Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
PERIOD POKRSTAVANJA DIJELA BOSNJAKA




Ranije smo istakli da je izmedju XI i XV vijeka Bosna je bila srediste bogumilskog ucenja koje se rasprostiralo od Bugarske do juzne Franscuske. Sljedbenici bogumilstva su dolazili iz Francuske, Italije, Dalmacije, Bugarske i dr. u Bosnu na vjersko usavrsavanje. O razmjerama i snazi ucenja govori podatak da se u nekim rimskim dokumentima spominje postojanje "heretickog pape" u Bosni.

Taj i takav odnos prema vjeri izivotu sirio se, po rijecima svedskog istoricara Hansa Furuhagena, kao plamen. Ugarski vladari i njegovo svestenstvo u cijem su sastavu bile i danasnje hrvatske zemlje, te vladari Srbije (Raske i Zete) vidjeli su u bogumilstvu veliku opasnost po zvanicnu crkvu i zvanicno krscanstvo. Sustinu bogumilskih nazora na svijet, istina izmedju redova citamo u optuznici protiv njih koja se uz manje izmjene, zavisno od lokalnih prilika i vremena, ponavlja od 972 godine kad je napisana pa inertno protiv njihovih potomaka i do dana danasnjeg.

U istoriji je ta optuzba poznata kao besjeda prezvitera Kozme:

1. Oni tvrde da Bog nije stvorio ni vidljivo nebo ni zemlju (ne stoji ko je onda stvorio)

2. Nece da se klanjaju krstu kao orudju smrti.

3. Ne priznaju da je pricesce tijelo Hristovo vec obicno brasno (hrana). Smatraju da rijeci koje je Hrist rekao o svom tijelu treba shvatiti kao alegoriju.

4. Odbacuju liturgiju koju je osnovao Jovan Zlatousti i druge obrede.

5. Grde sve crkvene cinove, tvrdeci da su svestenici - slijepi feriseji koji zive u lijenosti, episkopi i popovi vrse sve naopako.

6. Odbacuju zakon dat Mojsiju i prorocanske knjige; ne postuju ni Davida ni Avrama ni Danila, cak ni Jovana Krstitelja te ga zovu "Antihristov preteca".

7. Mnogo ruzno govore o Bogorodici.

8. Ne klanjaju se ikonama.

9. Ne zive zivot po Mojsijevom vec po apostolskim zakonima.

10. Sebe nazivaju "nebeskim ziteljima" a ostali svijet slugama Mamona.

11. Odbacuju krstenje vodom a sebe nazivaju "kristjanima" i ako se ne pokrstavaju i ne krste se.

12. Ne vjeruju da je Hristos cudotvorac i da je bilo koga iscjelio i nahranio vinom i hranom. Hrisotva hrana je po njima u 4 jevandjelja i djelima apostolskim.

13. Mole se mnogo 4 puta po danu i 4 po noci, cak i u nedjelju poste i rade ne postuju nikakve praznike.

14. Uce svoje pristalice da ne postuju vlast, kude bogatase.

15. Ispovjedaju se i oprtastaju jedan drugome, to rade i muskarci i zene."

U II dijelu besjede date su anateme protiv "jeresi" koje su uglavnom ponavljane narednih 8 vijekova: "Ko ne vjeruje u svetu i nevidljivu Trojicu - budi proklet. Ko ne misli da je sveto pricesce - sveto tijelo i krv Hristova, budi proklet.. Ko ne ljubi sa strahom i ljubavlju ikone Gospoda, Bogorodice i svih svetaca, budi proklet. Ko ne misli da su crkveni cinovi ustanovljeni od Gospoda i njegovih apostola, budi proklet..."

U anatemama je vidljiv odnos crkve prema onima koji drugacije misle i koji sumnjaju u njene dogme, koji ne priznaju njenu vlast. Prokletstvo samo po sebi je najveca osuda koja se u praksi odnosa prema onima koji su anatemisani, "prokleti" manifestuje najrazlicitijim zlocinima poput spaljivanja na lomacama, vjesanjima, odsjecanjima glava, guljenjem koze sa ziva tijela, nabijanjem na kolac, cijelim genocidima i progonima. Istina za volju crkva je uvijek uz prokletstvo kao moralno ogradjivanje od zlocina slala i upustva o postupanju prema onima koji su "zavedeni". Ti papiri su imali, na zalost jos uvjek imaju, vise upotrebnu vrijednost za istoriju nego stvarnu moc da i zaustave zlocin, zlocin je vec zacet u samoj anatemi a sitni i anonimni ekzekutori u njima su imali i imaju pokrice za zlocin koji su cinili ili cine zrtvama anateme. Za uzvrat, za "bogougodno djelo" borbe protiv "jeresi" za sebe ili za crkvu su zadrzavali materijalnu ostavstinu zrtve (kuce, imanja, zene, djecu, stoku i sl.).

Interesantno je da su i jedni i drugi susjedi (Srbija i Hrvatska, odnosno Rim i Austrougarska) i protivnici bogumila pripadali rimskoj crkvi i uvazavali autoritet pape, te su mu tuzakali bosanske kraljeve, trazeci da preduzme korake u suzbijanju "nevjernika". Tako 1199 zetski knez Vukan (stariji sin Stevana Nemanje) pise papi Incentiju III : "Necemo da vam krijemo, da se u zemlji Bosni razvija hereza ne malih razmjera i to u toj mjeri da je i sam ban Kulin, posto je sa svojom zenom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava humskog, i sa vise svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu erezu vise desetaka hiljada hriscana".

Sljedece godine (1200) papa od ugarskog kralja Emerika trazi da intervenise u Bosni. Papa trazi od Emerika "..da progna bana i heretike ne samo iz Bosne, i pri tome je davao razrijesenje od grijeha svim onima koji ce u tome ucestvovati."

Ovakav papin poziv na krstaski rat je unaprijed oprost za pocinjene grijehe i blagoslov zlocinu koji je trebalo pociniti. Tako su korist imali i crkva i kraljevi koji su ga sprovodili. Crkva siri vlast i uticaj pod okriljem vjere a kraljevi osvajaju prostor i pljackaju narod uz pomoc tog okrilja. Procjenjujuci situaciju teskom sa neizvjesnim ishodom, ban Kulin pise papi da su klevete netacne a da su mimoilazenja u vjeri posljedica nedovoljnog poznavanja zvanicnog ucenja crkve. Ban poziva papu da posalje legate da se uvjere u samoj Bosni o tom ucenju.

U aprilu 1203 papin legat Ivan de Cesamaris na Bilinom polju u Zenici pokrstava bana Kulina, svu vlastelu i oko deset hiljada Bosnjaka bogumila. Papin izaslanik se vratio masuci papirom javnog odricanja (abjuracija) a ban Kulin je tako izbjegao novi krstaski pohod na Bosnu za narednih 32 godine. Medjutim Bosnjaci su ostali Bosnjaci. Papin legat nije presao ni Vranduk planinu a narod, bosansko plemstvo i ban Kulin su nastavili po starom bosanskom nacinu zivota. I dolazak franjevaca u Bosnu 1235 god. se direktno vezuje sa nastojanjem "zatiranja" pateranskog "krivovjerja". "Iskljucivo njima" je 1327. godine papa povjerio pravo inkvizicije u Bosni. Bosnjaci su shvatili da krstaski ratovi nemaju za cilj njihovo privoljavanje da mijenjaju ucenje ili vjeru vec otimanje njihove zemlje Bosne, stoga otpor ovom krstaskom ratu kao i svim kasnijim je bio samo test odbrane i drzave i prava da opstanu svoji na svojemu.

Bosna je sve do kraja XIV i pocetka XV vijeka bila najjaca balkanska drzava a bogumilstvo je za katolicku i pravoslavnu crkvu bilo veca opasnost od dolaska Turske carevine koji je bio neizbjezan. O velicini Bosanske drzave tog vremena govori i podatak da je 1376 godine Polimlje potpalo pod Bosnu a da se biskup (grcko-pravoslavni) dabro-bosanski nalazio u Milesevu (Prijepolje) gdje je i ostao sve do pada bosanske drzave.

Josip Vrbic u knjizi: "Pregled historije BiH do turskih vremena" pise da do turskih osvajanja u Bosni uopste nije bilo pravoslavlja, koje je tek doslo sa turskim osvajanjem, koji su pravoslavce naseljavali u pogranicne dijelove Bosne (tzv. vojna kraina) zbog ratova s katolicki orjentiranom Hrvatskom i Ugarskom, te zbog politike papinog Rima koja Turcima nije bila naklonjena. Vrbic takodje kaze: "..pod izlikom borbe protiv heretika najlakse su se nistili politicki sistemi i drustveni protivnici, a njihova dobra grabila i prisvajala ", da bi malo zatim i istakao stvarne razloge napada na Bosnu tada: "Bosna se bila pocela naglo ekonomski razvijati: otvarani su rudnici srebra, bakra, olova, kao i drugih plemenitih i korisnih metala; izgradjivani putevi, razvijalo stocarstvo i obrt svake vrste."

Klajic, govoreci o stanju u Bosni pred pocetak turskog osvajanja: navodi da su mnogobrojni paterani morali ostaviti svoju domovinu i traziti zastitu u turskim pokrainama ali i da je mnoga vlastela, koja je silom morala prigrliti rimsku vjeru, da bi sacuvala plemstvo, zapravo potajno saradjivala sa Turcima. Razoblicavajuci ciljeve silnih krizarskih ratova na "hereticku" Bosnu u 12. i 13. stoljecu Vrbic istice da je pripadanje ili ne pripadanje drugoj vjeri "bilo samo ispirka za osvajanjem bosanskog teritorija." "I od tada" nastavlja on, "na zalost, u Bosna vise ne miruje ta krvava borba susjeda za bosanska podrucja koja dobiva svoj konacni epilog ovih nasih dana." Nimalo se bolje nije ponasala ni Bizantska crkva, sto govori zakonik srpskog cara Dusana u kom su predvidjene neljudske i morbidne kazne za heretike ali i za krscane zapadnog obreda: "da se zeze po obrazu i da se prozeze i kotli ga ima tajiti, i ta da se zeze".

Medjutim ni takav odnos prema bogumilstvu od strane pravoslavne crkve ne smeta istoriji svojatanja i kradje tudje tradicije, posebnodti i kulture tako da srpska verzija bogumilstva (Petrovic, Glusac) tvrdi da su oni zapravo bili pripadnici pravoslavlja. Uzroke ovakvog odnosa pravoslavlja spram bogumila ali i prema pripadnicima drugih i drugacijih duhovnih pogleda od njenih R. Cerimagic vidi u ruskoj crkvi koja je jedna od najortodoksnijih i najkonzervativnijih institucija u duhovnom svijetu uopste. "Ona je bila oslonac u ratovima koje je vodio Petar Veliki ali ga je anatemisala i proklela onog trena kad je pokusao reforme crkve i ograniciti njenu vlast na zemlji."Sotona, sotona.. vristalo je na hiljade kaludjera dok se spaljivalo u znak protesta. "Svaki njegov reformski potez proglasavan je vrhunskim svetogrdjem, bilo da je ustrojavao vojsku, mijenjao nacin odijevanja, uredjivao seljacki grunt ili gradio brodove". Za rusku crkvu danas krstaski ratovi jos traju, tvrdi Cerimagic, jer Aleksej ne obilazi pravoslavnu Makedoniju ili Grcku ali zato ide na Pale, Knin i Beograd a Sinod Srpske pravoslavne crkve je danas stab vojnog osvajanja novih prostora u Bosni tvrdi on dalje.

Gdje traze opravdanje pred savjescu i (njihovim) Bogom za pocinjene zlocine u Bosni danas, govori jedan od znacajnih predstavnika srpske pravoslavne crkve, episkop zahumsko-hercegovacki Atanasije koji 1994. god. pise Vucurovicu o neprihvatljivosti djelovanja drugih vjerskih organizacija osim pravoslavnih na "srpskim prostorima" sto uporedjuje sa: "...zlom bogumilskim koje je Stefan Nemanja progonio sa srpskih prostora kao gubu". Vidi prilog >>>

Sevko Kadric

Prilog:

Da je episkop zahumsko-hercegovacki tako govorio, kao i stav cijele Srpske Crkve i njihovih javnih izjava o unistenju i nemogucnosti suzivota sa Muslimanima, poznato nam je. Slicne izjave smo cesto mogli cuti i od strane Katolicke Crkve. Uporedite izjave episkopa Atanasija iz 1994.godine i izjavu najnovijeg datuma iz 2001, od strane mitropolita Dabrobosanskog. Zakljucak prepustamo Vama.

Govor pomirenja mitropolita Dabrobosanskog

“Obracajuci se vjernicima povodom pravoslavnog Bozica mitropolit Dabrobosanski Nikolaj naglasio je neophodnost medjusobnog uvazavanja, tolerancije i zajednickog zivota uz puno postivanje razlicitosti u BiH. Ako se ove rijeci razgrnu i rasclane dobijamo jedinu mogucu civilizacijsku i politicku formulu opstanka BiH i kao drzave i kao drustva sastavljenog od razlicitih vjera i naroda. Nastranu sada koliki ce biti prakticni domet ovih rijeci. Vazno je da one nisu samo prigodnicarska retorika gospodina Nikolaja, vec i kontinuitet. Prije nekoliko dana (3.januara), obilazeci Mostar i Zitomislice, ovaj velikodostojnik javno je progovorio u odbranu izgradnje Ferhadije u Banjoj Luci. (…) “uvek sam govorio da nemam ama bas nikakve protivnosti za njenu gradnju i bilo bi necovecno imati je”. Svaki dobronamjeran covjek saglasice se sa svakom rijecju g. Nikolaja.

