Agresija na BiH
Početna - - Početna
TADEUS MAZOVJECKI - ETNICKO CISCENJE U BANJA LUCI


1992 - 1995



Etnicko ciscenje u Banja Luci

Bande bradonja haraju Krajinom

Februara ove godine teror je dostigao vrhunac - Naoruzani policajci u civilu idu od kuce do kuce, otimaju i tuku - Karadzicevci ne dozvoljavaju pristup svjetskim promatracima - Svako ko nije Srbin osjeca se nesigurnim - Ljudi se kriju u poljima.

Tadeus Mazovjecki, specijalni izvjestac Komisije za ljudska prava UN o situaciji na teritoriji bivse Jugoslavije, 21. aprila 1995. godine podnio je izvjestaj komisiji i Savjetu bezbjednosti UN, preko generalnog sekretara, o najnovijoj etapi kampanje "etnickog ciscenja" koju provode bosanski srbi u banjaluckoj regiji. Prema saznanjima gospodina Mazovjeckog, vlasti bosanskih Srba de fakto su namjerno i bez rizika da budu kaznjene, krsile brojna ljudska prava nesrpskog stanovnistva koje zivi u ovom regionu, direktno i indirektno, ne preuzimajuci preventivne akcije prema paravojnim i drugim nezakonskim grupama. Mazovjecki sa posebnom paznjom biljezi da je gotovo cijelo lokalno rukovodstvo "Merhameta", muslimanske nevladine organizacije odgovorne za obezbjedivanje vitalne humanitarne pomoci razlicitim nesrpskim grupama u cijelom regionu, nedavno uhapseno i maltretirano. Kao rezultat ove sistematske kampanje, koja je pocela prije vise od tri godine, "etnicko ciscenje" ovih teritorija je gotovo zavrseno i vecina od malog broja preostalih Muslimana i Hrvata sada ocajnicki pokusava da napusti region sto je prije moguce.

Ovaj izvjestaj navodi da je u ovom regionu sada oko 90 % manje Muslimana i oko 80 % manje Hrvata. Prije 1991. godine u sjevernoj Bosni je zivjelo oko 356.000 Muslimana i 180.000 Hrvata, a sada nema vise od 37.000 Muslimana i 30.000 Hrvata u regionu. Samo za prva tri mjeseca 1995. god. oko 3.000 izbjeglica je preslo u Hrvatsku. S druge strane, broj srpskog stanovnistva se popeo sa 625.000 na oko 719.000 od 1991.god.

Veliki broj lokalnog srpskog stanovnistva, koje je odbilo da se ukljuci u distriminatorske akcije protiv nesrba, takodjer je bio pod konstantnim pritiskom srpskih nacionalistickih grupa. Mazovjecki je pozvao de fakto vlasti bosanskih Srba da, izmedu ostalog, odmah prestanu sve akcije "etnickog ciscenja" , da kazne sve one koji su krsili ljudska prava i da obezbijede adekvatnu zastitu svim diskriminiranim grupama.

*****

EVO TEKSTA KOMPLETNOG IZVJESTAJA:

Svjetska javnost je prvi put upoznata sa politikom "etnickog ciscenja" u sjevernoj BiH u proljece 1992. godine. Komisija za ljudska prava je po prvi put osudila ovu kampanju rezolucijom usvojenom 14. avgusta 1992.

Ovaj izvjestaj je objavljen kao reakcija na najnoviju etapu ove kampanje, koja se odvija u banjaluckom regionu u BiH, koja i prijeti da silom protjera iz regiona gotovo cijelo preostalo nesrpsko stanovnistvo

Banja Luka i njena okolina bili su multikulturalno i multietnicko podrucje prije rata. Razlicite religije bile su tolerisane, tako da je veliki broj kulturnih i religijskih objekata poput dzamija, crkvi i katedrala postojao u harmoniji. Prema predratnom popisu iz 1991.god. na teritoriji koja se sada naziva sjeverna BiH zivjelo je 625.000 Srba, 356.000 Muslimana i 180.000 Hrvata. Procjene ureda UNHCR kazu da u podrucju sada zivi oko 719.000 Srba, 37.000 Muslimana i oko 30.000 Hrvata - sto predstavlja smanjenje broja Muslimana za oko 90% i Hrvata za oko 85% od pocetka rata. Oko 3.000 izbjeglica je preslo u Hrvatsku u prva tri mjeseca 1995.god. dok je na stotine drugih osoba otislo iz regiona u druga podrucja u Bosni, ukljucujuci oko 300 Muslimana koji su stigli u centralnu Bosnu preko Turbeta 9. marta 1995.godine.

Od pocetka rata, veliki broj dzamija, ukljucujuci i Teftedariju i Ferhadiju, kao i veliki broj crkvi, ili je unisteno ili osteceno.

Veoma je vazno zabiljeziti da de fakto vlasti bosanskih Srba konstantno ne dozvoljavaju pristup monitorima za ljudska prava na teritorije pod njihovom kontrolom. Sporazumi o prekidu vatre postignuti pred kraj 1994.god. ukljucuju i posebnu proviziju za medunarodno nadgledanje situacije sa ljudskim pravima na cijeloj teritoriji BiH. Dok vlasti ove republike uvijek ispoljavaju spremnost za saradnju bez opstrukcije u bilo kom pogledu, vlasti bosanskih Srba nisu provele u djelo obaveze koje su na sebe preuzele.

Najnovija desavanja

Progon nesrba i oko Banjaluke dosao je do kriticne tacke u februaru 1995. god. kada je u nekim gradovima doslo do nasilja uglavnom nad muslimanskim stanovnistvom, ali takodjer i prema bosanskim Hrvatima. Osobna sigurnost je bila najugrozenija u manjim gradovima i selima, gdje su bande atakirale bez rizika da budu kaznjene. U Gradisci blizu Hrvatske granice, pouzdani izvori govore o naoruzanim muskarcima u civilnoj odjeci, koji sebe nazivaju policajcima, i koji su u periodu od deset dana sistematski isli od kuce do kuce, provaljujuci u njih, trazeci novac i dragocjenosti, i tukli stanovnike. Najmanje dvoje ljudi je ranjeno vatrenim oruzjem i odvedeno u bolnice u teskom zdravstvenom stanju.

Na slican nacin, u selima oko Kotor-Varosi, navodno u selima Dzube i Garici, manje grupe naoruzanih muskaraca harale su nekoliko noci uzastopno, pljackali kuce i tukli stanovnike, ukljucujuci zene i starije osobe. Jedan muskarac, gotovo u nesvjesnom stanju, krvareci iz usiju, pronaden je dan nakon napada. Jedna druga porodica navodi da su napadaci upali u njenu kucu, prijetili da ce silovati jednu zenu i drzali noz na grlu njenog djeteta, da bi napustili kucu nakon sto je ova porodica uspjela da skupi 300 njemackih maraka koje je dala napadacima.

U Banjaluci, Prijedoru i Sanskom Mostu, poznate seme zastrasivanja i diskriminacije nastavljaju se bez nadgledanja u proteklih nekoliko mjeseci. intervjui sa nedavno protjeranim izbjeglicama u kampovima u Hrvatskoj otkrivaju konzistenciju u iskustvima nesrba u ovim gradovima. Naoruzane osobe, prema izvjestajima, ulaze u kuce i uzimaju sto zele. Iako se ovakvi upadi mogu desiti u bilo koje doba, cesce se desavaju po noci. Prema brojnim svjedocenjima koje je sakupio specijalni izvjestac, upadi nocu su gori, jer se nikada ne zna sta se moze desiti. Neki od izbjeglih se sjecaju da su provodili noci sa susjedima u poljima u blizini njihovih kuca, kako bi izbjegli moguce upade.

Osveta neistomisljenika

Nesrpsko stanovnistvo, posebno muslimani, navode da se na ulicama osjecaju veoma nesigurno. Jedan muskarac svjedocio je kako je izlazio vani samo u drustvu srpskih poznanika, dok je drugi rekao da je ostao sakriven u svojoj kuci veci dio vremena u protekle dvije godine, dok je njegova zena izlazila da kupuje hranu, jer je na ulici sigurnije zenama nego muskarcima. Veliki je broj svjedocenja o ljudima koji su se krili u kucama nekoliko sedmica i mjeseci u odredenom vremenskom periodu. Van njihovih domova, nesrbi su izlozeni neselektivnom fizickom zlostavljanju i rutinskom ponizavanju. Kao dodatak ovome, muskarci mogu biti grupno drzani u pritvoru u bilo koje doba za sluzbu u brigadama za prisilni rad.

Postoje ohrabrujuci izvjestaji da jedan veliki broj lokalnog srpskog stanovnistva odbija da ucestvuje u diskriminatorskim akcijama protiv nesrpskog stanovnistva. Medjutim, ovi Srbi, takodjer zive pod konstantnim pritiskom nacionalistickih grupa.

Brojne izbjeglice koje su nedavno stigle u Hrvatsku navode da su telefonske linije u kucama nesrba u cijelom regionu prekinute. Ova mjera uveliko povecava osjecaj izolacije. Navodno je bilo naredenje, bez objasnjenja, nesrbima u nekoliko komuna oko Banjaluke da vrata svojih kuca moraju drzati otkljucana u svako doba dana.

Poslednjih mjeseci, u porastu je nasilje nad Hrvatima u banjaluckoj regiji, posebno nakon povecanih vojnih aktivnosti HVO jedinica u jugozapadnoj Bosni krajem 1994. godine. Kao sto je navedeno u izvjestaju specijalnog izvjestaca od 16. januara 1995. god. oko 30 bosanskih Hrvata uhapseno je ispred crkve u Barlovcima, pokraj Banjaluke, dok su cekali pocetak bozicne mise 25. decembra 1994. god, i zatim odvedeno, od strane vojne policije, u jedan vojni stab, gdje su tesko pretuceni. Pouzdani izvjestaji navode da je nekoliko manjih hrvatskih sela juzno od Banjaluke pocetkom godine bilo zrtva bandi slicnih onima koje su harle u muslimanskim opstinama.

Hapsenje staraca

U ranim jutarnjim satima 28. februara 1995. godine, gotovo cijelo lokalno rukovodstvo muslimanske humanitarne organizacije "Merhamet" uhapseno je u koordiniranom naletu de fakto vlasti u Banjoj Luci, Prijedoru i Sanskom Mostu. Ukupno 13 osoba, od kojih su neke starije od 70. godina, odvedeno je u pritvor; tri osobe su pustene nekoliko dana kasnije. U vrijeme posnosenja ovog izvjestaja, ostalih deset osoba su jos bile u vojnom zatvoru, navodno optuzene za spijunazu. "Merhamet" je odavno aktivan u bivsoj Jugoslaviji, a nedavno je obezbijedio vitalnu humanitarnu pomoc Muslimanima i drugima u ovom regionu. Specijalni izvjestac je duboko zabrinut za stanje zatocenog rukovodstva "Merhameta", cija hapsenja su izgleda bila politicki motivisana i koje je navodno maltretirano u zatocenistvu. takodjer ima razloga za zabrinutost da bi njihovo hapsenje moglo imati negativan uticaj na distribuciju humanitarne pomoci u sjevernoj Bosni. Specijalni izvjestac je poslao pismo Karadzicu zahtijevajuci hitno pustanje na slobodu ovih zatvorenika. Do slanja ovog izvjestaja nije bilo odgovora.

Ima izvjestaja da su de fakto vojne vlasti 18. marta 1995.godine odvele oko dvije stotine Muslimana, vojnih obveznika iz opstine Teslic, u nepoznatom pravcu. Navodno se jos ne zna gdje se ovi ljudi nalaze.

Zrtve i posmatraci pripisuju neke nasilnicke kampanje protiv nesrba u banjaluckom regionu clanovima civilnih ili vojnih snaga bezbjednosti, dok se ostatak pripisuje tzv. kriminalnim elementima. Neki napadi izgleda da se desavaju spontano, kao direktna posljedica neuspjeha jedinica bosanskih srba na bojistima. U svakom slucaju, ocigledno je da po pravilu de fakto vlasti oprastaju nasilje. Zalbe koje stizu od ovih vlasti o napadima na civile, rutinski prolaze bez paznje, a postoje oskudni dokazi o mjerama koje se poduzimaju za zastitu ugrozenih zajednica. Jedan izuzetak nedavno se desio u opstini Gradiska, gdje su osobe navodno odgovorne za talas napada krajem februara, uhapsene pocetkom marta.

Odvodjenje na prisilni rad

Stalna prijetnja nasiljem samo produbljava klimu neprijateljstva kojoj su nesrbi izlozeni u i oko Banja Luke. Vecina Muslimana i Hrvata je davno otpustena s posla, i cesto im je uskracena bilo kakva penzija koju su stekli proteklih godina. Neki pojedinci navode da im je uskraceno pravo na njihove domove. Tinejdzeri nesrbi opisuju atmosferu punu straha u nekim srednjim skolama, gdje njihovi skolski drugovi Srbi nekada nose oruzje, a prijetnje Muslimanima i Hrvatima u ovim skolama su redovne. Prema izvjestajima, nesrbi takodjer imaju poteskoca u dobivanju medicinske njege. Jedna istraga ovo pripisuje uglavnom diskriminaciji na nacionalnoj osnovi: posto nesrbi uglavnom ne rade i nisu zdravstveno osigurani, nemaju sredstava da plate i tako su iskljuceni iz osnovne zdravstvene zastite. Ipak, neke izbjeglice navode da su morali placati velike sume unaprijed, dok Srbi cesto, na osnovu sluzbe u armiji uzivaju pravo na zdravstvenu zastitu neovisno od mogucnosti da plate.

Vazan fenomen koji se i dalje odvija u istom obimu u sjevernoj BiH je masovna upotreba civila za neplacen prisilni rad. Osobe koje moraju obavljati ovu aktivnost prema de fakto vlastima su muskarci od 16 do 65 godina starosti i vise; najnoviji izvjestaji govore da zene bez djece takodjer podlijezu radnoj obavezi. Regruti su uglavnom pripadnici muslimanskog, hrvatskog i romskog stanovnistva.

Iako program prisilnog rada izgleda dobro organizovan od strane vlasti, stvarni proces prisiljavanja individualaca u radne brigade izgleda veoma neregularan; vise izvjestaja koji su dosli od specijalnog izvjestaca govore o muskarcima koji su odvedeni u radne jedinice iz njihovih domova bez upozorenja od lokalnih vlasti, kao sto se dogodilo grupi od 25 muskaraca iz jedne ulice u Banjaluci u septembru 1994. godine. Drugi izvjestaji govore o nesrbima koji su zaustavljeni na ulici i grupno prebaceni na mjesto gdje se izvodi prisilan rad bez mogucnosti da obavijeste svoje porodice. Ova praksa je glavni razlog sto se neke osobe boje da napuste svoje domove i po citav mjesec.

Brojna svjedocenja potvrduju da vlasti bosanskih Srba cesto razmjestaju jedinice za prisilan rad na ili u blizini aktivnih linija razdvajanja. Ove jedinice cesto ostaju na ovim lokacijama mjesecima, radeci u smjenama 12 i vise sati pod veoma teskim uslovima. Radnici su uglavnom prisiljeni da kopaju rovove, prenose namirnice i evakuisu mrtve i ranjene borce. Blizina mjestu borbe dovodi zivote pripadnika ovih brigada u veliku opasnost. Jedan izbjeglica, trenutno u Hrvatskoj, sjeca se kako je granata pala kroz krov sklonista u kojem se nalazio njegov radni tim u blizini dobojskog fronta jedne noci, ranjavajuci jednog njegovog prijatelja u nogu. Nakon sto mu je pruzena povrsna medicinska njega u poljskoj bolnici, zrtva je ponovo vracena da nastavi rad. Pouzdani izvjestaji navode da su brojni pripadnici radnih brigada bili ubijeni ili ranjeni na linijama fronta.

