izleti do Samobora, ponekad i do Krapine ili Varazdina, u okolicu Zagreba, rijetki Krlezini dolasci u Novi Zagreb, u Utrine, gdje sam stanovao nekoliko godina - imao sam pianino na kojem sam, po njegovoj zelji, svirao varijacije na teme starih ruskih romansi koje je volio, koje sam naucio od svoga oca.
U pamcenju mi je pak ostao Krlezin glas, jednom blag i usrdan, drugi put sumoran i opor, na trenutke ljutit, prijekoran, zatim opet rezigniran, umoran: "Sto vam je to trebalo", ruzio bi me. "Platit cete jednoga dana sto ste se bavili ovim piscem", upozoravao je.
Kad taj glas krene iz pamcenja negdje prema sjecanju te pocne tamnjeti, poslusam kasetu na kojoj je snimljen, koja ga cuva i ne mijenja. Izdao ju je svojedobno "Jugoton", zatim je isceznula iz opticaja, kao uostalom i veci broj Krlezinih knjiga. "Njima" nije bio potreban autor Moga obracuna s njima.
Posljednje, sesto izdanje Razgovora s Krlezom objavljeno je prije cetrnaest godina, u Beogradu. Za sarajevsku "Svjetlost" pripremala se, uoci rata u Bosni, sedma, konacna verzija. Provjerio sam ponovo rukopise i zabiljeske, ispravio ih i doradio. Pregledao sam tekstove koje je Krleza diktirao svojoj daktilografkinji te vlastitom rukom dopisivao, one koje je izgovorio, koje sam pamtio i donosio mu na uvid:
- Je li ovako u redu?
- Ne, treba popraviti.
Popravljali smo.
Kad sam dosao u Sarajevo, na tisuciti dan opsade grada, vec je bila spaljena stara Vijecnica, u kojoj se nalazila Nacionalna biblioteka. Unaokolo se jos moglo naci nagorjelih listova, koje je nosio vjetar i kvasila kisa. Urednistvo "Svjetlosti" nije vise radilo. Ostalo je bez skladista, bez sredstava, gotovo bez icega. Planovi i ugovori postali su mrtvim slovom na papiru. Ni papira vise nije bilo u gradu. Knjige su ponegdje, zimi, sluzile za ogrjev.
Sacuvao sam rukopis Razgovora. Ponio sam ga u dobrovoljni izgon, u Pariz i Rim. Ostao je vecim dijelom onakav kakav je bio prireden pocetkom 1991. godine, za to nesretno sarajevsko izdanje. Predgovor sam iznova napisao i dopunio. U proteklih deset godina svasta se dogodilo. Pamtimo i sjecamo se.
Nakon vijesti o Krlezinoj smrti, istoga dana, na samu kraju 1981. godine - izmedu Bozica i Nove godine - govorio sam o njemu i njegovu odlasku studentima koji su se okupili u dvorani zagrebackog Filozofskog fakulteta. Bio sam uzbuden, drzao sam u ruci podsjetnik - ruka mi je drhtala. Mlada djevojka koju nisam poznavao stavila je pokraj mene, gotovo neprimjetno, magnetofon i snimila moj govor. Inace bi ga mozda pamcenje izbrisalo, sjecanje iznevjerilo. Skinuli smo ga s vrpce. Zapisao sam ga. Njegov sadasnji oblik uglavnom se ne razlikuje od onog izvornog:
"Miroslav Krleza nije volio govor 'nad otvorenim grobom'. Kako govoriti nad njegovim grobom? Ne mozemo sutjeti u casu njegove smrti, ne reci sto ona za nas znaci.
Nismo izgubili samo najveceg pisca kojeg je imala hrvatska knjizevnost: Krleza je cijela jedna kultura. Ne mogu zamisliti kakva bi bez njega bila nasa kultura, hrvatska prije svega, jugoslavenska takoder. Ne znam na sto bi se mnogi od nas mogli osloniti, na koga pozvati.
Ovakve smrti zakljucuju epohe. Od njih pocinju nove, preuzimajuci ono sto su zatekle. Valja razmisliti o svemu sto nam je ostavio: sto cemo s tim uciniti? Mozda ce nase stoljece potomci oznaciti Krlezinim imenom, kao sto je Voltaireovim nazvano njegovo doba.
Miroslav Krleza.
Njegovo djelo seze u povijest i sazima gotovo svu nasu povijest. Njegova je pojava bila neocekivana i iznenadujuca. U casu kad je stupio na scenu, izgledali su nuznijim strpljiva gradnja i ucvrscenje lomnih tradicija negoli osporavanje i pobuna koju je najavio.
Uzdrmao je shvacanja kulture kakva su vladala u nasoj nacionalnoj kulturi. Uveo je u nju nove pojmove i drukcije poglede, osporio mjerila kojima smo ocjenjivali sami sebe i vrednovali druge. Prosirio je raspon hrvatske kulture i knjizevnosti na njihovim vlastitim osnovama: zdruzio je pucka predanja - 'pogled odozdo' jednog Valenta ˇganca zvanog Vudriga ili pak onog 'potepuha' Kerempuha - s humanistickim i enciklopedijskim nasljedem Evrope. Suocio je nasu prisutnost u evropskom prostoru s 'Evropom danas'. Nitko se prije njega nije s tolikom energijom i takvim stilom uhvatio ukostac s nasim 'fatalnim nesporazumima i razdorima', udario na 'palanacke mentalitete' i 'tromosti duha', okomio na 'ljudsku glupost'. Nije poput njega, s takvom odlucnoscu i uvjerljivoscu, raskrinkavao juznoslavenske 'mitove' i 'svetinje', hrvatske 'knjizevne lazi' i srpske 'obmane'. Nije mu se to prastalo - pogotovo u godinama uspona, kad je najvise riskirao i najmanje zazirao od polemickog obracuna - ni u vlastitoj sredini ni u drugim nasim sredinama, koje jednako nije stedio. Nije dobio bitku protiv svega toga, ali je se na ovom tlu nije ni moglo dobiti.
Pokazao nam je kako je moguce biti nacionalan a da se pritom ne bude ni nacionalist niti samo 'svojima svoj': bio je u isto vrijeme i Hrvatom, i Jugoslavenom, i - po sirini svojih pogleda na svijet - gradaninom svijeta. Pojam naroda pretpostavljao je pojmu nacije. Nacionalna pitanja nije zanemario, ali im je prilazio kao internacionalist. Poucio nas je kako se moze postovati tradicionalne vrijednosti nadilazeci tradiciju, nijecuci tradicionalizam; kako strast opredjeljenja ne mora umanjivati kriticku svijest; kako se istinska kultura i umjetnost, u komunistickom pokretu za koji se u mladosti opredijelio, ne daju zamijeniti 'lijevom frazom' ili 'ideoloskom indoktrinacijom'. Nastojao je, vise nego itko drugi u nasoj kulturi i knjizevnosti, uzdignuti i unaprijediti odnos pokreta kojem je pripadao prema stvaralastvu i inteligenciji. Nije posve uspio u tome, ali to je polje na kojem castan poraz vise vrijedi od slavne pobjede. Gdje same pobjede nikad nisu potpune ni, pogotovo, trajne.
Miroslav Krleza.
Kao pisac, tvrdio je da 'negacija moze biti oblik prihvacanja svijeta'. Kao revolucionar, upozoravao je da istinska revolucija 'nije mit, nego pobjeda nad mitom'. Kao djelatnik kulture, smatrao je da politicku pobjedu tek 'treba pretvoriti u kulturnu pobjedu'. Njegovi drustveni stavovi nisu odredivali ni ogranicavali one estetske. Estetski su poticali ili oblikovali drustvene. Na samu pocetku svoga puta vjerovao je da avangarda u politici i ona u umjetnosti mogu i moraju ici istim putem. Kad se uvjerio da to ne ide samo po sebi, usprotivio se kao umjetnik, ali nije promijenio put.
Svoju je poetiku izgradio i izdigao iznad mode i manirizma. Svoj je jezik uspio ocuvati, kao malo koji lijevo opredijeljen pisac, od ideologije koja je harala i na samoj ljevici. Ucinio je vise nego itko drugi da se nas knjizevni jezik deklerikalizira, ne osvrcuci se na upute ostrascenih jezikoslovaca, hrvatskih i srpskih, kojima je knjizevnost strana. Hrvatski jezik i srpsko-hrvatsko jezicno zajednistvo nisu, po njemu, bili protuslovni. Oboje ih je obogatio.
Nije dijelio staracke savjete mladim piscima - kako valja pisati i o cemu. To nije najmanje vazno u biografiji pisca. Rodio se u skromnoj zemlji, s bogatim duhom u vremenu oskudnosti. Gorostas u epohi u kojoj su rijetke velicine, i na nasoj, i na evropskoj, i na svjetskoj pozornici.
Miroslav Krleza.
Nisu isti ni narav niti stupanj kritickog sudjelovanja u svakom razdoblju njegova zivota i rada, ali njegovo djelo - zajedno s djelatnoscu - svojim razmjerom nadilazi sva druga u hrvatskoj knjizevnosti. Gledajuci na nj kao pojavu u kulturi, ne zaboravljam da je prije svega pisac. I njega cekaju, kao i sve umjetnike, nove provjere, manje pristrane od onih koje obavljaju suvremenici. Moguca su razlicita citanja njegova djela. Jesmo li ga citali na pravi nacin? Koja su i kakva citanja prevladala za njegova zivota? Ta pitanja, uz mnoga druga, ostaju otvorena.
Cesto sam imao dojam da se Krlezi pristupa politicki, nacionalno ili medunacionalno vise nego sto mu to odgovara kao knjizevniku. Bio je previse "rezigniran na kraju puta" (to je, sjecam se, ponavljao) da bi se usprotivio svima onim koji su ga svojatali ili su se pozivali na nj. On nije shvacao svoje stavove kao obrasce, postupke kao uzore, rijeci kao naloge - niti je zelio da ih drugi tako shvacaju.
Ne mozemo govoriti o njemu a da, eto, ne govorimo o nama samim.
Miroslav Krleza.
Tesko je izraziti sto sve znaci njegov gubitak. Cini mi se da bi jedino on umio reci ono sto pristaje ovakvu casu."
Sjecam se pojedinosti, na kraju Krlezina puta. Ne pamtim rijeci koje su izgovorene uz njegov odar. U sjecanju su mi ostale lijepe i blijede ruke pisceve. Iz pamcenja nastojim ukloniti lice koje se grci u bolnickom krevetu. Pokusao sam to opisati na kraju Razgovora s Krlezom. Nisam siguran jesam li uspio.
Prolazeci kroz Zagreb devedesetih godina, svracao sam na Mirogoj da posjetim Krlezin grob. Bio je zapusten. Na mramornoj ploci, koja po zelji pokojnika ima oblik bogumilskog stecka, trunuo je sasusen strucak ruza, nekoc crvenih - sjecam se, bilo je to proljeca 1997, jeseni 1998, te jos jednom, dvije ili tri godine ranije. Nazirao se smed i ljepljiv trag koji su ostavili uveli cvjetovi. Izgorjela svijeca pretvorila se u vostanu mrlju, prelivenu preko mramora, s crnim garom po sredini.
Nedavno sam ponovo bio na Mirogoju. Nakon prosvjeda u teatru "Kerempuh" prosinca 1999. godine, na godisnjicu smrti pisceve, grob su ipak uredili, plocu ocistili. A ruze su tad bile jos neusahle - kao nekoc u "sjevernoj sobi", koje se sjecam, koju pamtim.
Smrti onih koji su Krlezi bili najblizi lebdjele su u nekoj vrsti sjene i izmaglice - reklo bi se vise u sjecanju nego u pamcenju. Pamcenje ima u sebi neku vrstu suda ili presude, sto se u sjecanju ublazuje i cili. "Moje smrti" i "moji sibirski grobovi", tako je govorio o tragicnim sudbinama vrsnjaka i drugova: brace Cvijica, Djuke i Stefa (Djuke posebice, s kojim je prijateljevao), Kamila Horvatina i njegove supruge Jovanke, Vlade Copica, ponekad i Milana Gorkica, koji su svi zavrsili u gulagu. Ili pak Gute (Cesarca) i Zvonka (Rihtmana), koje su strijeljali ustase. "Sjene koje me prate" - bili su, medu inim, Krizanic, Kranjcevic, Supilo i Trumbic, ponekad Matos, na kraju Tito:
"Tko zna sto ce nas snaci nakon njegove smrti. Ne bih to zelio dozivjeti", ponavljao je posljednjih godina zivota. Nadzivio je Tita malo vise od godine dana.
Naslucivao je sto bi nam se moglo dogoditi.
|