Ali, na ovom mjestu lebdi pitanje o snazi crkve da obuzda mrznju, ciji rep jos mlatara sirom Bosne i Hercegovine. Ljudi pretjeruju kad crkvi pripisuju moc da usmjerava drustvene procese. Iz iskustva proslih ratova bjelodano je da je realna moc mnogo manja, iako su se crkvene strukture prilagodjavale novonastaloj situaciji.

Tako SPC nije mrsko da izigrava drzavnu vjeru u RS sluzbeno prozimajuci cijelu drustvenu strukturu. Ovaj fakat i zalaganje za ravnopravnost nisu u saglasju. Medjutim, to ne umanjuje znacaj poruka gospodina Nikolaja i njegovu odbranu prava na obnovu Ferhadije.

Nije bilo davno kada se ime ove dzamije nije smjelo ni spomenuti; potom je cijela jedna generacija nabjedjenih vjernika – od Unkovica do Lazarevica – bahato odbijala njenu obnovu; da bi se stvorila atmosfera da je i to normalna stvar.

Kad mitropolit Nikolaj kaze da mu ne smeta tudja bogomolja i da mu nije stran zajednicki zivot, onda ni provincijski politicari, ni obican svijet ne mogu se pozivati na drugacije argumente. Nek Bog pozivi mudre ljude.”

Izvjestaj od gosp. E.H.

"Oduvijek sam osudjivao rusenje crkvi i dzamija"

BEOGRAD - Oduvijek sam osudjivao rusenje crkvi i dzamija, unistavanja kuca i tesko stecene imovine, stoji, izmedju ostalog, u pismu poglavara Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Pavla, reisu-l-ulemi Mustafi ef. Cericu, poglavaru Islamske vjerske zajednice Bosne i Hercegovine.

Pismo, ciju je sadrzinu objavila informativna sluzba SPC, zapravo je patrijarhov odgovor i objasnjenje na reisovu izjavu izrecenu prilikom nedavne posjete Novom Pazaru u kojoj mu je prebaceno da "nije osudio rusenje dzamije Ferhadije u Banjoj Luci 1993. godine".

U pismu patrijarh kaze da je "svoju osudu ovog varvarskog cina uputio beogradskom muftiji Hamdiji ef. Jusufspahicu" posto njemu, niti SPC, nije bilo poznato da je "izvrsen izbor novog reisu-l-uleme". Patrijarh je jos rekao: "Prednje Vam iznesoh u interesu istine i dobrih odnosa izmedju Islamske vjerske zajednice i Pravoslavne crkve." Kao potvrdu ovih rijeci Informativna sluzba SPC je uz pismo patrijarha reisu-l-ulemi javnosti ponudila i pismo koje je 8. maja 1993. poglavar SPC uputio Hamdiji Jusufspahicu.

U njemu je izrazio "iskrenu zalost zbog zlodjela nanijetog bogomolji podignutoj u Bozje ime i spomeniku izuzetne istorijske i kulturne vrijednosti". U tom pismu patrijarh jos naglasava da je SPC svojim vjernicima oduvijek ukazivala "da stojimo pred svevidecim okom Bozjim i pred sudom Njegovim pravednim" i da pocinitelji takvih zlodjela ne mogu pripadati SPC.

Patrijarh Pavle je podsjetio i na ocinski apel Svetog sinoda od 24. maja 1991, koji poziva sve koji vjeruju da "narodu sa tolikim brojem svetaca i mucenika ne prilici da nekome nanosi nepravdu, a kamoli da rusi necije bogomolje i svetinje".



Vezano za temu:


• Historija Bosne i Hercegovine


• Vjera Bosanaca je Bosanstvo - Sevko Kadric
• Vrijednosne orijentacije Bosnjaka Bogumila - S.K
• Korjeni Bosne i Bosnjastva - Sevko Kadric
• Vatru je zapalio svestenik Bogumil - Sevko Kadric
• Bogumili i pedeset zabluda Manihejskih
• Geneza Bosnjaka - Zlatko Lukic

• Historija srednjovjekovne Bosne i Hercegovine


• INSPIRATIVNA SNAGA BOSNJAKA BOGUMILA
• IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA
• POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA
• SREDNJOVJEKOVNE NEKROPOLE U BIH
• BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM
• PERIOD POKRSTAVANJA DIJELA BOSNJAKA






© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved