Roy Gutman iz knjige "Svjedok genocida", Zagreb, 1994.

Prezivjeli pricaju o zatvorenistvu i masovnim pokoljima u Bosni

"Ispred vrata logorskih prostorija jedan i dva postavljena su dva manja vojna kamiona. Naredjeno je da izadju ili da se iznesu svi tesko povrijedjeni ili pretjerano izmrsavljeli. Kod vecine njih mogao se na licu zapaziti izraz nekog olaksanja - vjerovali su da im se uslisuju molbe i preklinjanja da budu upuceni na lijecenje. Nije trebalo biti mnogo sumnjicav pa znati da je to njihov zadnji dan zivota. Nikada ih niko vise nije vidio."

Gore navedeni citat je opis zadnjeg dana zivota desetina hiljada Bosnjaka zatocenih u srpskim logorima smrti. Izmrcvareni, gladni, bosi i ponizeni, nasi Bosnjaci, bili su tuceni, muceni, zlostavljani, maltretirani i ubijani, ubijani na zvjerski nacin, na nacin tesko shvatljiv zdravom razumu. Nase Bosnjakinje, majke, sestre, kcerke, strine, tetke, dajdzince bile su sistematski silovane po ovim logorima uzasa, oduzeta im je svaka ljudska vrijednost, pokusali su da ih psihicki uniste... Ali se ne da ta Bosnjakinja srca junackoga, nece da poklekne, da se preda, da dopusti da je ponize i uniste. Borit ce se ta Bosnjakinja kao i taj Bosnjak za svaku grudu BOSANSKE zemlje!

LOGOR SMRTI

Iskazi dvojice nedavno oslobodjenih zatvorenika za Newsday ukazuju na to da su srpski osvajaci sjeverne Bosne otvorili dva koncentaciona logora, u kojima je ubijeno ili do smrti izgladnjelo vise od tisucu civila, dok ce ih jos nekoliko tisuca ostati zatvoreno dok ne umru. Cini se da svjedocanstva dvojice prezivjelih predstavljaju informaciju iz prve ruke o onom za sto se medjunarodne organizacije koje se bave zastitom prava covjeka pribojavaju da bi moglo biti sustavni pokolj velikih razmjera. novinar Newsdaya nije mogao posjetiti logore. To nije omoguceno niti Medjunarodnom Crvenom krstu niti bilo kojoj drugoj organizaciji. U jednom od koncentracionih logora, nekadasnjem rudniku zeljeza u Omarskoj, u sjeverozapadnoj Bosni, prema navodima bivseg zatvorenika koji nas je molio da ga zovemo "Meho", u metalnim kavezima bez sanitarnog cvora, odgovarajuce hrane, mogucnosti kretanja ili pristupa vanjskom svijetu zatvoreno je vise od tisucu muslimanskih i hrvatskih civila. On kaze da zatvorenici logora predstavljaju citavu politicku i kulturnu elitu grada Prijedora.

On tvrdi da srpski strazari svakih nekoliko dana ubijaju zatvorenike u skupinama od 10 do 15. "Odveli bi ih do obliznjeg jezera. Zaculi bismo salvu pucnjeva i oni se vise nikada ne bi vratili", prica "Meho". Pierre Andre Conod, sef delegacije Medjunarodnog Crvenog krsta u Zagrebu, koja je zaduzena i za sjevernu Bosnu, izjavio je. "Mislim da bi nas, kad se ne bi radilo o logorima smrti, pustili da u njih udjemo. Kad bi uslovii u tim logorima bili prihvatljivi, imno bi razloga da nam ih pokazu." Crvenom krstu je dvaput dopusten ulazak u ono sto bosanski Srbi nazivaju logorom za ratne zarobljenike na Manjaci.

Jugoslavenski premijer Milan Panic je preko svog zamjenika porucio da on ne moze niti potvrditi niti opovrgnuti postojanje logora smrti te je rekao da se on zalaze za zatvaranje svih logora, na svim zaracenim stranama u Bosni. Zemlja kojoj je Panic stao na celo samo je sjena nekadasnje Jugoslavije, a sastoji se samo od Srbije, koju se optuzuje da podupire rat u Bosni, te male Crne Gore.

Srbi, koji prisvajaju sjevernu Bosnu kao svoju regiju, opisuju politiku protjerivanja Muslimana i Hrvata katolika kao "etnicko ciscenje"; svjedocanstva prezivjelih s kojima je razgovarao novinar Newsdaya pokazuju da je u najboljem slucaju rijec o eufemizmu za kampanju zlocina i brutalnih deportacija.

U drugom improviziranom logoru, u gradu Brckom, smjestenom u carinskom skladistu na obno rijeke Save u sjeveroistocnoj Bosni, prema navodima noje Lujinovica, 33, prometnog inzenjera, koji je u tom logoru bio zatvoren od 15. maja do sredine juna, pobijeno je 1.350 ljudi.

Ona kaze da su strazari u Brckom vrsili smaknuca klanjem ili strijeljanjem.

"Mehu", 63, zidara iz obliznjeg Kozarca, lijecnik iz njegova mjesta nagovorio je da prekine svoju sutnju, pa je on u petak proveo dva sata u razgovoru s novinarom Newsdaya i radnicima Crvenog krsta. Meho kaze da je u Omarskoj bio u junu zatvoren tjedan dana prije nego sto je oslobodjen, kako on vjeruje, zbog svoje starosti. Njega su, kaze, s jos 300 muskaraca drzno u utovarivacu rude, u kavezu velikom sezdesetak cetvornih metara, kojem su cekno na "obradu" svojih tamnicara. Metalna nadkonstrukcija sastojala se od po cetiri kaveza naslagana uvis, odvojena resetkama. Nije bilo zahoda, pa su zatvorenici morno zivjeti u vlastitom izmetu koji se cijedio kroz resetke.

Meho kaze da su tri muskarca pokusala pobjeci skacuci s vrha kaveza kroz otvorenu dovodnu cijev na tlo, no svi su ustrijeljeni nakon sto su pno s visine od 18 metara. Kaze da je od drugih zatvorenika cuo kako je tokom tjedan dana njegova boravka u logoru 35 do 40 muskaraca nakon premlacivanja umrlo u mukama.

Medjunarodne humanitarne organizacije izjavile su da je njegov iskaz, dan novinaru Newsdaya pred radnicima bosanskog Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca, prva potvrda njihovih sumnji da je Omarska logor smrti. Oni su rekli da vec duze od mjesec dana slusaju glasine o takvim logorima, no niko nije uspio razgovarati s nekim od prezivjelih. Medjunarodni Crveni krst nastoji vec duze od dvije sedmice dobiti dopustenje za ulazak u Omarsku, izjavio je Conod, no srpske vlasti u Bosni ih stalno odbijaju govoreci da im ne mogu jamciti sigurnost. Srpska je vojska prije dvije sedmice odbila odvesti Newsdayevog novinara i fotografa slobodnjaka u Omarsku.

Crveni krst jos uvijek nije zatrazio dopustanje za posjet Brckom jer su se njegovi sluzbenici, nakon sto su se u maju povukli iz Bosne zbog ubistva jednog svog sluzbenika, ponovno vratili u Banja Luku, glavni grad sjeverne Bosne, no jos nisu potpuno uspostavili svoje djelovanje u istocnoj Bosni.

Meho kaze da su, u vremenu dok je on bio u Omarskoj, od 3. do 10. juna, sva cetiri kaveza u utovarivacu rude bila puna zatvorenika, a neki drugi zatvorenici su procijenili da je u logoru bilo zatvoreno oko 8.000 ljudi. Sluzbena Bosanska drzavna komisija za ratne zlocine, vladino tijelo osnovano za prikupljanje dokumentacije o ratnim zlocinima, u svom je izvjestaju protekle sedmice za UNHCR iznijela procjenu da se u Omarskoj nalazi 11.000 zatvorenika, sto znaci da je Omarska najveci od 94 logora poznata komisiji. Nije bilo nikakvih procjena o broju ubijenih zatvorenika.

Prema navodima jednog svjedoka, kojeg je prije dvije sedmice citirala bosanska dobrotvorna ustanova Merhamet, hiljade muskaraca je takodjer zatvoreno u otvorenoj rudarskoj jami koja je koristena za iskapanje zeljezne rudace. Meho kaze kako se cini da su neki drugi zatvorenici bili zatvoreni u zgradi za odvajanje rude i u upravnim zgradama. On navodi da nije znao za zatvorenike koje su drzno vani, pod vedrim nebom, bar ne u vrijeme kad se on tamo nalazio. Mirza Muftic, inzenjer geologije koji je sudjelovao u izradi nacrta rudnika, pojasnio je da se otvorena jama nalazi oko kilometar i pol od mjesta gdje je bio zatvoren Meho, tako da je on nije ni mogao vidjeti.

Prosle je sedmice Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice objavilo izvjestaj u kojem navodi izjavu strazara iz Omarske koji je posmatracu UN-a rekao da su vlasti planirale pobiti zatvorenike u Omarskoj izlazuci ih vremenskim nepogodama. "Necemo na njih trositi metke. Oni nemaju krov nad glavom, a sunce sija, kisa pada, noci su hladne i dobivaju obrok batina dvaput dnevno. Ne dajemo im ni hranu ni vodu. Krepat ce kao zivotinje", navodi UNHCR u hitnom izvjestaju objavljenom u ponedjeljak u Zenevi, a u vezi s izvanrednim zasjedanjem o izbjeglicama iz Bosne.

Poput mnogih drugih izbjeglica, Meho kaze da je i on bio redovno premlacivan te da je, dok je bio zatvoren u Omarskoj i dva druga u kojima se nalazio kratko vrijeme na putu za Omarsku, bio svjedokom zlocina. Tokom razgovora je rekao kako gotovo uopste ne moze podici lijevu ruku, a kad se nasmijesio vidjelo se da gotovo uopce nema zube - sedam mu je zuba izbijeno tokom batinanja koje je opisao. Meho veli da ga je bosanska srpska vojska uhapsila u njegovoj kuci u Kozarcu 27. maja.

"Stavili su znak crvenog krsta na rukave i tenkove i viknuli: 'Predajte se. Ceka vas Crveni krst. Bicete zasticeni'", te nastavlja pricati da su, medjutim, pri ulasku u autobuse na vratima stajno vojnici s pendrecima. "U svakom su autobusu bila po tri naoruzana strazara. Rekli su nam da cemo, dignemo li glavu, u nju dobiti metak". Logori su hitno otvarani. Meho je, prije nego sto je poslan u Omarsku, prvo odveden u Keraterm, nekadasnju tvornicu keramickih plocica u Prijedoru, a zatim u ciglanu, susjednu tvornicu cigle. Kaze da je zatvoren zato sto su vlasti sumnjale da su se njegova dva sina borila protiv Srba.

"Njihov je sistem bio takav da bi vas odveli na ispitivanje, a onda bi vam rekli kako ce te biti oslobodjeni ako o drugima kazete ono sto su oni htjeli cuti. Svako je, da bi se spasio, optuzivao onog drugog, no oni nisu nikoga oslobodili", prica Meho. U utovarivacu rude u Omarskoj ljudi su bili tako natrpani da "nije bilo mjesta da se legne. Malo bi odrijemao, a onda bi mjesto prepustio sljedecoj osobi". Hljeb se dijelio svaki treci dan, kilogram hleba na troje ljudi, a nakon tjedan dana zatvorenicima su poceli jednom dnevno davati malu smocu slabe juhe.

U zatvorenom odjelu, bez ikakvih sanitarnih uslova, svim je muskarcima narasla brada i dobili su usi. Zatvorenici su bili rasporedjeni na razlicitim razinama utovarivaca rude. Mehin brat, 51, rendgenski tehnicar, nalazio se na razini "B". Meho kaze da je on bio na razini "C". U petak nam je rekao da je cuo od jednog nedavno oslobodjenog zatvorenika da je njegov brat umro nakon sto je on, Meho otisao.

On kaze da su ga strazari svaku noc izvodili na ispitivanje i premlacivanje. Meho veli da je poznavao covjeka koji ga je ispitivao, bio je ucitelj u Bosanskom novom, kao i dvojicu srazara, jedan je bio konobar u jednom restoranu, no svi su se oni pravili da ga ne poznaju. Kaze da nikad nije priznao da ima sinove ili brata. Kad bi ga ispitivac pitao o njegovim sinovima, odgovorio bi: "Druze, ja nemam sinove." Zapovjednik mu je odgovorio: "Nisam ti ja drug." Meho kaze da ima dva sina, od kojih je jedan jos u Bosni. Prema njegovim navodima, svi su vojnici pustili duge brade u stilu srpskih cetnika, vojnih jedinica iz drugog svjetskog rata. Sam zapovjednik nije Mehi prijetio da ce ga ubiti, no drugi su vojnici to cesto cinili. "Govorili su nam da ce za svakog Srbina koji pogine u borbi ubiti nas 300."

Kaze da je on jedini pusten iz odjela "C" te da su ga vjerojatno pustili zbog njegove starosti. Iz odjela "B" je preseljeno oko 45 ljudi, svi stariji od 60 godina, dok su mladji muskarci, u dobi izmedju 18 i 60 godina, bili zadrzani u logoru. Njega su odveli u Trnopolje, selo izmedju Omarske i Prijedora, koje je pretvoreno u golemi zatvorenicki logor. Meho kaze da su ga u prvo vrijeme drugi zatvorenici, zbog stanja u kojem se nalazio kad je stigao izbjegavno.

To se poklapa s onim sto smo culi od kceri jednog uglednog clana prijedorskog gradskog vijeca, koja je vidjela kasniji dolazak ljudi iz Omarske. Ta nam je intelektualka, koja je zatrazila da ne otkrijemo njezino ime kako bi zastitila rodjake koji se jos uvijek nalaze tamo, rekla je u intervjuu vodjenom prije razgovora s Mehom da je njezin kolega vidio ljude koji su pusteni iz Omarske te da joj je ispricao: "Svi su bili mladji od 18 ili stariji od 60 godina. Prvih nekoliko dana morno su biti odvojeni. Bili su puni usi, cak i po obrvama. Bili su potpuno iscrpljeni i jako mrsavi." Ta je zena i sama bila u Trnopolju, no ne kao zatvorenica. Ona je rekla da su medju zatvorenicima u Omarskoj i zene, intelektualke iz Prijedora, koje, kako se cini, drze odvojeno od muskaraca, u upravnoj zgradi. Medju njima su zubarice, ginekolozi, "sve zene s viskoh polozaja". Nasa sugovornica kaze da trenutno strajkaju gladju.