HISTORIJA BIH NAKON 1878


1878   Odlukom Berlinskog kongresa 1878. knezevine Srbija i Crna Gora postaju nezavisne drzave. Znatno su povecale svoj teritorij, dok je pravo na okupaciju Bosne i Hercegovine dobila Austro-Ugarska. Dakle, Srbija je 1878. zaustavljena na Drini. Godine 1908. Austro-Ugarska vrsi aneksiju Bosne i Hercegovine.

1914   Nakon atentata na nasljednika carskog prijestolja Austro - Ugarske monarhije Franju Ferdinanda, u Sarajevu, 28.06.1914.g. od strane srpskog nacionaliste Gavrila Principa, Austro-Ugarska je Srbiji nakon ultimatuma objavila rat, koji se, kako je poznato, razvio u I svjetski rat s velikim i tragicnim posljedicama.

Pocetkom
1918		   Srbija je tokom a i prije I svjetskog rata imala planove da jos vise prosiri svoja podrucja. Samu zavrsnicu rata Srbija vidi kao odlicnu priliku izvrsenja tog cilja. S tim ciljem pocetkom 1918. godine u Zagrebu je osnovano Narodno vijece Slovenaca, Hrvata i Srba, a to su pretezito podrucja sadasnjih drzava Republike Slovenije, Republike Hrvatske, BiH, Makedonije, te Srbije i Crne Gore.

Sile Antante pozurivale su vodece politicare Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba na ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom cineci ujedno pritiske na Hrvatsku i Sloveniju obecanjima njenih dijelova teritorija Italiji i Srbiji.

U Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, djelovalo je Zemaljsko vijece koje 1918. godine prerasta u Zemaljsku vladu. Ovaj najvisi organ vlasti u prijelaznom razdoblju odigrao je povijesnu ulogu nastavka kontinuiteta drzavnosti Bosne i Hercegovine.

Zahvaljujuci tome, srpski agitatori upuceni iz Srbije nisu unatoc jakom pritisku uspjeli izdvojiti pojedine enklave, odnosno cijelu Bosnu i Hercegovinu pripojiti Srbiji.

25. i 26. novembra
1918		  

Medjutim, 25. i 26. novembra 1918. godine nedemokratskim odlukama prikljucene su Kraljevini Srbiji Vojvodina i Crna Gora. Prakticirana politika nove drzave na svim razinama ukazivala je da je rijec ne o ujedinjenju nego o pripojenju. Srbi s Beogradom kao centrom i s monarhom Srbinom drze gotovo svu politicku birokraciju, a i 80% casnika su Srbi. U istom nacionalnom omjeru je i policijski aparat dok u tajnim sluzbama nije bilo drugih jugoslavenskih naroda. Velikosrpska elita uz oslonac na dvor, vojsku i policiju uvodi velikosrpski unitaristicki poredak.

Bosnjaci su jednako kao i drugi nesrpski narodi, izvrgnuti odnarodjivanju i onemogucavani u politickom, gospodarskom i kulturnom razvoju. Kraljevina je nijekala prava bosnjackom narodu na njegov privredni, kulturni, politicki i nacionalni identitet.
1926   Clanovi nekadasnjih socijaldemokratskih stranaka, ujedinjenih 1919. u Socijalisticku radnicku partiju Jugoslavije, nazvanih od 1920. godine Komunisticka partija Jugoslavije, u svojoj Rezoluciji iz 1926. konstatiraju slijedece: "Jugoslavija je mnogonacionalna drzava u kojoj se srpska nacija javlja kao vladajuca. Imperijalisticki rezim vladajuce srpske burzoazije zasnovan je na politici nacionalnog ugnjetavanja i ekonomskog iscrpljivanja nesrpskih nacija. Nacionalno ugnjetavanje se manifestira u raznim oblicima: lisavanje politickih i gradjanskih prava, parceliranje pokrajina, privilegiran polozaj Srba u vojnom i birokratskom aparatu, zabrana upotrebe maternjeg jezika, zatvaranje i zabranjivanje nacionalnih skola, nasilna kolonizacija. mnogo jace poresko opterecenje nesrpskih oblasti (...). Imperijalisticka politika vladajuce srpske burzoazije izazvala je sasvim opravdano silno nezadovoljstvo kod svih nesrpskih nacija. I to nezadovoljstvo doslo je do izrazaja u formiranju nacionalnih pokreta u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Vojvodini i Crnoj Gori..."

1929   Godine 1929., 6. januara kralj Aleksandar ukida Ustav, raspusta Skupstinu i uvodi samovlasce poznato kao sestosijecanjska monarhofasisticka, velikosrpska diktatura. Drzava je 3. oktobra prozvana Kraljevina Jugoslavija, koja je podijeljena na devet banovina, pretezno sa srpskom vecinom, cime je bosnjacki i hrvatski etnicki i povijesni teritorij bio raskomadan. Strogo se zabranjuje spominjanje narodnog imena, isticanje zastava i drugog znakovlja, uvedena je cenzura, poostreni su zakoni i uvedene nove mjere represalija. Zavladalo je okrutno vojno- policijsko nasilje i bezakonje, donose se brojne smrtne presude nad nesrbima a posebno Bosnjacima i Hrvatima. Ubijanja i utamnicenja politickih neistomisljenika sve su brojnija. Uz ekonomsko, povecava se politicko emigriranje, narocito iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Makedonije. Uz vojsku i policiju, monarhisticki velikosrpski teror s narocitom okrutnoscu provode clanovi cetnickih organizacija i udruzenja, koja nastaju u skoro svim gradovima monarhisticke Jugoslavije, a posebno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
1934   Simbol i glavni nositelj velikosrbizma apsolutisticke monarhije integralnog jugoslavenstva bio je kralj Aleksandar. Kralj je ubijen 1934. godine, u Marseilleu, prigodom boravka u Francuskoj. Knez namjesnik Pavle Karadjordjevic, koji vlada u ime malodobnog kralja Petra II, napusta stare saveze s Francuskom, Cehoslovackom i Rumunjskom i sve se vise povezuje s nacistickom Njemackom i fasistickom Italijom. Predsjedniku tadasnje jugoslavenske vlade dr. Milanu Stojadinovicu prigodom posjete Njemackoj i Italiji obecaju pomoc Hitler i Musolini. U Beogradu je uveden nacisticki nacin pozdrava.

1939   Kako ne bi doslo do raspada monarhisticke Jugoslavije usljed jacanja hrvatskog narodnog pokreta i zaostravanja medjunarodnih prilika u Europi u kojoj se nazirao rat, doslo je do pregovora izmedju vladajucih vrhova centralisticke Jugoslavije i hrvatske demokratske oporbe. Vec 26. avgusta 1939. godine je sklopljen "Sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske", poznat kao sporazum Cvetkovic-Macek.

Sa sjedistem u Zagrebu, Banovina Hrvatska je sastavljena od ranije Savske i Primorske banovine te kotara Dubrovnik, Sid, Ilok, Brcko, Gradacac, Derventa, Travnik i Fojnica. podrucje sjeverozapadne Bosne (nekadasnje Turske Hrvatske) ostalo je u Vrbaskoj banovini, prostoru koji je kao teritorijalno-upravna jedinica, od svog osnivanja 1931., de facto bio beogradska ekspozitura posebne paznje i ulaganja s ciljem ekspanzije velikosrpskih planova prema zapadu. Sporazum Cvetkovic-Macek je imao protivnike i u Hrvatskoj i u Srbiji kao i u Bosni i Hercegovini. Celnici ustaskog pokreta su ovaj Sporazum smatrali izdajom ideje o stvaranju Hrvtaske kao samostalne drzave i doprinosom jacanju nepozeljne monarhisticke velikosrpske Jugoslavije. Sve izrazeniji muslimanski pokret i njihovo vodstvo u vecini je protiv Sporazuma, trazeci formiranje zasebne politicko- teritorijalne jedinice u svojim povijesnim granicama.

