MATERNJI JEZIK

Poranio sam i odlucio da pravim putem odem pravo na Trg smrti, na glasoviti Dzema el Fna u blagoslovenom gradu Marakesu.

Vucem se pod sjenama velikih, gustih drvoreda narandzi u mirisnom beharu, zagledam se lica ruzicsatih kuca pod zelenim krovovima i zastajem pored sarenih vrtova utihlih i zatvorenih kao molitve.

Putem promicu vitke i dugonoge djevojke modra, zelena, crna oka i ridjih i rusih kosa u dugim bijelim galabijama, skakucu u kratkim suknjicama, cupkaju u tijesnim gacicama - kako koja i kako kojeg dana. Jutros ovim sokakom prolazi najljepsi zenski sjaj, najuspjesnija mjesavina svakojakih ljudskih pasmina.

Prosjaci, kljasti i ubogi putem me pozdravljaju i jutros mole Svevisnjega da mi podari dug zivot, dobro zdravlje i svaku srecu i na ovome i na onome svijetu.

Pored mene, djevojaka i prosjaka, tandrcu raskosni fijakeri puni stranaca u sarenoj odjeci. Ne znam zasto, ali jutros poput Knuta Hamsuna i ja prezirem konzerve i turiste.

Promicem ispod kapije velikog marakeskog suka.

Pokrivena carsija.

U Istambulu - Kapali carsija.

Bezistan u Isfahanu i sirazu.

Sukovi u Damasku i Kairu.

Suk za oci - velika svetkovina sarenila i beskrajna gama boja i bericet i obilje svakojakog espapa i plodova sa svih strana svijeta…

Suk za usi - pritisak najrazlicitijih sumova, rumora, tonova i zvukova…

Suk za nos najprefrnjeniji miomirisi ruzinih i jasminovih ulja i najjaca smrad stavljenih jarecih koza.

Suk za tijelo - silan napor da se odrzi i opstane baceno u uzavrelu i znojnu masu po labirintirna i budzacima, da se ne prospe, da se ne stroposta i da ne bude satrveno i izgazeno…

Na kraju velikog i bucnog suka jos je veci i bucniji Trg smrti, Dzema el Fna. Trg smrti - to je nekada davno i predavno, vo vremje ono staro i prastaro tako bilo, bitisalo i stalo i prestalo.

Sada je to trg zivota, najvece zivosti, veselosti, uzurbanosti, radosti i volsebnosti za nase oci, za nase usi, za na damare i za covjekov radoznali duh.

Dzema el Fna najveca je pozornica ljudska pod plavetnim vedrim nebom, ona je pozoriste u kome su svi i glumci i gledaoci, ona je kazaliste u kome nema zavjesa, sminke, kulisa, svjetiljki, rampe, saptaca, upravnika, vratara, redara ni ulaznica.

Na ovom trgu smo svi jednako osvjetljeni pred zavjesom koju mozemo jedino naslucivati i svi smo podjednako obasjani zracima istog, jedinog sunasca zarkog i kalajisanog.

Dzema el Fna je veliko, zivo srce lijepoga grada Marakesa. Tu se srece i susrece, tu se pokazuje i prikazuje, tu se igra, tu se pripovijeda, tu se pjeva, tu se cvili i zapomaze, tu se jauce, tu se podvriskuje, tu se zakera, tu se raspolaze, tu se zakuka, tu se upisa…

Slijepci, drevni cuvari kulture i istocnjacke mudrosti pripovijedaju nadugo i siroko, poput prica iz hiljadu i jedne noci prastara predanja o skrivenom i neslucenom gradu El Maghibu u koji nikada niko nije usao, ciju ljepotu i basnoslovno bogatstvo nikada niko nije vidio, koji nije nigdje na ovome bijelom svijetu i koji je istovremeno svuda. Slijepci pripovijedaju o carobnom gradu kojeg mogu slutiti, snivati i ugledati samo duboki pogledi mrtvih ociju.

I danas price iz pravih usta i bajke recene milozvucnim glasom opcinjavaju ovaj radoznali, sareni svijet i djecu, i odrasle, i nemocne starce.

Prolaznici kao da zaboravijaju kuda su posli i za kakvim poslom, pa stojeci cuceci ili sjedeci dugo slusaju sjede pripovjedace i njihove duge i zanosne price kao opijeni i oma?ijani. Kada u neko doba shvate da su zakasnili tamo kuda su naumili, odlaze ostavljajuci na sirotinjsku starcevu prostirku nekoliko novcica.

Mnogi pored pripovjedaca ostaju satima. To su oni strasni ljubitelji lijepe rijeci sto su na Dzema el Fna i dosli samo da slusaju i uzivaju u carolijama lijepo srocenih kazivanja. Oni nisu ovamo stigli da ne zagledaju, merace ili pazare - oni su samo i jedino vruce musterije zive ljudske rijeci.

cuceci jutros me?u ovakvim musterijama, sjetio sam se naseg velikog pisca i moga prijatelja Veljka Petrovica. Pricao mi je jednom pokojni Veljko kako je kao mladic sa svojim vrsnjacima ?acima cuvene somborske Preparandije dolazio pocetkom ovoga vijeka cak iz ”dalekog” grada Sombora preko austrougarske granice u Beograd samo da osjeti i dozivi ljepotu svoga maternjeg jezika iz usta cuvenog glumca Dobrice Milutinovlica.

Na pet koraka od mene su zmije opcarane i ukrucene zvucima svirale. I desetine majmuna najozbiljnije se bave svojim majmunskim poslovima; papagaji krupniji od kokosaka tricaju i na arapskom i na francuskom jeziku, galamdzije larmaju, svirci sviraju, pjevci pjevaju, pehlivani pehlivane, kukci kukaju...

Vratio sam se tri vijeka unazad, mozda i vise i u ovom dvadesetom stoljecu lutao vedrim i tamnim vilajetima povijesti na ovom ludom trgu.

Na Dzema el Fna nabasao sam na najsavremeniju i najmoderniju predstavu pod kapom nebeskom, na veliku i iskonsku pozornicu, na igraliste, na pjevaliste, na gledaliste, na veliki opit lu?i od svih pokusa na svim velikim i malim daskama koje zivot znace, u svim pozoristima u svim kazalistima, teatrima i na svim savremenim festivalima i svekolikim i svakojakim Bitefima.

Glasovi mujezina mijesaju se sa pjesmom Bitlsa.

Papagaji govore i arapski i francuski.

Neko zapomaze.

Ukrali su mu novcanik.

Nesto odzvanja, klopara i puca.

To se mijesaju stoljeca...