General-pukovnik Stanislav Galic uhapsen je 20. decembra 1999. godine u Banjoj Luci. Akciju hapsenja izvele su britanske snage SFOR-a, a na osnovu optuznice za zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja rata, koju je protiv Galica podiglo Tuzilastvo Tribunala u Haagu 26. marta 1999. godine.

U optuznici se izmedju ostalog kaze da je Stanislav Galic, kao komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, bio u nadredjenom polozaju u odnosu na oko 18.000 pripadnika vojske RS rasporedjenih u deset brigada. Snage kojima je rukovodio i komandovao provodile su kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja usmjerenu protiv civilnog stanovnistva Sarajeva. Kao komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, Stanislav Galic je bio odgovoran i za provodjenje dogovora o zoni potpunog iskljucenja teskog oruzja kao i za osiguravanje nesmetanog pristupa UNPROFOR-a i ostalog osoblja UN-a teritoriji oko Sarajeva, a posebno lokacijama na kojima se nalazilo tesko naoruzanje.

Stanislav Galic rodjen je 12. marta 1943. u selu Golesi u opcini Banja Luka. Imao je cin general-potpukovnika u Vojsci Republike Srpske. Komandu nad Sarajevsko-romanijskim korpusom preuzeo je oko 10. septembra 1992. i na tom polozaju ostao do otprilike 10. augusta 1994.

Na sudjenju generalu Vojske RS Stanislavu Galicu prosle nedjelje je vojni ekspert iz Irske John Hamill, inace posomatrac UN-a tokom bombardovanja Sarajeva, iscrpno svjedocio o zlocinu na sarajevskoj pijaci Markale, kada je ubijeno sezdeset sest, a ranjeno oko 200 gradjana;

Galic je imao kontrolu nad artiljerijom oko Sarajeva

Oficir Vojske RS me pitao zasto mi je vazna samo jedna od 40 hiljada granata ispaljenih na grad!?

* Istraga koju su prije nas vodili pripadnici UNPROPFOR-a bila je zapanjujuce amaterska

* Ljude na Markalama ubila je minobacacka granata 120 mm ispaljena iz pravca Mrkovica - tamo su postaja cetiri minobacaca Vojske RS i dva Armije BiH

* Masakr na Dobrinji posljedica je bombardovanja Galiceve artiljerije iz pravca Toplika

* Tokom jednog dana izbrojali smo 3600 granata koje je Vojska RS ispalila na Sarajevo

Na sudjenju generalu Vojske Republike Srpske Stanislavu Galicu prosle sedmice nastupili su neki od kljucnih svjedoka koji su govorili o vjerovatno najstrasnijem pojedinacnom zlocinu koji se stavlja na teret ratnom komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS - prvom masakru na pijaci Markale, koji se dogodio 5. februara 1994. godine, kada je poginulo 66 a ranjeno oko 200 gradana Sarajeva. Kako je poznato, srpski mediji dugo su ubjedjivali javnost RS i Jugoslavije da su masakr inscenirale ili prouzrocile snage lojalne Aliji Izetbegovicu. Svjedocenje neutralnog eksperta koji je, nakon incidenta pozvan da napravi analizu kratera granate, bilo je dobra prilika da se potpuno odbace barem neke od besmislica kojima su do sada manipulirali srpski mediji.

Artiljerijski oficir irske vojske John Gerard Brendan Hamill prosle je sedmice pred advokatima optuzbe i odbrane odgovarao na pitanja iz djelokruga vojne promatracke misije UN-a za podrucje teritorija koje su tokom rata bile pod kontrolom srpskih snaga. Major Hamill je vec 30 godina u vojnoj sluzbi, tokom koje je ucestvovao u brojnim misijama UN-a. Od maja 1993. do jula 1994. radio je kao komandir u promatrackoj misiji UN u BiH, zaduzen za srpska podrucja oko Sarajeva.

Objasnjavajuci sta je bila sustina te misije, major Hamill je kazao da su nenaoruzani promatraci UN-a, kad god su dobivali dojave o otvaranju vatre s bilo koje strane, pokusavali prije svega posredovati u osiguravanju primirja. Uporedo s tim oni su pravili detaljne dnevne izvjestaje o upotrebi artiljerijskog oruzja izmedju zaracenih strana. U nekoliko navrata tokom svog svjedocenja, major Hamill ponovio je da je na Sarajevo, u pojedinim fazama rata, sa srpskih polozaja ispaljivano i po 3.600 granata dnevno.

Njegova je komanda bila u kasarni srpske vojske u Lukavici, a promatraci UN-a bili su rasporedjeni na vise lokacija na kojima su se nalazili artiljerijski polozaji sa kojih se djelovalo po Sarajevu. Svaka terenska stanica promatracke misije imala je obavezu da obilaze sve artiljerijske pozicije i izvjestava o dnevnim dogadjajima i svojim zapazanjima.

Kada je o zahtjevima za prekid otpocetih napada rijec, svjedok je izjavio da ih je najcesce prenosio oficirima za vezu ili drugim visim oficirima iz staba srpske vojske u Lukavici. Najcesce su to bili izvjesni pukovnik Zarkovic i njegovi pomocnici Misa Indic i Brane Luledzija. Komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa generalu Stanislavu Galicu nije direktno podnosio te zahtjeve, ali je izjavio da ga je cesto vidao u kasarni upravo u drustvu spomenutih oficira s kojima je direktno saradivao. Svjedok Hamill je kazao kako je Galic bio nadredjen svim artiljerijskim posadama oko Sarajeva i kako je u svakom trenutku mogao pokrenuti ili obustaviti njihovu paljbu.

Kao strucnjak za analizu kratera, Hamill je od komande UN-a pozvan da izvrsi ekspertizu i pokusa odrediti sa cijih je polozaja ispaljena granata na Markale. Ovo su neki od najinteresantnijih odgovora koje je major Hamill dao tokom svog svjedocenja u Haagu. Pitanja i odgovori neznatno su skraceni i prilagodjeni formi prikaza za stampane medije.

ISPITIVANJE OPTUZBE

Kada ste doputovali u Sarajevo?

U Sarajevo smo stigli 10. februara 1994.

Do kojeg roka je izvjestaj tima morao da bude zavrsen?

Koliko se sjecam, morali smo zavrsiti izvjestaj do 15. februara.

Jeste li odmah po dolasku otisli da vidite mjesto dogadaja, dakle pijacu Markale?

Tamo smo otisli odmah ujutro 11. februara. Na lice mjesta smo isli i 12. februara, a potom smo intervjuirali svjedoke i ostale osobe koje su bile vazne za nas izvjestaj koji smo zavrsili u tri sata ujutro, 15. februara.

Ko su sve bili clanovi tima?

Vodja tima bio je pukovnik Michel Gauthier, iz Kanade; ostali clanovi tima bili su potpukovnik Nikolaj Rumiancev, iz Rusije, major Sahaiser Khan, iz Pakistana; kapetan Jose Grande, iz Spanije, kapetan Lavarde, iz Francuske, te dva tehnicka savjetnika John Hamill i Chef Dubant, iz Francuske.

Da li je vas izvjestaj zavrsio zakljuckom da “ne postoji dovoljno fizickih dokaza koji bi potvrdili da je granatu ispalila jedna ili druga strana; minobacacka granata mogla je biti ispaljena i sa jedne i sa druge strane”?

Da, to je bio nas zakljucak. To je bilo najvise do cega smo mogli doci imajuci u vidu ogranicenja koja je nametala tadasnja situacija i metode koje smo primjenjivali. U konkretnom slucaju bilo je nemoguce utvrditi odgovornost za ovu eksploziju.

Vas je izvjestaj takodjer utvrdio da je eksploziju izazvala konvencionalna, tvornicki proizvedena minobacacka granata od 120 milimetara, koja je detonirala nakon udara o zemlju?

Da. Napisali smo to upravo tako jasno, kako bismo otklonili svaku mogucnost da je granata eksplodirala prilikom udara o pijacni stand na otprilike jedan metar visine iznad zemlje. To je bio pocetni izvjestaj takozvanog tima za analizu kratera.

Naveli ste, takodjer, da je granata ispaljena na konvencionalan nacin iz cijevi 120-milimetarskog bacaca.

Da. To smo naveli zato jer je jedna od strana tvrdila da je bomba ispaljena uz pomoc pneumaticke sprave sa jedne adrese u centru Sarajeva, nedaleko od pijace Markale. Nas tim je odbacio takvo tumacenje.

Vi ste radili analizu kratera. Koje ste metode tom prilikom koristili?

Koristio sam dvije metode. Prva je utvrdivanje pravca tunela kojeg je u podlozi napravi detonator granate. Kada minobacacka granata udari o podlogu, njen neeksplozivni dio, tj. detonator i rep granate zariju se u tlo i formiraju tzv. tunel granate. Rep granate po pravilu ostaje unutar tog tunela, dok se ostali dijelovi granate rasprskavaju u svim pravcima. U tunel se postavlja stap i onda mjerenjem specijalnim kompasom zapocinje utvrdivanje smjera odakle je ispaljena predmetna granata. Kompasi koji se koriste pravac utvrduju u milima, umjesto u stepenima, kako je to uobicajeno. U jednom krugu ima 6400 mila, odnosno ako u krugu imamo 360 stepeni, onda u svakom stepenu kruga ima oko 17.78 mila. Mil je dakle preciznija mjera u utvrdivanju pravca. Mi smo ustanovili pravac sjever-sjeveroistok od oko 0360 mila. Granata je dosla iz tog pravca.

Kazali ste da ste koristili jos jedan metod analize kratera.

Da, to je tzv. metoda izravnavanja polova i centra rasprskavajuceg obrazca. Naime, kada granata eksplodira na cvrstoj podlozi brojni komadi vrelog metala iscrtaju uvijek jedan isti obrazac na asfaltu u obliku dva duga krila. Na ovim krilima se identificiraju polovi koji zajedno sa centrom kratera cine ugao cija sredina odreduje pravac ispaljivanja granate.

Vasi rezultati nisu se slagali sa nalazima tzv. ekspertnog tima, koji je prije vas uradio analizu kratera.

Da. Njihov je metod bio vrlo sumnjiv, neuobicajen, manjkav po mnogim pitanjima i u osnovi pogresan.

Vi ste pronasli da su oni koristili tabele udaljenosti za pogresno oruzje.

Mi nismo mogli vjerovati da su oni to mogli uraditi. Kapetan Verdy je koristio tablice koje se odnose na granate ispaljene iz haubica. Svako oruzje pojedinacno ima svoje tablice koje se ne odnose ni na jedno drugo oruzje. Te su tablice rezultat napornog naucnog rada kojim se utvrduju karakteristike oruzja u smislu njegovog dometa, putanje i eksplozivnih svojstava. To je, dakle, bilo potpuno pogresno. Niko od clanova naseg tima nije mogao vjerovati da se ovo dogodilo.

Vi ste utvrdili da je granata dosla iz pravca sjever-sjeveroistok. Da li je vojnim promatracima UN-a bio dopusten prilaz tom regionu?

Ne. Bilo je jako tesko promatracima UN-a da rade u podrucju izmedju Vogosce i Sumbolovca.

Promatraci sa kojima ste razgovarali izjavili su da je njima od Armije bosanskih Srba bilo zabranjeno kretanje u sjeveroistocnom kvadrantu Sarajeva jos od oktobra 1993.

Da, to je tacno.

Da li je medu onima koje ste intervjuirali nakon analize bilo clanova bosanske vlade i armije?

Da.

Da li su timu pokazane artiljerijske pozicije bosanske armije?

Ne.

Ipak, u izvjestaju je naznaceno da su clanovima Vaseg tima pokazane minobacacke pozicije bosanske armije.

Ne, to se dogodilo 9. februara, kada je pukovnik Pardon, zamjenik komandanta staba za sektor Sarajevo, obisao te pozicije. To nije bio clan naseg tima.

Pukovnik Pardon je ipak utvrdio da su te pozicije izvan procijenjenog pravca iz kojeg je otvorena vatra.

Da, ali morate znati da je pravac koji su oni tada imali bio pogresno utvrden. Dakle, oni su trazili u pogresnom smjeru. Osim toga, ukoliko je granata ispaljena od snaga bosanske armije, nije bilo nikakve sanse da se UN-u dopusti pristup toj lokaciji.

Da li ste razgovarali sa bilo kojim pripadnikom vojske RS?

Da, razgovarao sam sa pukovnikom Cvetkovicem, koji je bio komandir minobacacke cete u Mrkovicima. On je bio odreden od vlasti RS da sa nama razgovara o ovom pitanju. On je potvrdio da postoji odreden broj minobacackih polozaja u Mrkovicima, koji su u pravcu sjever-sjeveroistok od Markala, koji smo utvrdili kao pravac odakle je ispaljena granata.

Da li on kazao nesto u vezi s ispaljivanjem minobacackih granata na Sarajevo od strane vojske bosanskih Srba?

Da, kazao je da oni nisu ispalili ovu granatu. Dodao je, medjutim, da su tokom prethodne godine oni ispalili oko 40 hiljada granata na grad te da ga cudi zasto se mi interesiramo samo za ovu.

Da li ste dosli do bilo kakvog zakljucka kada je u pitanju lokacija s koje je ispaljen projektil?

Da. Na osnovu tragova artiljerijske paljbe na zemljistu, utvrdili smo sest lokacija u pravcu 0360 mila. Dvije lokacije pripadale su Armiji BiH, dok su se cetiri nalazile na strani vojske bosanskih Srba. Nije bilo nacina da se utvrdi s koje od ovih sest pozicija je ispaljena granata.

Vi ste u decembru prosle godine bili jos jednom bili u Sarajevu i tada ste izvrsili analizu kratera granata koje su ispaljene na Dobrinji.

Da, ti su krateri bili oznaceni nekom crvenom supstancom slicnom plastici koja je vrlo dobro sacuvala krater. Udubljenja kratera bila su popunjena ovom crvenom masom.

Nakon sto ste izvrsili analizu tih kratera, kakve ste zakljucke izveli?

Utvrdio sam da je upotijebljeno artiljerijsko oruzje kalibra izmedju 100 i 130 milimetara, te da granata dosla iz pravca 2200 mila istok-jugoistok, odnosno iz regiona Toplika.

Koja je strana kontrolirala tu zonu u junu 1993?

Vojska Republike Srpske!

PITANJA ODBRANE

Sta mozete kazati o intenzitetu razmjene vatre u vrijeme dok ste bili u Bosni? Koliko su bila cesta granatiranja i pucnjave?

Nije bilo dana koji je prosao bez pucnjave ili granatiranja. Nekada su to bila vrlo teska granatiranja. Sjecam se jednog dana tokom kojeg smo zabiljezili ispaljenje 3610 projektila za 12 sati. Ti su projektili bili upucivani sa strane Vojske RS. Slicno tome, imali smo redovne napade sa strane Armije BiH, iako ne u istom obimu. Ali svakodnevno. Pucnjava iz lakog oruzja i mitraljeza, a granatiranje teskim artiljerijskim orudima.

Kakve su bile Vase informacije u vezi sa naoruzanjem Armije BiH? Koju vrstu oruzja su oni koristili?

Generalno govoreci, oni su imali lako naoruzanje. Imali su, medutim, minobacace. Znali smo da su imali nesto tenkova i topova, ali vrlo malo. U osnovi, njihovo oruzje su bile puske, mitraljezi i RPG-ijevi.

Da li ste tokom Vaseg boravka u Bosni bili svjedokom ijednog napada Armije BiH na VRS?

Da, bilo je takvih napada. U julu 1993. npr. Armija BiH napala je polozaje VRS na Zlatistu. Bio je to pjesadijski napad, koji su snage VRS odbile uz minimalne gubitke.

Imate li ikakvih informacija o tadasnjem rasporedu minobacaca i topova bosanske armije?

Oni su minobacace koristili na klasican nacin, odnosno pomjerali su ih sa lokacije na lokaciju, ispalili bi nekoliko projektila i onda ih sklanjali. Oni su imali vrlo malo ovih oruzja, koristili su njihovu mobilnost i sakrivali ih kako ne bi bili osteceni od kontraudara neprijateljske artiljerije.

S kojih su pozicija najcesce koristeni ti minobacaci?

Oni su ispaljivali projektile sa brojnih lokacija, ukljucujuci i prostore dvorista ispred glavnog staba UN-a u Sarajevu ili krug bolnice Kosevo.

Bolnicu Kosevo posjetili ste 5. decembra 1993. Tada ste bili u prilici da analizirate krater u zidu bolnice.

Da, bila je rupa u zidu okruglog oblika, precnika oko jednog metra. Ostecenje mi je pokazano kao primjer minobacackog napada. No, meni se cinilo, nisam uradio preciznu analizu, ali mi se cinilo da je taj krater izazvao tenkovski projektil. S tog mjesta nisam mogao vidjeti niti jednu poziciju odakle je Vojska RS mogla tenkovski djelovati prema bolnici Kosevo. Mislim da ta granata nije bila ispaljena sa prostora koje je kontrolirao Sarajevsko-romanijski korpus, vec sa neke pozicije iz samog grada.

Da li Vam je poznato da se u blizini bolnice Kosevo nalazio tunel u kojem je Armija BiH imala svoj tenk.

Ne, to mi nije poznato.

Spomenuli ste da je granata na Markale mogla biti ispaljena sa sest lokacija. Da li je vjerovatnoca da se ovaj cilj pogodi bila ista sa svih ovih sest lokacija?

Da. Vjerovatnost pogadanja je nesto veca ukoliko je oruzje blize meti, ali ne puno. Ovdje je rijec o istom trajanju projektila jer ukoliko je polozaj blizi meti, tada projektil ide vise u zrak i, u krajnjem, imamo isto trajanje projektila.

Mozete li kazati kolika je vjerovatnoca da ce projektil ispaljen iz minobacaca pogoditi cilj?

To nije posebno precizno oruzje. Gotovo je nemoguce pogoditi metu iz prvog pokusaja.

Procitacu Vam dio pisma viseg vojnog zvanicnika UN-a Jana Segersa, koji je zabiljezio: “Cak i bosanski muslimani granatiraju svoje gradane. Najgori su primjeri strasni masakri na pijaci Markale. Kada je rijec o prvom, iz februara 1994, UN je uvijek saopcavao da se ne zna ko je odgovoran za to, mada se znalo da to nisu uradili Srbi. Neke glasine su govorile da je eksploziv postavljen pod jedan sto na pijaci. ... Naravno da balisticka vjestacenja i analize kratera nisu precizne nauke. No, svi smo znali da se nama manipulira. Lokalne vlasti su nas koristile za svoje interese.” Ovdje se spominju odredene glasine. Da li ste i Vi culi za takve price?

Jesam, i o tome sam vec govorio. Bila je prica jednog kapetana Sarajevsko-romanijskog korpusa po kojoj je projektil ispaljen iz pneumaticne naprave sa svega 150 metara od Markala. Druga prica je govorila o podmetnutom eksplozivu i tvrdila da nije ni postojala minobacacka granata. Ali to su bile najobicnije gluposti. Ovo pismo je takoder besmisleno. Glasine su glasine, a cinjenice su cinjenice.

U ovom se pismu govori o manipulaciji medunarodnom zajednicom. Jeste li Vi bili svjesni pokusaja manipulacija?

Zasigurno je bilo pokusaja manipulacija. No, sa tim se moze raditi. To nije problem.

Vi ste maloprije spomenuli da ste znali za minobacacku vatru iz kruga bolnice Kosevo. Jeste li Vi mogli vidjeti te minobacacke pozicije sa svojih osmatrackih mjesta izvan grada?

Ne, to je informacija koju sam dobio od kolega koji su bili posmatraci na strani Armije BiH.

Da li Vi tu informaciju smatrate pouzdanom?

Da.

PITANJA SUDA

Mozete li nam dati neki podatak o odnosu granatiranja i pucnjave izmedju dviju strana? Je li to bilo 50:50, 40:60, ili neki drugi odnos?

Bilo je mnogo vise granatiranja od strane vojske RS. Pucnjavu sa strane VRS uvijek je pratila upotreba teske artiljerije, topova i minobacaca. Sa strane Armije BiH dolazila je veca koncentracija pjesadijskog oruzja. Kada je u pitanju granatiranje, otprilike oko 90 procenata je dolazilo sa strane vojske RS. Tu nikada nije postojala ravnoteza.

05.05.2002, 12:06 MEZ