05.12.2009.
Demonstranti u Zenevi izradili su simbolicnu maketu minareta na kojoj stoji napis "Svi muslimani" kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo zabranom gradnje minareta.
Bojim se da bi sljedece moglo biti: Raus! - kaze mi Abdullah, sin irackog doseljenika ciji otac ima malu prodavnicu u predgradu Zeneve. Dok razgovaramo pred Mosque Petit-Saconnex, najvecom dzamijom u Svicarskoj, smjestenoj u zelenilu i miru sjeverozapadnog dijela Zeneve, u njegovu glasu nema srdzbe. Samo ogorcenje. Pogodilo ga je svicarsko “ne” izgradnji minareta, jer, kaze, to pokazuje raspolozenje prema muslimanima. To niposto nije pitanje neprimjerene arhitekture, misli Abdullah, ne slazuci se sa onima koji sada pokusavaju relativizirati rezultate referenduma kojim je prosle nedjelje 57,5 posto Svicaraca prihvatilo inicijativu Svicarske narodne stranke da se u zemlji zabrani gradnja minareta. Abdullaha pri tom nimalo ne tjesi cinjenica sto zivi u liberalnom zenevskom kantonu, jednom od cetiri u Svicarskoj, koji za razliku od ostala 24 nisu glasali za zabranu.
Ne treba im za molitvu
"Navikla sam se na minaret i meni ne smeta", kaze starija gospoda iz niza sedmerospratnica u komsiluku", ali svi bas ne misle tako.
Jedna od njih je i Magali Leppin, laboratorijska tehnicarka u ranim tridesetim iz cijih se odgovora - dok mi sa napadnom anganzovanoscu objasnjava svoje stavove u stanu zajednickog zenevskog prijatelja - jasno nazire kako je glasala na referendumu. Ona nije protiv zabrane muslimanima da izrazavaju svoje vjerske osjecaje, kaze, vec se protivi tome da minareti strse u nebo sirom Svicarske. “Nije to niposto progon muslimana kako to neki zele prikazati. Njih niko ne dira, slobodni su, nista im ne uskracujemo. Mogu se moliti, ali da bi se molili, nisu im potrebni minareti. Minareti nisu dio nase kulture, tradicije, ponajmanje nase skladne arhitekture. I ne samo to: treba misliti i na one koji su pobjegli iz zemalja gdje vladaju serijatski zakoni i sklonili se u Svicarsku. Kako bi se oni osjecali kad bi u Svicarskoj na sve strane strsali minareti.”
Hodajuci uz Zenevsko jezero prema uredu Fondation de L'entre-Connaissance, svojevrsnog islamskog kulturnog centra u Rue du Môle, gdje cu se sresti sa Hafidom Ouardirijem, koji je 30 godina bio glasnogovornik zenevske dzamije, posmatram ono sto Magali Leppin naziva svicarskim “skladom arhitekture”. Zaista, sve je poslagano pedantno i kako treba: pompozne palace prebogatih banaka, luksuzni hoteli sa livriranim lakejima, prodavnice dragulja i bezobrazno skupe radnje sa vrhunskim luksuzom, od odjece i parfema do satova. Ali, isti takav sklad uocio sam jos na zenevskom aerodromu: dok sam cekao prtljagu pogled mi je privukla reklama BNP Paribasa koja uz slogan kako su oni vodeci privatni bankarski strucnjaci u Eurozoni nudi sliku nasmijanog seika i bankarskog menadzera, dok zadovoljno potpisuje nekakav ugovor. Primjedbe o toj vrsti “sklada”, koji je u potpunom neskladu sa rezultatima referenduma, cesto cu cuti za vrijeme boravka u Zenevi: ne smeta im novac bogatih muslimana, ali niposto ne bi njihove dzamije i minarete.
Hafid Ouardiri, voditelj islamskog kulturnog centra Fondation de L'entre-Connaissance, prica mi kako je jos u nedjelju prijepodne, na dan referenduma, dok su setali Zenevom uvjeravao svoje kcerke, 11-godisnje blizankinje, kako je potpuno nemoguce da u Svicarskoj neko donese odluku koja bi drugima zabranjivala njihovu vjeru.
"Uvece, kad su javljeni rezultati referenduma, zbunjeno su me gledale pomalo uplasenim ocima, a sutradan, kad su dosle iz skole bile su tuzne i rekle kako su im se djece rugala, smijala i govorila: "Necete nam graditi minarete!"
Ouardiri kaze da mu sada dolaze mnogi Svicarci i govore da se stide takve odluke. Ali, tvrdi on, kampanja Svicarske narodne stranke (Schweizerische Volkspartei, SVP), koja je pokrenula cijelu akciju igrala je na kartu straha, potpuno iracionalno plaseci ljude pricama da su dzamije muslimanske vojarne, minareti bajunete, kupole kacige, a vjernici vojnici dzihada. Njihov je govor, objasnjava Ouardiri, bio vrlo jasan i izravan, a poruke su pogadjale, za razliku od uopstenih i uvijenih fraza intelektualaca, vlasti, vecine stanaka, crkvenih dostojanstvenika, pa i dijela medija, koji su im nekako obazrivo davali podrsku.
"Niposto ne zelim generalizovati, ali sada imam dojam da je dio podrske koja nam je pruzana zapravo bila figa u dzepu. Kao da im je odgovaralo da neko drugi, SVP i istomisljenici te stranke obave taj prljavi posao sa kojim oni, javno, nista nisu zeljeli imati. Kad iskrsnu socijalni problemi, valja se obrusiti na manjine, a za to bolje manjine od muslimanske tesko da je moguce naci. Vremena su se stubokom promijenila - kad smo 70-ih godina proslog vijeka otisli Jacquesu Vernetu, tadasnjem gradonacelniku Zeneve sa planom izgradnje dzamije i pokazali mu nacrte, pitao nas je zasto je minaret tako nizak. Pa smo ga, na njegovu inicijativu, povisili sa 18 na 25 metara, sjeca se Ouardiri.
Bettina Dyttrich, urednica liberalnog magazina Die Wochenzeitung, reci ce mi kasnije kako otvorenost, spremnost na dijalog i prihvacanje razlicitosti u Svicarskoj nikada nisu bili upitni. Ali, dodat ce da u Svicarskoj postoje i vrlo jake, desne konzervativne snage i da su one odavno prisutne.
"Sjetite se samo kako su zene u Svicarskoj pravo glasa dobile tek 1971., kako su radnicka prava slaba i da je zdravstveni sistem neposten jer milioneri za zdravstvo placaju jednako kao i siromasni radnici. Osim toga, uloga vojske u drustvu dugo je vremena bila vrlo znacajna i to se pocelo mijenjati tek 1989. Uz to, zakoni prema onima koji traze azil sve su ostriji i ostriji", kaze Dytrich.
Simpaticna, srdacna i nasmijana Khadija Morabit, koja vec desetak godina zivi u Svicarskoj i odlicno govori ne samo francuski vec i engleski, kaze mi kako je posebno vrijedalo kad su u kampanji prije referenduma mladici kruzili ulicama Zeneve i sa razglasa iz automobila pustali glasove mujezina, onako kako oni, u islamskim zemljama, sa minareta pozivaju vjernike na molitvu.
"Plasili su ljude po Zenevi da ce to ubuduce slusati kroz svoje prozore i balkone ne budu li glasali za zabranu gradnje minareta", kaze Khadija. "Razgovarala sam sa mojim prijateljima Svicarcima, mnogi od njih protivili su se zabrani, ali bilo je i onih koji su rekli: "Pa zasto bismo mi dozvolili gradnju minareta kada u islamskim zemljama brane izgradnju crkvi". A ja sam im odgovorila da to nije tacno i da u Casablanci, ali i bilo gdje drugo u mom Maroku, stoje i dzamije, i crkve, i sinagoge i da niko nikome ne smeta. I uplitala sam ih, nisu li im valjda, njima Svicarcima, demokratski uzori Libija i Saudijska Arabija, kad se pozivaju na one koji su zabranili gradnju crkava.
Da slika Svicarske, kao demokratski besprijekorno uredene zemlje ima i svoje nalicje, cut cu i u ogromnom zdanju Palace Willson, u Rue des Paquis 52, gdje je sjediste OHCHR-a, UN-ovog Ureda visokog predstavnika za ljudska prava. Diplomatski oprezno i, naravno, off the record ondje se moze cuti kako je “rasizam u Svicarskoj institucionalizovan” i dokazat ce to ne samo podacima specijalnog izvjestitelja UN-a za pitanja rasizma, vec i svakodnevnom praksom. Policijska tortura prema pripadnicima manjina, narocito muslimanima i crncima, vrlo je cesta; azilanti koji se zele skloniti u Svicarskoj mogu to zatraziti samo u svicarskom veleposlanstvu one zemlje iz koje zele otici, a posebna je prica sticanje drzavljanstva.
Da biste postali svicarski gradanin u toj zemlji morate provesti najmanje 12 godina, morate govoriti jedan od njenih jezika, poloziti test poznavanja svicarske historije i kulture, proci stroge policijske provjere... Ali, ni to nije sve. U zakonima nekih kantona potrebno je, kad zadovoljite svu tu silnu proceduru, jos se izloziti i glasanju sredine u kojoj zivite, prihvaca li vas ona i slaze li se da vam se dodijeli svicarsko drzavljanstvo. Ako ste musliman, crnac ili ako vam prezime zavrsava na “ić”, u tim, najkonzervativnijim kantonima, gotovo cete sigurno pasti na toj posljednjoj stepenici.
Svicarska nikada nije imala ozbiljnijih problema sa muslimanskom manjinom. Od 7,7 miliona stanovnika, muslimana je ispod pet posto, ali problem je mozda u tome sto je cak jedna petina stanovnika te zemlje pripadnik neke od manjina. To kod mnogih stvara snazan dojam ugrozenosti, narocito sada u doba krize kad i susjedni Nijemci, u potrazi za poslom, sve cesce potezu u Svicarsku.
"Odnos prema muslimanima, na zalost, ljudi vise temelje na onom sto pisu mediji, nego na svom licnom iskustvu", pojasnjava mi Bettina Dyttrich, urednica liberalnog magazina Die Wochenzeitung. "Misljenje mnogih ljudi o islamu zasnovano je na stereotipima i vijestima o islamskim teroristickim napadima u svijetu. Ovdje toga nikada nije bilo. Za razliku od, na primjer, Francuske, u Svicarskoj ne postoje imigrantska geta. Vecina muslimana su mirni i radisni, bas kao i Svicarci".
Ova ugledna novinarka kaze kako je posebno ozaloscena cinjenicom sto je i vecina zena, obicno liberalnijih i vise lijevo orijantisanih od muskaraca, glasala za zabranu izgradnje minareta. One dozivljavaju islam kao macoisticku religiju, kaze Dyttrich, i nastavlja:
"Zar cete pomoci muslimanskim zenama ako glasate za zabranu gradnje minareta. Upravo suprotno, samo ce pogorsati njihov polozaj".
Samuel Crettenand, koji je upravo zavrsio knjigu o ispreplitanju islamske i zapadne kulture, pokazuje mi kako se elementi islamske arhitekture, cak i na pojedinim krscanskim crkvama, ispreplicu sa onima na dzamijama.
"Problem minareta sasvim je izmisljen, ali su ga politicari vjesto iskoristili da zalude narod", misli Crettenand. "Ljudi slusaju njihove demagoske price, puno toga ne razumiju, osjecaju iracionalni strah i ne trude se sami pronaci odgovor na ono sto im takvi politicari nude. Mozda sam malo grub, ali tako je pocelo i sa Zidovima u nacistickoj Njemackoj".
Rupert Colville, glasnogovornik OHCHR-a sa kojim razgovaram uz neprekidnu zvonjavu telefona - zovu ga novinari sa svih strana nakon, za svijet diplomacije, neobicno ostre izjave njegove sefice Navi Pillay kako je svicarska odluka “jasna diskriminacija” - kaze da ga referendumska odluka nije iznenadila.
Taj Englez, koje je ovdje vec deset godina, reci ce da su tenzije u Svicarskoj posebno izrazene nakon snaznog vala izbjeglica koji je tu zemlju zapljusnuo u vrijeme ratova u bivsoj Jugoslaviji. Svicarska je tada primila oko 700.000 ljudi. Medu tolikim brojem ljudi, naravno, naslo se i kriminalaca, procvjetala je prostitucija, trgovanje drogama. Sve to ljude je ucinilo ksenofobicnim.
24sata.info
|
