Ibrahim Karabegovic

U broju 29. Priloga, casopisa Instituta za istoriju u Sarajevu, medu objavljenim referatima i diskusijama sa medunarodnog naucnog skupa Historiografija o Bosni i Hercegovini 1980. - 1998., odrzanog u Sarajevu 4. i 5. novembra 1999. godine, objavljen je na str. 427-434 i prilog dr. Ante Skegre pod naslovom: "Historija Bosne (i Hercegovine)" koja to nije. U navedenom prilogu pomenut sam na str. 427 kao jedan od recenzenata oba izdanja (1994. i 1998.g.) navedene publikacije.

Kao glavni i odgovorni urednik prvog izdanja, ne samo recenzent, osjecam potrebu da dr. Anti Skegri odgovorim na neke njegove tvrdnje. Slazem se sa kolegom Skegrom da u ovoj knjizi, kao i u svakoj drugoj, ima nedostataka, nedovoljno argumentiranih stavova, ocjena i drugih propusta. Neupitno je, nadam se, da iza svih tekstova stoje autori, ali i sef redakcije. O eventualnim naucnim promasajima, tezama i kontroverzama ce, nadam se, svoj odgovor dati autori naucnih priloga, naravno, ako to oni budu smatrali za potrebno.

Prilog kolege Skegre je, uz svu naucnu argumentaciju i dobronamjernu kritiku na vise mjesta netacan, neprecizan pa i ispolitiziran. U nekim svojim razmatranjima potpuno je "zaronio" u nasu zajednicku tragicnu proslost i u politiku, pa je to i glavni razlog mog reagovanja. Nije mi, medutim, namjera da se ovom prilikom upustam u razmatranje raznih i mnogobrojnih aspekata agresije na Bosnu i Hercegovinu i tragicnih dogadaja i dogadanja u periodu 1992.-1995. godine, a na takva nas razmatranja i razmisljanja navodi dio Skegrinog teksta u Prilozima br. 29, od 428. do 431. strane.

U ovo vrijeme, na pocetku 21. stoljeca i vise od pet godina od mira u Daytonu ne zelim i necu da se upustam u trazenje odgovora na pitanja: "Tko su branioci Bosne i Hercegovine", tko su "agresori na vlastitu zemlju", postojili ili ne "visestoljetni (visemilenijski), kontinuitet bosanske drzavnosti", o tome sta je gospodin Alija Izetbegovic rekao u govoru borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine koncem 1993. godine, o dogadanjima oko Varesa i u srednjoj Bosni itd.

Mogao bih, naravno, o svemu naprijed recenom dati svoje misljenje, svoje videnje, ali to namjerno ne cinim u ovom momentu, jer necu da "dolijevam ulje na vatru", a pripadam onima koji teze da se neke stvari prevazidu i da se, po mogucnosti, ide naprijed ka saradnji i boljoj buducnosti. Umjesto mog odgovora i komentara preporucujem citaocima da procitaju tekst priloga Ante Skegre u Prilozima br. 29, Sarajevo 2000. godine i da sami o tome donesu svoj sud.

U naslovu svog priloga, preuzimajuci informativno intonirane prosudbe dr. Hadzibegovica i dr. Halilovica, Ante Skegro pravi gresku naslovljavajuci publikaciju, na koju se kriticki osvrce "Historija Bosne (i Hercegovine)" koja to nije. Kao predsjednik Redakcije knjige o kojoj je rijec dijelim misljenje dr. Skegre da navedena knjiga zaista nije Historija Bosne i Hercegovine. Njena redakcija se nije slucajno opredijelila za naslov Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, izbjegavsi da je nazove historijom. Historija jedne zemlje je daleko ozbiljnija stvar. Za pisanje kompletne i sveobuhvatne historije potrebne su neke druge pretpostavke. Ozbiljan i dobronamjeran citalac lako ce uociti da je knjiga u kojoj je rijec zbornik priloga iz historije Bosne i Hercegovine od antike do polovine 1945.godine. U vecini slucajeva priloge su napisali historicari, specijalisti za odredene historijske periode, oni koji su se u to vrijeme zatekli u Sarajevu. Jednostavno receno, ne moze se kritikovati nesto sto ne postoji. Bez obzira na kriticki argumentirane opaske na radove nekih autora, smatram da je projekat Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata solidna i u cjelini gledano, naucno fundirana knjiga koja je naisla na dobar prijem velikog broja citalaca.

Na pocetku priloga Ante Skegre (Prilozi br. 29, str. 427.- 428.) nailazimo na neuobicajeno ironicno predstavljanje rahmetli Ibrahima Tepica, sto je vidljivo iz slijedeceg citata: "Redaktor drugog kao i prvog izdanja, (misli se na izdanje knjige Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1994/1998.) visoki je obavjestajni oficir Jugoslovenske narodne armije i pukovnik Armije Bosne i Hercegovine (podvukao I. K.) te ujedno i dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu prof. dr. Ibrahim Tepic…". Sto se u navedenoj recenici htjelo reci ? Svi smo mi, pa, vjerovatno, i kolega Skegro sluzili JNA i imali oficirske cinove. Ja i rahmetli I. Tepic smo slucajno bili rezervisti u istom divizionu u Lukavici, obojica rezervni kapetani. Rijetki su oni iz reda Bosnjaka i Hrvata koji su u JNA mogli dostici vise i visoke oficirske cinove. Ucesce i uloga I. Tepica u Armiji BiH, kao dekana Filozofskog fakulteta u Sarajevu u ratnim i poratnim uslovima, posebno njegov doprinos u ocuvanju i obnovi zgrade fakulteta, veoma je zapazena i to mu moze da sluzi na cast.

Ibrahim Tepic je, kao istaknuti historicar, imao i odredenu ulogu u nastajanju i objavljivanju knjige o kojoj je rijec. Duboko sam ubjeden da o njemu "post festum" i kao profesoru i kao naucniku i kao covjeku treba govoriti s velikim postovanjem. Ne po onoj - "o mrtvima sve najbolje". Dr. Skegro je dobar dio opsade bio u Sarajevu, ali, ipak ne toliko da bi do kraja mogao znati i procijeniti sta se i kako radilo ovdje, sta su sve pojedinci "preturali preko glave", i kao djelatnici na svojim radnim mjestima i kao ljudi od krvi i mesa. Zasto s ponosom ne istaci da je Ibrahim Tepic bio borac za opstanak Bosne i Hercegovine, da mu je supruga usmrcena cetnickom granatom, cetiri sina su ostala bez majke, dvadesetak blizih clanova rodbine, medu kojima i tri brata, izgubio je u Srebrenici. Nije se stedio ni u Armiji Bosne i Hercegovine niti u ulozi dekana u ocuvanju i poslijeratnoj obnovi fakulteta. Preveliki napori bili su uzrok prerane smrti ovog veoma cijenjenog i nezaboravnog kolege i prijatelja.

Na str. 430. (Prilozi, br. 29, Sarajevo, 2000.) Ante Skegro kaze: "Da je publikacija Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata bila namijenjena realizovanju ratnih ciljeva 'boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine' ukazuje i cinjenica angaziranja za njenu izradu prvenstveno podobnih, u znanosti ne uvijek i afirmiranih, znanstvenika. Na stranicama ove knjige, ni u jednom izdanju, ne susrecu se imena vodecih bosanskih (sarajevskih) historiografa koji su imali sto reci, bez sumnje neophodnoj znanstvenoj monografiji o povijesti Bosne i Hercegovine poput primjerice prof. dr. Veljka Paskvalina, prof. dr. Desanke Kovacevic-Kojic, prof. dr. Milana Vasica, prof. dr. Rade Petrovica i dr….".

Covjek se zaista mora upitati: sta na ovo reci. Nesto je, ipak, potrebno nekima vise puta ponoviti. Ratni ciljevi boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine bili su i ostali odbrana Bosne i Hercegovine od onih koji su izvrsili agresiju na Bosnu i Hercegovinu koji su je komadali i koji i danas nastoje da je nestane. Ako je navedena publikacija "in ultima linea" i bila u ulozi odbrane Bosne i Hercegovine mi, koji smo radili na njenom izdavanju mozemo biti na to ponosni.

U to vrijeme, u opkoljenom Sarajevu mogli su se angazovati samo oni koji su, apsolutno svjesni sta je snaslo narode Bosne i Hercegovine, Sarajevo posebno, oni koji su svjesno i patriotski ostali u svojoj zemlji i svom gradu. Imali smo na raspolaganju medju "podobnim" i u znanosti ne uvijek afirmiranim znanstvenicima: dr. Envera Imamovica, redovnog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dr. Borisa Nilevica, direktora Instituta za istoriju u Sarajevu, akademika Marka Sunjica, redovnog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dr. Behiju Zlatar, naucnog savjetnika u Institutu za istoriju, dr. Enesa Pelidiju, vanrednog profesora Filozofskog fakulteta, dr. Ibrahima Tepica, redovnog profesora i dekana Filozofskog fakulteta, dr. Iljasa Hadzibegovica, redovnog profesora Filozofskog fakulteta, dr. Mustafu Imamovica, redovnog profesora P avnog fakulteta, dr. Tomislava Iseka, naucnog savjetnika u Institutu za istoriju i magistre u Institutu za istoriju Seku Brkljacu, Muhidina Pelesica i Husniju Kamberovica. U drugom izdanju ovom timu se pridruzio i kolega, sada dr. Dubravko Lovrenovic, docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Kolega Skegro nam zamjera sto nismo angazovali neke druge poznate i priznate naucne radnike: prof. dr. Veljka Paskvalina, prof. dr. Desanku Kovacevic-Kojic, prof. dr. Milana Vasica, prof.dr. Radu Petrovica. Uvazeni arheolog dr. Veljko Paskvalin je cijeli rat proveo u Sarajevu, angazovan u realizaciji projekta koji je, u njegovom slucaju (moze cudno zazvucati nekome sa strane) prevazilazio fizicke mogucnosti, dobrano vremesnog - bez uvrede - dr. Paskvalina. Troje drugih pomenutih profesora jos uoci agresije na Bosnu i Hercegovinu ili ubrzo nakon toga nasli su se u Beogradu, Banjoj Luci i Rimu. Medu njima ima i onih koju su jedva cekali da Bosna i Hercegovina postane srpska i onih koji su godinama, ranije, opstruirali izradu historije Bosne i Hercegovine. Vecina nasih nekadasnjih kolegica i kolega ostali su za vjecita vremena u nasem pamcenju kao (vrlo blag izraz) "pobjegulje". Takvi nisu zasluzili ni u onom vremenu (a i danas) da ih se sjetimo. Mi oprastamo ali ne zaboravljamo.

Sto se tice opaski dr. Skegre o "podobnosti" i "u znanosti neafirmiranih znanstvenika" najblaze receno rijec je o nekorektnom odnosu prema kolegama. Za ovakve "ocjene" su potrebni argumenti, a misljenja sam da magistar nekad moze da napise bolji i uspjesniji tekst od nekog profesora i akademika. Licno ne sumnjam u dobre namjere afirmiranog i u zadnje vrijeme sve prisutnijeg historicara koji sigurno ide uzlaznom linijom naucnog sazrijevanja. Posebno su u nasoj sredini zapazeni kriticki intonirani napisi o najnovijoj historiografskoj produkciji.

Nikad nisam bio (niti zelim da budem) u poziciji da bilo kome dijelim lekcije i savjete. To u nasoj struci - historiji, pa i nauci uopste, slozicemo se, nije ni prilicno. Ipak, ono sto je dr. Skegro napisao u dijelovima svoga teksta na str. 427-431 (dijelovi I-III) nije primjereno naucnom radniku njegovog formata i referenci. Dobro je (u principu, mislim) kada je nauka u pitanju, pokusati izbjeci bilo kakvu politizaciju, imputacije, malicioznosti, diskvalifikacije, a pogotovo osobne dojmove! Historicarima su, i trebalo bi da bude, svete cinjenice - "sine ira et studio"! Kolega Skegro je primijenio naucnu kritiku, a to je jedino ispravan postupak, samo na tekst prof.dr. E. Imamovica.

Na ovaj djelimican odgovor Anti Skegri cekao sam dvije godine zbog toga sto sam ga zelio objaviti u istom casopisu u kojem je objavljen diskusioni prilog kolege Skegre.