Agresija na BiH
Početna - - Početna
POVIJEST HRVATSKE AGRESIJE NA BiH - OPERACIJA BOSNA


Herceg bojna Jedan bivsi visoko pozicionirani funkcionar Ministarstva obrane, koji je zelio ostati anoniman, kazao je Feralovim novinarima da su 1993. godine - Tudjman i tadasnji ministar odbrane Gojko Susak angazovali za Bosnu i Hercegovinu dvije kompletne gardijske brigade Hrvatske vojske, te cetiri brigade koje su bile djelomicno popunjene.

"Te su brigade poslane u sukob s Bosnjacima", kaze nas izvor.

"U tim jedinicama, o svemu je odlucivao general Janko Bobetko"

Pisu: I.L i B.R


Saborski su zastupnici dogmu izglasali prije dva mjeseca, a ona je, ta dogma, jednostavna i nedvosmi- slena: tokom rata od 1992. do 1995. godine, Hrvatska nije bila agresor u Bosni i Hercegovini. Na prvi hereticki ispad nije trebalo dugo cekati, a koalicijskim i opozicijskim kolegama priustila ga je predsjednica HNS-a Vesna Pusic. Ne vodeci racuna o saborskoj deklaraciji s kraja prosle godine, ona je prije nekoliko dana s parlamentarne govornice hladno izrekla posve suprotnu konstataciju: "Hrvatska vlast vodila je agresorski rat u BiH." Slijedile su najprije ogorcene reakcije iz klupa Zastupnickog doma - vise od vladajuce sestorke, nego s opozicijskog boka - a potom i psovacki festival na ucestalim mitinzima desnice. Jedna recenica Vesne Pusic izazvala je, dakle, pravednicki gnjev nacionalno prozetih sabornika, koji se jos uvijek ne mogu suociti s cinjenicom da je Bosna drzava koju je Hrvatska prva priznala, a druga napala.

Povijesni fakti - koji obicno imaju gresku da su upereni protiv svega sto je hrvatsko - ne govore, nazalost, u prilog dogmaticnoj saborskoj deklaraciji. Recimo, Karadjordjevo, ozujak 1991. godine: sve bilance o utjecaju hrvatske drzavne vlasti na kasnija zbivanja u Bosni i Hercegovini opravdano pocinju s tamosnjim sastankom Franje Tudjmana i Slobodana Milosevica. Dva ratna druga tada su nacelno dogovorili podjelu drzave koja im se isprijecila u tjesnjem doticaju, sto je pouzdano bila okosnica sastanka o kojemu je, inace, poznato vrlo malo detalja. Sam vrh HDZ-a BiH u to vrijeme jos uvijek nije bio jedinstven, pa ce se glavni tajnik stranke Ivan Markesic u oktobru 1991. nacelno, ali ostro, usprotiviti najavama moguce kantonizacije i fakticnog komadanja Bosne i Hercegovine. No, mjesec dana kasnije odrzan je u Grudama "radni sastanak predsjednika Hercegovacke i Travnicke hrvatske regionalne zajednice", cije je dalekosezne zakljucke Feral objelodanio prije tri i pol godine. "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zakljucaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tudjmanom, 13. i 20. juna 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlucuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije naseg vjekovnog sna - zajednicke hrvatske drzave."

Tampon drzava

Dokument su potpisali clanovi vodstva HDZ-a BiH i lokalni celnici Mate Boban, Dario Kordic, Ivan Bender, Bozo Raic, Jozo Maric... Nije tesko zakljuciti o cemu su potpisnici razgovarali s Franjom Tudjmanom 13. i 20. juna iste godine, a sam hrvatski predsjednik ce na Silvestrovo 1991. ovako zboriti o mogucnostima smirivanja sukoba izmedju Hrvata i Srba:

"To se moze ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema vise razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadasnji hrvatski perec neprirodan. U hrvat- skom je interesu da se taj problem rijesi na naravan nacin, na nacin kako je bila rijesena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali vecinu i ta bi drzava Bosna mogla biti tampon izmedju Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina."

