Tekstovi
Početna - - Početna

POLITIKA, DRZAVA, USTAV

Prof. Hamdo Camo

Tekst: Download u PDF-u



Autor: Prof. Hamdo Camo
25.12.2008


"Bosna i Hercegovina je po svom drzavnom uredjenju jedinstvena u svijetu. Njeno uredjenje republickog je karaktera, iako BiH ne funkcionise niti se definise kao republika zbog slozenosti jedinica na koje se dijeli (entiteti i kantoni). Nezavisnost je stekla 1. marta 1992., nakon sto se referendumom o nezavisnosti odvojila od SFRJ, iz koje su prethodno istupile Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Vlada se po trenutnom ustavu pocela sastavljati od 14. decembra 1995. godine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio rat. Glavni grad drzave je Sarajevo."

"Prva knjiga Metafizike pocinje stavom da svi ljudi od prirode teze ka znanju."

Stara Grcka je znala za pojam i odnos politike i drzave. Mnoga moderna drustva jos uvijek se muce sa osnovnim pojmovima. Djeca poluobrazovana zavrsavaju skole, politicari ne poznaju osnove politike, drustvo i gradjanstvo ne poznaje svoje obaveze. zbog toga se i desava da drzavnici, drzave koje vode, vode u propast, a odgovorni menadzeri, bankari, ekonomisti i mecene vode drustva u krize. Pokretacke osnove svakog danasnjeg drustva su politika i novac. Niti jedno, koje je proces, niti drugo, koje je moc, ne izucavaju se u dovoljnoj mjeri, a neophodno je svakom covjeku, porodici, drzavi, jer predstavlja zapravo znanje i kulturu ponasanja, svakog konkretnog pojedinca i konkretnog drustva u cjelini.


POLITIKA I DRZAVA

Uzmimo primjer politickog djelovanja iz Aristotelova Atenskog ustava, u kojem Solon kudi gradjane, da bi neki od njih voljeli da se stvari same od sebe zbivaju (agapein to automaton), a on, nasuprot tome, trazi sudjelovanje svih gradjana u zbivanju cjeline!

Politika pocinje stavom: "kako je svaka drzava neko zajednistvo i da je svako zajednistvo slozeno radi nekog dobra".

Svaka zajednica nastaje radi nekog dobra, a "ljudi se nisu udruzili samo radi zivljenja nego prije radi dobra zivljenja" (Pol. 1280 a 32). Odatle se namece specificni zadatak politickoj zajednici. "Drzava je zajednistvo dobra zivljenja" (1280 b 34). Ili, kako malo dalje zakljucuje: "Svrha je dakle drzave dobro zivljenje, a sve su stvari radi te svrhe...

Drzava je zajednistvo gradova i sela u savrsenom i samodostatnom zivotu. To je lijepo zivljenje u moralnim zakonima, a ne naprosto radi zajednickog zivota" (1280 b - 40 - 1280 a 2). Polis mora ispuniti odredjene zadace, i iz te njegove zadace odredjuje se njegova bit.

Gradjanin ne moze sluziti nikome osim zajednici.


ARISTOTEL I POLITIKA

Proucavanjem Politike Aristotela uocljivo je, da je Aristotel brani protiv svakog empirizma, prisutno je odvajanje politickog umijeca koje se ne moze nauciti i politickog poducavanja koje ne moze nauciti nekog da postane dobar politicar. Stoga se u razmatranjima Politike nastoji postici dvostruka sinteza: sinteza nauke (znanosti) i iskustva, kao i teoretske politike i politicke akcije, ili jednostavno - sinteza izmedju univerzalnosti nauke (znanosti) ili zakona i singularnosti individua i konkretnih slucajeva koji su materija politike.

On postavlja postulate da "politicka nauka (znanost) postoji, ali ne postoji nauka (znanost); politickoj akciji; postoji samo nauka (znanost) o uvjetima koji cine to da politicka akcija ima vise sansi da bude istovremeno legitimna i efikasna, ostalo je stvar ljudi i bogova. Bogova: Aristotel medjutim ne racuna mnogo s molitvama. Ljudi: ne mozemo odluciti na njihovu mjestu i vise se mora nastojati da se oni pripreme, odgojem, da budu sto je moguce vise korisni."

Bitna crta Aristotelovog misljenja je da politika nije u prvom redu, nauka o vladanju nego: "nauka (znanost) o uvjetima mogucnosti umne prakse.." po kojoj statusna bit politicke nauke lezi u tome, da znanje nema svoj cilj u spoznaji, nego u djelovanju! Najcesce se pod politickom praksom razumijeva djelatnost koja se odnosi na strukturiranje cjeline. Teorija se odnosi na nesto stalno, nepromijenjeno i vjecno, a praksa na promjenljivo, slucajno i od djelatnika ovisno. Ono sto je bitno sastoji se u tome da su oba ova podrucja postavljena u odnos tako da podrucje teorije moze neosporno imati primat.

Osnovno iskustvo politickog sastoji se u mogucnosti ljudskog djelovanja da prekine automatski proces koji se sam od sebe namece i koji zeli u obliku rituala ovladati cjelokupnim ljudskim opstankom.

Upravo tim otkricem umne mogucnosti i moci cinjenja covjeka nastaje politicko. Ono znaci prekid lanac nuznog dogadjanja i ono je rezultat vijecanja i odluke ljudi. Politicka filozofija, odnosno nauka (znanost), vec je u svojem zacetku kod Aristotela bila izjednacena s prakticnom filozofijom.


DVA TEMELJNA PODRUCJA "POLITIKE"

Na pocetku Aristotelove Politike stoji striktno razlikovanje podrucja na domacinstvo i drzavu (oikos i polis) (Pol. I, 1-2). E. Vollrath, str. 77.

Osnovna Aristotelova teza glasi: politicka zajednica i njoj odgovarajuci oblici vladanja bitno se razlikuju od domacinske zajednice i nacina vladanja koji se u njoj vrsi.

U suprotnosti prema novovjekovnim politickim teorijama koje pocinju s pojedincem, Atristotel uzima domacinstvo kao konstituirajuci i najjednostavniji oblik drustvenog jedinstva. Grcka politicka teorija ne poznaje izoliranog pojedinca, osobu koja bi bila nosilac prava, nego pojedinac nastupa neposredno kao gospodar (despotes) svojega domacinstva. Ovo svojstvo ga ne napusta ni onda kad vrsi neku sluzbu u skupstini. Ipak Hannah Arendt govori o "jazu koji je covjek klasicne starine morao dnevno prekoraciti da bi presao usko podrucje domacinstva i da bi dospio u podrucje politickog."

Medju osnovne stavove spada i odredjenje covjeka kao od prirode politickog bica.

U cjelokupnoj povijesti politickih ideja poznajemo samo dvije jasno razgranicene koncepcije koje se odnose na prirodu drustva: jedna smatra da je covjek od prirode drustveno bice, a druga smatra da je drustvo umjetno djelo covjeka. Treca koncepcija ne postoji, i sve teorije koje do sada poznajemo mogu se svesti na jednu od ovih koncepcija.

"Misao o prioritetu polisa i striktnu podjelu na domacinstvo i drzavu, zadobivenu na kategorijalnom sklopu Metafizike, Aristotel ostro suprostavlja Platonu i Ksenofonu, koji ne prave razlike izmedju velikog domacinstva i male drzave (Pol. 1252 a 12 i dalje). Platon je naime izvrsio izjednacavanje domacinstva i drzave (Politeia 259 b) i smatra da postoji jedna jedinstvena tehnika vladanja u oba podrucja, tako da se vlast kralja ili politicara i gospodara domacinstva ili upravitelja u principu ne razlikuju. Istu tu analogiju izmedju domacinstva i drzave nalazimo kod Ksenofona. Njegov Sokrat daje cesto primjere, usporedjujuci privatno-ekonomsko i javno-politicko podrucje.

Aristotel se u ovoj tacki jasno odvaja od Platona i Ksenofona i u toj suprotnosti razvija svoju vlastitu politicku teoriju. Osnovna razlika izmedju tih podrucja sastoji se u tome sto u podrucju domacinstva ne vlada jednakost. Stoga odnosi u domacinstvu nisu politicki, nego despotski. Nasuprot tome, podrucje polisa pociva na jednakosti slobodnih gradjana. Aristotel kratko kaze: "Polis je zajednica jednakih" (He de polis koinonia tis esti ton homoion - 1328 a 35).

S obzirom na to da su ovi gradjani ujedno i predstavnici svojih domacinstava i rodova, moze Aristotel odrediti polis kao "zajednicu domacinstava i rodova" (1280 b 33), kao zajednicu gradjana (1276 b 1). Dakle, despoti u privatnom podrucju preobrazavaju se u javnom u jednake i jednako slobodne clanove politicke zajednice. Politika koinonia u strogom smislu je uvijek zajednica jednakih. Polis se stoga razlikuje od domacinstva - u njemu postoje samo jednaki - domacinstvo opstoji na nejednakosti.

Iz te stroge podjele na domacinstvo i drzavu, koju Aristotel vrsi u suprotnosti prema Platonu, proizlaze najdublji motivi Aristotelovog politickog misljenja. Ova podjela omogucuje razumijevanje i konstituiranje specificno politickog znanja uopce."

Njegova teza - naizgled protuslovi tezi o polisu kao principijelnoj svezi jednakih gradjana - glasi da polis nije sastavljen jedino iz mnostva pojedinaca, nego takodjer iz mnozine razlicitih vrsta pojedinaca. On kaze: "Jer, iz potpuno jednakih ljudi ne nastaje drzava" (1261 a 24).

Stoga valja uvijek voditi racuna da se polis ne poistovjeti s 'modernom' drzavom koja je umjetni proizvod novoga vijeka.


PUT PREMA POLITICKOM VODI PREKO POLITICKIH NAUKA (ZNANOSTI)

Polis je identican s gradjanstvom; polis, naime, to su gradjani. O kvaliteti gradjana ovisi ustav (politeia), pa je polis onakav kakvi su gradjani. S karakterom gradjanstva mijenja se i karakter polisa. Neposredno u samim gradjanima a ne u nekoj izdignutoj drzavnosti korijeni se politicka zajednica. O tome D. Sternberger pise: "Mnostvo gradjana, gradjanstvo u cjelini, tvori i sacinjava tu Aristotelovu drzavu, taj polis sam. Per definitionem ne postoji ovdje nikakva drzava s onu stranu i izvan gradjanstva, upravo stoga u njezinu mnostvu i razlicitosti je temelj svake drzavnosti. Aristotelovi gradjani su sami djelatni, oni koji vladaju i onima kojima se vlada, cinovnici i suci, savjetnici i podanici".

U cjelokupnoj povijesti politicke teorije Aristotelova paradigma o polisu kao mnostvu razlicitih i jedinstvu razlicitih zauzima jedinstveno mjesto. Ona tvori paradigmu politickog, samu jezgru "politologije", koju svaka politika mora uzeti kao svoju polaznu tacku. Osnovna podjela u Aristotelovoj Politici odvija se izmedju polisa, politicke zajednice u kojoj postoje jednaki i kucanstva koje sacinjava podrucje nejednakosti.

Drzava je zajednistvo dobra zivljenja

Politika pocinje stavom: "kako je svaka drzava neko zajednistvo i da je svako zajednistvo slozeno radi nekog dobra."

Svaka zajednica nastaje radi nekog dobra, a "ljudi se nisu udruzili samo radi zivljenja nego prije svega, radi dobra zivljenja" (Pol. 1280 a 32). Odatle se namece specificni zadatak politickoj zajednici. "Drzava je zajednistvo (zajednica) dobra zivljenja" (1280 b 34). Ili, kako malo dalje zakljucuje: "Svrha je dakle drzave, dobro zivljenje, a sve su stvari radi te svrhe...

Drzava je zajednistvo gradova i sela u savrsenom i samodostatnom zivotu. To je pak, kako kazasmo, blazeno i lijepo zivljenje u moralnim zakonima, a ne naprosto radi zajednickog zivota" (1280 b - 40 - 1280 a 2). Polis mora ispuniti odredjene zadace, i iz te njegove zadace odredjuje se njegova bit.

Gradjanin ne moze sluziti nikome osim zajednici.

Kantovo obrazlozenje je jasno i veoma jednostavno: da bi neko bio gradjanin, mora biti sam svoj gospodar (sui iuris), a da bi to mogao biti, mora imati neko vlasnistvo. Po njemu dakle, gradjanin bez vlasnistva, ne moze biti gradjanin.


POLITIKA (POJAM)

Pojam politike je izveden iz grckog pojma "Polis", sto je oznacavalo pojam drzave, zajednice, drzavne zajednice. Sa ovim pojmom se prikazuje, u osnovi smisao rijeci, obrazovanje, izgradnja reda u svijetu. Izgradnja svjetskog reda. Nauka jos uvijek nije slozna u tome, kada je rijec o osnovi politike i pojmu koji ona treba da oznacava, je li rijec o drzavi, redu, moci, miru, konfliktu, vodstvu ili vladavini. Mada, u principu, polazna osnova svake politike zapravo jeste drzava, moc, vodstvo i vladavina.

Politika u svom znacenju ima nesto, sto postoji unutar svakog drustva, sto oznacava i upucuje na uvijek ciljano odredjenu mustru ponasanja.

za mnoge je politika proces i nacin na koji se donose odluke unutar jedne skupine ljudi. Mada se politika odnosi na vlade, "politicko ponasanje se opaza u bilo kojoj grupi ili instituciji koju sacinjavaju ljudska bica."

Politicke nauke proucavaju politicko ponasanje i proucava nacin na kojima se moc stvara i primjenjiva unutar skupine i kako se necija volja prenosi na ostale clanove neke grupe.

Politika pretpostavlja pocetnu raznovrsnost stajalista, pa je pomirenje razlika medju ukljucenim stranama takodjer jedan od njenih ciljeva. To se postize predlaganjem rjesenja koje se smatra racionalnim i ispravnim. Druge clanove zajednice potrebno je pridobiti za tu opciju, sto se postize raspravom i uvjeravanjem. Stoga je komunikacija iznimno vazna za politiku, a u sebi sadrzi i borbu za pobornistvom.

Politicke nauke razvijaju, unapredjuju, analiziraju, uvidjaju i predvidjaju trendove, vrse procjenu politike, globalnog i lokalnog karaktera, preporucuju, savjetuju i pridonose kvaliteti donosenja odluka i odlucivanja i utjecaj istih na pravdu, blagostanje, red, mir, osim toga, politolozi ocenjuju uspjesnost vlasti i njenih pojedinih politika, kao i njihov utjecaj na druge.

"Predmet politicke nauke dodatno je uslozen cestim angazovanjem politickih naucnika u politickim procesima, zato sto njihova nauka obezbjedjuje polazista i okvire drugim komentatorima politickih procesa, novinarima, interesnim grupama, politicarima i biracima, (biracko tijelo, gradjani), za analizu drustvenih pitanja i odabir mogucih resenja."

Pojam "politicke nauke" iskovao je, Herber Bekster Adams, 1880. godine, profesor historije na univerzitetu "Dzon Hopkins".

Politicki naucnici proucavaju drustvene institucije cije se uredjenje i procesi prozimaju i medjusobno djeluju sa vladinim. Oni proucavaju preraspodjelu i prenos moci u donosenju odluka.

"Dok su historicari okrenuti unazad, sa zeljom da otkriju i objasne proslost, politolozi pokusavaju da razjasne politiku danasnjice i predvide politiku sutrasnjice."

Politolozi su cesto savjetnici politicarima, a ponekad se i sami, poput politicara, bore za vlast.

U SAD, politolozi posmatraju i izucavaju veliki broj podataka, od kojih su ukljucujuci izbore, podaci javnog mnijenja (pitanjima koja se rasprostiru od socijalne do vanjske politike), ulogu institucija (djelatnosti Kongresa, balanse moci unutar Kongresa, na koji nacin i u kojim slucajevima deluje Vrhovni sud, i mnoga druga pitanja).

"Medjunarodni odnosi koncentrisu se na proucavanje dinamike odnosa izmedju drzava. Slozena medjuigra ekonomskih i politickih opcija predmet je izucavanja politicke ekonomije, u kojoj se preplicu ekonomske i politicke nauke."


OPCENITO

U 19. stoljecu, centar politickog svijeta, glavno bice politike, bila je drzava sa njenim drzavnim politickim monopolom. Svi fenomeni moci su dodijeljeni drzavi, ona je bila Alfa i Omega.

Vrlo vazno je istaknuti, da je u internacionalnim odnosima, moc ostala i dan-danas, glavni stub teorije o politici (politicke teorije).

U slozenijim drustvima je pojam moci sve teze preciznije odrediti, pa "stoga postoji velika opasnost, da politicke nauke postanu koncentrisano mjesto moci, mocnih i mocnika. (Kurt Sontheimer, 1962) Medjutim, i za to ima lijeka, pa se politicka misljenja svode na to, da se smanjenje moci provodi patricipacijom, principom jednakosti i demokratizacijom.

Svima onima, koji su zavrsili politicke nauke, poznato je ili bi barem trebalo biti poznato, da je politika umjetnost vodjenja drzavom, na bazi dodijeljene moci. Tu moc politicarima, na izborima, dodjeljuju sami gradjani kao biracko tijelo, kao baza svakog drustva, svake drzave.

Predmet i cilj svake politike, trebalo bi da je mir.

Na zalost, ima i onih koji smatraju "politiku samo sredstvom, kako da dodju na vlast, da tu vlast zadrze i uz pomoc iste te vlasti da ostvare neke svoje ciljeve". (Machiavelli, 1515).

Grof von Krockow, 1976.g. jasno na ovu temu kaze sljedece:"Politika je borba za promjenu ili odrzavanje postojecih odnosa."

Sto se politike tice, podjela ima vise. Jedni je dijele po nacinima vladavine ili definicijama, drugi po dimenzijama. Treci po kategorijama. Cetvrti, prostorno i po podrucjima.

Politika je izgradnja i uspostavljanje reda u zajednici, u jednom drustvu, u svijetu, borba i moc, vlast i vladavina, ucenje, sredstvo, umjetnost i nauka vodjenje drzavom, teorija i praksa, drustveno djelovanje, teznja za vlascu, teznja za mirom, blagostanjem i pravdom.

Provodjenje politike je u kontinuitetu i moze da se vrsi mirnim ili nasilnim putem. Politika ostaje, po prirodi "tecna i u toku", sticajem okolnosti moze da mijenja "agregatna stanja", svoje teznje i ciljeve, a sve zbog postizanja istih.


NAUKA O USTAVU

"Istrazivanje ustava zauzima sredisnje mjesto u Aristotelovoj Politici. Ovu temu kao i njezin sadrzaj najavljuje on na kraju Nikomahove etike slijedecim rijecima: "Buduci su dakle prvasnji mislioci ostavili neistrazenim ono sto se tice zakonodavstva, mozda je bolje da te stvari sami razmotrimo, i opcenito o drzavnom poretku, kako bi koliko je moguce, upotpunili znanstveno istrazivanje o ljudskim stvarima" (NE 1181b 12-15). Aristotel analitickom metodom zeli najprije istraziti sto su (1) 'rekli prethodnici' o naznacenoj temi, zatim (2) iz "prikupljenih ustava pojedinih drzava" nastoji (3) "prouciti koje stvari odrzavaju a koje razaraju drzave". Nakon toga (4) mogli bi tek "uvidjeti koji je drzavni poredak najbolji" (NE 1181 b 15-22). Ove teme preuzima Aristotel i opsirno obradjuje u Politici. Temu (1) u Pol. II, temu (2) u Pol. V i VI.

Razlikovanje ustavnih formi (3) razmatra u Pol. III i IV, a u Pol. VII i VIII (4) daje prikaz idealne drzave. Najpoznatiju semu razdiobe ustava dao je Aristotel u III knjizi Politike. Odmah na pocetku upozorava na slijedece: "Onome ko o drzavnom poretku hoce istrazivati, i koji je svaki pojedini i kakav, prvo je nuzno vidjeti o drzavi: sta je napokon drzava? . . . a ustav je nekakav poredak stanovnistva drzave. Kako je drzava jedna slozena zajednica... bjelodano je da prvo treba istraziti o gradjaninu. Jer drzava je neko mnostvo gradjana. Valja dakle razmotriti koga treba nazvati gradjaninom i ko je gradjanin." Na pitanje: "Sta je drzava uopce?" Aristotel najprije navodi pretpostavke "radi cega je drzava nastala i koliko je oblika vlasti" (1278 b 15).

On navodi tri razloga nastanka drzave: (1) uzajamna pomoc, (2) covjek je od prirode politicko bice (zoon politikon) i (3) zajednicko dobro. Ovo 'zajednicko dobro' znaci i to "koliko svakog pojedinog dopada dio u dobrom zivljenju", a dobro zivljenje je upravo najvisa svrha kojoj svi teze. Iz toga Aristotel zakljucuje da se "ljudi zdruzuju i radi samoga zivljenja, i odrzavaju drzavno zajednistvo (drzavnu zajednicu). Jer postoji nekakav djelic lijepoga u samome zivljenju, ukoliko previse ne pritegnu zivotne tegobe" (1278 b 24-27).

S obzirom na to da je svaka zajednica obiljezena parom ‚vladanja i pokoravanja', to Aristotel iz odredjenja svrhe zajednice dobiva kriterij podjele vlasti i ustava.

Ako je drzava zajednica slobodnih ljudi, ako je njezin cilj suzivot kao ostvarenje sretnoga zivota, tada su dobri ustavi oni koji koriste zajednici, a losi oni koji koriste samo vladajucima.

"Bjelodano je dakle kako oni drzavni poretci koji uzimaju u obzir zajednicku dobrobit ti su i ispravni, buduci prema onome sto je naprosto pravedno; oni koji dovode dobitku onoga koji vlada, pogresni su i strani su svim ispravnim drzavnim poretcima, i oni su naime tiranski, a drzava je zajednica slobodnih ljudi" (1279 a 20).

Nakon ovih opcih nacela Aristotel definise ustav kao "raspored u drzavi svih ostalih vlasti, a najvise one glavne" (esti de politeia poleos taxis ton te allon arhon kai malista tes kurias pantdn - 1278 b 8). S obzirom da je vrsta ustava ovisna o vladajucem stalezu, o upravi (politeuma) i s obzirom da je "drzavna uprava ono glavno u drzavi" (1279 a 26), mora vlast voditi ili jedan ili manjina ili vecina. Ovom podjelom stvara Aristotel semu o sest ustava. Ustavi su razvrstani prema dva principa, jednom prema broju (kvantitetu) vladajucih, a drugi put prema svrsi (kvaliteti) vladanja. Primjenom ova dva kriterija mozemo dobiti sljedecu semu:

Kriterij politickog kvaliteta
Kriterij broja vladajucih, zajednicka svrha, posebna svrha politickog,
Monarhija, tiranija
Kvantiteta manjina, aristokratija, oligarhija
Vecina, politie/timokratija, demokratija

Prema tome ustav (politeia) oznacava nacin na koji se medjusobno odnose vladanje i pokoravanje (arhein kai arhesthai). Osim toga, "politeia...oznacava drzavu i samu zajednicu gradjana ili cjelinu gradjana, pravo gradjana u sudjelovanju na javno politickom zivotu, djelatnost ovih politeuesthai i za to potrebnu specificnu kvalitetu gradjana, moc u drzavi i najvise sluzbe (politeuma), podjelu politickih funkcija i ujedno jezgro znacenja samog drzavnog poretka, u kojem gradjani zive i vrse svoja politicka prava i funkcije, ustav drzave i formu vlasti, dakle (politeia = polis; civitas; universitas civium; civitatis ordo et forma; partes institutorum publicorum; ius civitatis; administratio reipublicae; potestas et regimen civitatis)".

U podjeli ustava prema cistom kvantitativnom principu iskrsavaju odredjene teskoce koje zahtijevaju odredjene dopune i korekcije cisto kvantitativnog principa podjele ustava.

Prva teskoca odnosi se na oligarhiju i demokratiju (demokraciju).

Oligarhija je vladavina manjine, a demokratija vladavina vecine.

Kako je vecina obicno siromasna, a manjina bogata, to je demokratija vladavina siromasnih a oligarhija vladavina bogatih.

Medjutim, moguce je da u drzavi bogatasi predstavljaju vecinu, siromasni manjinu. Kako bi se onda nazvali ovi ustavni oblici i kako bi se izvrsilo onda razgranicenje pojedinih drzavnih oblika?

Zato Aristotel vrsi korekciju kvantitativnog principa podjele ustava i dodaje "stvar je slucaja to sto malobrojni ili mnogobrojni vladaju... Otuda proizlazi da mjerila za razlikovanje oligarhije i demokratije nisu ona koja smo spomenuli."

"Ono cime se oligarhija i demokratija medjusobno razlikuju, to su siromastvo i bogatstvo" (1279 b 34-1280 a 4).

Kao sto vidimo, u principe razdiobe ustava Aristotel uvodi i socijalni aspekt i u njemu vidi pravi razlog razlicitih drzavnih formi. Uzrok postojanja vise drzavnih poredaka lezi u tome sto od "mnostva jedni su nuzno imucni, drugi siromasni, treci opet srednji" (1289b31-32).

Za Aristotela trajan ustav je onaj koji uvazava sve elemente jedne politicke cjeline.

Takav ustav naziva on mijesanim.

Drugo, Aristotel uvazava u formiranju ustava drustvene i politicke funkcije koje su neophodne za drzavni zivot. S obzirom na to da se svaka drzava sastoji iz vise dijelova (1289 b 27 i dalje), to on razlikuje proizvodeci stalez: 1. seljaci, 2. radnici, 3. trgovci, 4. najamnici, 5. ratnici, zatim one koji predstavljaju politicki um, 6. suci i savjetnici, 7. imucni koji sa svojim bogatstvom nose teret drzave, 8. "upravljaci drzavnim poslovima i koji sluze kao cinovnici vlastima, jer bez vladara ne moze postojati drzava" (1291 a 34-36). Svi ti dijelovi moraju politicki naci svoje zadovoljenje.

Trece, Aristotel izuzetnu vaznost u formiranju ustava pridaje podjeli i razlikovanju centralnih politickih funkcija."Postoji u svih drzavnih poredaka tri dijela o kojima valjan zakonodavac treba razvidjeti: sta je kojemu korisno. Kad su ti uskladjeni, nuzno je i poredak uskladjen, i drzavni se poreci uzajamno razlikuju kako se razlikuju pojedini od tih dijelova. Od ta tri dijela jedan je onaj koji savjetuje o zajednickim stvarima (savjetodavna vlast), drugi je o upravnim polozajima (izvrsna vlast), trece je o sudstvu (sudska vlast)" (1297b 37 - 1298 a 3).

Dakle, drzavni se poreci medjusobno razlikuju s obzirom na medjusobnu uvjetovanost i raspored vlasti. Ovo drzavno-pravno glediste u odredbi ustava imalo je dalekosezne posljedice u konstituiranju ustava. Aristotelova nauka o ustavu odrzala se sve do kraja 18. stoljeca. Ona predstavlja sredisnji i nezaobilazni uvod u nauku o politici.

Njezino znacenje kao i postepenu transformaciju opisao je s velikom preciznoscu J. A. Eberhard. "Dioba formi vlasti u demokratsku, aristokratsku i monarhijsku je tako stara kao i sama politika. Ona se odmah pojavila u zgradi nauke, u koju je Aristotel prvi uveo politiku kao nauku (znanost), i ona se je u njoj zadrzala skoro sve do nasih dana bez velikog prosirenja i razbistravanja. Ipak, vec i cisto posmatranje novijih drzava…(pokazuje) nastanak potpuno novih formi vlasti.

Prava kriza Aristotelove paradigme dogodila se izmedju 1790. i 1830. godine.

U tom razdoblju stvorenje rascjep izmedju stare i nove epohe koji Tocqueville ovako opisuje: "Premda nam je stari ustav jos sasvim blizu, buduci da dnevno susrecemo ljude koji su rodjeni pod njegovim zakonima, on je ipak zastrt tamnom noci vremena. Necuvena promjena koja nas dijeli od njega - francuska revolucija - imala je djelovanje dugih stoljeca. Ona je zastrla sve sto nije ugasila."

Razvijena subjektivnost koja je nastala u toku novije evropske povijesti trazila je drugacije oblikovanje drustvenih poredaka i ono je zaista i izvrseno. Premda je Aristotelova "paradigma" izgubila na vaznosti, njezino iskustvo predstavlja temelj svake politicke teorije.


DRZAVA

(Lat. civitas; engl. state; franc. la cite; njem. Der Staat; rus. zocydapcmeo; )

"Buduci vidimo kako je svaki grad neko zajednistvo i da je svako zajednistvo slozeno radi nekog dobra (jer radi onoga sto im se cini dobro svi cine sve), bjelodano je da sva [zajednistva] teze nekomu dobru, a najvise opet, i onome koje je najglavnije od svih [dobara], zajednistvo - ono koje je od svih najglavnije i u sebi sadrzava sva ostala. A to je ono nazvano drzava i drzavno zajednistvo (drzavna zajednica).

Svi dakle oni koji misle kako je drzavnik, kralj, kuceupravitelj i gospodar jedno te isto, ne misle ispravno (jer mnoguce i malo misle da se razlikuju, ali ne vrstom svaki pojedini od tih, kao: onaj ko je nad malo njih, taj je gospodar; ako je nad vise, onda je kuceupravitelj; ako [vlada] nad jos vise njih, onda je drzavnik ili kralj, kao da se nista ne razlikuju velika kuca i malen grad. A sto se tice drzavnika i kralja: kad on sam licno vlada, onda je kralj; kad je prema razlozima doticne nauke (znanosti) naizmjenicno i 'vladajuci' i 'vladan', onda je drzavnik. Ali, te stvari nisu istinite). I ovo receno jasno ce biti onima koji razmotre prema ovdje navedenom nacinu istrazivanja."

Prvo se kraljevalo gradovima, jer su se sakupili oni, nad kojima se kraljevalo i nad svakim domom kraljevao je najstariji, kao i u naseljima, na temelju srodnistva. Pa, i u mnogih naroda je i danas tako. Naime, kod drevnih naroda je vladalo isto misljenje o bogovima, kako i njima vlada kralj, jer i oni sami, bijahu pod kraljem.

Kako se grad razvijao i rastao, od grada, postajao je grad-drzava. Povijest poznaje vise takvih gradova, od kojih je najpoznatija Atina. Tadasnja "filozofija razmisljanja" slijedila je tok, kako je grad jedna od naravnina i da je "covjek po naravi drustvena zivotinja, i onaj koji je bez grada - zbog naravi a ne zbog slucaja - ili je nevaljao ili je bolji od covjeka."

Koliki znacaj se pridavao gradu, slijedi misao da "zajednistvo takvih tvori dom i grad. Po naravi je opet, na prvom mjestu grad negoli dom, pa cak i svaki pojedini od nas!"

Gornju misao prati tvrdnja, "da je bjelodano dakle, da grad biva po naravi i da je ‚prvotniji' negoli pojedinac. Jer ako pojedinac, izdvojen, nije dovoljan, slicno ostalim dijelovima on ce se odnositi prema cjelini. Onaj ko se ne moze udruzivati ili mu nista ne treba zbog ‚samodovoljnosti', taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog."

Po naravi dakle postoji poriv u svima za zajednistvom i onaj ko ga je prvi zasnovao uzrok je najvecih dobara. Udruziti se i (dobro) zivjeti u drustvu. Udruzivanje radi dobra.

Savrsenstvo je (dobar, kvalitetan) zivot covjeka u drustvu, zajednici pod skutima dobrih zakona, koje je sam izabrao.

Savrsen - covjek najbolja od zivotinja, tako je i - odvojen od zakona i pravde - najgori od svih. Jer najteza je oruzana nepravda. A covjek od naravi pak ima oruzje radi razboritosti i kreposti, kojim se jos ponajvise moze posluziti i u suprotne svrhe. Stoga je najbezbozniji i najdivljacniji kad je bez kreposti, te najgori u pozudi spola i jela.

Pravednost je drustvena.

Jer pravda je poredak drzavnog zajednistva, a pravednost je prosudba pravednoga. Siri bi smisao bio: pravednost pripada biti drzavnog zajednistva (drzavne zajednice).

Velika obaveza i odgovornost je razmatranje drzavne zajednice, koja je najbolje od svih onih koje vec postoje i zive najvise po svojoj zelji, moraju se pogledati i ostali drzavni poreci, kojima se sluze one drzave za koje se govori da imaju valjane zakone, i ako se koji drugi nadju opisani od [naucnika] i koji se cine dobrim, (i oni koji su manje dobri), tako da se vidi i sto je ispravno i sto je korisno, te uz to - kako se ne bi cinilo da se trazi drugo mimo postojeceg, zeleci se nadmudrivati pod svaku cijenu u kojoj je samo drustvo, time i svaki pojedinac, na gubitku.

Svi gradjani moraju imati ili sve zajednicko ili nista ili pak neke stvari da, a neke ne.

Da im nista ne bude zajednicko, bjelodano je nemoguce (jer drzava) je neko zajednistvo, neka zajednica, i prvo moraju imati zajednicko mjesto; naime, mjesto jednoga grada je jedno, i gradjani su oni koji sudjeluju u jednome gradu). Drzava je jedno. Nekako moraju biti jedno i dom i drzava, ali ne posve. (Sokrat)

Postoje i druge drzave gdje:"Cjelokupni sistem hoce da mu ne bude ni narodna vladavina, ni vladavina malobrojnih, nego nesto po sredini izmedju toga dvoje, sto se naziva jednostavno drzavom, jer se ona sastoji od naoruzanih gradjana."

Na pitanje:"Sta je drzava uopce?", Aristotel najprije navodi pretpostavke "radi cega je drzava nastala i koliko je oblika vlasti". On navodi tri razloga nastanka drzave: (1) uzajamna pomoc, (2) covjek je od prirode politicko bice (zoon politikon) i (3) zajednicka korist i uspjeh. Ovo 'zajednicka korist i supjeh znaci i to "koliko svakog pojedinog zapada dio u dobrom zivljenju".

U Zakonima se kaze kako se najbolji drzavni poredak mora sastaviti od pucke (narodne) vladavine i samosilnistva, sto pak ili niko ne bi smatrao drzavnim poretkom ili bi bio kao najgori od svih mogucih. Bolje stoga govore oni koji mijesaju vise [oblika drzavnog poretka]; jer bolji je onaj drzavni poredak koji je slozen od vise njih. Uz to se cini kako [Platonova drzava] nema u sebi nista od jednovlade, nego samo vladavinu malobrojnih i pucku vladavinu, i pri tome vise naginje prema vladavini malobrojnih, sto je jasno iz samog postavljanja vladara."


OLIGARHIJA

Oligarhija - vladavina manjine (grcki oligos - malo i arkhê - vladanje), je vrsta vlasti u kojoj je vecina politicke moci u rukama malog dijela populacije, ali koje je normalno najmocnije bilo po svom bogatstvu, vojnoj sili, strahovladi ili politickom uticaju.

Politicki analiticari kazu da je svako drustvo neizbjezno oligarhijsko, ma koji politicki sistem gledali. Broj clanova oligarhije ne predstavlja jedan siguran kriterijum za odredjivanje oligarhijskog sistema. Stoga je vazno analizirati s vise paznje kriterije pripadnosti oligarhijskom drustvu: kako postati clan, kako isti ostati i kako izaci iz tog drustva. Razne vrste kriterija, vise ili manje sluzbene i vise ili manje stabilne u vremenu, mogu uci u igru.

Oligarhije su slozeni politicki sistemi sa cesto vise krugova moci, koja je sve vise i vise koncentrisana, specijalizovana skladno domenu moci na primjer ekonomska, pravna, religiozna, vojna, tehnoloska itd. cije izrazavanje je cesto diskretno i kolegijalno. U tom slucaju obicno govorimo o dominantnim porodicama za koje politicka pozicija jeste dio nasljedstva koji se prenosi djeci i cije obrazovanje je organizirano u toj perspektivi.

Najaktuelniji primjer koji je svima poznat takvog ponasanja jesu porodice Bus i Kenedi u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Treba reci da je oligarhijsko drustvo jako nestabilno, njegova moc se mijenja s vremenom (bilo da opada ili raste) i taj fenomen se dodatno komplikuje vanjskim uticajima na primer ratni uslovi dopustaju jednom pojedincu da koncentrise i uzme veliki dio moci, ali uz rizik da ce oligarhija nestati bilo porazom bilo pobjedom. (Primjer: Rim koji je i pored osvajanja dozivio poraz ).

"Ko ne moze da zivi u zajednici ili kome nista nije potrebno jer je sam sebi dovoljan, nije dio drzave, te je zvijer ili bog" (ibid., 1253 a 26-27).

Prvom teorijom, Aristotel ne izjednacuje prirodu i drustvo, nego on samo naznacuje bitnu dimenziju covjekova zivota, a ta se sastoji u tome da on ne moze izbjeci uvjete zivota u grupi. Covjek ne samo da se ne moze bioloski reproducirati bez drugog covjeka, nego on nije sam sebi kao covjek dovoljan. On ne moze u svojoj individualnoj autarhiji ispuniti svoju ljudskost. Ta reciprocna potreba koju iskusavaju ljudi u odnosu jedni spram drugih je uvjet mogucnosti konstitucije politicke zajednice.

Druga teorija potjece od Hobbesa.

On smatra, da je drustvo nastalo ugovorom medju bicima koja su prije zivjela u konfliktu.

Ustanovljavajuci drustvo kao umjetno bice, covjek je stvorio cudoviste, Leviathana, koji ne postoji u prirodi. "Jer vjestackim putem stvoren je onaj veliki Levijatan, nazvan zajednicom ili drzavom, latinski civitas, sto nije nista drugo do vjestacki covjek, iako veceg stasa i vece snage no prirodni covjek, cijoj je zastiti i odbrani namijenjen." Taj artificijelni, umjetni, vjestacki prijelaz je neophodan i na njemu se tek temelji civilizirano drustvo.

Politika je prema tom postulatu stvar volje i konvencije.

Ova teorija naglo se prosirila u toku 18. stoljeca. Postoje razlicite recepcije ove teorije, ali nijedna ne postavlja u pitanje artificijelni karakter drustva. Na temelju te teorije razvile su se mnoge utopije. Naime, ako je drustvo nastalo umjetnom konstrukcijom, tada se moze smatrati da mu mozemo dati uvijek novu i vjerojatno bolju formu. To isto vrijedi i za samoga covjeka. Iz toga proizlazi stalna potreba stvaranja idealnog drustva, idealnog covjeka koji postepeno ali sigurno postize svoju perfekciju. U danasnjoj krizi savremenog drustva i covjeka Aristotelova koncepcija, koja naglasava prirodne granice covjeka, i koja naglasava odredjene uvjete koje covjek ne smije prestupiti ako hoce ostati covjek, djeluje izvanredno aktualno i upozoravajuce.


NA KRAJU, NEKOLIKO VAZNIH IZREKA

Nemoj zapovijedati prije nego sto naucis slusati. (Latinski prijevod Solonove izreke.)
Ko ne zna sluziti, ne zna ni zapovijedati.
Ne napredovati znaci nazadovati.
Nije sreca zivjeti, vec dobro zivjeti. (Seneka)
Ocima treba vise vjerovati nego usima.
Vrijeme sve otkriva. (Tertulijan)
Vise moze poricati magarac, nego dokazati filozof. (Skolasticka poslovica)
Vise moze onaj ko je jaci. Ko je jaci, taj kaci. (Plaut)
Kazna se moze ukinuti, krivica je trajna. (Ovidije)
Zapovjesti prava su: Casno i posteno zivjeti i drugog ne ostetiti.
Po prirodnom pravu, pravedno je, da se niko ne moze obogatiti time, sto ce drugi pretrpjeti nepravdu ili stetu u imovini.
Ucinjeno se dobrocinstvo zaboravlja, nepravda nikada.
Vuk mijenja dlaku, ali cud nikada. (Erazmo)
Ko zeli zlo raditi, uvijek nadje razlog. (Publilije Sirus)
Zlo steceno zlo i propada. (Plaut)
Ko laze taj i krade.
Ruka ruku mije. (Seneka)
Narav mozes obuzdati, ali nikada pobijediti.
Nista nije tako nevjerovatno da ne moze ubjedjivanjem postati vjerovatno. (Ciceron)
Nista ne dokazuje, ko previse dokazuje.
Nikad nazad. (Ciceronova lozinka)
Ako se ukloni pravednost, sta su kraljevstva nego velika razbojnistva.
Tudje se svidja nama, a nase se vise svidja drugima. (Publilije Sirus)
Moguce ne mora da bude i stvarno.
Pred dobrim sudijom vise vrijede dokazi nego svjedoci. (Ciceron)
Kratak zivotni vijek dovoljno je dug za dobar i castan zivot. (Ciceron)
Klin se klinom izbija.
za misli se ne kaznjava. Misli su slobodne. (Ulpijan)
Sloga gradjana, bedem je gradova.
Niko ne ljubi domovinu jer je velika, vec jer je njegova. (Seneka)
Cista savijest vrijedi vise nego hiljadu svjedoka.
Obicaj je najbolji tumac zakona.
Sa lisicom treba lisiciti.
Kome zlocin koristi, taj ga je i pocinio. (Seneka)
Protivrijeci mi u necemu, da budemo dvojica. Nemoj uvek samo odobravati.
Svako je sam kovac svoje srece. (Apije Klaudije)
Iskustvo uci.
Zvjeri su medju sobom mirne.
Veruj, ali pazi kome.
Riba smrdi od glave. (Erazmo)
Kakav gospodar, takav sluga. (Petronije)
Kakav ucitelj, takav ucenik.
Vise vrijedi ono sto je ucinjeno nego sto je napisano. (Pravno pravilo)
Vlast zapovijeda ne samo kada poziva, vec i kada moli.
U ratu zakoni cute. (Ciceron)
Ako dvojica cine isto, nije isto. (Terencije)
Mala se nedjela kaznjavaju, velika pronose u slavlju. (Seneka)
Koliko imas, toliko vrijedis. (Horacije)
Gdje ima prijatelja, ima i blaga. (Kvintilijan)
Vremena se menjaju.
Gde je zakon, tu je i kazna.
Upotrebljavati, a ne zloupotrebljavati.
Kako posijes, tako ces i poznjeti. (Ciceron)
Najteze je pobijediti samog sebe.
Za pametnoga je dosta receno.



L I T E R A T U R A

M. Riedel, Metaphysik und Metapolitik, Frankfurt a. Main 1975, str. 30-31.
H. Arnim, zur Entstehung Geschichte der aristotelischen Politik, Wien 1924.
R. Stark, Der Gesamtaufbau der aristotelischen Politik, u knjizi: La 'Politique' d'Aristote, Geneve 1965, str. 1-36.
C. Meier, Politicko u Grka, "Politicka misao", 1/2, 1984, str. 58-71.
E. Vollrath, Grundlegung einer philosophischen Theorie des Politischen,Wurzburg 1987, str. 75.
C. Meier, Die Entstehung des Politischen bei den Griechen, Frankfurt a. Main 1980, str. 10.
H. Arendt, Vita activa, Stuttgart 1960, str. 35
D.Sternberger, Drei Wurzeln der Politik, str. 105
Nikomahova etika, 1134a 31.
Platon, Drzava, V. 462 C.
Platon, zakoni, VI 756, 763E, 765.
G. Bien, Die Grundlegung der politischen Philosophie bei Aristoteles, Freiburg/Muenchen 1973, str. 287-288.
J. Freund, Sociologie du conflit, Paris 1987, str. 25.
T. Hobbes, Levijatan, Beograd 1961, str. 3.

W E B L I N K O V I

Fakultet Politickih nauka, Sarajevo
Wikipedija (bosanski), (http://bs.wikipedia.org/wiki/Portal:Politika)
Portal za politiku i demokratiju
Wikinews: Portal: Politik - Nachrichten
Wiktionary: Politik
Bundeszentrale für politische Bildung (BpB)

(Nasatvak sa temom: Politicar, vodja drzave, lider, drzavnik)


(Kraj)



IZABRANI TEKSTOVI:

EVROPA(EUROPA) - MIT I STVARNOST
POLITIKA, DRZAVA, USTAV
POPULIZAM
PATRIOTIZAM
POLITICKA PODOBNOST

OPIJUM RELIGIJE
AGONIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRIJEME GLOBALNOG ZABORAVA
KVALIFIKACIJA GENOCIDA U SREBRENICI
DUH MILOSEVICA JOS ZIVI
SUKOB KULTURA
SVIJET NA KURSU KONFRONTACIJE
DJASPORA BOSNE I HERCEGOVINE
EKSPLOZIVNO ZADOVOLJSTVO
KUDA LETE DIVLJE PATKE

AKO ZELIS MIR PRIPREMI SE ZA RAT
MISLIM DAKLE JESAM (1)
ZLOCIN - NAD ZLOCINOM
RAVNOPRAVNOSTI, KOLIKO JE ZELE SVI
EVROPSKA UNIJA FAKTOR DESTABILIZACIJE
QUO VADIS - BOSNO I HERCEGOVINO
AGRESIJA NIJE GRADJANSKI RAT
BOSNA JE KRASNA ZEMLJA
DOMOVINA NIJE KAO PRIJE
MEHAMETLUK NAS BOSANSKI

VAKAT I NEVAKAT
KRIZEVI U SKOLAMA
ZAVJERA UNISTAVA BOSNU I HERCEGOVINU
TRI IDENTITETA NISU BUDUCNOST BIH
KO PODRZAVA RS, PODRZAVA GENOCID


© 1999-2010 by Camo, All Rights Reserved