U pocetku srpsko-crnogorske agresije jedan dio gradskog jezgra Mostara bili su okupirali Srbi. Za to vrijeme, iz ovog dijela grada protjerani su svi Bosnjaci i unisteno je sve sto je bilo bosnjacko. Nekoliko mjeseci kasnije Bosnjaci su, organizirani uglavnom u jedinice HVO-a, potisnuli srpskog agresora duboko u Podvelezje i oslobodili lijevu obalu Neretve.

Nakon hrvatske agresije u srednjoj Bosni, hrvatske vlasti u Mostaru uvele su represivne mjere prema Bosnjacima. Ubrzo zatim, poceli su oruzani napadi hrvatskih zlocinaca na dijelove Mostara koje je pod svojom kontrolom drzala 41. bbr Armije RBiH. Istodobno, u dijelovima grada koji su bili pod kontrolom HVO-a zapocela je hajka na Bosnjake, obiljezena ubistvima, silovanjima, protjerivanjem i for-miranjem koncentracionih logora.
Prema popisu stanovnistva iz 1991., nacionalna struktura stanovnistva u mostarskoj opcini bila je sljedeca: Bosnjaka 34.8%, Hrvata 33.8%, Srba 19.0% i ostalih 12.4%.

1) Heliodrom / Rodoc.
U helikopterskim skladistima i garazama ovog heliodroma HVO je drzao zatocene Bosnjake s podrucja cijele Hercegovine. Prema izvjestaju UN-a, tu je bilo zatoceno 2.300 civila koji su vise mjeseci proveli u krajnje teskim uvjetima. Isti izvor navodi da je njihova komisija posjetila "jedan zatvor u blizini Mostara" gdje se na prostoru od 52 cetvorna metra nalazi 61 zatocenik. Prema drugim izvorima, na Heliodromu je bilo zatoceno izmedju 10.000 i 12.000 Bosnjaka.

U Rodocu kod Mostara hrvatski zlocinci su skrivali i zarobljene vojnike Armije RBiH, ne dopustajuci promatracima Medjunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK) da ih posjete. Ovi zatocenici dovodjeni su iz raznih koncentracionih logora po Hercegovini. Iz tog logora neke su premjestali u Kocerin kod Citluka, te Ljubuski, a jedan broj na jadranske otoke.

Tadeusz Mazowietski podnio je izvjestaj Savjetu sigurnosti UN-a o stradanju Bosnjaka u Hercegovini u kome govori o hrvatskim koncentracionim logorima na tom podrucju, navodeci da ih ima jos neotkrivenih, jer hrvatske vlasti u Hercegovini skrivaju ta mjesta od ociju javnosti.

MKCK, je saopcio takodjer, da se najmanje 1.200 Bosnjaka nalazi zatvoreno na Heliodromu kraj Mostara. Glasnogovornik ove organizacije Pierre Gotier, saopcio je da je predstavnicima MKCK-a bilo dopusteno da posjete Heliodrom, ali nije dao nikakve poblize obavijesti o samim zatocenicima. Barry Fruer, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu, izjavio je kako se u rukama hrvatskih snaga nalazi 22.000 Bosnjaka u Mostaru i oko njega. Bosanski predsjednik, gosp. Alija Izetbegovic, izjavio je da se s tisucama zarobljenika postupa lose vec "duzi period". Zvanicnici MKCK saopcili su, takodjer, da ne mogu potvrditi da li se ovoliki broj ljudi uistinu nalazi zatocen, ali su kazali da su zabrinuti ne-potvrdjenim vijestima o mnogim drugim zatocenickim logorima, te da su u toku pregovori s hrvatskim vlastima u Mostaru kako bi radnici ove organizacije posjetili i ta mjesta.

Svojim prevrtljivim igrama HVO je neprekidno otezao s razmjenom zatocenih Bosnjaka. Tako je u dogovorenoj razmjeni koju je trebao obaviti u prvoj polovici novembra 1993. na spisku nedostajao veliki broj zatocenika, kako civila, tako i vojnika. Prema eksluzivnom materijalu koji je sacinio OSCE, Vinko Martinovic Stela odgovoran je za ubistvo najmanje 50 je saopcio Bosnjaka od kojih je neke licno ubio. Iz Rodoca njegova jedinica je zatocenike vodila na kopanje rovova na liniji fronta. U ovom materijalu se navodi da se on smatra najvecim ratnim zlocincom u Mostaru.

"Republika Hrvatska podrzava HVO u Bosni", ustvrdio je americki ambasador u Hrvatskoj gospodin Peter Galbright. On je, dalje, izjavio: "Mislim da je svjetska zajednica vrlo zabrinuta izvjescima za koja znamo da su istinita, a odnose se na vrlo los odnos prema zarobljenicima Armije RBiH, poput, primjerice, onih na Heliodromu u Rodocu. Ti zarobljenici bili su izlozeni zlostavljanjima koja se protive standardima medjunarodnog prava; morali su kopati rovove na prvoj liniji bojista i bili su izlozeni opasnosti da budu ubijeni. To je potpuno protivno Zenevskim konvencijama. Znamo da su Hrvati hapsili Bosnjake u Mostaru i protjerivali ih. Takodjer nam je poznato da je bilo slucajeva silovanja Bosnjakinja od pripadnika HVO-a, a poznato nam je i da je u ponekim slucajevima HVO suradjivao sa srpskim agresorom u borbi protiv Armije RBiH. HVO je nekoliko puta opstruirao konvoje humanitarne pomoci."

Gosp. Galbright je, dalje, potvrdio postojanje sramnog izgona Bosnjaka iz njihovih domova u Hercegovini.

2) Grabovina.

3) Trebizat.
Gosp. Mazowietski kazao je da su ova dva logora (Grabovina i Trebizat) obimom mali. Uz to je spomenuo i Rodoc, Gabelu, Dretelj, Mostar, Capljinu, te Ljubuski.

4) Staklenici na Buni kod Mostara. - U ovim staklenicima HVO je u zatocenistvu drzao 1.150 Bosnjaka nad kojima je vrsio brutalni teror. Blagajskog imama, Muharem-ef. Becirovica, hrvatski zlocinci su zaklali u dzamiji.

5) Masinski fakultet u Mostaru. - Na ovom fakultetu HVO je formirao sabirni centar za Bosnjake. "Ko je to (torturu na Masinskome fakultetu, nap. M. O.) prezivio, Heliodrom je za njega bio spas", izjavili su nekadasnji zatocenici ovog mucilista. "Na Masinskom fakultetu drzali su nas u podrumima, po dvadesetak u jednoj prostoriji. Ljudi su umirali od batinanja; nisu ih iznosili, tako da smo danima preskakali preko leseva i pored njih obavljali nuzdu", ispricao je jedan mostarski trgovac, zatocenik u ovom kazamatu.

6) Centralni zatvor u Mostaru. - HVO je zatocenike u ovom zatvoru prisilno odvodio na kopanje rovova na prvoj liniji fronta, na sahranjivanje ubijenih Bosnjaka u masovne grobnice, na razlicite teske fizicke poslove - a sve to samo uz komadic hljeba i solju caja dnevno.

7) Zrakoplovna gimnazija.

8) Nekoliko skola i sporstskih sala na desnoj obali u Mostaru. - "HVO je odvodio sve, bez izuzetka: od beba, zena, pa do 80-godisnjih staraca", kazali su oni mostarski Bosnjaci koji su imali srecu da se spase. Cijela desna obala Mostara pretvorena je u svojevrsni koncentracioni logor za Bosnjake. Hrvatski zlocinci upadali su u bosnjacke kuce i stanove, te ih pljackali, zatim, ubijali i silovali koga su htjeli. Strahuje se da se oko Mostara nalazi vise masovnih grobnica u kojima su sahranjeni Bosnjaci.

9) Velezov stadion. - Bio je jedno vrijeme sabirni centar iz kojeg su Bosnjaci deportirani u okolne koncentracione logore. U svom divljanju tokom prvog vala hapsenja hrvatski zlocinci su ubili blizu 50 bosnjackih intelektualaca i leseve bacili u kontejnere za smece, tako da su se danima raspadali na vrelini sunca.

10) Apoteka na desnoj obali Neretve, u Mostaru. - HVO je u ovoj apoteci zatocio oko 530 Bosnjaka. Zene su skidali do gola, oduziman im je sav novac i zlato koje su kod sebe imale. Potom su mladje zene izdvojili iz grupe i odveli ih u nepoznatom pravcu. Vratili su ih tek nakon nekoliko sati u groznom stanju. Osnovano se pretpostavlja da su silovane. Nakon odredjenog vremena, ovi zatocenici su protjerani na lijevu obalu koja je bila pod kontrolom legalnih vlasti RBiH. "Prolazeci kroz 'niciju zemlju', vidjeli su oko 40 leseva", potvrdio je novinarima u Sarajevu 7. septembra 1993. Roy Wilkinson, predstavnik UNHCR- a.

11) Celovina. - Zatvor sa samicama. Tu su zatvarani zarobljeni humanitarci i njihovi aktivisti, prevodioci, strani drzavljani muslimani cije je oslobadjanje HVO uvjetovao pustanjem iz zatvora ratnih zlocinaca, silovatelja, itd.

12) Vojni zatvor sjeverno od Mostara. - Zloglasni konclogor u kojem su drzane zene i djeca. Upravnik logora je bio Mario Mihalj a njegov zamjenik Drazen Sunjic. Marko Radic "Maka", komandant 2. brigade 2. bojne HVO bio je umijesan u likvidaciju 120 zatocenih Bosnjaka u ovom logoru.

Uz odobrenje Rijaset.net