PAMTI HUSO

Kasaba je bila mala ali zivopisna. Imala je oko dvije hiljde dusa, ali i svoj tamburaski zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zaprezna kola, i zeljeznicku lozionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nuznika i sud. U kasabi je bilo i zapusteno tenisko igraliste sto su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski cinovnici i oficiri. Mladi sudac imao je rucni sat.

U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine zivio je i Begefendija, ugledni trgovac mjesovitom robom u maloj siromasnoj carsiji. Hodao je lakim korakom od svoje kuce do ducana, i od svoga ducana do carsijske dzamije. Nosio je cohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za adzem pojasom.

Dva puta je Begefendija biran za gradonacelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba. Iz svoga ducana u obliznju opcinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice opcinskog vijeca dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim stapom u ruci. Na sjednice vijeca svaki put je za ruku vodio sina Husu sto je po drugi put isao u treci razred osnovne skole.

Dosta opcinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pjesice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju.

Opcina je imala i svoga biljeznika. Biljeznik je bio skolovan covjek. Imao je dva razreda nize trgovacke skole i lijep rukopis.

Gradonacelnik Begefendija bio je veoma podozriv covjek i bojao je se pretjerano skolovanih, pogotovo ako bi jos nosili i naocare. Pred biljeznikovim ocima bila su dva debela stakla. Begefendija je vjerovao da su ti skolarci sa naocalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija.

Gradonacelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povecoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika. Kada bi se Begefendiji ucinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opce dobro samo bi sapnuo na uho svome Husi:

- Pamti, Huso...

Huso bi skocio na noge lagane i glasno rekao:

- Hocu, babo!

Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave usi zadrzavale fes da mu ne zacepi usta.

Te veoma znacajne rijeci izmedju babe gradonacelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici opcinskih vijecnika, a biljeznik sa naocarima na nosu sjedio u dnu odaje i vise kao za sebe nesto piskarao, ali ipak dobro vodeci racuna da podvuce ono sto je babo rekao svome Husi da upamti.

Na sljedecoj sjednici umjesto citanja bilo kakvih zapisnika prva tacka dnevnog reda bila je:

- sta si upamtio, Huso, govori!

Huso bi skocio na noge lagane i sve po redu poceo da veze sto mu je babo naredio da upamti.

Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera.

Bila je samo glavica maloga Huse cije su klempave usi branile njegovom starom fesu da mu ne zacepe usta!

Nije to bilo bas ni tako davno...

Zuko Dzumhur, Adakale