Na tragu zakljucaka iz Gruda, predsjednika HDZ-a BiH Stjepana Kljujica - nimalo raspolozenog za rasturanje Bosne - smijenio je u januaru 1992. zagrebacki favorit i dotadasnji potpredsjednik stranke Mate Boban. Tako je Tudjman u februaru mogao mirno otputovati u Austriju, na novi sastanak sa Slobodanom Milosevicem, te ovom prilikom i Radovanom Karadzicem. Zapovjednik tzv. juznog vojista Hrvatske vojske general Janko Bobetko u Grudama je potom utvrdio izdvojeno komandno mjesto, da bi u aprilu 1992. poceo dijeliti zone odgovornosti u zapadnoj Hercegovini i dijelu Bosne: generala Antu Rosu zapalo je komandovanje nad podrucjem Livna, a tadasnjeg brigadira Miljenka Crnjca nad podrucjem Tomislav- grad-Prozor-Konjic. Odluke je Bobetko potpisao na memorandumima sa zaglavljem "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, Hrvatsko vijece obrane", s pecatom Glavnog stozera Herceg-Bosne.

Funkcije su do ljeta dopunjavane, pa je Rosi u pomoc poslan general Milivoj Petkovic, a u Gornjem Vakufu postavljeno je novo izdvojeno zapovjedno mjesto. Zapovjednistvo u Tomislavgradu predano je pukovniku Ivanu Kapularu, dok je u Bugojno upucena elitna zagrebacka bojna "Frankopan", kojoj je na celu bio bojnik Bruno Zorica Zulu. I ostali su bili zapovjednici u Hrvatskoj vojsci: Roso je zapovijedao specijalcima iz bojni "Frankopan" i "Zrinski", a Kapular je vodio Petu gardijsku brigadu. Njihova prisutnost u drugoj drzavi ("Sva obiljezja skinuti sa boraca i vodite se kao dobrovoljni branitelji" - Janko Bobetko, Sve moje bitke, str. 203.), opravdavana je odbranom Dalmacije, kojoj su prijetili srpski napadaci s onu stranu granice, te odbranom Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Malo kasnije vidjet ce se da je izgradnja vojne strukture bila jos vise motivirana okupacijom dijelova susjedne drzave.

Slucaj Ante Luketica

Vojni savez sto su ga Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic sklopili tek 16. juna 1992., zatekao je Bobetka u akciji deblokade Mostara od velikosrpskih snaga. Uspjehe hrvatskih zdruzenih snaga iskoristio je Mate Boban ne bi li nagnao Aliju Izetbegovica da stupi u konfederaciju s Hrvatskom. Izetbegovic je znao da na takvo sto ne smije pristati, pa mu je Boban zaprijetio povlacenjem snaga HVO-a s teritorija na kojima zive podjednako Hrvati i Bosnjaci, a 3. jula je i HZ Herceg-Bosnu proglasio autonomnom teritorijalno-politickom jedinicom. Na posljetku, u septembru 1992. Mate Boban izdat ce zapovijed HVO-u da se obustavi svaka pomoc Armiji BiH u pokusajima deblokade Sarajeva. Taj odnos prema glavnom gradu, koji ce tri i pol godine provesti pod krvavom opsadom, kulminira potkraj 1993., kada kiseljacki zapovjednik HVO-a Ivica Rajic ispaljuje topovske salve na Sarajevo...

Aktivne sukobe protiv dotadasnjih vojnih partnera otvorio je HVO u napadu na Prozor, u oktobru 1992. godine. Taj grad je osvojila brigada "Kralj Tomislav" iz Tomislavgrada, uz pomoc bojne "Zrinski" iz Zagreba kojom je zapovijedao general Milenko Filipovic. Ministar odbrane Jerko Doko uzalud ce pozivati na zajednistvo HVO-a i Armije BiH, a plan Cyrusa Vancea i Davida Owena o kantonizaciji u sijecnju 1993. godine samo ce produziti velikohrvatska mastanja za sljedecih godinu dana. Jedan od prvih gradova koji ce ubrzo platiti cijenu takvog rata, bio je Gornji Vakuf: opsada HVO-a pocela je u februaru 1993. godine, i potrajala je sve do Washingtonskih sporazuma u martu sljedece godine... U mahnitom razaranju dijela grada pod bosnjackom kontrolom bit ce angazirani tenkovi HV-a, pod zapovjednistvom generala Janka Bobetka, Slobodana Praljka, Ivana Kapulara, Miljenka Crnjca.

Tacan broj vojnika HV-a koji su u Bosni i Hercegovini poginuli, nikad nije objavljen, a iz hrvatskoga Ministarstva branitelja odgovoreno nam je kako podatke o tome jednostavno nemaju. Nismo pitali kako je sluzbeno uvedena, primjerice, pogibija Ante Luketica, aktivnog pripadnika Prvoga gardijskog zdruga HV-a, cije je tijelo danima stajalo razapeto kod jablanicke brane, sve dok njegovi suborci nisu poduzeli akciju izvlacenja lesa... Jedan bivsi visoko pozicionirani funkcionar Ministarstva odbrane, koji je zelio ostati anoniman, kazao je Feralovim novinarima da su 1993. godine Tudjman i tadasnji ministar odbrane Gojko Susak angazovali za Bosnu i Hercegovinu dvije kompletne gardijske brigade Hrvatske vojske, te cetiri brigade koje su bile djelomicno popunjene.

Akcije tajnih sluzbi

"Te su brigade poslane u sukob s Bosnjacima", kaze nas izvor. "U tim postrojbama o svemu je odlucivao general Janko Bobetko. U njima se na nizim zapovjednim razinama izmijenilo dosta generala i pukovnika Hrvatske vojske. Vesna Pusic rekla je jednu veliku istinu, to je stanje potrajalo sve do Splitskog dogovora. Dok je bjesnio rat izmedju Hrvatskog vijeca obrane i Armije BiH, srpska vojska u Hrvatskoj se odmarala. Hrvatska drzava formalno nije izvrsila agresiju na BiH, jer o tome nije nikad raspravljao Hrvatski sabor", dodao je nas sugovornik, "no rijec je bila o ilegalnoj okupaciji dijela teritorije Bosne i Hercegovine, a krajnji cilj bilo je pripojenje tih podrucja Hrvatskoj. To je plan koji je stvoren jos 1991. godine, i on je politicki jos na snazi. Rijec je o notornim cinjenicama, o kojima nitko nije predocio sve kljucne dokaze, no ovdje gotovo svatko poznaje nekoga tko je bio poslan u rat protiv Armije BiH."

Specijalni izvjestitelj UN-a za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki podnio je u proljece '93. izvjestaj u kojem navodi kako Vance-Owenov plan iz dana u dan zapravo pridonosi etnickim ciscenjima. Mazowiecki je osobno obisao neke konc-logore HVO-a po Hercegovini, te posvjedocio o patnjama zarobljenih bosnjackih civila i vojnika Armije BiH. A upravo toga proljeca, tacnije 16. aprila 1993. godine, pripadnici specijalnih jedinica HVO-a izmasakrirali su 116 bosnjackih civila u selu Ahmicima kod Viteza. Poslije ce se pokazati da je u srednjoj Bosni funkcionisao paralelni zapovjedni lanac nad jedinicama HVO-a, i da je veliki dio akcija provodjen pod izravnim nadzorom kadrova postavljenih od strane hrvatskoga politickog vrha. Tome je cilju sluzila i gusta mreza tajnih sluzbi, koja je dosad tek djelomicno raspletena, i ciji brojni krakovi vode izravno do Zagreba.

Neke jedinice HVO-a, medjutim, u to su vrijeme jos raspolagale ljudstvom razlicitih nacionalnosti, vec prema podrucnoj strukturi stanovnistva. Prilikom konacnog razoruzavanja Bosnjaka u redovima HVO-a, nije se rasplet svugdje odvijao na jednak nacin: u Tomislavgradu je oruzje mirno polozeno, a tom je prilikom, prema nekim svjedocenjima, ispred robne kuce Duvanjka zapovjednik lokalne brigade Zeljko Glasnovic bio na rubu suza... U susjednom Livnu razoruzavanje Bosnjaka nije proteklo tako jednostavno, nego je doslo do kraceg vatrenog okrsaja izmedju Hrvata i Bosnjaka. No, dogadjaji se u Bosni i Hercegovini 1993. godine odvijaju s krajnje visokim intenzitetom:

HVO 9. maja napada Mostar (zapravo, istocni dio grada, u koji se povukla vecina Bosnjaka), a tacno pola godine kasnije topovi pod zapovjednistvom generala HV-a i HVO-a Slobodana Praljka ruse Stari most u Neretvu.

Hrvatski kolhozi

Politika HDZ-a iste je godine potaknula iseljavanje Hrvata s podrucja izvan zacrtanih hrvatskih kantona, uglavnom u srednjoj Bosni. Kako svjedoci katolicki svecenik Branko Karlic iz sela Vukanovica pokraj Kraljeve Sutjeske, jedna delegacija mostarskog HVO-a njemu je vec u proljece 1992. godine predlozila preseljenje svih Hrvata s tog podrucja u Hercegovinu i Hrvatsku, puno prije sukoba s Bosnjacima. Karlic je bio iskreno zgranut otvorenoscu te inicijative i svojim je posjetiteljima otvoreno rekao da su - djubrad. "Blasfemicna HDZ-ova propaganda dozivjela je vrhunac u obecanju da ce, onako, za utjehu narodu, kompletan franjevacki samostan iz Kraljeve Sutjeske, i to kamen po kamen, prenijeti negdje u okolicu Bjelovara. Nasla se grupa bezumnika koji su i mene osobno pokusali u to uvjeriti", prisjeca se Branko Karlic. S tog je podrucja doista iseljena vecina Hrvata, u sela po Hercegovini (medju ostalim, na goloj ledini podignuta su sela Suskovo i Bobanovo, koje je Karlic proglasio hrvatskim kolhozima), i jos vise u Liku, Kordun i Baniju. Nekako u isto vrijeme duznosnici HDZ-a u bosanskoj Posavini prodavali su cak i videotrake na kojima su bila snimljena podrucja Hrvatske naseljena Srbima. Agitacija za kolektivno preseljenje iz Posavine pocela je prije ratnih sukoba, sto nedvojbeno pokazuje kako je bila posrijedi planirana seoba naroda kojoj je rat samo trebao dati nuzni poticaj.

Politicari iz Hrvatske nisu samo odlucivali o tokovima rata u Bosni i Hercegovini, nego su se u njega katkad i aktivno ukljucivali: u konclogoru Vojnom kod Mostara, jedna od silovanih Bosnjakinja prepoznala je medju muciteljima Vicu Vukojevica, tadasnjega hrvatskog saborskog zastupnika HDZ-a i brigadira HVO-a, a posljednjih godina suca Ustavnog suda RH.

Nesretna zena prisjeca se susreta s Vukojevicem u rujnu 1993. godine, kada joj je on slagao da je zapravo "stricevic onog Vukojevica", i da radi kao "ministar-savjetnik u Zagrebu". Uz mucna obecanja o njezinoj zastiti i zastiti njezinih roditelja, razodjenuo je mladu zenu, usopcen legao na nju, i poslije nekoliko minuta jalovog dahtanja ustao uz psovke i rijeci: "Smrdis muslimanko na islam, pa me tvoja smrad blokirala." Otisao je i nije se vracao, namjesto njega dosli su drugi...

Znakoviti transkript

Ovo svjedocenje iz knjige "Molila sam ih da me ubiju - zlocin nad zenom Bosne i Hercegovine" (Centar za istrazivanje i dokumentaciju Saveza logorasa Bosne i Hercegovine), poslano je istraziteljima Medjunarodnog suda za ratne zlocine u Den Haagu, no to nije sve u vezi s Vicom Vukojevicem. Brojna su svjedocenja o njegovim krvavim djelima; neka je priznao sam, i to u Saboru, druga je svojedobno prozreo Stipe Mesic. No, kamo srece da je njegov zlocin bio tek rijetki eksces, a ne dio razradjenog sustava. Stotine pripadnika HV-a koji su ljeta '93. boravili u istocnoj Hercegovini, braneci dubrovacko zaledje nasuprot snagama Vojske Republike Srpske u povlacenju, prisjecaju se Bosnjaka dovodjenih na prvu liniju fronte. Nesretni ljudi iz Dretelja i drugih konclogora primoravani su na mukotrpno i opasno kopanje rovova i ciscenje napustenih sela oko Popovog polja. Upravo tako je izgledala Hrvatska Republika "Herceg-Bosna", konacno osnovana 28. avgusta 1993. godine, a politicki i civilizacijski sasvim analogna Republici Srpskoj. Za racun njezinih tvoraca bili su koncem te godine u Zagrebu mobilizirani mnogi izbjegli Hrvati iz bosanske Posavine, uz gotovo potpuni muk medija, koji su izbjegavali neugodnu temu...