Zivi stit

Pocetkom decembra 1994. godine grupu od oko 250 Hrvata i Muslimana iz banjalucke regije sakupila je vojna policija i poslala u podrucje oko Glamoca i Grahova, oko 100 km juzno od Banjaluke, gdje je HVO poduzeo ofanzivna dejstva protiv bosanskih Srba . Muskarci su navodno pretrpjeli verbalno i cesto fizicko maltretiranje od srpskih vojnika, cesto su isli bez redovnih obroka i spavali u objektima bez krova i na otvorenom. Prema brojnim pouzdanim svjedocenjima, pripadnici ovih brigada bili su prisiljeni da kopaju rovove ispred srpskih polozaja i bili tjerani da sluze kao "zivi stit" ispred hrvatskih jedinica koje su napredovale. U noci izmedu 23. i 24. decembra, jedna ofanziva HVO prouzrokovala je razmjenu vatre iz teske artiljerije, koja je navodno odnijela zivote sest pripadnika ovih brigada. Oko 48 pripadnika ovih brigada pronadjeno je zivo na osvojenoj teritoriji i odvedeno u Livno pod kontrolom bosanskih Hrvata; drugima su navodno jedinice bosanskih Srba dozvolile da se vrate ui Banjaluku tek krajem januara 1995.god. nakon sto je doslo do smanjenja borbi.

Radnici koje de fakto vlasti ne salju na front prisiljeni su na naporne i cesto ponizavajuce poslove na drugim mjestima u sjevernoj BiH. Medu najcescim aktivnostima ove vrste su sjeca drva za ogrev, zetva i drugi poljoprivredni poslovi, cak i navodan rad u privatnim fabrikama, kao i uvijek, bez novcane naknade. Nesrbi visokog profesionalnog statusa cesto rade manuelne poslove kao sto je ciscenje ulica i sakupljanje smeca. Jedna izbjegla osoba se sjeca kako su se njenom muzu rugala djeca koja su bacala smece sa skolskog prozora dok je on cistio ulicu ispod.

Postupak odlaska

Svjedocenja koja je dobio specijalni izvjestac od nedavno pristiglih izbjeglica navode da su obaveze za prisilni rad i zestoka kampanja nasilja rezultirali da prakticno svi nesrbi zarko zele da napuste banjalucki region u ovom momentu. Veliki dio preostalog muslimanskog i hrvatskog stanovnistva trenutno pokusava da obezbijedi dozvole za izlazak, a vise stotina ljudi je trazilo pomoc za organizovanje hitne evakuacije od medunarodnih agencija.

Za osobe koje nisu u mogucnosti da plate visoke troskove uvedene za prelazak granice u Hrvatsku, jedina alternativa je i dalje raseljenje u druge dijeloveBiB, za koje se sada trazi nesto manje novca. Desetine hiljada Muslimana i bosanskih Hrvata su ovo ucinili od pocetka rata.

Procedure koje su nametnule de fakto vlasti za odlazak u Hrvatsku su komplikovane i uglavnom rezultiraju predavanjem gotovo cijele imovine vlastima i odredenim lokalnim agencijama ( jedna od ovih agencija je bivsi lokalni "Crveni krst") i platiti sumu koja se krece od 300-500 njemackih maraka po osobi, nekada i vise. Ove osobe takodjer moraju platiti odredjene sume i nekoliko stotina maraka raznim opstinskim uredima i moraju platiti autobusku kartu do granice sa Hrvatskom. Oni koji posjeduju nesto imovine obavezni su odreci se u pismenoj formi prava na domove, bez naknade. Specijalni izvjestac je dobio svjedocenja od osoba koje su prodale sve sto su imale kako bi platile dozvolu za odlazak. Vrijednosti koje osobe uspijevaju da ponesu sa sobom uglavnom su prema izvjestajima konfiskovane na prijelazu u Hravatsku od strane bosanskih Srba granicara.

Informacije koje je specijalni izvjestac nedavno dobio govore da su vlasti na Palama, glavnom gradu tzv. "republike srpske" , nedavno pokusale da preuzmu kontrolu nad procesom odlaska od lokalnih vlasti u Banjaluci; promjena koja bi mogla rezultirati novim restrikcijama na slobodu kretanja. Navodno, dozvola vojnih vlasti takodjer se mora posjedovati kako bi se napustilo podrucje. Rezultat ove promjene je vracanje jedne grupe od oko 350 izbjeglica u Gradisci, u blizini Hrvatske granice, od strane policije bosanskih srba 17. marta, zbog toga sto je grupi navodno nedostajalo odgovarajuce ovlastenje za odlazak.

Stavise, vlasti ne palama su navodno odlucile da zabrane odlazak za sve preostale vojno sposobne muskarce. Ovo je dovelo osobe koje vec posjeduju dozvole za odlazak i koje su predale svoju imovinu u izuzetno tezak polozaj.

Zakljucci i preporuke

De fakto vlasti bosanskih Srba veoma su blizu ostvarenja njihovog ociglednog cilja " etnicke cistoce" na teritoriji pod njihovom kontrolom. Nesrbi su zrtve neumoljivog terorisanja i diskriminacije, i izgleda da gotovo nijedan pripadnik ove grupe ne zeli da ostane u sjevernoj Bosni.

Najnoviji dokazi sugerisu da de fakto vlasti mozda nece uspjeti u nastojanjima da postignu 100% etnicku cistocu. Dok lokalne vlasti u banjaluckoj regiji ubiru znacajan prihod od troskova nametnutih osobama koje zele da napuste region, vlasti na Palama su izgleda nacinile korake kako bi usporile poslednju fazu egzodusa. Jedan od njihovih motiva je mozda zelja da zadrze neke nesrbe za prisilan rad i za dogovorene razmjene stanovnistva.

Mora se posvetiti paznja povecanom broju operacija tzv. kriminalaca iz banjaluckog podrucja. Ove bande operiraju u paravojnom stilu i jedan od razloga njihovog postojanja izgleda je provodenje "etnickog ciscenja" bez direktnog uplitanja vlasti. medjutim, veliki broj dokaza sugerise da su de fakto vlasti osobno i direktno odgovorne za masovna krsenja ljudskih prava, koja su se odvijala u sjevernoj Bosni. Ovakvi dokazi ukljucuju neuspjeh vlasti da nacine makar i minimalne korake za zastitu proganjanog stanovnistva.

De fakto vlasti neumoljivo nastavljaju da prisiljavaju nesrbe da sluze u brigadama za prisilan rad. Brojni aspekti ovakvog prisilnog rada, uglavnom cesto slanje civila radnika na front, predstavljaju krsenje medunarodnih ljudskih prava i medunarodnog humanitarnog zakona.

De fakto vlasti su od samog pocetka krsile obavezu preuzetu potpisivanjem sporazuma o prekidu vatre u decembru 1994.godine da dozvole pristup posmatracima ljudskih prava na teritorije pod njihovom kontrolom.

Specijalni izvjestac jos jednom poziva odgovorne vlasti da odmah prestanu "etnicko ciscenje" , da obezbijede adekvatnu zastitu svim grupama izlozenim diskriminaciji u banjaluckom regionu i da olaksaju vracanje imovine. On takodjer poziva da svi odgovorni za zlocine budu dovedeni pred lice pravde i da budu stvoreni uslovi za siguran i dostojanstven povratak svih raseljenih lica i izbjeglica.

S pecijalni izvjestac poziva medunarodnu zajednicu da izvrsi sve moguce pritiske kako bi se dozvolio pristup civilnoj policiji UN i posmatracima ljudskih prava teritoriji pod kontrolom vlasti bosanskih Srba.

Vezano za temu:

Prvi dokazi da je Hrvatska vojska bila agresor u BiH
Odnos hrvatske politike prema Bosnjacima
Povijest hrvatske agresije na BiH
Kako je Republika Hrvatska izvrsila 1992 agresiju
Mesic u Haagu: Hrvatska je izvrsila agresiju na BiH !
Mate Boban
Tadeus Mazovjecki - Izvjestaj o etnickom ciscenju
Carla Del Ponte: Franjo Tudjman bi bio optuzen
Optuznica protiv Ante Gotovine
Optuznica protiv Ademi Rahima
Tudjmanov odnose prema Bosni i Bosnjacima
Tudjmanove pobjednicke bitke za Hrvatsku
Optuznice protiv Hrvata iz Haaga
Racan krio optuznice od Mesica
Tako je govorio Franjo Tudjman
HVO I DIJELOVI HV SU IZVRSILI AGRESIJU NA BIH!
Hrvatska svojatanja Bosnjackih pisaca
Biografija: Franjo Tudjman





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved