O STECCIMA
Nenad Azizin Tanovic
- Sarajevo, 20. august 1994. -
A, kada bi procitao natpis sa stecka, koji je bez velikih i malih slova, bez podjele rijeci u recenice i bez recenicnih znakova, tada bi do mene, u trenu kroz vjekove ponesendopr'o istinski ljudski krikistovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla cijela zivotna staza pokojnika njegove sklonosti, njegova povijest i rodovsko stablo i gruntovnica i ljubav prema zeni i bastini i cudjenje pred smrcu
Jos nesto o steccima
Danas Bosnom jasu savremeni jahaci Apokalipse: smrt, razaranje, etnicko ciscenje i laz. Razara se sve sto su hiljadama godina ljudski duh i misici nasih pradjedova stvarali i stvorili. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom iza njih ostaju razoreni gradovi, spaljena sela, mrtvi koji se pretvaraju u statisticke izvjestaje.
Sa svakim novim brojem te besramne svjetske statistike bescasca, svakodnevno bestidno publikovane preko radija i televizije, gradi se trajni spomenik neljudskosti onih koji su se ljudima, pravovjernim i nacijom izgradjenom na smrti i sili htjeli zvati.
A istina je;
Tu na tom uistinu geografski malom prostoru Bosne, gdje su se vijekovima sudarale egoisticne namjere razlicitih kultura i civilizacija, grcko-helenisticke i rimsko-etrurske, gdje je bila granica Istocnog i Zapadnog rimskog carstva, gdje su u zagrljaju zauvijek ostali izmjesani Islam i Hriscanstvo, tu je ostalo rasuto na desetine hiljada stecaka. To su nadgrobni spomenici onih koji se izmedju jedanaestog i petnaestog vijeka nijednom carstvu ni uticaju nisu priklonili, vec su ostali vjerni sebi i onome sto su samo u sebi i u Bosni mogli naci. Na toj prostornoj vododjelnici civilizacija, kultova i religija oni su nasli svoj put u mirenju nepomirljivog, u preplitanju i prozimanju onoga sto je tezilo potiranju svega sto nije istovjetno.
Vrijeme je pokazalo da je na ovim prostorima ljudska misao uvijek bila pametnija od maca. Od maca se ginulo, ali se od misli i sa misli zivjelo, jer mac nije mogao da razrijesi suprotnosti. Tu na tim prostorima Bosne i Hercegovine, gdje je svaki vid egzistencije bio uslovljen koegzistencijom ljudski duh, a ne mac, je ostavio trajne vizije i filozofiju zivota. Historija biljezi one koji su sve razarali, ali pamti i vrednuje samo one koji su nesto gradili.
Danas imam 46 godina, jer sam rodjen nepune tri godine nakon sto je zavrsen Drugi svjetski rat, iste godine kada je objavljeno da je pronadjen tranzistor, a svega trinaest godina prije nego je prvi covjek otisao u svemir. Bio sam savremenik onih koji su prije dvadesetpet godina zakoracili na Mjesec i cije sam prve korake po njemu pomno pratio na televizijskom ekranu. Mnogo sam ucio i mnogo naucio. Radio sam u laboratorijama po svijetu u kojima se pokazalo i dokazalo da postoji antimaterija i da ono sto je izgledalo nedjeljivo kao sto su proton i neutron postaje djeljivo i to na beskrajno slozen i komplikovan nacin. Dotakao sam kamen donesen sa Mjeseca, neki drugi svijet koji mi se cinio tako stran i dalek. Vidio sam kako se Oktobarska revolucija koja je na pocetku vijeka bila velika nada pokazala krajem tog istog vijeka kao najveca zabluda.
Ali initimno, nikada nisam prestao da vjerujem da su jedino natpisi koje sam procitao sa stecaka prava istina o zivotu. Jednacine koje sam naucio, i kojima se svijet elektrona i mikrocipova pokoravao, su me odusevljavale, racunari beskrajno radovali, ali sam znao da ono sto je danas tehnicka i tehnoloska istina sutra ce biti samo muzejski eksponat. A kada bi procitao natpis sa stecka, koji je bez velikih i malih slova, bez podjele rijeci u recenice i bez recenicnih znakova, tada bi do mene, u trenu kroz vijekove prenesen, dopro istinski ljudski krik, istovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla cijela zivotna staza pokojnika, njegove sklonosti i njegova povijest i rodovsko stablo i gruntovnica i ljubav prema zeni i bastini i cudjenje pred smrcu. I strah pred zaboravom. Ta nepogresivost u izricanju, ta tacnost u formulaciji, to odsustvo ukrasa i suvisnosti, ta zgusnutost su bili govor slika u kamenu, a pecat na dusi. Pred ocima promicu vitezi u oklopima, lovci u lovu, ratari u polju, borci na viteskim turnirima, propeti konji, igraci u kolu, dame u haljinama, cvijece, vukovi, medvjedi, veprovi i psi. Medju omiljenim ukrasima su kriz, polumjesec, zvijezde i svastika. Prizori slave zivot, radost, fizicku snagu i veselje. Upitanost nad smrcu i nestankom se sluti iz pojedinih zapisa, a ne izvire iz uklesanih slika.
Te kamene gromade su ponekad teske i po 30 000 kg i nemaju isti oblik. Nekad je to sarkofag s krovom na dvije vode, nekad visoki stubac ili obicna ravna ploca, ili tumba, (sanduk u formi duguljaste kocke sa ravnim povrsinama), ili jednostavan nepravilan grubo isklesan monolit. Prosjecna duzina im je oko 2m, sirina oko 1m. Ploce su visoke od 30 do 50cm, a sarkofazi i tombe oko 1,5m. Visina stubaca je preko dva, ali ne i preko tri metra. Danas u Bosni i Hercegovini postoji 1300 grobalja sa steccima (od toga u Hercegovini ih je oko 400), dok ih je jos oko 150 u Dalmaciji. Ukupan broj sacuvanih stecaka je oko 40 000. Gotovo sva groblja su na uzvisinama odakle se pruza divan pogled na okolinu, kraj iz koje su potekli oni koji su tu zemlju i srcem i dusom voljeli.
I sada, vise i iskrenije nego ikada prije, vjerujem da oni koji su znali tako vjerovati, klesati, voljeti, pisati i umirati ne treba da se plase nijedne buducnosti.
Sarajevo, 20 august 1994.
Nenad Azizin Tanovic
|