Stovise, pojedini hrvatski novinari sirili su pricu o tome kako se Posavljaci ne zele suprotstaviti cetnicima u odbrani svojih vjekovnih ognjista. U kasarni bivse JNA "Marsal Tito" govor im je odrzao general Janko Bobetko, a potom je nekoliko stotina njih bilo prebaceno u Zadar, i napokon na ratiste u - srednju Bosnu. A tamo se jos nisu bila ohladila tijela nekoliko desetaka bosnjackih civila sto ih je u selu Stupnome Dolu poubijala jedinica HVO-a pod zapovjednistvom Ivice Rajica.

Feral je proslog ljeta objavio jedan transkript iz Ureda Predsjednika RH koji svjedoci o sastanku Franje Tudjmana, Gojka Suska i Mate Bobana, 28. novembra 1993. godine. Do tog trenutka vec je bio narastao pritisak medjunarodne zajednice na Hrvatsku, zbog politike HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Na tom su sastanku dvojica najmocnijih ljudi u Hrvatskoj natjerali vjernog suradnika iz Gruda da se povuce, pa ce polozaj predsjednika HDZ-a BiH potom preuzeti Dario Kordic, a mjesto predsjednika HR Herceg-Bosne Kresimir Zubak. Taj transkript pokazuje koliko je presudan bio utjecaj Pantovcaka na politiku Hrvata iz susjedne drzave, i s kojom su lakocom njihovi predstavnici zrtvovani, vec prema potrebi. Trojica s onog sastanka u medjuvremenu su umrla, Kordic upravo ceka presudu Haaskog suda, a Zubak je okrenuo curak i napustio HDZ.

San koji tece

No, u tom dokumentu zabiljezena je jedna izuzetno znacajna Tudjmanova recenica: "(...) ako dobijemo za to ociscenu Baranju (...) mozemo odustati od veceg dijela Posavine." To je jedan od eksplicitnijih dokaza o trgovini teritorijem Bosne i Hercegovine koju je hrvatski drzavni vrh vodio s Beogradom ili s Palama.

Gotovo da ne postoji veci pokazatelj da je Hrvatska bila agresor u susjednoj zemlji, bez obzira na najnovije deklaracije Sabora koje nastoje promijeniti povijest, zbog vjerojatne lose savjesti i kalkulantskih planova danasnje hrvatske vlasti. Detalji ih odaju, a deklarativne odluke potvrdjuju sustavnost; jedan od indikativnih detalja svakako je pustanje da po slucaju Fikreta Abdica i dalje pada prasina.

Naime, nakon neuspjelih pokusaja odcjepljenja dijela Bosne i ubijanja vlastitih sunarodnjaka u konclo- gorima (u suradnji s Karadzicem i Bobanom), kladuski Babo pobjegao je 1993. godine pred sudskim progonom u Hrvatsku, gdje je po nalogu Franje Tudjmana promptno dobio hrvatsko drzavljanstvo. U Bosni i Hercegovini ga i dan-danas traze, dok u Hrvatskoj Abdic zivi bezbrizno i neometan od potpisnika deklaracije po kojoj "Hrvatska nije bila agresor u BiH". S Washingtonskim sporazumima i osnivanjem bosnjacko-hrvatske Federacije BiH, prestali su ratni sukobi izmedju HVO-a i HV-a, s jedne, i Armije BiH, s druge strane. Toboznji vjekovni san hrvatskog naroda - ono Tudjmanovo podebljavanje "hrvatskog pereca" naustrb susjedne zemlje - ipak i u ovom desetljecu jos traje, u novim politickim akcijama celnika HDZ-a BiH. Istina je da njima aktualna hrvatska vlast odrice mogucnost izravne podrske u prezivjelim separatistickim teznjama, ali jednako tako stoji da im deklaracije i napadi poput onog na Vesnu Pusic definitivno izlaze u susret.


by Prof. Hamdo Camo

Vezano za temu:

Tudjman je pogrijesio u politici prema BiH
Kako Hrvatska izvrsila 1992 agresiju na BiH
Mesic: Hrvatska je izvrsila agresiju na BiH
Odnos hrvatske politike prema Bosnjacima
HVO I HV SU IZVRSILI AGRESIJU NA BiH
Racan krio optuznice od Mesica
MATE BOBAN
MIROSLAV TUDJMAN - OSUMNJICENIK A NE SVJEDOK
OPTUZNICE PROTIV ANTE GOTOVINE
OPTUZNICE PROTIV RAHIMA ADEMIJA
CIA S GOTOVINOM SURADJIVALA JOS OD 1993
BOBETKO PREUZIMA SVU ODGOVORNOST NA SEBE





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved