KNJIGA KOJA RAZOTKRIVA SRAMNU BRITANSKU POLITIKU U BOSNI
Najsramniji momenat - Britanija i unistenje Bosne - Brendan Simms

Tekuci rat u Afganistanu na neobican je nacin aktualizirao knjigu o sukobu u Bosni, koja se upravo pojavila u britanskim knjizarama. Brendan Simms, koji na Cambridgeu predaje medjunarodne odnose, objavio je debeli tom pod naslovom "Najsramniji momenat - Britanija i unistenje Bosne" - djelo koje nesmiljeno rasclanjuje britansku politiku u Bosni.

"Evo nas nakon nekoliko godina i pitamo se zasto toliki muslimani u svijetu... imaju nepovjerenja u nase razvikane "vrednote", te zasto ih preziru. Zelite li znati zasto?

Ova knjiga pruza dio odgovora", napisao je u jednom prikazu Simmsovog djela britanski strucnjak za podrucje bivse Jugoslavije Marcus Tanner.

Medju britanskim casnicima u Bosni vladala je odredjena "srbofilija", tvrdi Brendan Simms.

Brojni svjedoci, na koje se poziva, navode da je jedan razlog za to mogao biti afinitet Britanaca prema profesionalno ustrojenoj srpskoj vojsci, nasuprot improviziranim bosnjackim snagama.

Djelovalo je i obavezno stivo za "unproforce" - klasicni putopis "Crno janje i sivi soko" Rebecce West. Rijec je o knjizi prvi put objavljenoj 1942, u kojoj britanska autorica Srbe velica i uzdize na racun drugih jugoslavenskih naroda.

Autor se bavi i ulogom generala Rouza.

Britanski general sir Michael Rose, zapovjednik UNPROFOR-a od januara 1994. do januara 1995., i sam je prema Bosnjacima gajio odredjenu skepsu.

Nakon jedne sarajevske izvedbe Mozartovog "Rekvijema", Rose se tako upitao je li bosanski predsjednik Alija Izetbegovic mogao "shvatiti krscanske osjecaje izrazene rijecima i glazbom". Za Ratka Mladica je, medjutim, pohvalno rekao da je to covjek koji "drzi svoju rijec".

Ali, glavni razlog zasto je UNPROFOR pod Roseovom komandnom palicom bio popustljiv prema Srbima u Bosni i Hercegovini, tvrdi autor, jednostavno nije bio vojno dorastao svome zadatku u BiH. Njegovo ranije iskustvo pjesackog zapovjenika na taktickom nivou pokazalo se nedovoljnim. Rose se upustao samo u sporadicne vazdusne napade na sitne srpske ciljeve kao sto su pojedinacni tenkovi ili topovski polozaji. Njih je bilo tesko cak i locirati, a kamo li unistiti. Tu je cinjenicu poslije nudio kao dokaz o nedjelotvornosti zracne sile.

Nasuprot tome, Roseov nasljednik, britanski general Rupert Smith, "posjedovao je i vojno iskustvo i potrebno znanje". Za vrijeme Zaljevskog rata upravljao je citavom oklopnom divizijom i razumio se u konvencionalno ratovanje. Smith je zakljucio da se enklave u Bosni mogu odbraniti jedino zestokim zracnim udarima na komandne i kontrolne centre srpske vojske. Njegova su gledista bila vise suglasna sa shvacanjima Amerike, nego li s prevladavajucom doktrinom Londona. Prvi Smithov pokusaj da primjeni svoju strategiju urodio je krizom talaca, radi koje je britanski general zamalo dao ostavku. Ipak je ustrajao u vazdusnom bombardiranju. Koristeci odsutnost generala Janviera i bez konzultacija s nadleznima iz UN, Smith je u avgustu 1995. udario po srpskoj artiljeriji oko Sarajeva, po srpskim skladistima oruzja, komunikacijskim centrima i mostovima.

Zapadni novinari - kako je to poslije u svom ratnom dnevniku zapisao izvjestitelj BBC-ja Martin Bell - sve su to posmatrali "s osjecajem strahopostovanja i divljenja". Koristeci rasulo u kome su se nasli Srbi, hrvatske i bosnjacke snage udarile su na vise frontova. Tako su Srbi bombama 'natjerani' za pregovaracki stol - iako su protivnici vojne akcije godinama tvrdili da to nije moguce. Iako smatran najdarovitijim visim oficirom svoje generacije, Rupert Smith kasnije nije postao nacelnikom britanskog vojnog staba.

Moguce je samo nagadjati je li razlog tome bila njegova velika samoinicijativa u Bosni.