1. juna
1939 		  Pocetak Drugog svjetskog rata 1. septembra 1939. g. ubrzao je dogadjanja na Balkanu, posebno poslije potpisivanja trojnog pakta izmedju Njemacke, Italije i Japana, i kasnijeg pristupa Madjarske, Slovacke i Rumunjske 1940. g. Poslije Bugarske, Trojnom paktu, u martu 1941. godine pristupa i Kraljevina Jugoslavija. Poslije vojnog udara u Beogradu usmjerenog od dijela proengleski ali i protuhrvatski orijentiranih srpskih politicara, Hitler, zajedno s Talijanima, Madjarima i Bugarima pristupa komadanju Jugoslavije. Ponudu od Njemaca da bude na celu izdvojene i osamostaljene Hrvatske Macek odbija.

10. april
1941 		  U Zagrebu je 10. IV 1941. godine proglasena uspostava Nezavisne Drzave Hrvatske, na cijem celu se nalazio dr. Ante Pavelic. Time je novostvorena hrvatska drzava raskinula svoje drzavnopravne veze s monarhistickom Jugoslavijom koja je za hrvatski narod bila prisilna tvorevina. U sastav NDH, uz ranije podrucje Banovine Hrvatske, usao je preostali dio Bosne i Hercegovine i Srijema, i otoci Hvar, Brac, Pag i Peljesac.

15. april
1941		   Nakon rasula jugoslavenske vojske koja je pokazala svoju obrambenu nesposobnost, kukavicluk i izdajnistvo u trenutku kada nesrpski narodi Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Muslimani, Albanci, Nijemci, Madjari i drugi nisu imali interesa da brane ovu nasilnicku tvorevinu, kralj s vecim brojem clanova vlade bjezi u inozemstvo 15. IV 1941.g. General Milan Nedic zajedno s mnogim drugim srpskim generalima predaje u zarobljenistvo citavu armiju ne opalivsi gotovo ni metka. Nakon sloma i okupacije Kraljevine Jugoslavije, njezin teritorij je najvecim dijelom podijeljen izmedju Talijana, Nijemaca, Madjara i Bugara, a dio pripojen Albaniji.

30. juni
1941 		  Cetnicki nacionalni komitet osnovan 1941.g. na Ravnoj gori. Glavni ideolozi Cetnickog ratnog komiteta su Dragisa Vasic i Stevan Moljevic, kojih se drzavotvorna misao temelji na kontinuitetu velikosrpstva: jednoj drzavi, jednom suverenitetu, s lozinkom Srbi na okup.

Dakle, Jugoslavija je shvacena kao velika Srbija "bez osvrtanja na legitimne interese drugih naroda Jugoslavije, s iznimkom Slovenaca, s kojima Srbi nemaju razlicite interese, jer nisu pomijesani i nemaju zajednicku granicu".

Kao ilustraciju velikodrzavnog programa S. Moljevica od 30.06.1941.g. "o granicama, drustvenom uredjenju i spoljnoj politici "Velike Srbije" u obnovljenoj Jugoslaviji posle drugog svjetskog rata" dajemo detalj iz izvornika cetnicke arhive iz Vojno istorijskog instituta u Beogradu: ..."Srbija ima da obuhvati celo etnicko podrucje na kome Srbi zive" a kao podlogu razgranicenja nudi "preseljavanje". Zauzima se za izlazak Srbije na more, prema nacrtu Ilije Garasanina. Hrvatsku svodi na krajeve oko Zagreba. U okvire "zapadne srpske oblasti stavlja, uz Vrbasku banovinu (sj.zap. Bosnu), sj. Dalmaciju, "srpski dio" Like, Korduna, Banije i dijela Slavonije sa tzv. lickom zeljeznickom prugom od Okucana preko Sunje do Kostajnice. Tu jos ulazi srez Bugojanski, opcine Livno, Sibenik, Skradin, Knin, "srpski dio" opcine Drnis, Vrlika, dio sinjskog sreza, srez Benkovac, Biograd na moru, tako da granica ide Velebitskim kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, opcine Gospic, Licki Osik i Medak, opcine Dabar, Skare i Vrhovine, u srezu Ogulinskom opcine Dreznicu, Gomirje, Gornja Dubrava i Plaski, cijeli srez Vojnic, Vrginmost, Glina, u Petrinjskom srezu opcine Blinja, Grdusa, Jabukovac i Sunja, srez Kostajnicki, u srezu Novska opcine Jasenovac i Vanjska Novska, srez Okucani, Pakrac, dio sreza Pozega, srez Daruvar, Grubisino Polje i Slatina, srez Derventa i Gradacac. U ovu oblast razume se ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica". I dalje zakljucuje: "Za ovu zapadnu srpsku oblast koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po dusa, na kojoj je celo podrucje Sipada, i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, i preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo -Banja Luka - Sibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zastite izlaska na more". Unutar sjevernih granica ovakove Srbije ukljucuju se srezovi Vukovar, Ilok, Sid, Vinkovci, Mirkovci, Novi Jankovci.

od 1941
do 1945		   Srbi koji su tokom rata 1941.-1945., a posebno u posljednje dvije godine u sve vecem broju pristupali Titovoj partizanskoj narodno-oslobodilackoj vojsci, rat protiv okupatora dozivljavali su vise kao rat protiv Hrvatske a manje kao borbu protiv stranih armija. Jer rat se de facto vodio u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, dakle na teritoriju Nezavisne Drzave Hrvatske, protiv koje i na cijem teritoriju ratuju i njihovi suplemenici cetnici. Tako se iz dva pravca provodio velikosrpski program iz 1941., a on je glasio: "zaposesti na karti oznacenu teritoriju, ocistiti je pre nego se itko pribere od svih nesrpskih elemenata". Izvrsavanjem na najbestijalniji nacin "ciscenja zaposednutih teritorija" nestala su cijela sela i tisuce civila Bosnjaka i Hrvata u istocnoj Bosni oko Drine, u centralnoj Bosni, u Hercegovini, u sjeverozapadnoj Bosni, u Pounju, Dalmaciji, Lici, Slavoniji... Doprinos pobjedi antifasisticke koalicije u II svjetskom ratu nezamisliv je bez aktivnog ucesca oko pola miliona Hrvata, Bosnjaka i drugih nesrpskih naroda, a sto se inace od srbokomunistickih autora tokom komunisticke Jugoslavije nastojalo zanijekati.
29. novembar
1945 		  Po zavrsetku rata, 29. XII 1945. godine proglasena je Federativna Narodna republika Jugoslavija. Rukovodece duznosti u novom sustavu preuzimaju clanovi vladajuce Komunisticke partije. Drzava je centralizirana sa svim glavnim sluzbama u Beogradu. Iako je u Titovoj Jugoslaviji proglasena ravnopravnost svih naroda i narodnosti u duhu "bratstva-jedinstva", Srbi i dalje dobijaju najodgovornije funkcije od vrha do nivoa najnizih oblika kontrole, te kroz armiju, policiju odnosno komunisticku partiju odredjuju "moralno-politicku podobnost" svakog gradjanina socijalisticke Jugoslavije, i u skladu s njihovom ocjenom mjesto svakog gradjanina u drustvu. U projektu zagovornika ukidanja republika a to znaci i republickih granica, Bosna i Hercegovina je trebala ilustrirati to ostvareno bratstvo-jedinstvo a posebno kroz stvaranje jugonacije, tj. jugoslavena. Biti "jugoslaven" u Bosni i Hercegovini, a tako i u drugim republikama i autonomnim pokrajinama, znacilo je visi stupanj pripadnosti ondasnjoj socijalistickoj Jugoslaviji.

1980   Poslije Titove smrti 1980.g. kada Jugoslaviju vodi kolektivno Predsjednistvo, napukline versajske tvorevine sve su izrazenije. U rusenju federacije u kojoj svaka nacionalna jedinica trazi put prema cistim racunima, pojavljuje se iz krugova beogradskog gradskog saveza komunista - Slobodan Milosevic. Bilo je to u vrijeme kada se probudio cijeli istocni svijet, vrijeme uoci pada komunizma, ujedinjenja Njemacke, sloma SSSR-a. Upravo u toj politickoj klimi s elementima demokracije Milosevic je ozivio velikosrpski koncept koji svoje korijene ima u XIX stoljecu.

1986   Pojavom Slobodana Milosevica na celu srbijanske populisticke scene, zapocet je srpski put o navodnom spasavanju srpskog naroda od ugrozenosti na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru. Platformu za put kojim ce krenuti cjelokupan srpski narod napravila je grupa akademika Srpske akademije nauka i umetnosti.

Taj projekrt ciljeva srpskog nacionalizma poznat je kao Memorandum SANU iz 1986. Memorandum SANU je u biti kompilacijska sinteza programa velikosrpskog imperijalizma Vuka Karadzica "Srbi svi i svuda", preko Nacertanija od I. Garasanina, cetnickog programa S. Moljevica i kraljevske vlade M. Nincica te projekta Konstantina Fotica s njegovim Memorandumom protiv federalistickog ustroja Jugoslavije iz 1945.g.

Memorandum SANU je na tragu velikog drzavotvornog programa. On planira "uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog identiteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio". Politicki projekt S. Milosevica potpuno ce se poklopiti sa pojedinim tezama iz Memoranduma SANU, kao i vokabular dominantnih pojava dirigiran propagandnom masinerijom u medijima i "dogadjanju naroda" - mastodonskim rafalnim mitinzima. U ovaj slijed valja spomenuti i 1981. godinu kada je zapocela kosovska kriza, koja je nazvana "kontrarevolucijom albanskih separatista".

1987   Milosevicu ce - narod - biti najomiljenija rijec, koju ce on od 1987. uvesti u dnevnu politiku. Na proslavi ustanka naroda Srbije, u Pozarevcu, 07.07.1988. Milosevic govori da Srbija ulazi u XXI st. boreci se za "teritoriju, jezik pa i slobodu". Nakon velikog intevjua u NIN-u od 02.07.1988. krenula je provala naroda u politiku ili "radjanje naroda". Poceli su brojni mitinzi. Preko narodnih masa, neki poput Solevica, cijelo ljeto od grada do grada dizu politicku temperaturu; masa vice, nosi parole, trazi ostavke. Rukovodstvo Srbije "postuje volju naroda" koji trazi uklanjanje "nepravdi prema Srbima i Crnogorcima". Politicka kamuflaza upotrebe dirigiranih masa se nastavlja, a Milosevic postaje karizmatska osoba, autoritarni populist, rusitelj avnojevske jugoslavije i Ustava iz 1974.g.Milosevoc "misli kao sto narod misli i djeluje kako narod hoce" komentari su nekih zapadnoeuropskih medija. Vrhunac uspona na srbijansku populisticku scenu, uz nazocnost svih najvisih predstavnika republika Jugoslavije, Milosevic postize na proslavi 600 godisnjice Kosovske bitke (ustvari poraza srpske vojske 1389.).

U svom poznatom gazimestanskom govoru Milosevic kombinira socijalisticku retoriku s nacionalizmom i pravoslavljem, kosovski mit i potrebu povratka srednjovjekovne srpske drzavnosti. U ovom govoru najavio je izmedju ostalog i ovo "Sest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oruzane, mada ni takve jos nisu iskljucene"(...) Ovo je u stvari bila prva javna otvorena prijetnja ostalima u Jugoslaviji.

1989   Godine 1989. Milosevic je "voljom naroda" izabran za predsjednika Predsjednistva Srbije, a okruzuju ga srbijanski politicki jastrebovi iz redova dakako Saveza komunista Jugoslavije.

1992   Pocinje agresija na BiH (Vise o agresiji)






© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved