ABDULAH SIDRAN
Početna - - Početna
STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA - SKENDER KULENOVIC


Skender Kulenovic

(1910. - 1978.)



ZOVE NA OSVETU TRAZECI SINOVE SRDJANA,
MRDJANA I MLADJENA STO POGINUSE U FASISTICKOJ OFANZIVI

Svatri ste mi na sisi capcala - joj, blagodatno
sunce knespoljsko! -
svetrojici povijala nozice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ...
Joooj,
Srdjane,
Mrdjane,
Mladjene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saca teska,
silovita,
sto ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struce djeteline knespoljske,
sto procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilica u mom mlijeku,
joj, Srdjane-Đurdevdane,
joj, Mrdjane-Mitrovdane,
joj, Mladjene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srdjane,
Mrdjane,
Mladjene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puske prve,
tri suze moje zadnje:
Hoce majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
- sto Knespolje izrovase pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
vec petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po ljesevima cepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
zalosna majka Stojanka,
sto vas je zimus pratila u akciju,
posvunoc cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mecave,
hoce majka da vas izljubi ledene:
Zasuci rukav, Srdjane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miski mladez - mrka kupina!
Zavrni, sine Mrdjane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kursum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mladjene,
tebe bi majka ponajlakse poznala:
cetiri ocnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!...
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
sto vas majka junackom snagom nasisa,
sto vas buna kursumskom sarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas placu
vode mljecanicke,
ili gracanicke,
ili mostanicke,
ili vas rastacu
bljuvci zutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim zicama
kraj dubicke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knespolje pogledajte:
Je li ovo juceranje Knespolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosacke druzine povijene?
Pod kojom kruskom uzrelom
ceka
kosce jarne, uganule
i zetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog zita
i velika zdjela kisela mlijeka?


A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju psenice bremene,
sljive savke uplavile
od slacina,
pa se lijepo, od tezina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate kosnice,
cekaju, rano moja, da se oznoje
orne muske misice...
Al zalud, zalud cekaju!
Djeco moja
vi cete Stojanki majci oprostiti
sto ce vas majka mrtve razalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu druzicu,
a strica vam Radoja
odveli su u zicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!...
Pusto lezi Knespolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritisce
suncano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pcele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele
pa glavom o zatvorena vrata tuce
i beuce,
ko u grobu...


Nije ovo, djeco, Knespolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li ce ove godine kositi?
Ko li ce djevojke prositi?
Ko li ce rakije peci?
Ko li ce slanine sjeci?
Aj, zar ce se ovi nerasti nesiti,
zar ce se nasom pogacom rumenom
- crvena kad nikne iz nasih kostiju-
zar ce se nasom pogacom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar ce skotske laloke pogane
nasim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar ce nasom rakijom prvenom
salovita svoja zdrijela palucati?!
I zar ce njihove sape cupave
sto su se u nasoj krvi kupale
nevjestama sto su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije nase samrti,
zar ce im se sito-pjano stucati?!
Aj, ko ce ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko ce ih zatrti,
ko ce okajati
moga Srdjana,
moga Mrdjana,
moga Mladjena? ...

Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mladjena,
s daleka li se vidis
i dalje li se cujes!
Vjerovat ne moze majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!...
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina sto im djeca nasa sudise,
kad oci uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu - ko u tvom gnijezdu -
jedno ptice prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje dzinove
u pletenice zelene savila,
pa cutis nad Knespoljem
i obrve teske sastavljas
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
mijesas svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srdjana,
okaj mi sina Mrdjana,
okaj mi sina Mladjena:
Kise je zeljno sveto Ilinje,
a Knespolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
cujes li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
Nju mi je Mladjen cesto pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene ce okajat pomajka Kozara,
mene ce okajat pramajka Rusija,
nece, majko, dugo potrajat,
cuce se jedna uka velika!"
I ne vidim od rose ocinje,
vec samo cujem: uka pocinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve covjek do covjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
sto su ti mrcevnom kosom igrali
vjecine vjecina, -
u jedan tresak i rsak slozila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrce Srdjana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kursuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog rsuma,
toliko mrgodnih namice Mrdjana!
Tresak i rsak zemlju premecu
pa sijevci, sejo, nebom prelijecu
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu stociju,
sto majcinu,
sto djeciju,
(i kraviju,
i ovciju!)
po zbjegovima sto potece s ociju,

sto potece i u tebe utece, -
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijece Mladjena!...
O, nije, sejo, ovo rosa ocinja,
dva Ilinja sto oci moje opcinja,
vec pred tom vojskom eno covjeka,
za celo svu je vojsku nadrasto
- a osrednjeg je uzrasta -
oci su mu - evandelja stovjeka,
a Rusija - kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od prede vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
- takav nam se prisniva na Ilinje -
i smijesi se, sve mu igra brk,
sto bi se njime Mladen salio
da bi ga jednom vidjet volio
vec. da je njegovo odavde do mora!
Cujes li, sele Kozaro,
cujes li uku veliku? ...
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplici mrke pletenice,
pustaj nam dzinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri nase vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate psenice,
zemlju nasu
pognoje!

Cujes li, sele vesela,
cujes tu uku veliku? ...
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
siri jele,
zelena sele,
prosipaj celicne pcele
niz zemlju nasu
na krvavu pasu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
jos bih tri Mladjena,
i tri bih Mrdjana,
i tri bih Srdjana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake zilice
srkni jeda mamena
pa ga uzdi na ognjene nozdrve
u tri ziva plamena,
u tri ziva Mladjena,
u tri ziva Mrdjana,
u tri ziva Srdjana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:

Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam doso da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulista
pbsasne,
i da pogasne
ognjista
- a loza mu od kletve ne pomrla -
djeca ce mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer ce ovdje, gdje je samrt vrsaj zavrgla,
i vrsuci krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci nasoj do grla -
zemlja ce nam u sunce prociktati!


Skender Kulenovic

OCVALE PRIMULE

I

To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.
Skrivene i njezne, za suncem se zute.
Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute
skora isceznuca s dolaskom vrelina.

Kao da su mrtve. Ali one cute
u srcima zutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svjezina,
al primule meke i titrave sute.

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u caskama bijelim procvalih ponoci,
zaplakase oci skrivenih primula:

u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetise da ce skoro proci
i da ce ih nekud odvest vreli juni.

II

Osjetise dragost mekih milovanja,
ali kcerke zute napustene cvatu.
Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast necijih dlana cutjeci na cvatu.

Nalise se oci zutine i sjanja.
Svaka skriva dusu titranjima stkatu
i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.

Neko s brijega slazi. Osoja miruse.
Cekaju ga pune rascvalih ceznuca
s cevrmama tankim prezutoga zlata.

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane ceznjom vruceg povinuca
njih opaja miris iz njegove duse.

III

Mislile su pomrijet kada gizdav stize,
i zasjase caske jagorcika jarih.
On snazno mirise, iskri se i zari
i, niz tkiva noci, sve nize i nize

nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize
i zitkoga soka sto ga vracar stari
za primule zute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se dize.

S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
cekaju ga da se opet mrtav spusti.

A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praske
na njih sto mu s daha strepe prestravljene.

IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
sto raskrise caske s prsta ti i peta.

I, sad, kada cutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teske dlane vrele,
i kad zitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toci sokovine zrele,

na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko tece u primule zute.

V

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim ceznjom jedrih zetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.

Zita su visoka, plava i preplava.
Niz medje mirisu sunca ivancica.
O ocvale kcerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vasih klica.

da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duse,
sad bih imo brata da uz mene luta

niz sjedrala zita, zuta i prezuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.


Skender Kulenovic


CUDA


Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu gladju se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s cesljem rakita.
Nebo - ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spasen.

Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso cara
domisli odmah i prazi iz sebe oblicje krasa.
Zrno do zrna se stiscem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi zila u bezdan suncani stasa.

I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oci rode.
U mracnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saca.

Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrascu mijene,
u praroditeljku cuda, u prakap bremenu vraca.


Skender Kulenovic



STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA


Pjesnik i pripovijedac Skender Kulenovic bio je potomak cuvene begovske loze, u cijem vlasnistvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih. Komunisticka ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knezopolja, kojoj su fasisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjecala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naisli su "fasisti - zvijeri", zapalili kucu, ubili muza i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala uciti sva djeca u svakoj skoli, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim drzavnim praznicima, mucili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci vise nije bila umjetnicko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bosnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.

Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zlocina. Ali ako mislimo malo dalje od kucnog praga, makar malo univerzalnije, mozemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno dozivio ustaske zlocine nad srpskim civilnim stanovnistvom. On kao covjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oci pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zlocin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski nacin, napisao pobunu protiv tog zlocina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovica se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bosnjackim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme "Stojanka majka Knezopoljka." Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.

Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno djeciju. Ne zaboravimo, ako zelimo vidjeti najljepse bisere turcizama i arabizama u nasem bosanskoj jeziku, prvo posezemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovica. Da nismo toliko tesko ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni sto je jedan Bosnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu.


(Safeta Obhodjas)




Vezano za temu:

SKENDER KULENOVIC
STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA
NA PRAVI PUT SAM TI MAJKO IZAS´O
STECAK





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved