Kultura BiH
Početna - - Početna
ZEKERIJAHU DJEZICU ZA RAHMET DUSI


- OMER POBRIC -



Za sve koji se sjecaju Zekrijaha Djezica, jedna bosanska prica


OMER POBRIC o rahmetli ZEKERIJAHU DJEZICU sa stranice sevdahbosne.com


ODE OSOBENO NEPONOVLJIV TUMAC SEVDALINKE -
ZEKERIJAHU DJEZICU ZA RAHMET DUSI...


U gluho doba odslusah "Bosanski mevlud", proucih fatihu pa uzeh da napisem...Ne Djeze radi, nego sebe radi. Djeza je presavio svoj tefter i preselio na Ahiret. Nocas lezi zadnju noc u Bakijama i ceka svoja cetiri tegbira sutra na Alifakovcu. Vise ne moze svjedocit nista i niocemu. Mozemo svjedociti mi koji smo se druzili i ahbabili sa Djezom - bespomocno dobrim covjekom i nesporno osobeno-neponovljivim tumacem sevdalinke. Mogu tumaciti i svjedociti ja - nek ostane zapisano u ovo gluho doba noci, uoci Djezinog odlaska. Neznam dali mi putujemo kroz vrijeme, ili vrijeme putuje pored nas, bezbeli mi putujemo, jer mi odlazimo jedan po jedan a vrijeme stoji. Vrijeme uvijek ima vremena. Za Djezu je vrijeme stalo... Uzviseni mu podario... prekrasan barsunasti bas-bariton, izrazito muzevnu pojavu, estetiku rezultiranu, izmedju ostalog, i visedecenijskim spikerskim pozivom i nepojavni oblik Djeze: ruh-dusu iz koje je isijavala dobrina sevdalije. Dobrina koja nikome nije bila prepreka a sama sebi, kao usud, uvijek dovoljna.

Sve to, davalo je lezernost u kreiranju sevdaha, sto i jest cilj, kad je lijepo meni, neka je lijepo i oko mene, to je sirenje sevdalijske dobrine - to je sevdah bez srkleta i ezijeta. Djezu je htjeo mikrofon. Kad neko sjajno donosi pjesmu mi, muzicari, kazemo: "hoce ga mikrofon". Od samog pocetka kao da je mikrofon cekao Djezu. Prvi je Tuzlak ciji ja glas snimljen na gramofonskoj ploci, a pjesma: TUZLANKA SE SARAJKAMA HVALI prva je novokomponovana tuzlanska sevdalinka snimljena na gramofonskoj ploci. To je bilo 1964. godine. Ja sve mislio da je Djeza prvo snimio BOSNO MOJA LIJEPIH PLANINA, dok ne procitah "TUZLANSKO SIJELO U PODNE" Nijaza Alispahica i naucuh ovaj prvi podatak. Nijaz sigurno zna bolje, Tuzlak je.

I krenulo Djezu... Nakon nepune dvije godine iz Tuzle u tadasnje radio-Sarajevo. Da bude spiker i pjeva sevdalinke - da razgaljuje dusu narodu radeci maksimalno prepoznatljivo i jedno i drugo. Ja od 1968. godine poceo svirati u orkestru maga Ismeta Alajbegovica-Serbe. Ponekad, za potrebe disko kuca snimali i sa Djezom. Serbo sjajnim aranzmanima pokusavao maestralnu Djezinu interpretaciju pribliziti srcu naroda. Tenori su, uvijek lakse, nalazili put do ljubavi publike, od baritona. A, Djeza bio bariton - maksimalno estetski i dikcijski donosilac pjesme i jos izuzetni lijep muskarac! Zenski dio publike, bio je opeinjen i zadovoljan, a muski ljubomoran. Takvi smo...lakse podrzimo inferiorne, u bilo cemu, nego superiorne.

A Djeza pjevao...otkidao. Nikad ne mogu zaboraviti "PUKNUTE STRUNE", komponovao Selver Pasic, aranzirao Ismet Alajbegovic-Serbo, odsvirali mi a istumacio Zekerijah Djezic. Ma lijepo k'o lijepo. Sretni su oni koji mogu osjetiti dubinu te ljepote.

Ja sa, sada vec, mojim orkestrom, posredstvom Natalije Bojic, radio, to jest, svirao u emisijama radio Sarajeva, kao spoljni ili vanjski saradnik. Uvijek mi je taj termin bio nejasan, pa svirao sam unutra, kako mogu biti "spoljni". U ekipama "Cik-caka","Selo veselo" i "Subotom uvece" vrlo cesto bio i Djeza. Estradni univerzalac - ne zna se jel' bolje pjevao ili vodio programe.

A godine prolazile...skoro neprimjetno. Kad je nesto lijepo ne broji se brojem godina. Bas nas islo... Dobrina kao da je nagovjestavala da nas nece ici. Ne kaze narod dzaba "kad ti je najljepse stavi kamen u cipelu". Stigosmo u 1990.-u kovitlac. Asicare na valja za Bosnu i Hercegovinu.
Nas certdesetorica osnovasmo SDA.

Dobismo zadatak da osmislimo osnivacku skupstinu 25.05.1990. godine u Holidey-inu. Sve ima ali nejma voditelja i glumca. Upitao ja dvojicu-trojicu i glat me odbili. Jedan poznati me na Titovoj urezili: ma kako sam ga smio upitat. Dan uoci, u 15 sati po podne sjetih se Djeze. Nazovem telefonom: "Djeza, imamo osnivacku skupstinu SDA, treba nam voditelj i ako ne nacemo profesionanog glumca, neko ko ce nam odrecitovati Makovu "Modru rijeku"; tvoje prisustvo ne znaci i tvoje pristupnistvo stranci; ovo smatraj tvojim profesionalnim poslom i bit ces honorisan".

A Djeza ce k'o iz topa, kao da mu je na jeziku stajalo i jedva cekalo da izadje: "cekao sam da me zovnete; moje prisustvo znaci pristupnistvo Stranci: mene, moje zene Gordane i moga sina Alena; honorar ni ne treba: kada i gdje trebam biti". Zamalo mi ne ispade slusalica iz ruke. I krenu nasa patriotska saradnja...Predosjecajuci zlo, a hrabreci, napravio ja "NE DAJ SE BOSNO". Pedeset i dvojicu kolega i kolegica molio da otpjevaju i nece ili ne smiju...

Kada sam nazvao Djezu samo je rekao "daj mi Omere prve stihove", ja rekoh "zemljo Bosno sta ti uradise, hoce da te nema nikad vise" a Djeza ce "unutra sam, gdje trebam doci". Od pedeset dvojice slatko su pristali Djeza, Hasiba Agic, Cazim Colakovic i Enes Begovic. To je toliko slatko zvucalo, sa Djezinom solo-dionicom, da i sada mislim da je to jedina prava glasovna kombinacija za takvu pjesmu.

To je prva pjesma koja je pozivala na otpor. Promovisana je na tadasnjem "Jutelu", u Zetri, i to pamtim i po tome da neke kolege nisu smjele ili htjele izaci na pozornicu da odzijevaju na plej-bek.

I zakuha u Bosni...Htjedose nas satrat. Ali neda se Bosna. Ovdje su carstva propadala a Bosna opstajala. Ja u ateljeu, u Visokom nastavio raditi moj posao: patriotsko-muzicki...

Kroz tunel, ispod aerodroma 1993. godine udjoh u gladno i smrznuto Sarajevo. Nigdje nista: ni hrane, ni vode, ni struje, ni ogrijeva - nista. A cetnici ubise granatama.

Ja hrupio u Sarajevo da pravim Prvi festival narodne muzike Bosne i Hercegovine. Kome god to kazem blijedo me gleda. Treba mi dio ekipe da je povedem u Lukavac. Salih Lemes - Cigla, odveo me u Lukavac, ljudi me obrlatili, Armija Republike Bih dala mi papire i ja bahno u opkoljeno Sarajevo da skupljam ekipu za Prvi festival.

Niko ne vjeruje. Ja vjerujem: treba vjerovati u pravdu i sloboda ce stici; samo se treba boriti na svim poljima.

Pronadjoh Djezu; mrsav k'o grana, umjetne vilice mu, pri govoru, ispadaju. Nemaju na cemu stajati. Nakon moga unutrasnjeg soka, ispricah mu, hiljadu puta ponovljenu pricu, da treba napraviti Prvi festival narodne muzike. Djeza sa srca prihvati.

Dogovorismo sarajevsku ekipu, Djeza ce koordinirat, i ja opet kroz tunel nakon 36 sati u Visoko. Valja obici svu slobodnu Bosnu, angazovati ucesnike a na sve strane borbe. Godina je 93. jako nas tesko ide na frontovima. Kontam, ne moze gore biti nego sto je, mora, ako Bog da, samo na bolje, pa da to bolje lijepo docekamo, i nasom pjesmom.

I bi Festival narodne muzike "LUKAVAC 94". Ispricasmo pjesmom pricu o Bosni...i nama u Bosni. Bi prica o vremenu kada su nas htjeli unistiti. Desi se ratni sevdah nase Bosne. Ostade zapisano u knjizi, na audio i video trakama da je Zekerijah Djezic, zajedno sa Zaimom Muzaferijom, estetski uoblicio Prvi festival. Nemjerljiva je Djezina uloga u tom poslu.

U jesen 94. prilikom izlaska iz sarajevskog tunela zivota, Djeza slomi nogu pa ostade kod mene u ateljeu lezati vise od mjesec dana. Snimismo dvadesetak pjesama - kao sjecanje na lijepo ahbabisanje srodnih dusa.

Djezu pokosilo to sto je, sin mu, Alen sa zenom, otisao u Svedsku. Rana neprebolna. Pozva nas Ministarstvo kulture Svedske da predstavljamo BIH na "ORIJENT FESTIVALU", mislim da je bilo pocetkom 95. odosmo Djeza, Zehra, Avdaga Vrabac i ja. Djezin sin Alen toliko daleko na sjeveru Svedske da se za tako kratko (i finansijski kratko) vrijeme ne uspjese organizovati da se vide. Otac i sin bise u istoj zemlji, izvan svoje domovine, a ne vidise se. Tesko i za gledati...

Dodje Dejton, donese mir, krenu zivot kakav-takav, ali krenu. Neko se sjajno snadje, neko se snadje, a Djeza se nikako ne snadje. Prekomplikovano je to za njegovu tanahnu dusu. Sin u Svedskoj, biologija pritisla, zdravlje popustilo, slaba i neredovna penzija, posla nema... pa casa...Ona nikome nije dobro donijela.

Javise mi da je digao ruku na sebe. Odletim u Sarajevo, pokusam ubjedljivom pricom hrabriti nastavak zivotne borbe, jer zivot jest borba, objasnjavam da smo prezivjeli milion puta teze situacije ali ne pomaze.

"Ja hocu, Omere, da umrem, samo ne znam kako"...u ocima totalna bespomocnost i suze moga ahbaba Djeze.

Suze za koje sam znao da odnose zivot...

Hvala Allahu dzellesanuhu, bolest bi brza...

Tako moj ahbab Djeza ima sansu da bude dzennetlija. Bog najbolje zna, ali ako covjek moze predpostavljati, a moze, moj saborac Djeza zasluzio je Dzennet. Zasluzio je da mu Zemlja bosanska bude lahka - neizmjerno ju je volio.

I jos nesto. Nikad moje uho nije culo da neko sa vise ljubavi, socnije i ubjedljivije, izgovara rijeci ALLAH i MUHAMMED.

Molim Allaha da svojom neizmjernom miloscu oprosti i Allejhisellama da mom ahbabu Zekerijahu Djezicu na Sudnjem danu bude na pomoci.

Eno svanjiva...sad ce horozi i ezan...

Danas, 19.10.2002.godine, u 14 sati, na Alifakovcu, u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, predati cemo rahmetliju Zekerijaha Djezica Majci-zemlji. Dunjaluk ce ostati siromasniji za specificno-neponovljivog tumaca sevdaha.

Dragi ahbabu, hvala ti za sve.
Molim Uzvisenog da se sretnemo u Dzennetu.
Tvoj suborac Omer Pobric.

Mulici, u gluho doba noci sa 18. na 19.10.2002.godine.

Vezano za temu:

PREMINUO JE OMER POBRIC
OMERU POBRICU ZA RAHMET DUSI
OMER POBRIC: ZEKERIJAHU ZA RAHMET

Sevdalinka i sevdah bosanski
Aksamluk, sijelo, saz i sevdah
Sijela, igre i sevdalinka
Kraj tanahna sadrvana, sevdalinka (Tekst)
Note sevdalinke, Kraj tanahna sadrvana
Hasim Muharemovic, sazlija, Saz
Izabrani linkovi na temu sevdah
Jezik Bosnjacke knjizevnosti
Camdzi Mujo i lijepa Uma
Zenidba Hadzi Smailagic Meha
Djenana Buturovic: Geografski prostor epike
Literatura
Sevdalinke
Balade
Smrt Smail-age Cengica
BH Knjizevnost









© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved