Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
PREDGOVOR HRVATSKOM I BOSANSKOM IZDANJU


POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -



Ovu sam knjigu pisao u avgustu i septembru 1993. obuzet gotovo posvemasnjim ocajem zbog buducnosti Bosne. Cinilo se da je vanjski svijet odustao od svakog ozbiljnijeg pokusaja da spasi Bosnu od propasti; cinilo se isto tako da su srpski politicari i vojni komandanti koji su isplanirali osvajanje teritorija i masovno protjerivanje naroda gotovo postigli sve svoje ciljeve. Pa ipak, danas, u februaru 1995., kad pisem ovaj predgovor, Bosna je jos tu. Njezina buducnost, iako neizvjesna, ulijeva sada vise nade nego prije 18 mjeseci. Zasluga je to hrabrosti i odlucnosti samih naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Hrvata, demokratskih Srba i ostalih - koji su odbili poslusati savjet vanjskog svijeta neka se pomire s "neminovnim" porazom. Prva i posljednja lekcija koju odatle moze izvuci svaki historicar glasi: nista nije uistinu neminovno u ljudskoj historiji.

Kako je jedan britanski historicar uopce dosao na to da pise o historiji upravo ove balkanske zemlje? Odgovor se krije u spoju mojih historicarskih i publicistickih interesa koji su se iznenada poklopili zbog tragicnih okolnosti ovoga rata. Gotovo od prvoga dana ratovanja u Bosni, zapadni su mediji bili puni mitova, lazi i zabluda o naravi historije Bosne opcenito i o uzrocima rata posebno.

Dok sam proucavao te mitove (nastojeci ih suzbiti clancima koje sam pisao za britanske novine), uocio sam da se u mnogima od njih odrazava slican nacin razmisljanja; svrha im je bila opravdavanje srpskog napada na Bosnu i osporavanje bosanske vlasti, stovise, osporavanje i same ideje bosanske drzave. Tako se zbog tvrdnje da su ovaj rat izazvale vjekovne etnicke mrznje ne samo cinilo da je rat neminovan (kao rezultat prastarih povijesnih sila) nego je bosanska vlast svedena na isti status kao i agresor - na status obicne "etnicke skupine". (Jos i danas, nakon gotovo tri godine rata, na vojnim kartama UNPROFOR-a u Sarajevu, polozaji bosanske vojske oznaceni su kao "muslimanski".) Isto tako, misljenje da je Bosna "umjetna tvorevina" koju je "izmislio" Tito, osporavalo je bosansku drzavu i stvaralo dojam da bosanska vlada ne predstavlja pravu drzavu nego samo arbitrarno podrucje na karti. (Prije svega dva-tri tjedna prosrpski zastupnik u Britanskom parlamentu, Harold Elletson, rekao je u govoru svojim kolegama da je Bosna "umjetna drzava kojoj je granice odredio Tito".) Stoga je opca tendencija svih ovih mitova bila da opravda srpski napad na Bosnu i Hercegovinu i ujedno pribavi kakvo-takvo opravdanje politici zapadnih zemalja, ciji je stav podrazumijevao da treba prihvatiti osvajanje 70 posto ukupnog bosanskog teritorija kao svrseni cin i izvrsiti pritisak na bosansku vladu da prizna poraz.

Najprije sam kanio napisati knjizicu pod naslovom "Mitovi i zablude o historiji Bosne", u kojoj sam se htio okomiti na najeklatantnije primjere tih pogresaka. Ali, kako je vrijeme prolazilo, sve sam vise uvidao da toliki mitovi slobodno kruze zapadnim medijima zato sto nema jednostavnog, objektivnog i koliko-toliko iscrpnog pregleda sveukupne historije Bosne i Hercegovine na engleskom jeziku (pa ni na drugim jezicima, koliko znam). Stoga sam nakanio napisati takav pregled. Smatrao sam da je takva nakana u isti mah i nuzna i pomalo paradoksalna. Da nije bilo rata, ja ne bih napisao ovu historiju Bosne. Pa ipak, mislim da su jedine bitne historijske cinjenice koje treba znati da bi se razumjeli uzroci ovoga rata cinjenice iz politicke historije Jugoslavije (nadasve politicke historije Srbije) u posljednjih sedam-osam godina. Osnovni razlog radi kojeg pisem i o drevnoj historiji Bosne jest taj sto mislim da se uzroci ovoga rata ne kriju u drevnoj historije Bosne - i da je stoga potrebno opovrgnuti sve one pseudohistorijske teorije koje tvrde suprotno.

Iznosim ove cinjenice zato sto zelim da citatelji u Bosni i Hercegovini (pa, nadam se, i u drugim dijelovima bivse Jugoslavije) shvate i okolnosti u kojima sam pisao ovu knjigu i vrstu citateljstva kojem sam je namijenio. Citateljstvo kojem sam se obracao nije bilo strucno, akademsko, nego siroko citateljstvo u Engleskoj i Americi. Imajuci na umu takve citaoce, morao sam tumaciti neke osnovne cinjenice iz jugoslavenske historije koje su dobro poznate gotovo svakome u republikama bivse Jugoslaviji. Iz istog razloga, u nekim sam dijelovima ove knjige posvetio vise prostora kazivanju o bosanskim muslimanima nego o ostalim vjerskim zajednicama. Mnogi citatelji na Zapadu nisu uopce znali, prije nego sto je izbio rat u Bosni i Hercegovini, da tako brojno muslimansko stanovnistvo zivi u bilo kojoj evropskoj zemlji: za takve je citaoce kulturna i politicka povijest muslimana bila nesto kao tamna strana Mjeseca - nesto nevideno i nepoznato. Istovremeno, moj ocaj zbog ugrozenog opstanka Bosne naveo me je na misljenje da ce muslimani, od svih naroda u Bosni i Hercegovini, izgubiti najvise kad ta zemlja bude zbrisana sa karte. Stoga svoju knjigu nisam zamislio samo kao pokusaj da suzbijem mitove i zablude, nego i kao svojevrstan spomen na povijest i kulturu kojima prijeti unistenje. Ova je knjiga u biti politicka historija i ne moze biti sveobuhvatna kad je rijec o kulturnoj historiji. Ipak, za ovo sam izdanje naknadno dopisao stanovit broj napomena (oznacenih zvjezdicama i dodanih uz tekst pojedinih poglavlja), od kojih neke sadrze preporuke za citanje nekih drugih djela o podrucjima kulturne historije Bosne koja nisu dovoljno obuhvacena u mom prvobitnom tekstu.

Mozda se okolnostima u kojima sam pisao ovu knjigu moze objasniti jos nesto sto je izazvalo kritiku nekih citalaca: nacin na koji pisem o Titu. Svi oni na Zapadu koji govore o "vjekovnoj etnickoj mrznji" i "neminovnosti" rata u Bosni i Hercegovini svagda su skloni govoriti i o Titovim zaslugama, o kome tvrde da "barem nije dopustao da se odigne poklopac s kotla". Po tome bi se reklo da je Tito nasao pravo rjesenje za jugoslavenske probleme; i zaista, sve do posljednjeg moguceg trenutka u junu 1991., evropski i americki politicari nastojali su ocuvati Titov jugoslavenski sistem na okupu zato sto su mislili da je to jedino rjesenje koje moze funkcionirati. Moje me vlastite analize upucuju na suprotan zakljucak. Ja ne mislim da je Tito nasao pravo rjesenje; naprotiv, on je stvorio dobar dio problema. Visenacionalne federacije mogu funkcionirati samo ako posjeduju istinske demokratske institucije i tradicije. A ono sto je Tito stvorio bilo je sve duboko nedemokratski. Politicka struktura koju je on stvorio pripremila je najmanje na tri nacina teren za nasilje u devedesetim godinama. Prvo, oduzela je obicnim nacionalnim osjecajima pravu demokratsku mogucnost izrazavanja; stoga su se neke vrste nacionalizma, posebno u Srbiji, na kraju izrodile u ekstremizam i nasilje. Drugo, upravo je komunisticki sistem proizveo onaj tip politicara manipulatora koji nastupa s pozicija moci, ciji je karakteristicni predstavnik Slobodan Milosevic. I trece, ekonomski neuspjesi Titova sistema ostavili su za sobom siromasno i razocarano stanovnistvo, savrsen materijal kojim se politicar kao Milosevic mogao posluziti da provede u praksi svoju demagosku politiku.

Proucavajuci Titovu karijeru kao politicara koji je nastupao s pozicija moci, dosao sam do zakljucka da njegovu ulogu u ratu ne treba prikazivati u onom herojskom svjetlu kako je bilo uobicajeno u jugoslavenskoj historiografiji. I dalje vjerujem da sam u biti ispravno prikazao u ovoj knjizi i njegovu strategiju i njegove zasluge. Medjutim , za ovo sam izdanje naknadno dopisao vise napomena u kojima sam pokusao prosiriti i objasniti svoje prethodne komentare. Ja drzim da je Tito od samog pocetka ratovanja u Jugoslaviji bio najvise zaokupljen borbom za vlast s potencijalnim politickim suparnicima u Jugoslaviji, i da mu je ta borba bila vaznija od ratovanja s okupatorom. (Ovo moje misljenje dotice i historijski mit kojim se politicari na Zapadu sluze u posljednje tri godine kao isprikom za nepoduzimanje vojne akcije u Bosni: mit prema kojem je Tito "vezao" u Jugoslaviji 30 do 40 njemackih divizija.)

Gledana u ovom svjetlu, Titova moralna superiornost nad njegovim protivnikom Mihailovicem nije vise tako ocigledna. Ipak, htio bih istaknuti da se moji komentari u ovoj knjizi o toj dvojici u Drugom svjetskom ratu odnose iskljucivo na politicku i vojnu strategiju te dvojice voda kao pojedinaca. Dakako da mnogi obicni borci u partizanskim redovima nisu bili komunisti i da im nije bilo stalo do toga da se u zemlji uspostavi komunisticka vlast kao takva. Njih je u Titovu programu posebno privukao onaj aspekt po kojem je bila predvidena neka vrsta federativnog sistema za razlicite narode u Jugoslaviji, a to je zaista bila izbalansiranija zamisao od svega onoga sto su druge politicke snage u Jugoslaviji nudile u to vrijeme. S druge strane, mnogi od obicnih boraca u redovima Mihailovicevih snaga (i mnogi njihovi lokalni komandanti) bili su optereceni radikalnim velikosprskim mentalitetom, prema kojem je ubijanje nesrba bilo vazan element u vojnim aktivnostima. Ipak, kao historicar i kao vanjski promatrac rata u Bosni i Hercegovini, mislim da ne bi trebalo dopustiti da sadasnja zbivanja bitno utjecu na tumacenje Drugog svjetskog rata. To historijski ne bi bilo ispravno zato sto su mnogi uzroci i uvjeti tog ratnog sukoba bili razliciti od danasanjih. Isto tako mislim da je politicki pogresno neprestalno povezivati danasnje dogadjaje s dogadjajima koji su se desili prije pedest godina. Postupati na taj nacin znaci samo sluziti probicima onih propagandista u Beogradu i na Palama koji zele uvjeriti svijet da je sve ono sto se danas dogadja neminovna posljedica mrznje koja seze sve do Drugog svjetskog rata, mrznje koja se sad ocituje "prirodnom" zeljom zrtava iz tog rata da se osvete Muslimanima i Hrvatima.

Medjutim, jedna je od lekcija koje se mogu izvuci iz Drugog svjetskog rata i ova: koliko god bile uzasne rane nanesene Bosni, one se na kraju ipak mogu zalijeciti. Izmedju 1941. i 1945. Bosanci su pocinili zvjerstva nad Bosancima - pa ipak, u decenijama nakon rata ljudi su se u Bosni naucili ponovo zivjeti zajedno. Taj se proces vidanja rana mozda moze i pospjesiti i intenzivirati ako se poduzmu prave sudske mjere da se optuze i kazne svi oni koji su pocinili najteze zlocine u ovom ratu. Ma koliko to potrajalo, vjerujem da je reintegracija Bosne i Hercegovine (zajedno sa srpskim stanovnistvom) jedino trajno rjesenje problema u Bosni i Hercegovini.

Jedna je od tema koje se provlace kroz ovu knjigu i to da je Bosna i Hercegovina zemlja koja ima svoj povijesni identitet - da je zapravo jedna od povijesnih zemalja u Evropi, s gotovo neprekinutom povijescu kao izrazita geopoliticka cjelina od srednjega vijeka do dana danasnjega. U vecem dijelu razdoblja od 1180. do 1463. bila je nezavisna kraljevina; od 1580. do 1878. bila je ejalet (izraz koji oznacava najvecu teritorijalnu jedinicu u Otomanskoj Carevini); od 1878. do 1918. "krunska zemlja" u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Prema tome, otprilike 650 od posljednjih 800 godina postojao je na kartama entitet zvan "Bosna". (Ovo je u prilicno velikoj opreci s povijescu Srbije koja od otomanskog osvajanja u 14. i 15. stoljecu i oslobadjanja od otomanske vladavine u 19. stoljecu nije uopce postojala kao entitet.) Svi Bosanci, Muslimani, Hrvati i Srbi, nasljednici su posebne povijesne bastine koja se ne moze olako odbaciti.

Ali nastojeci istaknuti povijesni identitet Bosne i Hercegovine u ovoj knjizi, nadam se da moja argumentacija nece biti pogresno shvacena. Ja ne tvrdim da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju prestati smatrati sebe "Hrvatima" i "Srbima", i da se umjesto toga imaju smatrati samo "Bosancima". Premda drzim da je do uvodjenja srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini doslo u povijesnom smislu prilicno kasno, dakako da se slazem da je do toga ipak doslo i da se kotac historije ne moze okrenuti unatrag. Ja samo zelim reci da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju isto tako priznati cinjenicu da njihova kultura i povijest imaju i posebnu, bosansku dimenziju. Razlozi zasto oni to moraju priznati nisu samo historijski nego i moralni i prakticni.

Moralni i prakticni razlozi proistjecu sasvim jednostavno iz njihove etnicke geografije, iz kaleidoskopske izmijesanosti svih triju zajednica na karti. Tri zajednice u Bosni i Hercegovini ne mogu se podijeliti na tri etnicki ciste drzave bez golemih prakticnih poteskoca i moralnih nepravdi. Dakako da je dosad bilo takvih pokusaja dijeljenja, najprije su to u vecim razmjerima ucinili srpski politicki i vojni celnici, a potom u manjim, lokalnim okvirima, ostale dvije zajednice. Na taj su nacin stotine tisuca neduznih ljudi protjerane iz svojih domova. Osnovna provjera svakog "mirovnog rjesenja" mora se provoditi na mogucnosti da se ti ljudi vrate na svoja ognjista i da mogu obnoviti svoje kuce i zivote. Takav ce proces nuzno ukljuciti i obnovu Bosne i Hercegovine kao demokratske drzave u njenim prirodnim granicama. Ni jedan pokusaj komadanja Bosne i Hercegovine ili otkidanja od nje manjih dijelova teritorija nece donijeti ni pravdu ljudima koji ondje zive ni trajnu stabilnost u toj regiji.

Vise puta sam cuo kako ljudi govore: "Bosna moze postojati samo u sklopu Jugoslavije; ako Jugoslavija propadne, nestat ce i Bosne." Ja mislim da je upravo suprotno istina. U sklopu jugoslavenske drzave bilo je moguce (ne pozeljno; nego moguce) da Bosna prestane postojati kao posebna cjelina - sto se i dogodilo u Kraljevini Jugoslaviji u godinama pred Drugi svjetski rat. Ali cim je Jugoslavija prestala postojati, bilo je prijeko potrebno da se Bosna i Hercegovina ocuva, jer bi ljudska cijena dijeljenja naroda i njihova teritorija bila naprosto previsoka. Takvo je dijeljenje vec pokusano, i cijeli je svijet vidio kolike je uzasne patnje ono izazvalo. Pa ipak, Bosna je jos tu i njeni narodi nece odustati od svoga ideala da obnove demokratsku drzavu Bosnu i Hercegovinu u njenim prvobitnim granicama. Ja vjerujem da je to ideal za koji se vrijedi boriti - radi svih ljudi u Bosni i Hercegovini.

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA
za vladavine BANA KULINA
za vladavine KRALJA TVRTKA

DANASNJA BOSNA

UVOD

Godine 1992. i 1993. pamtit ce se kao godine u kojima je razorena jedna evropska zemlja. Bijase to zemlja s politickom i kulturnom povijescu razlicitom od bilo koje druge zemlje u Evropi. Tu su se preklopile i udruzile velike religije i velike sile u evropskoj historiji: carstva Rima, Karla Velikoga, Osmanlija i Austro-Ugarske, te religije zapadnog krscanstva, istocnog krscanstva, judaizma i islama. Vec bi same ove cinjenice bile dovoljan razlog da se povijest Bosne proucava kao predmet koji je sam po sebi od jedinstvenog interesa. Ali rat sto je zahvatio ovu zemlju 1992. godine dodao je jos dva tuzna razloga da se njena povijest potanje prouci: prvi je od njih potreba da se dokuce uzroci sukoba, a drugi potreba da se odagnaju oblaci nerazumijevanja, namjernog stvaranja mitova i pukog neznanja kojima su obavijene sve rasprave o Bosni i njenoj historije.

Od te dvije potrebe, ova potonja je kudikamo preca. Paradoksalno je da je najvazniji razlog za proucavanje historije Bosne upravo to sto nam ono omogucava da shvatimo kako povijest Bosne sama po sebi ne objasnjava uzroke ovoga rata. Dakako da do rata ne bi bilo doslo da Bosna nije bila ona cudnovata stvar sto je bila, zbog cega je postala predmet posebnih ambicija i interesa. Ali te su ambicije bile usmjerene na Bosnu izvana. Najveca je zapreka svakom razumijevanju tog sukoba pretpostavka da je ono sto se zbilo u toj zemlji posljedica - prirodna, spontana i u isti mah nuzna - sila koje djeluju unutar historije same Bosne. To je mit koji su brizljivo sirili oni koji su izazvali taj sukob, koji su zeljeli uvjeriti svijet da ono sto rade oni i njihovi "revolverasi" ne rade oni nego neke bezlicne i neumitne povijesne sile koje su izvan bilo cije moci.

I svijet im je povjerovao. Na buducim je historicarima da prosude koji su argumenti uistinu prevagnuli u glavama drzavnika Evrope i Amerike da reaguju na ratne sukobe u Bosni potezima kojima ne samo sto nisu rijesili krizu nego su je jos mnogo vise produbili. Bjelodano je jasno da su im glave bile vec tada pune magle historijskog neznanja. Evo, na primjer, promisljenog istupanja britanskog premijera Johna Majora pred Donjim domom vise od godinu dana nakon izbijanja rata u Bosni:

Najvazniji pojedinacni element koji stoji iza onoga sto se dogodilo u Bosni jest raspad Sovjetskog Saveza i stege u kojoj je on drzao vjekovne mrznje u bivsoj Jugoslaviji. Kad je jednom te stege nestalo, vjekovne su se mrznje opet pojavile, a njihove smo posljedice vidjeli kad su zapocele borbe. Bilo je tu i nekih drugih elemenata, ali je taj raspad bio kudikamo najvazniji. (Hansard, 23. juna 1993., stupac 324).

Tesko je reci odakle bi trebalo poceti komentarisati ovakvu tvrdnju. "Stega" u kojoj je Sovjetski Savez drzao Jugoslaviju naglo je prekinuta, kao sto je dobro poznato, 1948. godine kad je Staljin i/bacio Tita iz Kominforma. Mozda je g. Major zelio aludirati na odluku komunistickih rukovodilaca kao sto je Slobodan Milosevic u Srbiji da iskoriste izvore nacionalizma za svoje politicke ciljeve; ali taj je proces u Srbiji bio na djelu vec u ljeto 1989. godine, dvije godine prije "raspada Sovjetskog Saveza", a umnogome se jedva razlikovao od nacina na koji su nacionalizam koristile prijasnje politicke vode u komunistickom sistemu kao, na primjer, Nicolae Causescu. Misao da je komunizam opcenito provodio djelotvornu "stegu" kako bi drzao nacionalizme na uzdi dvojako je pogresna. Komunisticke su vlasti ili same raspirivale nacionalizam i manipulirale njime za svoje vlastite ciljeve, ili su ga gusenjem jos vise razbuktavale i trovale stvarajuci politicki frustrirano i otudeno stanovnistvo, ili su cesto radile i jedno i drugo. Taj je dvostruki ucinak danas jasno vidljiv u vecini istocnoevropskih zemalja, u kojima stranke takozvane "krajnje desnice" privlace obicne glasace, jer ih poticu vjerski i historijski simboli iz pretkomunistickog doba i politicari koji su svoje ranije karijere gradili u komunistickoj partiji i sluzbi drzavne sigurnosti. To se manje-vise dogodilo i u Srbiji.

Druga velika netacnost koju je u tim svojim napomenama izrazio John Major, a koju je za njim ponavljala vecina zapadnih vodja u svojim javnim komentarima o ratu u Bosni, jest tvrdnja da je sve ono sto se zbilo u Bosni od proljeca 1992. godine zapravo ocitovanje "vjekovnih etnickih mrznji" sto su se nagomilale same od sebe. Svakako je istina da je u proslosti Bosne bilo mrznje i suparnistva, a oni koji su u posljednje dvije godine prikazivali nekadasnju Bosnu kao cudesnu zemlju nepomucenog meduvjerskog sklada jamacno su pretjerali. Ali kad se malo bolje pogleda povijest Bosne, zapaza se da postojece nesnosljivosti nisu bile apsolutne ni nepromjenljive, niti su bile neminovna posljedica izmijesanosti razlicitih vjerskih zajednica.

Glavna osnova neprijateljstava nije bila etnicka ni religiozna nego ekonomska: kivnost koju su osjecali uglavnom (ali ne iskljucivo) seljaci krscani prema svojim muslimanskim zemljoposjednicima. To neprijateljstvo nije bila nikakva apsolutna i nesmanjiva sila, nego se mijenjalo kao sto su se mijenjale ekonomske prilike, a bilo je podlozno i politickim pritiscima koji su znatno izmijenili drzanje zemljoposjednicke klase u prvoj polovici 19. stoljeca. Isto je tako neprijateljstvo izmedju katolicke i pravoslavne zajednice bilo podvrgnuto promjenljivim utjecajima: suparnistvu dviju crkvenih hijerarhija, politickom pritisku iz susjednih zemalja, i tako dalje.

Te nesnosljivosti nisu bile trajno ugradene u psihu ljudi koji su zivjeli u Bosni, nego su bile povijesna posljedica i mogle su se mijenjati kako se povijest razvijala. Ekonomski uzroci mrznje gubili su se pod utjecajem promjena i reformi pri kraju 19. stoljeca i na pocetku 20. stoljeca dok se nisu gotovo posve izgubili. Vjerski uzroci mrznje smanjili su se u drugoj polovici 20. stoljeca zahvaljujuci procesima sekularizacije (od kojih su neki bili prirodni a neki i neprirodni). Vecim dijelom razdoblja poslije 1878. godine razlicne vjerske i etnicke zajednice u Bosni zivjele su zajedno u miru: dvije glavne erupcije nasilja - prva u Prvom svjetskom ratu i neposredno nakon njega, a druga u one cetiri godine koliko je trajao Drugi svjetski rat - bile su iznimke, izazvane i raspaljene uzrocima izvan granica Bosne. Od drugog od tih uzasnih razdoblja odrasla su puna dva narastaja, pa vecina bosanskog naroda nema osobnih sjecanja na borbe u tom ratu, niti posebne zelje da ih obnove.

Dakako da je lako u historije zemlje kao sto je Bosna pronalaziti primjere regionalnih podjela, nasilja i neposluha. Dokazi postoje i mnoge ce od njih citatelji naci i na stranicama ove knjige. Ipak, politicka povijest Bosne potkraj 20. stoljeca nije predodredena onim sto se dogodilo u 13. ili 18. stoljecu. Komentatori koji vole svom pisanju pridati neki na brzinu skalupljeni historijski autoritet uvijek mogu izvuci dvije-tri krvave epizode iz proslosti i reci: "Eto, oduvijek je tako bilo!" Nesto bismo slicno mogli napraviti, recimo, i s povijescu Francuske, izvuci vjerske ratove u 16. stoljecu, barbarski pokolj u Bartolomejskoj noci, ceste regionalne pobune, zvjersko postupanje s hugenotima 1685. godine, uzasna nasilja i masovna ubistva koja su slijedila nakon Francuske revolucije, nepostojanu politiku u 19. stoljecu, pa cak i svu povijest kolaboracije i pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu. Ali kad bi sutra stanoviti politicari i vojni komandanti, potpomognuti izvana, poceli bombardirati Pariz teskim topovima, ne bismo ipak sjedili skrstenih ruku i rekli da je to samo neminovna posljedica "francuske vjekovne mrznje". Ipak bismo radije malo bolje proucili pravu narav i uzroke te odredjene krize. Upravo sam to isto i ja pokusao u ovoj knjizi.

Velika je prednost Francuske pred Bosnom u tome sto je njena povijest vec dobro poznata i do u tancine proucena. O Bosni se opcenito toliko malo zna da je u ove dvije godine bilo tesko luciti maglu neznanja od dimne zavjese propagande. Neki autori osporavaju i samo postojanje Bosne kao povijesne cjeline, samopouzdano tvrdeci kako "Bosna nije nikad bila drzava". Kad je lord Owen 1992. godine postavljen na mjesto pregovaraca Evropske zajednice u bivsoj Jugoslaviji, jedan ga je britanski kolumnist sasvim ozbiljno upozorio da su unutarnje granice u Jugoslaviji bile puke administrativne granice, isto tako umjetne kao i one koje su kolonijalni administratori nametnuli Africi. Neki su autori cesto tvrdili da je granice Bosne izmislio Tito; istina je pak da je Tito samo obnovio povijesne granice Bosne kakve su bile potkraj otomanskog razdoblja i u doba Austro-Ugarske. Citatelji ce se uvjeriti da su jedni dijelovi tih granica utvrdjeni medjunarodnim ugovorima u 18. stoljecu, a da drugi dijelovi odrazavaju mnogo starije povijesne granice, kao sto je podjela Bosne i Srbije duz rijeke Drine, koju spominje ljetopisac Kinam jos potkraj 12. stoljeca.

Djelice historijskih netacnosti koje su se pojavile u zapadnim medijima u posljednje dvije godine nanijela je plima nacionalne i politicke mitologije iz bivse Jugoslavije. Vise od jednog stoljeca Hrvati pisu knjige u kojima dokazuju da su Bosanci "zapravo" Hrvati; Srbi isto tako neumorno tvrde da su svi oni "zapravo" Srbi. U novije vrijeme hrvatska propaganda naziva sve srpske nacionaliste "cetnicima", a vodju cetnika u Drugom svjetskom ratu Drazu Mihailovica prikazuje kao monstruma koji je provodio genocid. Srpska propaganda naziva sve hrvatske nacionaliste "ustasama" i iskopala je slucaj muslimanske SS divizije u Drugom svjetskom ratu kao primjer kojim daje na znanje da su bosanski muslimani ili nacisti ili fundamentalisti, ili i jedno i drugo. A onima koji su zateceni usred tih rasprava, muslimanima i/ili onima koji vjeruju u pluralisticku Bosnu, prepusteno je da njeguju one utjesne mitove koji su im preostali: mit o bogumilima, mit o trajnom miru i harmoniji u Bosni ili mit o Titu. Komentator ili historicar ne moze se probijati kroz sve te protivrjecne mitologije a da ne nanese ideoloske uvrede gotovo svima zainteresovanima; a to nije bas ugodno kad covjek upozna i zavoli ne samo Bosnu nego i mnoge posebne vrline Hrvatske i Srbije. Istovremeno, cinjenica da postoji gotovo simetrican odnos izmedju protuslovnih tvrdnji i opravdanja ne znaci da se moze doci do ispravnog zakljucka tako da se sve tvrdnje podjednako prihvacaju i da se samo izjednacavaju. Ja ne dvojim da teret odgovornosti za razaranje Bosne lezi pretezno na jednoj strani, a u posljednjim poglavljima ove knjige nastojao sam izloziti razloge za takvo svoje misljenje.

Jedini pouzdan nacin prosudbe povijesnih prava glavnih izvrsitelja nasilja u Bosni jest u tome da se razmotri sto su ucinili od materijalnih svjedocanstava same historije. Oni ne samo sto upropastavaju buducnost te zemlje nego se i sistematski trude da zatru njenu proslost. Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu unistena je zapaljivim granatama. Orijentalni institut, sa svojom nenadoknadivom zbirkom rukopisa i ostalog materijala sto ilustrira otomansku povijest Bosne, takoder je unisten koncentricnim granatiranjem. U cijeloj zemlji razorene su brojne dzamije i minareti, medu kojima i neki od najljepsih primjeraka otomanske arhitekture iz 16. stoljeca na zapadu Balkana. Te gradjevine nisu bile samo zahvacene unakrsnom paljbom vojnih jedinica; u gradovima kao sto su Bijeljina i Banja Luka razaranja nisu imala nikakve veze s borbama - dzamije su nocu dignute u zrak eksplozivom, a sutradan buldozerom poravnate sa zemljom. Ljudi koji su isplanirali te akcije i zapovjedili da se izvrse obicno tvrde da je povijest na njihovoj strani. Ono sto oni svojim djelima pokazuju jest da ratuju s povijescu svoje zemlje. Ja sam u ovoj knjizi samo htio iznijeti neke pojedinosti te historije prije nego sto sama zemlja bude posve unistena.


Pripremio: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:

Historija Bosne i Hercegovine

Povijest Bosne - Noel Malcolm
Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
Crkva bosanska
Rat i otomanski poredak 1463-1606

Islamizacija Bosne
Srbi i vlasi
Rat i politika u otomanskoj Bosni
Ekonomski zivot, kultura i drustvo
Zidovi i Romi u Bosni
Otpori i reforme 1815-1878

BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved