Ratni zlocinci 1991-1995

General Radoslav Krstic i kompanija

Ovaj muskarac srednjih godina, procelav, svijetlih ociju, sjedeci na optuzenickoj klupi u sudnici Haskog Trubunala, povremeno uputi bezopasan i zbunjen pogled u pravcu tuioca koji cita poduzu listu sa navodima o krsenju medjunarodnih konvencija, pravila rata, najosnovnijih ljudskih prava, ratnih zlocina, ... Zatim pogleda pred sebe. Zamisljen.

Sta se desava iza njegovih svijetlih ociju? Sta se to desava u njegovoj glavi? Da li se to Krstic prisjeca pojedinosti o zlocinima koji izrazeni pravnim terminima i izgovorenim od strane tuzioca Haškog Tribunala mozda i ne zvuce tako strasno?

Krsenje osnovnih ljudskih prava,... mucenje, kasapljenje civila,... Krsenje pravila rata,... granatiranje kolona nenaoruzanih civila,... Ratni zlocin,... mucenje, kasapljenje djecaka, mladica, njihovi krici,... Zlocin protiv covjecnosti, ... hiljada, ... cijela HILJADA, pa druga hiljada,...Bosnjaka, postrojenih jedan do drugog, .... Je li Krstic uzivao u tom prizoru? Zatim rafali iz mitraljeza, tijela pokosena padaju u svjeze iskopane rake, ...gusjenice buldozera mrve tijela Bosnjaka, stotine zatrpanih tonama zemlje i blata dok su jos disali i gledali otvorenih ociju, ... dvanasetogodisnji djecak, zove svoju majku, ... taj golobradi djecak stoji tu sa svojim osamdesetogodisnjim dedom i drzi ga za ruku, i ceka rafal... i djecak i dedo, dok im ruke drhcu, znoje se, Bosanski muslimani, Balije, ... Mudzahedini,...

Da li Krstic vidi ovu sliku koja se pred njegovim ocima odvijala prije cetiri i po godine? Ili mozda razmislja o tome kako ce ostatak zivota provesti u zatvoru. Dozivotna robija je najstrozija kazna koju Haski Tribunal moze presuditi. Smrtne kazne nema. Tuzilac Haskog Tribunala zavrsava sa citanjem optuznice protiv Radislava Krstica. Sudija Haskog Tribunala pita: "Osjecate li se krivim?" Radislav Krstic odgovara: "Nisam kriv"! Nisam kriv. NISAM KRIV.

Nakon ove scene publika u kino sali u Amsterdamu na filmskom festivalu, na kojem je prikazan i film "Krik iz groba" u produkciji BBC-ja, je prasnula u smijeh. Cijela sala je odzvanjala od kikotanja petstotinak gledalaca. Nakon sto je sezdesetak minuta gledala prvi dio filma o tome kako je pocinjen masakr u Srebrenici, publika je vidjela i ovu scenu snimljenu u sudnici Haskog Tribunala a koju je ekipa BBC-ja uvrstila u svoj film.

Da li Krstic smatra da nije kriv zato sto se na tenkovima koji su gazili tijela iskasapljenih Bosnjaka viorila trobojka sa cetiri cirilicna "S" pod kojom i za koju se on "tukao" tri i po godine i sto misli da prljave "Balije" i ne zasluzuju nista drugo? Da li zbog toga sto i sada, dok sjedi na optuzenickoj klupi Haskog Trubunala, misli da je uradio "pravu stvar"? Da li zbog toga sto u toku sudjenja u svoju odbranu namjerava reci da je on "samo izvrsavao naredjenja svojih pretpostavljenih", ili mozda zbog toga sto namjerava reci da on nikada nije ni izdao takvu naredbu i da on nije ni znao da se ovo sve dogadja? Ova njegova dilema nas uopste ne zanima. Prezaliti ne mozemo cinjenicu da Haski Tribunal ne moze presuditi smrtnu kaznu vjesanjem. Voljeli bismo Krstica vidjeti kako visi na vjesalima, mada bi mu i to bila preblaga kazna.

No, sta je tu je. Haski Tribunal je trenutno jedini sud na kome se sudi optuzenima za ratne zlocine pocinjene na teritoriji bivse Jugoslavije. Samo, Krstic je do sada zapravo jedini krvnik koji je i uhapsen za masakr u Srebrenici. Jedan jedini.(U medjuvremenu je uhapsen i Dragan Obrenovic). Prije tri godine Drazen Erdemovic, Bosanski Hrvat rodom iz Tinje kod Tuzle, se sam predao Haskom Tribunalu. Valjda zato sto su mu "braca Srbi" prijetili da ce ga ubiti. On se tamo pojavio ne samo kao optuzeni nego i kao svjedok. Edremovic je bio pripadnik Voda Smrti, streljackog voda koji je 16. jula 1995. u na farmi Branjevo kod sela Pilica, blizu Janje, za jedan dan pogubio preko 1 200 neduznih djecaka, odraslih muskaraca i staraca. Radilo se upravo o onim ljudima koje je Holandski UNPROFOR predao cetnicima u Potocarima iz svoje baze.

Na sudjenju je priznao da je on licno ubio preko 120 osoba tog ljetnog dana. Dobio je za to samo 5 godina.

Zvanicnici Haskog Tribunala kazu da je on ujedno bio i vrijedan izvor informacija koje su, kombinovane sa drugim dokazima, vodile ka nekim drugim optuznicama. Koliko je osoba zapravo Haski Tribunal do sada optuzio za masakr u Srebrenici? Ratka Mladica, Radovana Karadzica i Radislava Krstica. Tri. TRI. Koliko ih je uhapseno? Jedan - Radislav Krstic. (U medjuvremenu, i Dragan Obrenovic).

Iz nekih anonnimnih izvora Tribunala se saznaje i da ima jos optuznica ali tajnih, zapecacenih. Zvanicnih izjava ipak nema.

Da li sto hiljada majki,djece, supruga, oceva, rodjaka, prijatelja, izmasakriranih zrtava Srebrenickog masakra treba da se zadovolji time sto ce Radislavu Krsticu biti sudjeno fer i sto ce najvjerovatnije dobiti kaznu dozivotne robije? A mozda i nece. Koliko se jos Radislava Krstica sece Bosnom i Podrinjem? Mnogo. Mnogo je krvnika a jos stanuju u ulicama naseg grada, jos sjede u nasim kancelarijama, u nasim kucama i stanovima, jos napasaju stoku na nasim livadama, jos siju na nasim njivama, jos gaze po masovnim grobnicama Sehida koje su oni svojerucno poklali, jos sutaju sasusene lobanje nasih oceva, brace i sinova razbacane po Podrinjskim vrletima.

Eno ih tamo preko u "entitetu", kako to ponekad kazu nasi tinejdzeri koji su zadnjih pet godina od Dejtona rasli uz ovu rijec pa je i usvojili kao svakidasnjicu. Mi stariji ovu rijec ipak malo teze prevalimo preko usana. Republika Srpska - nasa domovina. Oni zive u entitetu, Republici Srpskoj, mjestu gdje cemo mi opet odvesti svoju djecu i zene i sretno zivjeti do kraja zivota. Kao u bajci. Ma hajde. Samo da nam taj kraj ne dodje malo brze nego sto misle zagovaraci povratka "korak po korak", jedan po jedan i osvojismo Republiku Srpsku. Bez metka. Tako nas barem savjetuju neki pobornici povratka, dok nas predstavnici medjunarodne zajednice uvjeravaju da se mozemo slobodno vratiti samo dok oni deloziraju ove druge iz nasih stanova i kuca. Cisto tehnicki problem.

A sta cemo u medjuvremenu? Hocemo li gledati Krstice, krvnike, dok na balkonu svoje kuce kada se vratimo u Srebrenicu, Vlasenicu, Zvornik, Bratunac, Rogaticu, Visegrad,... pijemo kahvu sa svojim hanumama? Hoce li oni nas gledati "na miru"? Nece. Dok su oni, koji su pocinili zlocin, tamo nama nema povratka i nema suzivota. A koliko ih ima? Ima ih onoliko za koliko njih postoje dokazi da su pocinili ratne zlocine. Nismo mi krivi sto je stotine krvnika bilo potrebno za ovakav zlicin. Nismo mi krivi za to što je 10,000 ljudi u julu 1995. godine pobijeno za tri dana. To nije uradio sam Krstic sa svojim sefovima Mladicem i Karadzicem. Trebalo je tolike ljude ubiti za tri dana. Trebalo je ruke hiljada i hiljada ljudi prvo zicom vezati pa ih onda poubijati. Trebala je citava masinerija buldozera, kamiona da se tijela prevezu i zatrpaju. Trebalo je puno autobusa da se zarobljeni Bosnjaci prevezu do gubilista. Trebala je za ovo pomoc policije, komunalnih sluzbi, opstinskih vlasti Podrinjskih gradova. Sefovi ovih sluzbi i institucija se moraju naci na klupi do Krstica.

Nisu samo generali odgovorni za ovaj najveci masakr u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je tu i pukovnika, majora, kapetana, i slobodnih strijelaca iz takozvanih paravojnih jedinica koji su svojerucno ucestvovali u zlocinu. Masakr stanovnistva ratne enklave Srebrenica, "Zasticene zone Ujedinjenih Nacija", je bio takvog obima, intenziteta i brutalnosti da je najmanje sto mozemo traziti to da broj uhapsenih i optuzenih za taj masakr bude proporcionalan broju zrtava. Ni manje ni vise. Nase udruzenje posjeduje desetak video kaseta, na razne nacine "pribavljenih" u poslednjih pet godina, na kojima se vide neka poznata lica. Nesto ovog materijala je koristeno za dokumentarne filmove o masakru u Srebrenici.

Na jednoj od ovih kaseta se vidi i nasmijeseno i zajapureno lice Generala Zivanovica. General Zivanovic, zvani "Zile", iz sela Ratkovica, opstina Srebrenica, je zapravo bio Komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. Neposredno prije glavnog napada na Srebrenicu general Krstic preuzima komandu nad korpusom. Ili tako nesto. Zapravo to nije ni bitno. Ali bitno je da je da se na ovoj kaseti, koju i sam Haski Tribunal koristi kao jedan od glavnih dokaza za tuzbu protiv Krstica i Mladica, "Zile" se smijesi, ljubi i grli sa Mladicem dok se Krstic vidi u pozadini. Stoje kod robne kuce "Srebrenicanka" u centru grada, euforicno gladaju jedan drugoga dok Mladic vice: "Pravac Potocari, Bratunac, ajde, ajde, pravac Potocari".

Dakle Krstic je optuzen a Zivanovic nije. Mozda istrazitelji Tribunala misle da se general "Zile" tu slucajno zadesio. Mi ne mislimo. General Zivanovic je takodjer onaj isti general cije rijeci se cuju na "uhvacenom" razgovoru dok preko radio veze razgovara sa Mladicem 17. Aprila 1993. godine kad su cetnici bili skoro usli u Srebrenicu. Zivanovic je tada Mladica izvjestavao o stanju na terenu negdje sa Pribicevca: "Sefe vidim ih dole. Izgledaju kao mravi.", dok mu je Mladic izdavao naredbe: "Neka radi snajper, neka radi snajper. Krenite dole, oni imaju samo puskice i par zolja". Cak i da se masakr u julu 1993. nije dogodio postoji dovoljan broj dokaza i razloga da se Zivanovic pridruzi Krsticu za zlocine pocinjene u Podrinju u toku rata.

Kazu da je nakon Dejtona "Zile" imao nekakvu farmu pilica u selu Tegare. Poklao sve Muslimane pa sad kolje pilad. Na istoj kaseti se pojavljuje i druga "faca" i to vise puta. Dragomir Vasic, iz sela Brnjica, opstina Zivinice. Vasic je dobro poznat Zivinicanima po dogadjajima sa pocetka rata u ovoj opstini. Jedan je od glavnih organizatora cetnickog pokreta u ovom dijelu Bosne. Na pocetku rata i nakon oruzanog sukoba u okolini Zivinica, zajedno sa svojim Brnjicanima, odlazi u Zvornik. Tamo dobija visok cin u takozvanoj Vojsci Republike Srpske. Negdje u medjuvremenu postaje Nacelnik CJB regije Zvornik - dakle od tada komanduje svim srpskim policijskim snagama opstina Zvornik, Bratunac, Vlasenica, SSekovici, i na okupiranim dijelovima opstina Kalesija (Osmaci), opstine Srebrenica (Skelani), kao i na novoformiranoj opstini Milici.

Srpske policijske snage su bile maksimalno angazovane u "operaciji zauzimanja Srebrenice" zajedno sa srpskim vojnim snagama. U situaciji koja je nastala nakon zauzimanja enklave Srebrenica srpska policija je bila direktan ucesnik u mucenju i masovnim egzekucijama. Vasic je na ovaj nacin zaradio i ogromnu sumu novca nudeci rodjacima uhapsenih i zarobljenih Bosnjaka u zamjenu njihove najmilije - zive. Vasic nikoga zivog nije pustio ali zato sada jeste jedan od najbogatijih ljudi u Zvorniku i siroj regiji. Najveci broj masovnih grobnica se zapravo i nalazi u blizini Zvornika - uostalom sve masovne grobnice se nalaze u zoni odgovornosti CJB (Policijske Uprave) Zvornik. Medjunarodnjaci su sve ovo znali ali su poslije Dejtona skoro svakodenevno ispijali kafe kod Vasica u Zvorniku - pogotovo oni iz IPTF-a koji su sa Vasicem, Nacelnikom Zvornickog CJB, razgovarali o "demokratizaciji" policijskih snaga.

Problemi nastali nakon povratka Bosnjaka u svoja sela u opstini Zvornik, Jusici, Dugi Do, Mahala, su zasigurno zasluga Dragomira Vasica i njegovih saradnika. Na video kaseti Vasic predvodi visoku delegaciju Ministarstva unutrasnjih poslova RS na celu sa Tomom Kovacem - tadasnjim ministrom. U jednom momentu stoje pred policijskom stanicom u Srebrenici, obuceni u vojne maskirne uniforme, dok im "ponosno raportira i salutira" Gavric Milisav, Srebrencanin, koji potom i preuzima funkciju Komandira Policijske Stanice Srebrenica. Na video kaseti se u tom trenutku vidi datum 13.07.1995. Dan kada je u krugu od nekoliko stotina metara nadomak ove ekipe pocelo masovno klanje Bosnjaka. Ali ne, Vasic nema pojma o tome. Ni Gavric Milisav a ni Tomo Kovac nemaju pojma o tome. Ko hoce neka im vjeruje - mi sigurno necemo niti povjerovati, niti oprostiti a niti zaboraviti. Doci ce Vasic na red. Doci ce i Gavric Milisav a i Tomo Kovac na red. Ako ih ne stigne ruka Haskog Tribunala nasa sigurno hoce. Ili nas nece biti.

I tako je Vasic sretno komandovao policijskim snagama Zvornicke regije do proljeca 1998. godine kada se povlaci u "civilni zivot". I danas je u Zvorniku, pun para, okruzen najokorelijim cetnicima. Nakon njegovog odlaska mjesto Nacelnika CJB preuzima Mane Djuric. Mane je bio Vasicev zamjenik tokom gore opisanog perioda - rame uz rame. I ponovo kazu nasi prijatelji iz medjunarodne zajednice - ma on je kooperativan, mi nemamo problema s njim. E pa mi imamo. Mane ostatak svog zivota treba provesti u Hagu ne u Zvorniku u fotelji Nacelnika CJB gdje sada sjedi i docekuje povratnike u Zvornik garantujuci im punu bezbjednost. Na jednoj drugoj, isto tako zanimljivoj, kaseti se nalazi naz stari poznanik i predsjednik Bratunackog SDS-a gospodin Deronjic? Njegovo ime i lik se pojavljuju na najkompromitirajucim snimcima i dokumentima vezanim za masakr u Srebrenici. Deronjic je tu u Bratuncu, i dalje je u SDS-a ali njegove izjave za javnost su sada zaista idilicne. Za poslednji broj lista "Dani" Deronjic izjavljuje: "Nije ovaj rat vodjen da bi neko nekome oteo imovinu. Mene sto se tice, mozemo sad sve Bosnjake potrpati u autobuse i vratiti ih u Bratunac, a Srbe isto tako pa ih vratiti u Federaciju."

Navikao je izgleda Deronjic da trpaju Bosnjake u autobuse - proljeca 1992. ih je trpao u Bratuncu. Sa stadiona u autobuse pa mars Aliji. Doduse nije ih sve potrpao. Neki su zavrsili na licu mjesta na stadionu a par njih stotina u gimnastickoj sali Osnovne Skole "Vuk Karadzic" tu odmah iza ugla. Ovi potonji su, zajedno za Bratunackim imamom, zavrsili raskomadani pod cetnickim sjekirama i kamama. Pa onda u valove Drine. Nek ih voda nosi. Kao da nikada nisu ni postojali. Isto se, u istoj skoli, dogodilo i u julu 1995. Deronjic je tada bio imenovan za Povjerenika za "tek oslobodjenu Srebrenicu". No nije on sam. Kada je u pitanju Bratunac lista je podugacka. A tako je i sa drugim Podrinjskim opstinama. Potrudicemo se da u narednim brojevima nastavimo pisati o nasim komsijama koje, kada se jednom vratimo kuci, ne bismo htjeli vidjeti u svom okruzenju. A sigurni smo, ni oni nas.

Sudjenje generalu Krsticu, cetniku, zlocincu, kukavici, bijedniku, velikom Srbinu, nacisti, krvniku, koljacu, ce, prema nasim saznanjima trajati najmanje sest mjeseci. Pa ako vas budu pitali sta mislite o "ovom napretku u efikasnosti SFOR-a i Haskog Tribunala" dobro razmislite sta cete im odgovoriti. Nema u Hagu toliko mjesta koliko bi trebalo da se smjesti horda koljaca nasih oceva, brace, sestara, sinova, kceri, majki...

2001.g.