Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
CRKVA BOSANSKA


POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -



3 CRKVA BOSANSKA

Ni oko jedne teme u bosanskoj historije nisu se toliko koplja lomila koliko oko sizmaticke Crkve bosanske u srednjem vijeku. Ni dan-danas se ne moze o toj temi raspravljati a da se ne dotaknu i savremeni mitovi i ideologije kojima je ona posluzila, ili koje je ona proizvela. Srednjovjekovna je hereza, bas kao i povijest seljackih buna, tema koja sama po sebi nuka historicare na nekakvu podsvjesnu romanticnu identifikaciju s njom: krivovjernici se cesto doimlju kao hrabriji, originalniji i zanimljiviji od obicnih pravovjernika. A nacionalna hereticka (ili navodno hereticka) crkva budi u historicara poseban osjecaj identifikacije s njom; za mnoge historicare Bosne ovaj osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bosnjacke nacionalnosti. Nije cudo sto su se oni koji su pisali o toj temi s vremena na vrijeme ponasali kao da je u pitanju nesto vaznije od puke naucnicke objektivnosti.

Utemeljitelj svih modernih proucavanja Crkve bosanske bio je naucnik Franjo Racki, najugledniji hrvatski historicar 19. stoljeca. U nizu napisa sto ih je objavio 1869. i 1870. godine prikupio je svu tada raspolozivu gradju i pokusao dokazati da je Crkva bosanska bila izdanak bogumila.2

Bogumilstvo bijase bugarski hereticki pokret koji je u 10. stoljecu osnovao svecenik po imenu Bogumil i koji se u potonjim stoljecima prosirio u Carigrad i na druga podrucja na Balkanu, pa i u Makedoniju i u dijelove Srbije. Propovijedao je manihejsku, "dualisticku" teologiju prema kojoj je Sotona gotovo isto toliko mocan koliko i sam Bog. Vidljivi je svijet djelo Sotonino, a ljudi se mogu osloboditi kuznosti materijalnoga svijeta samo asketskim zivljenjem, odricanjem od mesa, vina i spolnih odnosaja. Identifikacija materijalnog svijeta sa Sotoninim carstvom imala je dalekosezne teoloske implikacije: utjelovljenje Krista moralo se smatrati samo nekom vrstom iluzije, a do njegove tjelesne smrti na krizu nikako nije moglo doci; stoga su se morali odbaciti razni obredi u kojima materija igra odredjenu ulogu, recimo krstenje vodom, a sam je kriz postao mrski simbol laznog vjerovanja. Isto je tako odbacena upotreba crkvenih gradjevina, pa i svekolika organizaciona struktura tradicionalne crkve, pogotovo njenih bogatih samostana.

Utvrdjena su dva bitna stupnja bogumila: obicni vjernici i procisceni "izabranici".3

Slicna struktura razvila se i medju katarima u juznoj Francuskoj u 12. i 13. stoljecu, na ciju su herezu bogumilska ucenja neposredno utjecala.4 Racki je ustvrdio da je isto takva podjela postojala i u Bosni i da su tajanstveni nazivi gost, starac i strojnih, koji se javljaju u bosanskim dokumentima kao zvanja starijih clanova Crkve bosanske, posebni nazivi za posvecene vjernike, "izabranike" ili "savrsene" iz bogumilske tradicije.

Ovo je tumacenje snazno utjecalo na nacin na koji su bosanski historicari i drugi Juzni Slaveni razmisljali o historije Bosne. Racki nije prvi povezao Crkvu bosansku s bogumilima; dakako da je bilo i starijih katolickih autora koji su, proucavajuci izvore iz 15. i 16. stoljeca, drzali da je ona sadrzavala dualisticku ili "manihejsku" herezu.5 Medjutim, svojim savjesnim radom u arhivima Dubrovnika i Venecije, i svojom metodom da se sluzi poznatim cinjenicama o vjerovanjima i obicajima nebosanskih bogumila kako bi popunio praznine u bosanskim svjedocanstvima, Racki je dao mnogo potpuniju i zaokruzeniju sliku Crkve bosanske kao korpusa posve razlicitog od crkve u Hrvatskoj i Srbiji, s vlastitim nacelima ustrojstva i teologije.

Prema jedinom drukcijem tumacenju u to doba, tumacenju Bozidara Petranovica, Crkva bosanska bila je tek jedna od istocnih pravoslavnih crkava, vjerojatno srpska, koja se odcijepila i prihvatila neka hereticka vjerovanja.6 Ova je teorija ostala omiljena medju srpskim autorima kojima je najvise bilo stalo do toga da dokazu kako je Bosna u svim bitnim aspektima bila tek prirepak Srbije, pa se propagirala jos u prvoj polovici ovoga stoljeca, ali je onda izgubila gotovo svu naucnu vjerodostojnost, barem izvan Srbije.7

S druge strane, teorija Rackoga nije nikad opcenito odbacena, a u posljednjih pedesetak godina snazno su je podupirali vodeci naucnici u samoj Bosni, recimo Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald."

Glavna teorija koja joj se suprotstavlja i koja je stekla podrsku u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata tvrdi da je Crkva bosanska u osnovi bila ogranak Katolicke crkve, vjerojatno samostanski red, koji je zapao u sizmu i stekao neke hereticke sklonosti. Nije cudo sto je ova teorija posebno omiljena medu katolickim autorima.9

Najuvjerljivije tumacenje, kao sto cemo vidjeti, sadrzi vazne elemente i istocne pravoslavne i katolicke teorije. Ipak, pokazalo se da je teorija koja je bila vise od jednog stoljeca opcenito prihvacena, identifikacija Crkve bosanske s bogumilstvom, uglavnom tek plod pustih zelja.

Bogumilska teorija Franje Rackoga bila je omiljena iz vise razloga. Ne samo sto je objasnjavala tajanstvene znacajke Crkve bosanske nego je nudila i kljuc za tumacenje dviju drugih najvecih misterija u bosanskoj historiji. Jedan je od njih prelazak na islam velikog dijela bosanskog naroda pod Turcima - znatno veci postotak nego i u jednoj drugoj balkanskoj zemlji osim Albaniji. Cinilo se prirodnim da se to protumaci kao masovno preobracanje bogumila, koji su stoljecima trpili suparnistvo i/ili progone Katolicke i Pravoslavne crkve pa su na kraju radije prihvatili islam. Na taj nacin "bogumilska" teorija postala je posebno privlacna bosanskim muslimanima u 20. stoljecu. Umjesto da se smatraju pukim otpadnicima katolicanstva ili pravoslavlja (u cije su ih okrilje Hrvati i Srbi u vise navrata nukali da se "vrate"), oni su se sad mogli drzati potomcima pripadnika autenticne i osebujne Crkve bosanske, a njihovo prevjeravanje moglo se procijeniti ne kao cin slabosti nego kao konacna gesta prkosa spram njihovih krscanskih progonitelja. Medjutim, na zalost, savremena je nauka temeljno pobila tvrdnju da se islamizacija Bosne pretezno sastojala od masovnog prevjeravanja clanova Crkve bosanske. Mozda su zaista neki clanovi te crkve bili skloniji prelaziti na islam zbog svoje otudjenosti od matice Katolicke i Pravoslavne crkve. To se psiholoski cini vjerojatnim, ali nedostaje pravih dokaza za takvu tvrdnju. Dan-danas se smatra da su mnogi faktori uticali na sirenje islama u Bosni, a ako je poseban odnos Crkve bosanske uopce bio jedan od tih cinilaca, jamacno nije bio medu najvaznijima.10

Drugi veliki misterij koji je "bogumilska" teorija naoko rijesila bijase misterij srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika pronadjenih u mnogim dijelovima Bosne. Poznati su pod nazivom stecci, a ima ih dvije vrste: kamene ploce, sto je uobicajena forma u mnogim dijelovima Evrope, i uspravni kameni blokovi koji su manje-vise karakteristicni za bosansku regiju. U savremenim popisima zabiljezeno ih je vise od 58 000, a od njih je gotovo 6000 ukraseno uklesanim figurama, cesto ljudskim. Ti ukraseni stecci, od kojih mnogi poticu iz 14. i 15. stoljeca, nalaze se ponajvise u Hercegovini, juznoj Bosni i obliznjim dijelovima Dalmacije, iako su neki od njih pronadjeni i u udaljenijim krajevima, u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.1' Buduci da je to podrucje u najmanju ruku poznato kao srediste aktivnosti Crkve bosanske, bilo je prirodno povezati ta dva fenomena. Na nekoliko ukrasenih i ispisanih stecaka zaista pise da su to spomenici gostima (titula starijih clanova Crkve bosanske).

Kad je jednom Crkva bosanska poistovjecena s bogumilima, historicari su mogli poceti tumaciti likove na ukrasenim steccima kao iskaze bogumilskih teoloskih vjerovanja. Prvi je takvo sto pokusao madjarski autor Jänos Asböth u osamdesetim godinama 19. stoljeca, a oko sredine 20. stoljeca nastavio je u nizu studija tumaciti "bogumilske" spomenike Aleksandar Solovjev.12

Ponovo je savremena nauka - udruzena sa zdravim razumom - iznijela niz prigovora "bogumilskoj" teoriji. Nema dvojbe da su neki od stecaka podignuti u spomen na pripadnike Crkve bosanske, ali je sve teze vjerovati da je sav fenomen stecaka, kao takav, iskaz vjerovanja te crkve. Znamo da je potkraj 14. i na pocetku 15. stoljeca, kad su mnogi od tih spomenika izradjeni, velik dio naroda u samoj Bosni bio katolicke vjere, a znatan dio naroda u Hercegovini pravoslavne. U svim ostalim katolickim i pravoslavnim zemljama podizali su se takodje nadgrobni spomenici, barem bogatijim ljudima. Poistovjecivati sve stecke kao takve s bogumilstvom znacilo bi zamijeniti jedan misterij drugim - misterijem nepostojecih katolickih ili pravoslavnih nadgrobnih spomenika.13

S druge strane, ako su stecci svojstveni bogumilstvu, cudno je sto nema dokaza da su ih podizali i bogumili u Bugarskoj, Trakiji ili drugim poznatim podrucjima bogumilske djelatnosti.14 Odlucnost nekih autora da sav taj fenomen posto-poto poistovjete s bogumilstvom dovela je do cudnog iskrivljavanja argumenata: toj je teoriji oduvijek smetala prisutnost krizeva (simbola mrskog bogumilima) na mnogim od tih stecaka, ali Jänos Asböth pokazao je kako se tome moze doskociti tvrdnjom da to nisu zapravo krizevi u krscanskom smislu nego obicni "uzorci" slicni geometrijskim krizevima u egipatskoj ili babilonskoj umjetnosti.15

Malo-pomalo je "bogumilska" teorija o steccima demontirana i odbacena. Vecina naucnika danas ne vjeruje da svi motivi na tim kamenim blokovima pripadaju jednom jedinom doktrinarno-slikovnom jeziku. Jedni od njih mozda odrazavaju ostatke lokalnih poganskih mitova i obreda, drugi su tek obicni grboslovni crtezi koji izrazavaju status lokalnog slavenskog plemstva, a treci zacijelo prikazuju djelatnost kojom se bavio pokojnik, kao na primjer slika konjanika na grobovima istaknutih Vlaha u Hercegovini koji su se obogatili kao vodici karavana i trgovci konjima.16

I, dakako - premda je takvo sto obicno posljednja mogucnost koju razmatraju historicari - mozda je svrha nekih od tih ukrasa bila naprosto dekorativna.

Nemogucnost "bogumilske" teorije da objasni islamizaciju ili stecke ne opovrgava samu teoriju, ali prisiljava historicare da ne pustaju na volju masti kad je rijec o ikonografiji ili kasnijoj historije, nego da pomnije proucavaju pismena svjedocanstva o samoj Crkvi bosanskoj. Tu je osnovni problem u tome sto vecina svjedocanstava ne potice iz same Bosne. U slucajevima kad su katolici iz Dalmacije ili Bosne pisali u Rim, obicno je ocuvana samo papinska polovica korespondencije. Postoje papinski spisi, denuncijacije bosanske "hereze", vjerojatno iz pera ljudi koji nisu nikad bili u Bosni; a postoje i spisi koje su pripremili franjevci u Italiji, ili su pripremljeni za njih, za koje je takodje prilicno nepouzdano koliko su poznavali stvari iz prve ruke.17 Nema, na zalost, pravog opisa, iz same Bosne, ustrojstva, ceremonija ili teologije Crkve bosanske.

Cak i imena koja se spominju u tim starim spisima izazivaju sporove i zbrku. Ipak je nesto postalo posve jasno, a to je da se sama Crkva bosanska u ono doba nikad ne naziva "bogumilskom". Ni bosanski ni katolicki izvori nikad ne upotrebljavaju taj izraz kad govore o Bosancima; a jedini navodni primjer srednjovjekovnog izvora gdje se spominju "bogumili" u Bosni gotovo je sigurno falsifikat. 18 S druge strane, kad se u nekim srpskim pravoslavnim spisima baca prokletstvo na bosanske heretike, proklinju se istovremeno i "babuni" (naziv koji se u Srbiji upotrebljava za bogumile) i pravi se jasna razlika izmedju ta dva pojma.19

Katolicki autori u 15. stoljecu zaista su katkad spominjali "manihejee" u Bosni, ali cini se da je taj naziv bio podsvjesno arhaizirana etiketa kojom su se sluzili historijski svjesni pisci sto su zeljeli oplemeniti svoja djela izrazima koji su se upotrebljavali u ranoj krscanskoj historiji.20

U dubrovackim dokumentima, pa i u nekim talijanskim - ali nikad u samoj Bosni - obicno se upotrebljavala rijec "patareni" ili "patarini".21 Historijat ovoga naziva takodje izaziva donekle nedoumicu. Najprije je upotrijebljen u Milanu u 11. stoljecu da bi oznacio izrazito puritanski, reformisticki pokret u Katolickoj crkvi, a zatim se, do kraja tog stoljeca, poceo odnositi i na druge borce protiv etablirane crkve, ukljucujuci tu i heretike. Potkraj 12. stoljeca upotrebljavao se kao stvarni sinonim za hereze koje teze za nekom superiornom vrstom cednosti ili duhovnim prosvjetljenjem kao sto su, na primjer, valdenzi i katari. U 13. stoljecu "pataren" bijase uobicajen naziv za katare u sjevernoj Italiji, iako znacenje te rijeci nije nikad jasno definisano u teoloskom smislu.22

Prvi put se javlja u vezi s Bosnom u poslanici splitskog nadbiskupa upucenoj papi 1200. godine, u kojoj ga izvjestava: kad je nedavno protjerao neke "patarenske" heretike iz Splita i obliznjeg grada Trogira, oni su se sklonili u Bosnu gdje ih je objerucke prihvatio Kulin ban.23 U jednom drugom dokumentu (ljetopisu pisanom u Splitu sredinom 13. stoljeca) stoji kako su dva brata iz Zadra, koji su u devedesetim godinama 12. stoljeca boravili u Bosni kao umjetnici i zlatari, sirili herezu gdje god su stigli, a kad ih je nadbiskup kaznio, pokajali su se i vratili pod okrilje katolicanstva.24 U katolickim spisima iz 12. i 13. stoljeca spominje se na dva-tri mjesta neko srediste dualisticke hereze u "Sclavoniji". Ovaj bi se naziv mogao odnositi na bilo koju juznoslavensku zemlju, ali ima razloga za misljenje da je baza hereze bila na dalmatinskoj obali.25 Lako je moguce da su jedna ili obje spomenute hereticke epizode bile povezane s tim dualistickim pokretom, i da je na taj nacin postojao neki doticaj dualizma s Bosnom potkraj 12. stoljeca.

Sami Bosanci nisu upotrebljavali izraz "pataren" nego jednostavno "krscanin": na latinskome christianus a u bosanskome govori hristjanin. Taj se izraz pojavljuje vec u prvom dokumentu koji potice iz same Bosne. Slijedom drugih prituzbi o herezi u Bosni (od kojih su neke, kao sto smo vidjeli u 2. poglavlju, bile potaknute politickim suparnistvom), papa je 1203. godine poslao u Bosnu svoga legata. Njegova je zadaca bila da ustanovi da li je istina sto tvrdi Kulin ban da njegovi podanici "nisu heretici nego katolici". Posljedica toga bijase skup bosanskoga svecenstva na Bilinom polju u aprilu iste godine, gdje su potpisali deklaraciju kojom su se obavezali da ce se popraviti. Zajamcili su da ce priznavati vrhovnu vlast Rima, primati katolicke svecenike u svoje samostane, obnoviti oltare i krizeve na mjestima bogosluzenja, praktikovati ispovijed i pokoru, drzati se blagdana i posta prema rimskom kalendaru, pricescivati se najmanje sedam puta na godinu, da nece dopustati da muskarci i zene zive u samostanima zajedno i da ce uskracivati utociste hereticima. Isto su tako obecali da nece vise svojatati samo za se ime "krstjanin" nego da ce se umjesto toga nazivati fratri, "braca".26

Najcudnija je stvar u toj deklaraciji sto se niko u njoj ne odrice hereze pod prisegom. Mozda neke od tacaka podrazumijevaju hereticko ponasanje, recimo odsutnost oltara i krizeva, ali mozda podrazumijevaju i obican nemar i nebrigu. Hereza se izricito spominje samo na jednom mjestu, kad se obecava da ce se uskracivati utociste hereticima, po cemu se daje zakljuciti da legat nije same bosanske svecenike smatrao hereticima. S obzirom na to da se ovdje izricito spominje upotreba rijeci "christianus", i s obzirom na upotrebu naziva "krstjanin" u kasnijim stoljecima (kad je Rim svakako Crkvu bosansku smatrao hereticnom), mnogi su historicari bili u napasti da u ovu deklaraciju ucitaju svekoliki sistem "bogumilskog" vjerovanja i ustrojstva sto ga u mislima povezuju sa krstjanima potpuno razvijene sizmaticke Crkve bosanske. To je istrazivacka metoda koja historicarima osigurava da otkriju samo ono sto vec znaju. Do najboljeg rjesenja misterija Crkve bosanske doci cemo ako podjemo u suprotnom smjeru: ako pogledamo sta je naziv "christianus" mogao znaciti u ono vrijeme, pa onda razmotrimo koja se skrivena znacenja mogu unijeti u njenu kasniju povijest.

Mnogi su autori uocili da je osnovna struktura crkve ciji su se predstavnici okupili na Bilinom polju bila redovnicka. Starjesine koje su se ondje sastale bili su "priori" koji su predstavljali svoje "bratovstine" i koji su obecali da ce se ubuduce nazivati "braca". Neka su se od njihovih obecanja izrekom odnosila na zivotne obicaje u samostanima. Ali kakvi su to bili samostani? Osnovni je red u zapadnom krscanstvu bio benediktinski, pa su neki naucnici (posebno katolicki) pretpostavili da su ti bosanski redovnici bili neka vrsta rustikalnih benediktinaca, samo sto nema nikakve potvrde o djelatnosti benediktinaca u Bosni.27

Rjesenje je pronasla jedna savremena historicarka, Maja Miletic, koja je shvatila da je zajednicki zivot muskaraca i zena sto se spominje u deklaraciji ostatak ranokrscanske prakse "dvojnih samostana", koji su bili dopusteni u redu svetog Vasilija, osnivaca samostanske tradicije u istocnom krscanstvu.* (Deklaracija nije jedina potvrda takve prakse: u starijoj literaturi, koja pocinje spisima pape Pija II. iz 15. stoljeca, spominju se i neki zabaceni samostani u Bosni u kojima zive zene sto dvore isposnike.)2" Takvih je samostana bilo u ranoj Keltskoj crkvi, a njihovi su se clanovi cesto nazivali christiani. U njima su mogle obitavati cijele obitelji, sto je dovelo do stanovitog poliranja razlike izmedju samostanskog i laickog zivota. (Potpisnici deklaracije na Bilinom polju obecali su i da ce nositi pravi redovnicki habit kako bi se razlikovali od svjetovnjaka.) Takvi su samostani cesto igrali ulogu u laickom drustvu hospitia - bilo kao svratista za putnike ili bolnice za bolesnike. (U deklaraciju je ukljucena i obaveza da ce se osnovati posebna groblja za putnike koji umru u samostanu.) Voditelj je hospitiuma bio hospitalarius ili, krace receno, hospes: gost. A to je i doslovno znacenje titule gost koju poslije nalazimo da je upotrebljavaju istaknuti pripadnici Crkve bosanske.29

Sad odjednom, jednim udarcem, mnogo toga sto je bilo zagonetno u kasnijoj historije Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto. Kao sto se vidi iz nekoliko kasnijih izvora, osnovno je znacenje rijeci "krstjanin" bilo "monah": sredinom 15. stoljeca, na primjer, herceg Stjepan Vukcic spominje znamenitog clana Crkve bosanske, gosta Radina, kao jednog od svojih "monaha".30 ,

Naprosto nije potrebno prilagodjavati strukturu Crkve bosanske, kao sto je pokusao Racki, Prokrustovoj postelji bogumilske ili katarske hijerarhije. Posebne titule koje su ostale zapisane potpuno odgovaraju redovnickoj strukturi.

Poglavar cijele crkve nazivao se djed: nonnus, latinska rijec koja to isto znaci, upotrebljavala se i u istocnim i u zapadnim redovima za vrhovne priore ili opate.31 Ostale dvije titule sto se spominju u dokumentima odnosile su se na starije clanove ili sluzbenike u samostanima: starac i strojnik. Te titule, kao i gost, nisu se medjusobno iskljucivale; u hronikama misija u Dubrovniku u 15. stoljecu spominju se "dvanaest strojnika ukljuciv i gosta Radina" te "nasi strojnici, starac Misljen i starac Bilko".32

* Nije rijec o formalnom pravilniku kao u redu sv. Benedikta, nego prije o nizu ustaljenih obicaja u istocnoj manastirskoj tradiciji.

Rijec "strojnik" ima jak prizvuk znacenja posluzitelja koji dvori goste; vjerojatno i ovo treba da podsjeti na drustvenu ulogu samostanskih hospitia. Aluziju na to nalazimo cak i na natpisu na jednom bosanskom grobu: "Ovdje pociva dobri covjek gost Misljen za koga je Abraham, kako je i red, pripravio svoje veliko gostoprimstvo."33 Spominjanje Abrahama mozda je aluzija na dva mjesta u Novom zavjetu gdje se navjestava da ce pravednici, poslije smrti, sjediti uz Abrahama kao njegovi gosti.34 A spominjanje "reda" ukazuje da se gostoljubivost smatrala bitnom duznoscu u samostanima Crkve bosanske. Iz mnogih dokumenata sto se cuvaju u dubrovackim arhivima jasno proizlazi da su bosanski samostani i dalje igrali vaznu ulogu kao prenocista za putnike i trgovce: vlaski su trgovci cesto ostavljali u njima svoju robu, a neki su samostani mozda bili i carinarnice.35 U spisima se umjesto "samostan" govori hiza, sto moze znaciti obicna kuca ali i samostansku zdanje. Na mnogim mjestima gdje su stajale te hize daje se iz ocuvanih imena mjesta zakljuciti da je uz njih obicno stajala i crkva.36 Hize su vjerojatno bile skromna zdanja u kojima su prebivali i laici, pa se znacenje mozda donekle zamutilo, ali ne treba pretpostavljati da su to bile obicne svjetovne kuce u kakvima se odvijala djelatnost katara u Francuskoj.37

Naposljetku, jos jedna znacajka Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto ako shvatimo da je to bila redovnicka organizacija zasnovana po uzoru na red svetog Vasilija i da je umnogome bila bliska istocnom pravoslavnom ustroju. Te manastire svetog Bazilija, koji su se pripojili Rimokatolickoj crkvi i koji su (dok se Crkva bosanska nije otcijepila) priznavali vrhovnistvo Rima, vjerojatno su osnovali ljudi sto su pripadali istocnjackoj tradiciji. Nije nemoguce da je dodir uspostavljen preko Dalmacije; veza izmedju dalmatinskih gradova i Carigrada, koja je bila snazna u devetom stoljecu, donijela je mnoge bizantske vjerske tradicije tim gradovima u srednjem vijeku, izmedju ostalog i kult nekih istocnjackih svetaca.311 Prema jednoj teoriji, ucenici svetoga Cirila i Metoda, kad su se potkraj devetog stoljeca vracali iz Moravske, navratili su u Bosnu i utemeljili u njoj samostanski poredak.39 Premda nemamo neposrednih svjedocanstava iz 10. i 11. stoljeca, mozemo pretpostaviti da su odrzavane neke veze sa crkvenim redovima u susjednim zemljama na istoku. Iako je Bosna jedno i pol stoljece prije toga, nakon raskola na istocnu i zapadnu crkvu, pripala Rimskoj crkvi, iz deklaracije 1203. godine jasno proizlazi da su se u bosanskim samostanima ocuvali neki obicaji istocne crkve.

Nisu se, recimo, drzali blagdana i posta prema rimskom kalendaru; to vjerojatno znaci da su se sluzili kakvim istocnim kalendarom (prije nego nikakvim). I zaista, jos 1466. godine, u oporuci gosta Radina, moze se jasno razabrati da Crkva bosanska slavi blagdane prema istocnom kalendaru, blagdane koji nisu priznati na Zapadu.40 Ne znamo da li je Rim dopustao (mozda i jest) upotrebu istocne liturgije u Bosni u ranom srednjem vijeku, ali znamo da se liturgija sluzila na slavenskom jeziku, kao sto se sluzila i u velikom dijelu katolicke Hrvatske, gdje je bila u upoupotrebljava "glagoljaska" verzija rimske liturgije.41 Jedan od misterija u srednjovjekovnoj historije Bosne jest i pitanje sto se dogodilo s katolickim svecenicima koji nisu bili redovnici. Mozda su se malo-po-malo izgubili, iako jedan historicar vjeruje da je otkrio tragove "glagoljaskog" svecenstva u citavom razdoblju srednjeg vijeka.42 Svecenici koji su govorili slavenski u dalmatinskim gradovima znali su jamacno i talijanski i prosli su propisno teolosko skolovanje na latinskome. Ali vecina onih svecenika (i u samostanima i izvan njih) koji su bili rodjeni i odrasli u Bosni vjerojatno su govorili samo slavenski i tesko da su im bila dostupna standardna djela rimokatolicke teologije. U onim razdobljima kad je Bosna bila odsjecena od Rimske crkve, zacijelo je bila zaista vrlo izolovana.

Kao sto smo vidjeli, Bosna je bila odsjecena od centralne crkve od sredine 13. stoljeca, kad je sjediste bosanske biskupije premjesteno u Slavoniju koja je bila pod ugarskom vlascu, pa do sredine 14. stoljeca kad su u Bosnu stigli franjevci.

Crkva bosanska vjerojatno je bila izvan katolicke jurisdikcije jos od tridesetih godina 13. stoljeca, a kako je postupno jacala svoju samostalnost, zacijelo je morala kad-tad nastupiti tocka na kojoj je de facto doslo do raskola s Rimom.43

Za veci dio ovoga razdoblja sto je trajalo vise od jednog stoljeca, imamo vrlo malo podataka o Crkvi bosanskoj. Od osamdesetih godina 13. stoljeca sporedno se spominju, u nebosanskim izvorima, bosanski "heretici". Kako nikad nije doslo do formalnog raskola, mozda se taj izraz slobodno upotrebljavao u smislu "sizmatika" a da u pitanju nisu bile doktrinarne razlike vecih razmjera. (Kad se u katolickim dokumentima uistinu spominju "sizmatici", onda se to uvijek odnosi na clanove istocne pravoslavne crkve, koja je formalno bila u raskolu s Rimom.) A mozda je bila rijec i o pravim hereticima kakvi su bili sljedbenici dualistickog krivovjerja na dalmatinskoj obali, koji su zacijelo postali djelatniji u Bosni kad se jednom Bosna izvukla iz djelokruga dalmatinskih katolickih biskupa. Dakako da je moguce da su neki dualisti djelovali u Bosni. Pitanje je samo koliko su utjecali na Crkvu bosansku. Postoji samo jedno svjedocanstvo iz same Bosne koje, cini se, potvrdjuje da je taj utjecaj bio zaista velik.

Rijec je o bosanskom rukopisu na slavenskom jeziku (dva kratka niza odgovora, iz molitvenika i citata iz Ivanova Evandelja), koji vjerno slijedi tekst katarskog rituala za koji se zna da se upotrebljavao u Lyonu u 13. stoljecu.44 Ali taj ritual mozemo nazvati heretickim samo zato sto mislimo da je heretickog porijekla. Sadrzaj mu niposto nije heretican: u njemu nema nicega sto bi se protivilo matici katolicke ili istocne pravoslavne teologije. On se zapravo sastoji, kao sto je uocio Dragoljub Dragojlovic, od odlomaka iz liturgije istocne pravoslavne crkve i onoga dijela Ivanova Evandelja sto se u Pravoslavnoj crkvi cita pri bogosluzenju na Uskrs. Isto je tako, na temelju lingvisticke analize, zakljucio da je taj ritual prvobitno srocen u pravoslavnoj arhiepiskopiji u Ohridu (u Makedoniji) najkasnije na pocetku 11. stoljeca - u vrijeme kad katari kao takvi nisu ni postojali.45 Umjesto tvrdnje da bosanski tekst potice iz Lyona, mnogo je razboritija pretpostavka da je lionski tekst izveden iz nekog ranijeg istocnog pravoslavnog izvornika. Isti ovakav naucni pristup opovrgnuo je i ideju da je Crkva bosanska usvojila "katarski" obred blagoslivljanja, lomljenja i dijeljenja kruha - svojevrsnu hereticku pricest. Znamo da su katari zaista tako radili u svojim kucama prije jela; u nekim ranim dokumentima spominje se kako "svecenici" Crkve bosanske cine nesto slicno.46 Ali isto je tako bilo uobicajeno u istocnim manastirima da se prije zajednickog obroka izmoli Ocenas i da se blagoslivlje, lomi i dijeli kruh.47 Kad su katolici izvan Bosne doznali za to, mozda su zaista pretpostavili da je rijec o heretickom obredu. Ali gotovo je sigurno da su upravo katari kopirali (doduse, u svjetovnom ambijentu i prozeti pravim heretickim vjerovanjima) jedan stariji nehereticki istocni obicaj.

Moze se na kraju pretpostaviti da su neki heretici sto su bili pod utjecajem dualizma u toj regiji prolazno utjecali na Crkvu bosansku za dugih godina njene izolacije od ostalih crkava. Ali od te skromne pretpostavke trebalo bi u masti izvesti golem skok da bi se stiglo do uvjerenja da su dualisti preuzeli Crkvu bosansku u svoje ruke, preobrazili njenu redovnicku hijerarhiju u katarsku svjetovnjacku strukturu i zamijenili rustikalnu ali u biti pravovjernu krscansku teologiju u radikalno hereticki sistem vjerovanja.

Vecina ocuvanih svjedocanstava u suprotnosti je s takvom tvrdnjom. Katari i bogumili grozili su se od simbola kriza, a kriz se pojavljuje u zaglavlju nekolikih dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sacuvanih biblijskih nikopisa Crkve bosanske sadrzi i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrekom se zahtjeva da se odsluze mise za njegovu dusu. Katari i bogumili bili su protiv upotrebe crkvenih gradjevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje sluzila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim otomanskim katastarskim knjigama u Bosni zabiljezeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini toboznji dokaz koji je na to upucivao potekao od pogresnog citanja jedne rijeci u oporuci gosta Radina: ta rijec ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oporuci gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca. I tako dalje.48

Opci znacaj Crkve bosanske bio je takodje vrlo razlicit od onoga sto obicno dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su hereticke sekte bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moci crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na pocetku 15. stoljeca) posjedovala je veliku moc, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao sto su Stjepan Kotromanic i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, odrzavali su s njom prijateljske odnose; cini se da su i neke velike plemicke porodice pripadale toj crkvi.49 Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukcica i ocito je i sam bio bogatas: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, "plast ukrasen krznom i zlatom" i "crveni plast od svile sa sesterostrukim nitima ukrasen krznom i samurovinom a sto mi ga je podario Gospodar Kralj Matijas".50 To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su patiperis Christi - Kristovi siromasci.

Kad su jednom franjevci zasukali rukave u Bosni sredinom 14. stoljeca, Rimokatolicka se crkva uhvatila u kostac sa Crkvom bosanskom. Imamo nekoliko izvjestaja o neprijateljstvu "heretika" spram franjevaca: prema jednoj poznatoj prici o energicnom franjevackom vikaru Jakovu Markijskome, koja je navedena u postupku za njegovu kanonizaciju 1609. godine, "heretici" su otpilili noge propovjedaonice u samostanskoj crkvi u Visokom dok je on s nje propovijedao. (Zauzvrat je on prokleo krivce pa su se svi njihovi potomci rodili s defektnim nogama.)51 Na zalost, nije sacuvan nijedan franjevacki izvjestaj o vjerovanjima pripadnika Crkve bosanske. Jedan zahtjev za upute franjevackog vikara u Bosni ponukao je papu da mu odmah potanko odgovori poslanicom u kojoj se spominju heretici, sizmatici i nepropisno zaredjeni svecenici, ali nema ni rijeci o dualistickim vjerovanjima.52

Ipak, katolici su u Italiji opet pricali o Bosni kao o mjestu punom "heretika" prilicno neodredjene vrste. Naziv "pataren", koji se obicno upotrebljavao kao opca etiketa za Crkvu bosansku u izvjestajima sto su pristizali preko Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova, zacijelo je budio sjecanje na katarske krivovjernike u sjevernoj Italiji. A naglo sirenje franjevacke vikarije u Bosni znacilo je, kao sto smo vidjeli, da se i kojekakvi istocnoevropski heretici mogu oznaciti kao "bosanski". U dokumentu koji je 1372. godine potpisao papa Grgur XI. zahtijeva se hitno preobracanje "nevjernika" u Bosni, posebno onih koji zive u Transilvaniji; u jednom drugom katolickom spisu nabrajaju se zablude husita koji zive u "Moldaviji" (Moravskoj?) i zavrsava ovako: "ovo je kraj kratkog pregleda sastavljenog protiv zabluda i heretickih postavki Kraljevine Bosne".53

U ovom kontekstu moramo gledati na talijanske dokumente iz toga razdoblja u kojima se spominju katari ili dualizam u Bosni. Zagonetno svjedocanstvo predstavlja inkvizicijski izvjestaj iz 1387. godine u Torinu, koji sadrzi priznanje (iznudjeno mucenjem) Giacoma Becha da je stupio u katarsku sektu u planinama zapadno od Torina. Rekao je da je jedan clan te sekte bio iz "Sclavonije", a da je nekoliko clanova Talijana putovalo u "Bosnu" da ondje usavrse svoje poznavanje katarskog nauka. Bech je tvrdio da je i on dobio novac da tamo otputuje, ali da se nije mogao otisnuti preko mora zbog losih vremenskih prilika.54 Spominjanje "Sclavonije" upucuje na vezu s dualistickom tradicijom na dalmatinskoj obali. Nije tesko zamisliti Talijane da su putovali onamo (gdje se talijanski uvelike govorio) radi vjerskih uputa, a nece biti na odmet prisjetiti se da je u to vrijeme velik dio primorja pripadao bosanskom kraljevstvu, ali je mnogo teze povjerovati da su putovali u daleku unutrasnjost Bosne gdje se govorio samo jedan jezik. Osim toga, Bechova prica o tome kako je zelio otputovati onamo ali mu to nije poslo za rukom, zvuci ipak nekako nategnuto, poput priznanja na sudjenju vjesticama, kad su optuzene tvrdile da se vjestice sastaju i da su i one bila pozvane na takav skup, ali da su pukim slucajem bile sprijecene - spasavajuci se tako od rizika da puste masti na volju.

Isto je tako tesko povjerovati popisima "zabluda bosanskih heretika", koje su sastavljali franjevci u Italiji potkraj 14. stoljeca i koji su prikazivali Bosance kao tvrdokorne dualiste katarskog ili bogumilskog tipa. Jedan od tih popisa pocinje ovako: "Prvo, da postoje dva boga i da je veci bog stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji bog, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari." Nadalje se odbacuju Stari zavjet, misa, crkvene gradjevine i slike, a "napose kriz".55

To je mozda moglo vrijediti za neku malu sektu "sclavonskih" ili "dalmatinskih" heretika, ali, kao sto smo vidjeli, ima valjanih razloga vjerovati da to nije bio istinit izvjestaj o Crkvi bosanskoj. Zapravo se ti popisi "zabluda" tako dobro slazu s katarskim modelom da se namece prilicno ocito objasnjenje: kad je od talijanskih klerika zatrazeno da iznesu analize ili opovrgnuca "patarenskih" zabluda, oni bi jednostavno potrazili u svojim knjiznicama traktate napisane protiv "patarena" (drugim rijecima, talijanskih katara) i najposlije srocili pregled katarskih vjerovanja.56 Slicne se sumnje neminovno javljaju i kad je rijec o sistematskim popisu "manihejskih" zabluda kojih su se morala odreci tri bosanska plemica na zahtjev inkvizitora, Juana de Torquemade, 1461. godine u Rimu. Isto je tako upitna i sva osnova nenadane provale papinskih pogrda na racun "manihejaca" u Bosni u cetrdesetim i pedesetim godinama 15. stoljeca.57

U cetrdesetim godinama franjevacka je ofenziva (kao sto smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila vec u punom zamahu. Negdje pred proljece 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i potrazio utociste kod hercega Stjepana Vukcica. Nesto kasnije te iste godine, sudeci po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je presao na pravoslavnu vjeru.5*

Ako je taj podatak tacan, valja pretpostaviti da je Crkva bosanska bila vec znatno oslabljena tim djedovim postupkom, jos prije nego sto je kralj Tomas 1459. godine poceo sluzbeno progoniti Crkvu bosansku.

Doslo je do ostrog nadmetanja izmedju Katolicke i Pravoslavne crkve oko toga koja ce od njih dvije primiti pod svoje okrilje vise bivsih pripadnika Crkve bosanske.

Jedan je franjevac zapisao da su mnogi "heretici" presli na katolicku vjeru, ali da im je episkop Srba ("Rascianorum": zitelja Raske) zabranio da se pomire s Rimom.59 Posto je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, mozda je racunao da i on ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija koju je preduzeo 1459. godine kralj Tomas vjerojatno imala za cilj sprijeciti daljnji odljev vjernika u krilo Pravoslavne crkve.

Prisilno preobracanje 2000 krstjana i odlazak cetrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zacijelo su slomili kicmu Crkvi bosanskoj. Premda ne znamo tacan broj njihovih samostana, jamacno je rijec o glavnini Crkve bosanske. Kad je 1466. godine gost Radin pismeno zatrazio od Mlecana odobrenje da se skloni u Mletke ako ga Turci natjeraju u bijeg, zapitao je usput da li moze povesti sa sobom i pedeset-sezdeset clanova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, ukljucujuci tu i onu cetrdesetoricu najtvrdokornijih.60

Sto se tice obicnih, laickih clanova, moguce je da ih Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao posve redovnicki ustrojena organizacija nije imala potrebnu teritorijalnu strukturu zupa. Osim toga, koliki god bio broj laickih pripadnika u doba njena procvata, taj je broj morao znatno opasti za vise od jednog stoljeca katolickog prozelitizma potpomognutog drzavom. Stoga se cini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila vec raspala i stvarno ugasila.

U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljece, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobicajenoj rijeci za krscane, gebr ili käßr, sto znaci nevjernik, kojom bijahu oznaceni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri citava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca.61

Historicar koji je proucio tu gradu (i koji je pristasa "bogumilske" teorije) drzi da su ti kristiani samo "izabranici" Crkve bosanske, a da su obicni clanovi navedeni pod oznakom gebr ili kafir. Ipak, nece biti da ima pravo. Turci su tu navodili samo vjersku pripadnost: musliman, Zidov, nevjernik i kristian.62

U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske knjige) do potkraj 16. stoljeca samo dva imena nose titulu gost. Reklo bi se da je na taj nacin ocuvan sicusan ostatak tradicije odrzavajuci se nasljedivanjem zaredjenja u stilu "sam svoj majstor". Jedan katolicki svecenik, Albanac Peter Masarechi, koji je obisao Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeca, spominje u svom izvjestaju "patarene" koji zive bez pravih svecenika i sakramenata, "sa svecenikom koga je izabrao sam narod, bez ikakva zaredjenja".63 Ali cak se i taj ostatak napokon zatro ne ostavljajuci za sobom nista do nepouzdana skupnog sjecanja, narodne historije i mitova.

_______________________________

1 Dobar noviji pregled argumenata pojedinih historicara nalazi se u knjizi Dzaja, Die "bosnische" Kirche, str. 1-68; dobar raniji historiografski izvjestaj predstavlja Sidak, "Problem 'bosanske crkve' u historiografiji". Bogata bibliografija moze se naci kod Fine, Bosnian Church, str. 393-434, koja se moze jos nadopuniti drugim naslovima u napomenama kod Okic, "Les Kristians de Bosnie".
2 Racki, Bogumili i patareni.
3 Klasicni opci prikazi bogumila mogu se naci kod Runciman, Medieval Manichee, str. 63-93, i Obolensky, Bogomils. O bogumilstvu u Srbiji vidi Solovjev, "Svedocanstva pravoslavnih izvora". Klasicnu studiju o bogumilstvu u Bugarskoj predstavlja Angelov, Bogumilstvoto, ali Bosnu obradjuje (str. 420-428) povrsno i nekriticno. O manihejskim vjerovanjima vidi Lieu, Manichaeism: Mani je bio Perzijanac iz treceg stoljeca cija su dualisticka ucenja bila kombinacija zoroasterizma, grcko-zidovskog gnosticizma i krscanstva.
4 O katarima vidi Borst, Katharer, i Duvernoy, Le Catharisme. Katarstvo nije bilo samo oblik bogumilstva prenesen u Zapadnu Europu: crpio je iz snazne lokalne tradicije kvazignostickc hereze (vidi Pucch, "Catharisme ct Bogumilisme").
5 Cini se da je prvi autor koji je povezao Crkvu bosansku s bogumilima bio Chaumette-des-Fossés, u djelu objavljenom 1816. godine (Samic, Les Voyageurs francais, str. 131). O prvim katolickim autorima vidi Matasovic, "Tri humanista o patarenima", i Fine, Bosnian Church, str. 63-73.
6 Petranovic, Bogomili, crkva bosanska i krstjani.
7 Tu je teoriju podrzao Glusac 1924. godine ("Srednjovekovna crkva"), ali ju je napao Sidak 1937. godine ("Problem 'bosanske crkve' u historiografiji").
8 Vidi bibliografiju u ovoj knjizi; potpuniji popis Solovjevljevih brojnih publikacija vidi kod Fine, Bosnian Church, str. 428-429.
9 Glavni zastupnici ove teorije bili su otac Leo Petrovic (Krscani bosanske crkve) i, premda sa sve vecim priznavanjem heretickih tendencija u njegovim kasnijim djelima, Jaroslav Sidak (Studije o "crkvi bosanskoj").
10 Vidi moje izlaganje o islamizaciji Bosne u 5. poglavlju.
11 Jezgrovit pregled statistickih i geografskih podataka vidi kod M. Wenzel, "Bosnian Tombstones", str. 102-115. Dr. Wenzel je dala i detaljnu geografsku analizu razlicitih obradjenih motiva: Ukrasni motivi. O rasporedu stecaka na perifernim podrucjima vidi napomenu kod Fine, Bosnian Church, str. 104, u fusnoti br. 42.
12 Vidi von Asbóth, Bosnien und die Herzegovina, str. 94-118; Solovjev, "Le Symbolismc" i "Bogumilentum und Bugomilengräber".
13 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 25-26.
14 M. Wenzel, "Bosnian Tombstones", str. 103.
15 Bosnien und die Herzegowina, str. 101. Solovjev priznaje da se kriz pojavljuje na najmanje 85 stecaka: "Simbolika srednjovekovnih spomenika", str. 17.
16 O poganskim crtezima vidi M. Wenzel, "Medieval Mystery Cult"; o grboslovnim crtezima i Vlasima vidi njeno djelo "Bosnian Tombstones". (O identitetu Vlaha vidi dalje u 6. poglavlju.) Solovjevljevu je teoriju nadalje kritikovao S. Radojcic, "Reljefi bosanskih stecaka". Fine rezimira sirok raspon prigovora u Bosnian Church, str. 88-93.
17 Fine, Bosnian Church, str. 48-62.
18 Izvor je bio srpski rukopis iz 15. stoljeca koji je citirao jedan Rus 1859. godine. Ruski naucnik nije nikad objavio originalni tekst, koji je potom netragom nestao; ni jedan drugi sacuvani rukopis istog djela ne navodi na tom mjestu rijec "bogumil" (ibid., str. 44).
19 Ibid., str. 212-213.
20 Matasovic, "Tri humanista o patarenima". Mozda je u nekim slucajevima posrijedi i svjesna igra rijeci pa umjesto "monachi" stoji "maniehei": vidi Dragojlovic, Krstjani i jereticka crkva, str. 154. Naziv "manihejski" zadrzao se, iako u sasvim opcem znacenju, u bizantskim djelima; u jednom pregledu Justinijanovih zakona iz 14. stoljeca upotrebljava se prakticno kao sinonim rijeci "hereticki" (Licu, Maniehaeism, str. 177). Pojavljuje se i u deklaraciji s Bilinog polja (1203), kao naziv za heretike, kojima bosanski redovnici, kako su obecali, nece pruziti utociste.
21 Fine navodi jedan ocit primjer kako se ta rijec primjenjivala na Bosance (Bosnian Church, str. 248), ali je pogresno protumacio latinski tekst. Sporna recenica ne znaci: "Sami Bosanci zovu svecenike Kraljevine Bosne patareni", nego: "Sami Bosanci zovu 'religiosi' [tj. redovnike, monahe] Kraljevine Bosne patareni". Zbog originalnog latinskog teksta vidi Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 52; isto tako i zbog znacenja rijeci "religiosi", str. 56-62.
22 O historijatu tog naziva vidi Thouzellier, Heresie et heretiques, str. 204-221. Lambert kaze da se taj naziv upotrebljava u antiheretickoj papinskoj buli iz 1184. godine kao "tehnicki izraz za talijanske heretike koji se najcesce odnosio na katare" Medieval Heresy, prvo izd., str. 84); u spomenutoj je buli rijec o katarima, valdenzima i humilijatima, a svih je njih bilo na talijanskom tlu, pa vjerojatno nije bilo "tehnickog" teoloskog poistovjecivanja "patarena" s dualistickim doktrinama koje su bile karakteristicne za katare.
23 Thouzellier, Heresie et heretiques, str. 216: to je zapravo sazetak nadbiskupova pisma iz jednog drugog papinog pisma. i
24 O historicarskom sporu o ovoj prici vidi Fine, "Aristodios and Rastudije".
25 Sidak, Studije o "crkvi bosanskoj", str. 177-209; Fine, Bosnian Church, str. 118-121; Lambert, Medieval Heresy, drugo izd., str. 128-131. Dragojlovic je ustvrdio da je "ecelesia sclavoniae" Crkva bosanska, a da se "ecelesia dalmatiae" odnosi na Srbiju (Krstjani i jereticka crkva, str. 124-127); ali navedeni dokazi djeluju suvise zbrkano da bi mogli poduprijeti takav precizan medjuodnos.
26 O tom tekstu vidi Migne, ur.,Patrologija latina, sv.215
27 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 55.
28 Fine, Bosnian Church, str. 64; Matasovic, "Tri humanista o patarenima", str. 237, 240.
29 Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 50-66, 117-121. Dragojlovic takodje biljezi da se u pocetku slavenskog redovnistva naziv gast (=gost) katkad upotrebljava za igumana ili opata (Krstjani i jerelicku crkva, str. 157). Fine daje nekoliko korisnih komentara o redovnickom karakteru deklaracije (Bosnian Church, str. 126-134), ali je glavni nedostatak njegove knjige taj, sto nije znao za Miletickino djelo kad ju je pisao.
30 Mileticka podastire dokaze u I "Krstjani" di Bosnia, str. 52-53; biljezi kako se "christianus" upotrebljavao u tom smislu i u nekim ranim slavenskim izvorima u Kijevu i Pragu (str. 65-66). Vidi takodje Dragojlovic, Krstjani i jereticka crkva, str. 150-151.
31 Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 102; Fine dodaje (Bosnian Church, str. 155) da se taj naziv upotrebljavao kao titula starijeg opata u Hrvatskoj 11. stoljecu.
32 Kniewald, "Hierarchie und Kultus", str. 588-589.
33 Vidi Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 112. radi originalnog teksta i prijevoda (bolje od prijevoda kod Fine, Bosnian Church, str. 262).
34 Evandelje po Mateju 8, 11 ("Zato vam velim da ce mnogi doci s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom"); Evandjelje po Luki 16, 19-31 (prica o skrtom bogatasu i siromasnom Lazaru). Cini mi se da Fincova tvrdnja da taj natpis sam po sebi dokazuje prihvacanje Starog zavjeta (Bosnian Church, str. 262) nije bas tako uvjerljiva.
35 Fine, Bosnian Church, str. 256-260.
36 Ibid., str. 176-177.
37 Zbog katarske teorije vidi Loos, Dualist Heresy, str. 298-302.
38 Vidi Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmatiens", dio prvi, str. 50-57.
39 Kniewald, "Hierarchie und Kultur", str. 600. Crkva je bila zabranila otvaranje bilo kakvih novih "dvojnih samostana" 787. godine (Miletic, I "krstjani" di Bosnia, str. 56 , ali mozda se smatralo da je ta zabrana mrtvo slovo na papiru zato sto su vec postojeci dvojni samostani i dalje djelovali.
40 Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 377-378.
41 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 35. Glagoljska se liturgija ocuvala u mnogim dijelovima Dalmacije i Hrvatske sve do Protivreformacije: vidi Zimmermann, Reformation bei den Kroaten, str. 5, 20.
42 Dzaja, "Fineova interpretacija", str. 58-59.
43 Fine, Bosnian Church, str. 137-150.
44 Zbog ta dva teksta vidi Solovjev, "La Messe cathare"; vazan ispravak njegova tumacenja jedne rcceniec vidi Wakefield i Evans, Heresies, str. 781. U rukopisu se spominje "doba djeda Ratka", pa zacijelo potice iz same Crkve bosanske. Vjerojatno je nastao sredinom 15. stoljeca, ali je tekst prepisan iz ranijeg izvora.
45 Dragojlovic, Krstjani i jereticka crkva, str. 208-213.
46 Lambert, Medieval Heresy, drugo izd., str. 109 (o katarima); Orbini, Regno de gli Slavi, str. 354 (o Crkvi bosanskoj).
47 Dragojlovic, Krstjani i jereticka crkva, str. 173-174.
48 O svim ovim tackama (i o drugima) raspravlja se kod Fine, Bosnian Church, str. 357-361, osim o podacima izvucenim iz oporuke gosta Radina (o tome vidi Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 374-380) i podacima izvadenim iz turskih deftera (vidi Okic, "Les Kristians de Bosnie", str. 125). O drugim razlikama vidi Dragojlovic, Krstjani i hereticka crkva, str. 165-172, 199-201.
49 Fine, Bosnian Church, str. 264-275.
50 Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 375-376; kralj Matijas bio je Matthias Corvinus iz Ugarske.
51 Lasic, De vita et operibus S. lacobi, str. 438. To je najzlocudnije od cetiri cuda koja je sv. Jakov ucinio u Bosni.
52 Kniewald, "Vjerodostojnost latinskih izvora", str. 156-163.
53 Fermedzin, ur., Acta Bosnae, str. 38, 248.
54 Loos, "Les Derniers Cathares".
55 Kniewald, "Vjerodostojnost latinskih izvora", str. 168-169.
56 Vidi Fineove komentare: Bosnian Church, str. 56-58.
57 Ibid, str. 58, 308-309; i vidi Matasovic, "Tri humanista o patarenima". Tvrdnja Nicolasa Lopeza Martineza da je Torquemada zacijelo imao detaljne informacije o Bosni vrlo je neuvjerljiva (Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, "Introducción", str. 20-23).
58 Dragojlovic, Krstjani i jereticku crkva, str. 109-111.
59 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 225.
60 Fine, Bosnian Church, str. 334.
61 Okic, "Les Kristians de Bosnie", str. 129-130.
62 Ibid., str. 115. Neki od ovih kristianlar navedeni su u popisima sa svojim sinovima (str. 131), a znamo da su i bosanski redovnici i bogumilski "izabrani" morali biti neozenjeni.
63 Draganovic, "Izvjesce apostolskog vizitatora", str. 44. Medjutim, Masarechi je ukljucio u svoj izvjestaj i gradu koju je napabircio o patarenima iz ranije pisanih izvora (Fine, Bosnian Church, str. 65-68); nije jasno koje je od svojih komentara dao iz prve ruke, a koje su tadasnje informacije.


Pripremio: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:

Historija Bosne i Hercegovine

Povijest Bosne - Noel Malcolm
Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
Crkva bosanska
Rat i otomanski poredak 1463-1606

Islamizacija Bosne
Srbi i vlasi
Rat i politika u otomanskoj Bosni
Ekonomski zivot, kultura i drustvo
Zidovi i Romi u Bosni
Otpori i reforme 1815-1878

BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved