Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
RAT I OTOMANSKI POREDAK 1463.-1606.


POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -



4 RAT I OTOMANSKI POREDAK 1463.-1606.

Turska je vojska vrlo brzo osvojila Kraljevstvo Bosnu na pocetku ljeta 1463. godine. Otada je sredisnji dio stare Banovine Bosne, zajedno s uporistem koje su Turci vec bili uspostavili u kraju oko Sarajeva, ostao pod stalnom turskom vlascu, iako su Osmanlije iste jeseni povukle odatle glavninu svojih oruzanih snaga. Medjutim, ono sto je turska vojska bila osvojila u sjevernoj polovici Bosne ubrzo je opet preoteo ugarski kralj Matijas Korvin. Janjicar srpskog porijekla, cija se autobiografija ocuvala do danasnjih dana, ostavljen je bio sa svega osam ljudi da brani tvrdjavu Zvecaj nedaleko od Jajca. Cim se sultan povukao, ugarske su jedinice opsjele i Zvecaj i Jajce, pa su se posade naposljetku predale.1

Kralj Matijas osnovao je novu "banovinu" Bosnu pod ugarskom vlascu na tim sjevernim teritorijima, a godine 1471. dodijelio je banu naslov "kralja Bosne". Premda se to "kraljevstvo" ubrzo znatno smanjilo pod turskim naletima, torzo koji je preostao odolijevao je jos vise od 80 godina. Medjutim, u dvadesetim godinama 16. stoljeca grad Jajce bio je gotovo neprestano pod turskom opsadom, a hranu mu je dostavljao oruzani konvoj iz ugarske Slavonije svega cetiri puta na godinu.2 Turci su napokon osvojili Jajce 1527., posto su prethodne godine bili potukli ugarsku vojsku u sudbonosnoj bici na Mohackom polju.

Sve manji torzo Hercegovine takodje je odolijevao Osmanlijama i poslije 1463. godine. Herceg Stjepan Vukcic Kosaca uspio je iznova zadobiti svoj teritorij potkraj te godine, ali su Turci veci dio ponovo zauzeli nakon dvije godine: herceg se morao skloniti u utvrdjenu luku Novi (koja je poslije preimenovana u Herceg-Novi), gdje je i umro 1466. godine.3

Njegov drugi sin Vlatodbranioko, koji je naslijedio od njega titulu hercega, ucinio je sve sto je mogao da osigura ugarsku i mletacku pomoc ne bi li odbranio preostali teritorij. Ali na kraju se samo zapleo u daljnje sukobe s drugima, Dubrovcanima i lokalnim plemicima. U sedamdesetim godinama 15. stoljeca placao je danak Osmanlijama, a 1481. i 1482. godine turska je vojska zauzela i posljednje tvrdjave na hercegovackom tlu.4

Iz svih se ovih dogadjaja vidi da Otomansko Carstvo bijase strahovita i vrlo djelotvorna vojna masinerija. Za vladavine Mehmeda II. (1451-1481) uslijedio je izvanredan niz osvajanja i izazova susjednim silama: postoje 1453. godine osvojio Carigrad, produzio je dalje i zauzeo sjevernu Srbiju, dijelove Anadolije, Vlaske, Bosne i Hercegovine, porazio mletacku vojsku u Grckoj, upao u Moldaviju i Ugarsku, opsjedao otok Rodos i spremao se na veliku invaziju Italije kad je umro.

Njegov nasljednik Bajezid II. (1481-1512) vise se posvetio sredjivanju carstva, ali je svejedno ratovao s Moldavijom, Poljskom, Ugarskom i Mlecima.

Sulejman Velicanstveni (1520-1566) ponovo je udario na sjeverozapad: u prvih 13 godina svoje vladavine sveo je veci dio Ugarske na status vazalnog teritorija i samo sto nije osvojio Bec. Mirovni ugovor koji je 1533. godine sklopio s Austrijom oznacava pocetak dugog razdoblja gdjekad krvavog ali uglavnom staticnog suceljavanja otomanske i habsburske carevine; do kraja tog stoljeca obje strane izgradile su jedna nasuprot drugoj pogranicnu zonu koju je cuvala mreza utvrda i ratobornih seljaka kojima se samo donekle moglo vladati.5 Sporadicni pljackaski upadi postali su normalna stvar, ali vojna aktivnost na bosanskoj granici bivala je intenzivnija kad god bi sultan poveo rat sirih razmjera protiv Habsburgovaca - kao sto je, na primjer, bilo za Sulejmanova posljednjeg pohoda na Ugarsku 1566. godine. Posljednji veliki otomansko-habsburski rat, koji se vodio od 1593. do 1606. godine, zapravo su izazvali okrsaji sto su ih zapodjele lokalne snage na sjeverozapadnoj granici Bosne: Turci su bili oteli od Habsburgovaca vaznu tvrdjavu Bihac 1592. godine, ali je sljedece godine bosanski pasa dozivio neugodno iznenadenje dok je opsjedao neprijateljsko uporiste Sisak - bio je tesko porazen. U prvom velikom obracunu u sljedecem ratu Osmanlije su nanijele tezak poraz habsburskoj vojsci u Mezökeresztesu 1596. godine. Nakon toga su uspjeli ucvrstiti svoju vlast u vecem dijelu Ugarske za iducih osamdesetak godina.6

Otomansko je Carstvo, dok nije pocelo zaostajati i propadati - sto bijase proces koji je poceo sredinom 16. stoljeca - bilo u svojoj biti vojna organizacija. Tezilo je za pljackom i ubiranjem danka, a upravni je sistem imao za cilj da mu osigurava dvije stvari: ljudstvo kojim ce voditi ratove, i novac kojim ce placati te ljude.

Oruzane snage dijelile su se na dvije osnovne kategorije. Postojala je regularna vojska koju je direktno placala otomanska drzava, a sastojala se od janjicara (regularne pjesadije) i stalno placene konjice poznatog pod nazivom "spahije Porte". ("Porta" bijase tradicionalno ime carske vlade u Istambulu.) S druge strane, postojala je i feudalna konjica: vojnici na konjima koji su obavljali svoju vojnu obavezu radi posjeda sto su ih dobili od drzave. (Rijec "spahija" sama po sebi oznacava taj tip feudalnog zemljoposjednika.) Te dvije kategorije vojnika zajedno tvorile su goleme armije koje su vodile pojedine ratove od ranog proljeca do kasne jeseni. Cinjenica da se vojska morala svaki put okupljati oko Istambula i marsirati do periferije carstva postavljala je odredjeno geografsko ogranicenje (kao sto su pokazali ratni pohodi Sulejmana Velicanstvenog na Ugarsku) na ekspanziju carevine.

Ali, bilo je i raznih pomocnih snaga koje su igrale vazniju ulogu u pogranicnim oblastima kao sto je Bosna, gdje je bila potrebna vojna aktivnost tokom cijele godine. To su bili takozvani azapi, neka vrsta gradske milicije koja je sacinjavala posade tvrdjava i djelovala kao pogranicna pjesadija, i delije ili akindzije, neka vrsta neregularne lake konjice stoje upadalo radi pljacke na neprijateljski teritorij. Svi su ti vojnici bili muslimani: pripadnici pokorenih naroda uglavnom nisu smjeli nositi oruzje. Medjutim, za neke posebne namjene, napose u pogranicnim podrucjima u Bosni, koristile su se i lokalne krscanske snage: kao cuvari cesta i prevoja, dobavljaci konja i nadasve kao neka vrsta opasnog teritorijalnog pljackaskog pjesaka poznatog pod nazivom vojnuk ili martoloz.1 O njima ce biti vise rijeci u poglavlju o bosanskim Srbima.

Janjicarska vojska, zajedno sa sistemom placanja danka u djecacima (poznatom pod turskom rijecju devoirme /devsirma/: "skupljanje") kojim se ona popunjavala, bijase najvazniji nacin na koji su se ljudi iz krscanske Evrope novacili u masineriju osmanlijske drzave. U 15. i 16. stoljecu, kad je sistem devsirme bio u punom zamahu, skupljali su se u razlicitim ali cestim vremenskim razmacima po selima krscanske Evrope djecaci i odvodili u Istambul. Ondje su ih preobracali na islam i vjezbali za janjicarske jedinice, ili za sultanovu licnu poslugu, ili za sluzbenike u raznim drzavnim ministarstvima.8 (Sva su drzavna ministarstva bila u stvari ogranci carske porodice.) Visoki sluzbenici u otomanskoj drzavnoj upravi imali su takodje velik broj takvih ljudi zaposlenih u svojim kucama: jedan od njih koji je umro u Istambulu 1557. godine posjedovao je 156 robova, od kojih su pedeset dvoje bili Bosanci, a pretpostavlja se da su svi sakupljeni nekom vrstom privatne devsirme, mozda cak i na dobrovoljnoj bazi.9

Iako je otimanje djece bilo u stvari bezdusan postupak, pruzalo je ocite prednosti ne samo djecacima (od kojih su mnogi poslije postajali velike pase i veziri) nego i njihovim porodicama s kojima su kasnije mogli obnoviti vezu. Dinastija Sokollu (Sokolovica) u Istambulu, koja je dala niz velikih vezira, nije izgubila vezu sa svojom srpskom porodicom u Bosni i koristila se svojim utjecajem da zastiti probitke Srpske pravoslavne crkve. U 16. i 17. stoljecu bilo je ukupno devet velikih vezira bosanskog porijekla, a vec od 1488. godine Bosanci su vracani u Bosnu da njome upravljaju.10 Premda su krscanski roditelji kadikad podmicivali svoje muslimanske susjede da zamijene krscanske djecake svojom jos neobrezanom djecom, bilo je i suprotnih slucajeva, da su roditelji obiju vjera podmicivali sluzbenike da im uzmu rodjenu djecu. Dakako da su prednosti tog sistema bile jasne bosanskim muslimanima, koji su 1515. godine sklopili poseban sporazum da se po 1000 njihove djece salje godisnje u ucilista carske palace.''

Sistem redovne devsirme ukinut je negdje u prvoj polovici 17. stoljeca. U sezdesetim godinama toga stoljeca, kad je engleski diplomat Paul Rycaut pisao svoje klasicno djelo o Otomanskom Carstvu, devsirma je vec bila "potpuno pala u zaborav".12 Ali utjecaj je te institucije bio golem. Najmanje 200 000 djece s Balkana bilo je proslo kroz taj sistem u ona dva stoljeca koliko je postojao.13 Buduci da su velika vecina te djece bili Slaveni, jezik kojim su u Bosni govorili Bosnjaci, Srbi, Hrvati (sa svojim susjedom, bugarskim, s kojim se uzajamno prilicno dobro razumiju) usadjen je bio u samo srce otomanske drzave.

Jedan zapadni komentator zabiljezio je 1595. godine da je "slavenski jezik" bio treci po zastupljenosti u carstvu (iza turskog i arapskog), zato sto je bio jezik janjicara. A jedan je drugi promatrac 1660. godine zapazio da se "turski jezik gotovo i ne cuje na sultanovu dvoru" zato sto su "sav dvor i vecina velikasa" - "otpadnici" iz zemalja u kojima se govore slavenski jezici.14 Taj je sistem imao jos jednu vaznu drustvenu i politicku posljedicu: stvorio je klasu mocnih drzavnih sluzbenika i njihovih potomaka koji su dolazili u sukob s feudalno-vojnim spahijama i malo-pomalo prisvojili njihovu zemlju ubrzavajuci proces udaljavanja od feudalnog davanja zemlje u zakup u smjera privatnih posjeda i otkupa od drzave prava na ubiranje poreza. Stoga je Stanford Shaw napisao: "u stvari je to bio trijumf balkanskog elementa u otomanskoj vladajucoj klasi zahvaljujuci sistemu devsirme, sto je dovelo do sloma financijskog i administrativnog aparata Osmanlija i izazvalo kasniju propast svekolikog carstva."15

Bosni je od samog pocetka bio nametnut otomanski feudalni poredak. Postojale su dvije osnovne vrste posjeda koji je spahija mogao dobiti od drzave: veca vrsta zvala se zijamet, a manja timar, koji je bio u posjedu timariota. (Treca i najveca vrsta poznata pod nazivom has dodjeljivala se samo najvaznijim pokrajinskim namjesnicima i clanovima sultanove porodice.)

Taj sistem, opcenito poznat pod nazivom timarski sistem, bijase strogo vojno-feudalan: zakup je ovisio o vojnoj sluzbi, zemlja je ostajala u vlasnistvu sultanovu, a timariotovi nasljednici nisu po zakonu mogli naslijediti timar (iako su ga u praksi obicno nasljedivali). Zakupnici tih posjeda morali su se odazivati s oruzjem i konjima svakom pozivu na vojnu duznost; isto su tako morali dovoditi i uzdrzavati i druge vojnike u upravnom razmjeru sa svojim prihodima.16 Okupljali su se za rat prema vojnom okrugu u kojem su prebivali (sandzaku, sto na turskome doslovce znaci "zastava"), a zapovjednik im je bio sandzak-beg, sto je bio najnizi vojni cin koji je imao pravo na titulu pase.

Buduci da su timarioti cesto bili po sest do devet mjeseci godisnje na vojnoj duznosti, njihov zakup nije morao previse opterecivati seljake (krscane ili muslimane) koji su im obradjivali zemlju. Seljaci su placali desetinu u naturi, sto je moglo iznositi izmedju jedne desetine i cetvrtine njihove ljetine, i jos nekoliko manjih dazbina; isto su tako bili duzni obavljati jos neke poslove za timariota, iako to nisu bili tako teski poslovi kakve su obavljali kmetovi u vecini drugih evropskih feudalnih zemalja. Osim toga, placali su godisnju zemljarinu (harac, koji se poslije stopio s glavarinom zvanom dzizja) sultanu. Njihov se osnovni pravni polozaj sastojao u polozaju zakupnika koji nema pravo na samu zemlju nego samo na njeno koristenje (to su pravo njihova djeca mogla naslijediti). Oni su to pravo mogli i prodati i teoretski su se mogli i preseliti, iako su timarioti, naravno, nastojali da ih u tome sprijece.17 Opcenito, timariot nije u pravnom smislu mogao nista vise zahtijevati od svojih seljaka nego da mu placaju desetinu i ostale dazbine, i da ga slusaju kad god nastupa kao drzavni sluzbenik: nije imao one pravosudne ovlasti kakve su imala vlastela u zapadnoj Evropi.

Dakako da ce se ti uvjeti poslije promijeniti, u onoj mjeri u kojoj feudalni poredak bude propadao. Ali u pocetku je seljak na timarskom posjedu zacijelo bolje zivio nego sto je zivio u feudalnoj Bosni prije dolaska Osmanlija - pogotovo uoci same turske najezde, kad je stanovnistvo podnosilo dodatni financijski teret i radi odbrane Bosne od Turaka i radi placanja danka Turcima da ih ostave na miru. U jednom od svojih posljednjih apela prije predaje, kralj Stjepan Tomasevic napisao je: "Turci... pokazuju dobrohotnost spram seljaka. Obecavaju im da ce svi oni koji prijedju na njihovu stranu stvari slobodni i milostivo ih docekuju... Ovakvim ce podvalama lako navesti ljude da me napuste."18 Te "podvale" nisu u svemu bile puke opsjene. A oni seljaci koji bi se preobratili na islam mogli su steci povoljnije uvjete zakupa zemlje - da budu punopravni vlasnici malog posjeda ili ciftluka, obicno od pet do deset hektara zemlje.19

Dakako da je u otomanskoj drzavi bilo probitacno biti musliman. Ipak bismo pogresno shvatili Otomansko Carstvo kad bismo pretpostavili - kao sto se jos pretpostavlja u mnogim standardnim djelima - da je to carstvo bilo strogo ustrojeno na vjerskim osnovama, da je bilo apsolutno podijeljeno s jedne strane na vladajucu klasu muslimana a s druge strane na podanicku klasu nevjernika, koji su bili razvrstani prema miletu (vjeri) kojem su pripadali. Carstvo je tek u potonjim godinama postalo takvo, a u prvom razdoblju turske vladavine na Balkanu podjela nije bila toliko kruta. Glavna razlika nije bila izmedju muslimana i nevjernika, nego izmedju Osmanlija (sto ce reci svekolike vojno-upravne klase u koju su ljudi mogli uci ako su prihvatili osmanlijske nazore i osmanlijska pravila ponasanja) i raje. Arapska rijec iz Kur'ana "raja" ("jato" ili "stado") bila je opca rijec za sav podanicki narod: i muslimani su mogli biti raja, pogotovo ako su, kao Arapi, pokazivali znacajke neosmanlijske kulture. Osnovni osmanlijski pravni sistem nije ovisio o islamskom svetom zakonu nego je proistjecao iz volje sultanove, pa je cesto potvrdjivao svojim autoritetom lokalne zakone i povlastice i samo se podrazumijevalo da nije u sukobu sa svetim zakonom ili serijatom. Tek se postupno, u 16. i 17. stoljecu, islam bolje stopio s nacelima osmanlijstva. Kad su Turci osvojili Bosnu, pa i u sljedecih nekoliko narastaja, i krscanin je mogao postati spahija i dobiti od drzave timar, a da se nije morao odreci svoje krscanske vjere: jedino sto se od njega zahtijevalo bijase osvjedocena privrzenost osmanlijskoj drzavi i prihvacanje njenih zakona i obicaja.20

Iako su Bosnom vladali muslimani, tesko da bi se ona mogla nazvati islamskom drzavom. Nije bila drzavna politika preobracati ljude na islam ili ih siliti da se ponasaju kao muslimani; drzavna je politika jedino bila da drzi zemlju pod vlascu i da izvlaci iz nje novac, ljudstvo i feudalne prihode kako bi mogla zadovoljiti potrebe i u ostalim dijelovima carstva.

To znaci da je osmanlijska vladavina u tom razdoblju mogla biti sasvim podnosljiva, jer je bilo podrucja zivota za koje jednostavno nije marila. Krscanska i zidovska vjera smjele su i dalje djelovati, iako uz razna ogranicenja, smjele su i dalje provoditi svoje vjerske zakone medju vjernicima, na svojim sudovima - barem u gradjanskim sporovima. Ali, istovremeno je ta ogranicenost interesa osmanlijske vlasti za teritorije kojima je vladala ocito vodila u korupciju i ugnjetavanje. Dok je god pokrajinski namjesnik osiguravao ljudstvo i prihode drzavi i drzao povjereni teritorij cvrsto pod svojom vlascu, niko iz carske uprave nije poblize provjeravao kako se on ondje ponasa. Okrutni ili korumpirani pasa uzivao je veliku slobodu u svom djelovanju; namjesnici su mogli biti opozvani zbog neposluha, ali nikad zbog same korupcije. A cinjenica da su pokrajinski namjesnici i vojni komandanti cesto premjestani iz mjesta u mjesto, i da su obicno provodili svega po dvije-tri godine na celu neke pokrajine, bijase tako reci poziv da za sto krace vrijeme izvuku sto vise bogatstva iz povjerenih im teritorija. Bilo je nekoliko vrsta gradjanskog zakona u Otomanskom Carstvu, a postojao je i sveti zakon islama, koji je bivao sve vazniji, ali bi tesko bilo kategoricki ustvrditi da je Otomansko Carstvo bilo pravna drzava.

O osmanlijskom je zakonu na lokalnom nivou brinuo kadija ili sudac. On je bio najvazniji lokalni administrator, a podrucje za koje je odgovarao zvalo se kaza ili kadiluk.2

Odredjeni broj kadiluka tvorio je sandzak, vojno-upravni okrug. Svaki je sandzak bio velika i vazna teritorijalna jedinica, ali je on opet bio dio ejaleta ili pokrajine, najvece sastavne jedinice Carstva.

Prvi sandzak koji su Turci osnovali nakon osvajanja Bosne bijase sama Bosna, s upravnim sjedistem najprije u Sarajevu (do 1553. godine), onda u Banjoj Luci (do 1639.), pa opet u Sarajevu (do devedesetih godina 17. stoljeca), pa onda u Travniku. Sandzak Zvornik, na sjeveroistoku, osnovan je nesto kasnije, a sandzak Hercegovina 1470. godine. U 16. stoljecu osnovano je jos pet sandzaka u obliznjim zemljama, djelomice od teritorija osvojenog u Hrvatskoj i Slavoniji. Do 1580. godine svi su ti sandzaci pripadali ejaletu Rumeliji, pokrajini koja je obuhvacala veci dio Balkana.22

Ali, te je godine donesena odluka da se od njih napravi novi ejalet: Bosna. To znaci da je tim podrucjem vladao pasa najviseg ranga, beglerbeg: gospodar nad gospodarom.

Tako je nastala bosanska cjelina koja je obuhvacala svu danasnju Bosnu i Hercegovinu i neke susjedne dijelove Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Srbije.23

Dok je, na primjer, stara Kraljevina Srbija ostala podijeljena na vise manjih jedinica, od kojih je svaka bila tek jedna od mnogobrojnih sastavnih dijelova ejaleta Budima ili Rumelije, Bosna je uzivala taj posebni status kao izdvojena cjelina sve do kraja osmanlijske vladavine.

_______________________________

1 Lachmann, ur., Memoiren eines Janitscharen, str. 140.
2 O jednom dramaticnom izvjestaju o ekspediciji koja je dopremila hranu u Jajce 1525. godine vidi G. Wenzel, ur., Marino Sanuto világkrónikajának tudósitásai, sv. 3 (=25), str. 332-342.
3 Cirkovic, Herceg Stefan Vukcic-Kosaca, str. 260-267.
4 Sabanovic, Bosanski pasaluk, str. 44-47; Fine, Late Medieval Balkana, str.585-589. s
5 Jezgrovit ali podroban prikaz otomanske ekspanzije vidi kod Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 55-94. O stvaranju Vojne krajine vidi Rothenberg, Austrian Military Border, str. 17-39.
6 Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l.str. 184-187; Rothenberg, Austrian Military Border, str. 52-61; i vidi ovdje 6. poglavlje.
7 O potpunijem prikazu vojnog poretka vidi Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 122-131. O poretku u Bosni vidi Sabanovic, "Vojno uredjenje Bosne", posebno str. 216-219 o pomocnim snagama.
8 Najbolji prikaz tog poretka nalazi se u knjizi Papoulia, Ursprung und Wesen der "Knabenlese".
9 Kunt, "Transformation of Zimmi into Askeri", str. 62.
10 Pelletier navodi popis velikih vezira i napominje da je izmedju 1488. i 1858. godine bilo u Bosni 65 namjesnika rodom iz Bosne: Sarajeva, str. 75.
11 Sugar, Southeastern Evrope under Ottoman Rule, str. 58; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 114.
12 Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 197. Posljednji put je devsirma provedena u Srbiji 1638. godine (Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 27). Mozda je bilo i pokusaja da se devsirma obnovi: Sieur de la Croix, sekretar francuske ambasade u Istambulu, zabiljezio je 1684. godine da se devsirma tada provodila svakih deset godina (Mémoires, str. 201-202).
13 Sugar, Southeastern Evrope under Ottoman Rule, str. 56.
14 Lehfeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 48; Hottinger, Historia Orientalis, str. 463.
15 Shaw, "Ottoman View of the Balkans", str. 69-70.
16 O pojedinostima vidi Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 37-3X; Rycaut, Present Slate of the Ottoman Empire, str. 172-173.
17 O timarskom sistemu vidi Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 2X-33; Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 98-99, 212.
18 Fine, Late Medieval Balkans, str. 583.
19 Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 24.
20 Kunt, "Transformation of Zimmi into Askeri"
21 Kadiluk je mogao biti podijeljen na dvije ili vise nahija, kojima su na celu bili zamjenici sudaca; u Bosni su granice nahija cesto odgovarale starim granicama zupa. Vidi Kresevljakovic, Kapetanije u Bosni, str. 9-10.
22 Osim Pozeskog sandzaka (u Slavoniji) i Zvornickog, koji su bili u Budimskom ejaletu od 1541. do 1580: ibid., str. 10.
23 O pojedinostima vidi ibid., str. 9-10, i Djurdjev, "Bosna", str. 1263.


Pripremio: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:

Historija Bosne i Hercegovine

Povijest Bosne - Noel Malcolm
Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
Crkva bosanska
Rat i otomanski poredak 1463-1606

Islamizacija Bosne
Srbi i vlasi
Rat i politika u otomanskoj Bosni
Ekonomski zivot, kultura i drustvo
Zidovi i Romi u Bosni
Otpori i reforme 1815-1878

BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved