OSVETA MRTVIH SULTANA

Poranio sam i odlucio da pravim putem odem pravo na Trg smrti, na glasoviti Dzema el Fna u blagoslovenom gradu Marakesu.

Vucem se pod sjenama velikih, gustih drvoreda narandzi u mirisnom beharu, zagledam se lica ruzicsatih kuca pod zelenim krovovima i zastajem pored sarenih vrtova utihlih i zatvorenih kao molitve.

Putem promicu vitke i dugonoge djevojke modra, zelena, crna oka i ridjih i rusih kosa u dugim bijelim galabijama, skakucu u kratkim suknjicama, cupkaju u tijesnim gacicama - kako koja i kako kojeg dana. Jutros ovim sokakom prolazi najljepsi zenski sjaj, najuspjesnija mjesavina svakojakih ljudskih pasmina.

Prosjaci, kljasti i ubogi putem me pozdravljaju i jutros mole Svevisnjega da mi podari dug zivot, dobro zdravlje i svaku srecu i na ovome i na onome svijetu.

Pored mene, djevojaka i prosjaka, tandrcu raskosni fijakeri puni stranaca u sarenoj odjeci. Ne znam zasto, ali jutros poput Knuta Hamsuna i ja prezirem konzerve i turiste.

Promicem ispod kapije velikog marakeskog suka.

Pokrivena carsija.

U Istambulu - Kapali carsija.

Bezistan u Isfahanu i sirazu.

Sukovi u Damasku i Kairu.

Suk za oci - velika svetkovina sarenila i beskrajna gama boja i bericet i obilje svakojakog espapa i plodova sa svih strana svijeta…

Suk za usi - pritisak najrazlicitijih sumova, rumora, tonova i zvukova…

Suk za nos najprefrnjeniji miomirisi ruzinih i jasminovih ulja i najjaca smrad stavljenih jarecih koza.

Suk za tijelo - silan napor da se odrzi i opstane baceno u uzavrelu i znojnu masu po labirintirna i budzacima, da se ne prospe, da se ne stroposta i da ne bude satrveno i izgazeno…

Na kraju velikog i bucnog suka jos je veci i bucniji Trg smrti, Dzema el Fna. Trg smrti - to je nekada davno i predavno, vo vremje ono staro i prastaro tako bilo, bitisalo i stalo i prestalo.

Sada je to trg zivota, najvece zivosti, veselosti, uzurbanosti, radosti i volsebnosti za nase oci, za nase usi, za na damare i za covjekov radoznali duh.

Dzema el Fna najveca je pozornica ljudska pod plavetnim vedrim nebom, ona je pozoriste u kome su svi i glumci i gledaoci, ona je kazaliste u kome nema zavjesa, sminke, kulisa, svjetiljki, rampe, saptaca, upravnika, vratara, redara ni ulaznica.

Na ovom trgu smo svi jednako osvjetljeni pred zavjesom koju mozemo jedino naslucivati i svi smo podjednako obasjani zracima istog, jedinog sunasca zarkog i kalajisanog.

Dzema el Fna je veliko, zivo srce lijepoga grada Marakesa. Tu se srece i susrece, tu se pokazuje i prikazuje, tu se igra, tu se pripovijeda, tu se pjeva, tu se cvili i zapomaze, tu se jauce, tu se podvriskuje, tu se zakera, tu se raspolaze, tu se zakuka, tu se upisa…

Slijepci, drevni cuvari kulture i istocnjacke mudrosti pripovijedaju nadugo i siroko, poput prica iz hiljadu i jedne noci prastara predanja o skrivenom i neslucenom gradu El Maghibu u koji nikada niko nije usao, ciju ljepotu i basnoslovno bogatstvo nikada niko nije vidio, koji nije nigdje na ovome bijelom svijetu i koji je istovremeno svuda. Slijepci pripovijedaju o carobnom gradu kojeg mogu slutiti, snivati i ugledati samo duboki pogledi mrtvih ociju.

I danas price iz pravih usta i bajke recene milozvucnim glasom opcinjavaju ovaj radoznali, sareni svijet i djecu, i odrasle, i nemocne starce.

Prolaznici kao da zaboravijaju kuda su posli i za kakvim poslom, pa stojeci cuceci ili sjedeci dugo slusaju sjede pripovjedace i njihove duge i zanosne price kao opijeni i oma?ijani. Kada u neko doba shvate da su zakasnili tamo kuda su naumili, odlaze ostavljajuci na sirotinjsku starcevu prostirku nekoliko novcica.

Mnogi pored pripovjedaca ostaju satima. To su oni strasni ljubitelji lijepe rijeci sto su na Dzema el Fna i dosli samo da slusaju i uzivaju u carolijama lijepo srocenih kazivanja. Oni nisu ovamo stigli da ne zagledaju, merace ili pazare - oni su samo i jedino vruce musterije zive ljudske rijeci.

cuceci jutros me?u ovakvim musterijama, sjetio sam se naseg velikog pisca i moga prijatelja Veljka Petrovica. Pricao mi je jednom pokojni Veljko kako je kao mladic sa svojim vrsnjacima ?acima cuvene somborske Preparandije dolazio pocetkom ovoga vijeka cak iz ”dalekog” grada Sombora preko austrougarske granice u Beograd samo da osjeti i dozivi ljepotu svoga maternjeg jezika iz usta cuvenog glumca Dobrice Milutinovlica.

Na pet koraka od mene su zmije opcarane i ukrucene zvucima svirale. I desetine majmuna najozbiljnije se bave svojim majmunskim poslovima; papagaji krupniji od kokosaka tricaju i na arapskom i na francuskom jeziku, galamdzije larmaju, svirci sviraju, pjevci pjevaju, pehlivani pehlivane, kukci kukaju...

Vratio sam se tri vijeka unazad, mozda i vise i u ovom dvadesetom stoljecu lutao vedrim i tamnim vilajetima povijesti na ovom ludom trgu.

Na Dzema el Fna nabasao sam na najsavremeniju i najmoderniju predstavu pod kapom nebeskom, na veliku i iskonsku pozornicu, na igraliste, na pjevaliste, na gledaliste, na veliki opit lu?i od svih pokusa na svim velikim i malim daskama koje zivot znace, u svim pozoristima u svim kazalistima, teatrima i na svim savremenim festivalima i svekolikim i svakojakim Bitefima.

Glasovi mujezina mijesaju se sa pjesmom Bitlsa.

Papagaji govore i arapski i francuski.

Neko zapomaze.

Ukrali su mu novcanik.

Nesto odzvanja, klopara i puca.

To se mijesaju stoljeca...U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjizara, u knjizari slika, na slici panorama - Sarajevo pred austrijsku okupaciju - zeleno u magli zelenog cutanja.
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studnicke, knjizara i antikvara, Ceha ili Poljaka, do Stadierove katedrale - zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zelenisa.

Najzelenije zeleno zelenilo.

Samo se slike dugo pamte, a rijeci vec sutradan promijene svoj red.

Bozadzinica na proplanku kod izobilnog sedrvana zelene bursanske dzamije puna ogledala, tadija, muha i tepsija... Opet uramijena priznanja odlicno polozenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih velicina...
U slifovanom staklu smedjih vitrina secerna vojska sarenih secer1ama kao egzoticni statisti u holivudskoj sarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog maharadze od Hajdarabada.
Bijeli turbani mrkih indijanera na celu dugih esalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smedih dobostorti i kolone obicnog crnog askera od uzeglog masla i cokolade.
Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od przenog badema putuje staklenim megdanima vitrina...

Iz impozantnog "vestinghauzovog" zdanja zmirkaju po svecanosti pihtijaste oci muhalebija i bjeloputi sutlijasi kao haremi pregojenih bula mocnog istocnjackog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle.

Noga srpskog kraljevskog poslanika Novakovic Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu anticke Vitinije putevima svetosavskim, preko Indir Limana, kuda je najm1adji Nemanjic nekada plovio u Nikeju.
Godine 1891. maja i juna Novakovic je bio u Bursi... "Hodio sam - pise - i prenosio sam se u mislima svojim u stare vekove, zamisljao onovremene brodove i trazio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo k onome zalivu medju gorama na putu Nikeje..."
Mucen radoznaloscu i kostoboljom borio se drzavnik, pisac i naucnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnoscu svih dokumenata na Istoku, gdje se i inace tesko sagledaju blijede granice legende i historije.
Citao je "pismo o hristijanima" i opisao nastajanje Burse od Plinija Mladjeg i njenu historiju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih.

Drugovao je sa Ahmed Vefik-pasom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garasaninom.

Isao nesigurnim tragovima slovenskih apostola sto se ovdje pod Ulu-dagom "pokorise strogim pravilima monaskog cina".

Na prostranim terasama Muradije trazio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naisao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledzika, "cuvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim .
Proucavao je ustanovu ksenodohija grckih i potonjih imareta turskih, za koje nadje u putnim biljeskama patrijarha Arsenija carnojevica: "I vsaki dan na veceru povaseh hodzaceh podavajut hleb i corbu musafirom".

Do carskih turbeta ide se kroz vocnjake i vinograde. Oko dzamije su visoki stari platani i jake cesme planinskih voda.

Ulazi se dugackom stazom, pervazom divljih ruza i poljskog cvijeca u visoke zelene trave stepe...

Bilo ih je sest...

Mrtvi sultani senluce ovdje samo u dosadnim ljetnjim vecerima.

Mrtvi sultani pocivaju medju crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim gustera i glista.

Jutrom carski pokojnici tumaraju ucionicama laickih gimnazija.
Jasu ugojene bedevije poljanama i mejdanima bijelih listova kemalistickih bukvara i muce republikanske generacije datumima svojih bitaka, rodjenja i poraza.

Od septembra do ferija razapinju svoje svijetle satore na svakoj stranici historije, jurisaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, citaju Tacita i pisu sonete izmedju dva jurisa. Dijele dvojke, keceve i mrsave trojke malim djevojcicama i djecacima sto bubaju njihove titule, vrline i zlocine.
Pisu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama obicnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.

U aksam pokriveni zelenom cohom svojih zapustenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodisnjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom covjeku svijedoplavih ociju sivoga vuka na prostranom skveru "Zelene Burse".

Osveta mrtvih sultana je uvijek dostizna, prisutna i dosljedna...

Zuko Dzumhur
Nekrolog jednoj carsiji