Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
RAT I POLITIKA U OTOMANSKOJ BOSNI 1606. - 1815.


POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -



7 RAT I POLITIKA U OTOMANSKOJ BOSNI 1606. - 1815.

Povijest Bosne u 17. i 18. stoljecu bila je i dalje isprekidana i zasjenjivana velikim ratovima. I bas kao sto je Otomansko Carstvo izraslo na ratu, tako su i samo ratovanje i drustvene promjene sto ih je ono izazvalo pridonijeli propasti carstva. U 17. stoljecu staro feudalno konjanistvo bivalo je u vojnom smislu pomalo vec zastarjelo. Mnogo su vazniji postali pjesaci naoruzani modernim oruzjem, i artiljerija. Razvila se regularna placena vojska za koju novacenje s pomocu devsirme nije vise bilo potrebno. Ali i dalje su bili potrebni novcani prihodi sredisnjoj vlasti da bi placala vojsku, a to je znacilo da je trebalo preuzimati ispraznjene feudalne timarske posjede i pretvarati ih u stanovit spoj privatnih posjeda i prodavanja pojedincima prava na ubiranje poreza. Te su promjene, kao sto cemo vidjeti u 8. poglavlju, preobrazile narav otomanskog provincijskog drustva. Samostalni ubiraci poreza povecali su poreze, a Istambul je izmislio cio niz novih nameta - osiromasujuci time stanovnistvo i izazivajuci kivnost i ceste nemire.

Porezi u gotovini sto ih je skupljala sredisnja vlast, poznati pod nazivom avariz, bijahu nekad tek izvanredne mjere, a sad su postali norma. Korupcija se povecala, a red i zakon su nazadovali. U Bosni su ipak prilike bile nesto sredjenije nego na susjednom otomanskom teritoriju u Srbiji, gdje su seljaci bjezali s posjeda i odmetali se u hajduke. Ali i u Bosni je bilo nemira u 18. stoljecu. Tada je vec mnogim posmatracima bilo jasno da carstvo trune iznutra.

Najmanje svaki drugi narastaj sudjelovao je u velikim ratovima. Nakon rata s Habsburgovcima od 1593. do 1606. godine Bosna je ostala financijski iscijedjena i vojno iscrpljena. Slijedilo je nekoliko desetljeca oporavljanja sto bijahu jedino pomucena grdnom devalvacijom nacionalne valute i inflacijom u cijelom Otomanskom Carstvu u razdoblju izmedju 1615. i 1625. godine.1

U cetrdesetim godinama 17. stoljeca Turci su se zapleli u dugogodisnji rat s Mlecanima, koji je okoncan tek 1669. godine. To je ukljucivalo ceste vojne i pljackaske upade s mletackog teritorija na dalmatinskoj obali, a bilo je i nekoliko teskih okrsaja izmedju mletackih i bosanskih oruzanih snaga.

Godine 1645. cijela jedna bosanska armija prodrla je u Dalmaciju, ali nije uspjela osvojiti mnogo teritorija.2 Taj je dugotrajni rat silno opteretio Bosnu, kao i nova povecanja poreza i inflacija sto ih je rat izazvao u cijelom carstvu.

Katolicki biskup Marijan Maravic izvijestio je 1655. godine da je "u sadasnjem ratu" vise od 2000 katolickih porodica pobjeglo iz Bosne, a u jednom drugom izvjestaju stoji da su cetiri franjevacka samostana popaljena "u ratovima sto se neprekidno vode u ovim krajevima".3

Godine 1663. obnovljenje rat protiv Habsburgovaca, a sljedece godine velika osmanlijska vojska prodrla je u Austriju. Nakon bitke za koju su Osmanlije smatrale da je zavrsila nerijesenim ishodom, a Austrijanci da su oni izvojevali pobjedu, potpisan je mirovni sporazum kojim su se obje strane obavezale da ce odustati od granicnih incidenata dok god taj dogovor bude postivala i druga strana.4

Najvazniji rat od kojeg se Otomansko Carstvo nije nikad potpuno oporavilo vodio se protiv Austrije od 1683. do 1699. godine.

Godina 1683. bila je za Turke katastrofalna. Nakon neuspjesne opsade Beca, odbile su ih i potukle u bici austrijska i poljska vojska.

Turci su smaknuli u Beogradu velikog vezira koji je bio na celu tog pohoda. Izmedju 1684. i 1687. godine Austrijanci su malo-pomalo oslobodili cijelu Ugarsku od Osmanlija i otjerali na tisuce spahija i novopecenih muslimana s njihovih napustenih posjeda na jug te su tako izbjeglice preplavile Bosnu. Dotle su i Mlecici poduzimali izravne napade na bosanski teritorij. Turci su doduse odbili glavnu mletacku ofenzivu na Bosnu 1685. godine, ali su oruzane snage Habsburgovaca protjerale muslimane u Bosnu iz Like, koja je bila najzapadniji dio bosanskog ejaleta.

Do 1687. godine otprilike 30.000 muslimana pobjeglo je iz Like, a njih 1700 koji su ostali silom su preobraceni na katolicku vjeru.5

Ovaj priljev izbjeglica sa svih strana uvelike je utjecao na broj i sastav bosanskog naroda - racuna se da je nakon tog rata cak oko 130.000 izbjeglica stiglo u Bosnu.6 Najvise je medju njima bilo muslimana iz Slavonije - bilo onih koji su se prvobitno bili doselili iz Bosne na sjever, bilo Hrvata koji su za dugotrajne turske vladavine bili presli na islam. Neki od tih izbjeglica, pogotovo spahija koji su sve izgubili, bili su ogorceni ljudi koji su sa sobom vjerojatno donijeli novo osjecanje kivnosti na krscanstvo.7

Ali otomansku su vlast cekale jos gore stvari.

Godine 1689. austrijska je vojska pregazila Bosnu i prodrla u Srbiju, cak do Kosova, a mnogi su Srbi iskoristili priliku da ustanu protiv turske vladavine.

Neko se vrijeme cinilo da ce Osmanlije izgubiti svu vlast na Balkanu, ali su vec sljedece godine Turci opet istjerali Austrijance poakzavsi cudnu snagu obnavljanja snage i moci. Velik broj pravoslavnih Srba - najmanje njih 30.000 - pod vodstvom svoga patrijarha, pobjegao je na sjever s austrijskom vojskom kad se povlacila s Kosova, iz Makedonije i centralne Srbije. (Albanska brojcana nadmoc na Kosovu, bar u danasnje doba, vjerojatno potice jos iz tog vremena.)

S druge strane, medjutim, mnogi pravoslavni Srbi docekali su rasirenih ruku povratak Turaka posto su u medjuvremenu bili iskusili revnost austrijskih katolickih svecenika. Slijedilo je razdoblje u kojem su stvari prakticki stajale na mrtvoj tacki.

Osmanlije su i dalje prilicno nedjelotvorno upadale na ugarski teritorij preko Dunava, a odbijao ih je nedjelotvorni austrijski feldmarsal Caprara. Ali kad je Capraru zamijenio najmladji i najsposobniji oficir u austrijskoj vojsci princ, Eugen Savojski, situacija se pocela naglo mijenjati. Princ Eugen nanio je tezak poraz Turcima u bici kod Sente, u tadasnjoj juznoj Ugarskoj, u septembru 1697. godine. A onda je, neobicno brzo, nastavio napredovati sa svega 6000 ljudi sve do samog srca Bosne.

Na dan 22. oktobra stigli su do Sarajeva, gdje su Turke zatekli potpuno nespremne za borbu. U svom vojnom dnevniku princ Eugen je ovako opisao ono sto se dogodilo u sljedeca dva dana: Na dan 23. oktobra rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su vec bili sklonili najvrednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku kolicinu svakojake robe. Pred vecer je grad planuo. Inace se nalazi na siroku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih dzamija. Sutradan sam jos ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri.

Nas jurisni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo zena i djece, nakon sto su pobili svu silu Turaka. Krscani nam jatimice dolaze i mole za dopustenje da se sklone u nas tabor sa svojim stvarima jer zele napustiti ovu zemlju i poci s nama. I ja se nadam da cu povesti sve krscane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save*

Vecina su tih krscana vjerojatno bili katolicki trgovci, koji su, cini se, ovim ratom izgubili dominaciju u bosanskoj trgovini.9 Kad je princ Eugen krenuo opet na sjever, s njim su zaista posle na tisuce katolika u Austriju. Ako pravoslavno stanovnistvo nije vec u drugoj polovici 17. stoljeca premasilo broj katolika u Bosni, onda su na kraju ovoga rata jamacno osigurali brojcanu premoc.10 Nejasno je da li su ti katolici bili uvjereni (kao sto je bio srpski patrijarh) da ce se uskoro vratiti s oslobodilackom vojskom.

Po nekim se znacima daje zakljuciti da su Austrijanci ozbiljno pomisljali ponovo osvojiti svu Bosnu. Godine 1687. i 1688. raspitivali su se preko posrednika u Dubrovniku bi li muslimani u Sarajevu (koji su, kao sto je bilo dobro poznato, zauzimali nezavisno drzanje spram oto-manske vlasti) prihvatili austrijsku vlast kad bi im bila zajamcena puna vjerska sloboda. Dvanaest je porodica potvrdno odgovorilo na to pitanje, ali cini se da od svega toga nije na kraju bilo nista."

Princ Eugen nije imao nista slicno na pameti kad je poveo vojnu ekspediciju u Bosnu - jer mu je bitni cilj bio tek pljacka i razaranje.

Karlovacki mir (sklopljen u Srijemskim Karlovcima, sjeverozapadno od Beograda, nedaleko od Novog Sada) kojim je dokoncan rat 1699. godine, potvrdio je da se Otomansko Carstvo povlaci iz Evrope.

Ugarska i Transilvanija ustupljene su Habsburgovcima, a veliki dijelovi teritorija u Dalmaciji i Grckoj Mlecima. U iducem stoljecu Bosna je na jugozapadu granicila s Mlecima. Psiholoski udarac tih gubitaka bio je toliko snazan da je povrat tih teritorija postao opsesivan dugorocni cilj otomanske politike. Prilika se ukazala 1714. godine, kad su Mlecani grubo prekrsili mirovni ugovor. U ratu koji je uslijedio, Austrija je obnovila savez s Mlecima, a princ Eugen je jos jedanput (1716.) nanio tezak poraz Turcima kod Petrovaradina. Ipak su bosanske obrambene snage uglavnom zadrzale svoje pozicije. ,

Pozarevackim mirom 1718. godine Austrija je dobila pojas bosanskog teritorija juzno od tradicionalne granice, rijeke Save. Dalmacija pod mletackom vlascu prosirila se pak prema unutrasnjosti i dosegnula crtu koja je odonda manje-vise ostala jugozapadna granica Bosne.12

U tom ratu jos je jedan val muslimanskih izbjeglica zapljusnuo Bosnu.13

Prilike su bile nesredjene, porezi nanovo povecani, a pobune zbog prevelikih nameta izbile su u Hercegovini 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Neotomanski izvori tvrde da su u dvije od tih pobuna (1728. i 1729. godine) sudjelovali i krscani, ali su glavni akteri bili muslimani.14

Tih su godina harale i posasti: na pocetku tridesetih godina 18. stoljeca pomrlo je u Bosni od kuge 20.000 ljudi.15

Kad su Austrijanci prekrsili Pozarevacki mir 1736. godine i prodrli u Bosnu, zacijelo su se bili ponadali da ce je brzo osvojiti. Ali nedavno je prije toga bio postavljen za namjesnika u Bosni neobicno energican i odrjesit covjek, Ali-pasa Hecimovic, koji je vrlo vjesto organizirao odbranu.16

Sljedece godine potukao je austrijsku vojsku u bici kod Banje Luke, a mirovnim ugovorom koji je zatim sklopljen (Beogradski mir 1739. godine) Austrijanci su se odrekli citavog teritorija juzno od Save, osim jedne tvrdjave.17 Tom je nagodbom utvrdena sjeverna granica danasnje Bosne.

Bijase to jedan od najtrajnijih mirovnih ugovora u tom stoljecu. Gotovo 50 godina nakon toga nije bilo upada strane vojske u Bosnu.

Medjutim, Bosanski ejalet morao je snositi teret povecanih poreza kojima su se financirali ratovi na drugim stranama. Godine 1745., kad se Hekim-oglu Ali-pasa vratio na polozaj namjesnika Bosne, ogorcenje na povecane namete bilo je toliko da je bio prisiljen povuci se iz Bosne na sest mjeseci. Kad se 1747. godine vratio, ponovo su izbili nemiri pa se sljedece godine povukao u Grcku.18 Nakon velike pobune u Mostaru 1748. godine, u kojoj su cak i janjicari sudjelovali, slijedile su u iducih nekoliko godina i druge pobune zbog velikih nameta u Bosni.19 I muslimanski seljaci su se bunili zbog promjena u sistemu zakupa zemlje.

Napokon je novi namjesnik u Bosni, Mehmed-pasa Kukavica, primio od sultana ferman u kojem je stajala samo jedna recenica: "Bosna se mora iznova osvojiti."20 Namjesnik je postupio bescutno i djelotvorno. U Bosni je uspostavio mir, iako je Mostar bio i dalje srediste nezadovoljstva i otpora. Godine 1768. pasa je morao poslati jaku vojsku na Mostar da ga pokori. Medjutim, za razliku od nekih masovnih pobuna u cetrdesetim godinama 18. stoljeca, ovaj je otpor potjecao od vidjenih muslimana koji su nastojali zastititi svoje porezne olaksice.21

Sljedeci rat protiv Austrije, koji je zapoceo 1788. godine, imao je ozbiljniju politicku dimenziju od prethodnih.

Austrijski car Josip II. i ruska carica Katarina Velika sporazumjeli su se da preotmu Osmanlijama balkanske zemlje i podijele ih medu sobom.

Tako je doslo do geopoliticke podjele interesa na Balkanu, sto je na kraju dovelo do austrijske okupacije Bosne 1878. godine i do njene aneksije 30 godina nakon toga.

Car Josip II. pokazao je da ne misli samo na osvajanje nego i na vladavinu kad je na pocetku rata izjavio da jamci slobodu vjeroispovijesti svim muslimanima koji odmah poloze oruzje.22

Nastojeci pridobiti na svoju stranu bosanske katolike (od kojih su neke doveli i na studije u Zagreb), Habsburgovci su se jos nadali da ce u Bosni izbiti opci ustanak bosanskih krscana.23 Na pocetku 1788. godine austrijske su jedinice stupile na bosansko tlo, ali im se nisu ispunili snovi da ce biti docekani kao oslobodioci. Manji broj Bosanaca dobrovoljno se pridruzio austrijskoj vojsci. Ipak, i bosanski krscani i muslimani pruzili su zilav otpor Austrijancima u prednjem pojasu odbrane, pa je austrijska vojska zaglibila u peteromjesecnoj opsadi tvrdjave u Bosanskoj Dubici.24 (Stoga je taj rat ostao zabiljezen u bosanskoj historije pod imenom Dubicki rat.) Sljedece godine Austrijanci su se bolje pripremili pa su pregazili veci dio Bosne i prodrli duboko u Srbiju. Ali opet je uslijedio nagovjestaj nacina na koji ce se problemi sredjivati u 19. stoljecu. Teznje Austrije i Rusije nije zaprijecila otomanska vojna moc nego diplomatski i politicki pritisci drugih evropskih velesila. Godine 1791. Austrija je pristala vratiti sve sto je bila osvojila u Bosni i Srbiji; za uzvrat je sultan dodijelio austrijskom caru sluzbeni naslov "zastitnika" krscana pod otomanskom vlascu.25

Medjutim, prije nego sto se uspio potpuno oblikovati novi model politickog ponasanja u 19. stoljecu, doslo je do dugotrajnog i bitnog prekida u medjunarodnom poretku: do napoleonskih ratova.

Nakon Napoleonovih prvih pobjeda nad Austrijom, Francuzi su zauzeli Mletke, Istru i Dalmaciju (ukljucujuci i Dubrovacku Republiku) 1805. godine - i tako je nastala francusko-bosanska granica. Vecina evropskih velesila zeljela se dodvoriti Otomanskom Carstvu iz strateskih razloga. Napoleon je poslao pomoc sultanu da suzbije bunu u Srbiji, a Francuzi su se jos direktnije upleli u lokalni spor u Hercegovini 1808. godine uputivsi manji vojni odred u pomoc mjesnom pasi Hadzi-begu Rizvanbegovicu, koji bijase opkoljen u tvrdjavi Hutovo nakon svade sa svoja dva brata oko nasljedstva.26

Godine 1809. Austrija je ponovo nagovijestila rat Francuskoj. Napoleon je potakao Bosnjake da upadnu u Slavoniju na pocetku ljeta te iste godine, a nakon bitke kod Wagrama u julu mjesecu Austrijanci su predlozili mir. Habsburgovci su ponovo ustupili Francuzima neke teritorije: zapadnu polovicu Hrvatske (uz sjeverozapadnu granicu Bosne) i dobar dio danasnje Slovenije. Sve je to bilo spojeno s ostalim osvojenim teritorijima u novu "Ilirsku provinciju" pod francuskom upravom marsala Marmonta (koji je za ovom prilikom proglasen "vojvodom Dubrovackim") u iduce cetiri godine.

Kao i vecina vladara Krajine prije njega, marsal je uskoro uvidio da se mora uhvatiti u kostac s pljackaskim upadima iz Bosne.

Potkraj 1809. godine francuska kaznena ekspedicija presla je u Bosnu, gdje su je docekale slabe turske snage, uglavnom neregularne konjice, pod komandom age od Bihaca. Premda se nisu mogli mjeriti s dobro izvjezbanim jedinicama Grande Armee, neregularni bosanski konjanici snazno su se dojmili jednog francuskog vojnika, koji ih je u svojim uspomenama opisao kao "ljudsko jato u kojem niko nije nosio odoru, na mrsavim, neobicno lakim konjicima koji su slusali jahacev glas i stisak njegovih koljena a da mu uzde i stremeni nisu bili ni potrebni". Francuzi su ih otjerali tridesetak kilometara, a onda su stali kod nekog sela i zapalili ga. Onaj se vojnik poslije prisjecao: "Otrcao sam s nekoliko oficira do najvece kuce. Zakljucili smo da je u sobama s resetkama na prozorima koji su gledali na dvoriste bio harem pa smo ga zapalili u cast, ljepseg spola".27

Kad su se 1813. godine Francuzi povukli iz "Ilirskih provincija", Austrijanci su ondje ponovo preuzeli vlast. Istovremeno su se nastavili uobicajeni granicni incidenti i sukobi. Sve se vratilo u normalno stanje. Ali najveca dugorocna prijetnja otomanskoj Bosni dolazila je s istoka, iz Srbije, gdje je 1804. godine izbio ustanak. Zapravo su izbila dva ustanka: prvi je izvela skupina mjesnih janjicara koji su prigrabili vlast ne bi li sprijecili provedbu reformi koje je donio Istambul (dopustajuci Srbima krscanima da osnuju svoju miliciju, ubiru svoje poreze i tako dalje), a drugi je bio velika buna krscanskog naroda. Premda je sultan u prvi mah stao na stranu svojih podanika protiv janjicara, narodni je ustanak uzeo previse maha pa je odlucio da ga ugusi. Srbi su 1805. godine potukli osmanlijsku vojsku, a 1806. nanijeli tezak poraz i vojsci koja je nadrla iz Bosne. Opca antiosmanlijska nasilja u Srbiji ukljucila su i mnogobrojne masakre, pljacke i prisilno pokrstavanje obicnih slavenskih muslimana i pravih Turaka; oni koji su prezivjeli poceli su bjezati u Bosnu.28 Izbilo je i nekoliko pobuna pripadnika Srpske pravoslavne crkve u Bosni i jedna ozbiljnija buna (proistekla iz lokalnih razmirica) u Hercegovini. Napokon, 1815. godine, sultan je pristao dati Srbima - ili bar onima u Smederevskom sandzaku, sjevernom dijelu Srbije kojem je pripadao i Beograd - autonomiju s velikim ovlastima, pravo na vlastitu skupstinu i slobodno izabranog kneza. Ipak, turske posade ostale su u gradovima, a turski je pasa i dalje stolovao u Beogradu, ali su polozeni temelji za kasniji razvoj Srbije kao nezavisne kraljevine - kraljevine koja ce za Bosnu biti ili svjetionik slobode i nade ili srediste ekspanzionistickih teritorijalnih teznji.

Dvije suprotstavljene bune koje su potaknule u Srba poriv za nezavisnoscu izrazavale su dvije tendencije koje su se vec poodavno mogle zapaziti u balkanskim provincijama Otomanskog Carstva. Postojalo je narodno nezadovoljstvo citavim poretkom, i postojala je zelja mjesnih predstavnika toga poretka da odbrane svoje privilegije od mijesanja (nadasve reformi) iz Istambula. Moc lokalnih muslimanskih uglednih ljudi bila je dublje ukorijenjena u Bosni. To je znacilo da je njihov otpor sredisnjim vlastima, otpor cije smo znakove vidjeli vec oko sredine 18. stoljeca, imao cvrstu bazu i da ce trebati nekoliko narastaja da se skrsi. U Bosni su bile izrasle posebne politicke i drustvene institucije koje su sve skupa tvorile neobicno djelotvoran poredak lokalne moci.

Najvaznija je od tih institucija bila kapetanija. Ponajprije, potkraj 16. stoljeca, kapetan je bio vojni administrator u pogranicnom podrucju. Njegova je zadaca bila da dize vojsku, pregledava putnike koji prelaze preko granice, da cuva ceste od razbojnika i obavlja kojekakve druge policijske i administrativne poslove.

Teritorij kojim je upravljao, kapetanija, mogao je biti manji ili veci od kadiluka (osnovne upravne jedinice kojoj je na celu bio kadija ili sudac), ali je bio manji od sandzaka.29 U 17. stoljecu taj je poredak prosiren i na unutrasnjost zemlje. Prosirene su i ovlasti kapetana, a neke ugledne porodice pocele su tretirati kapetansku sluzbu kao nasljednu. U vrijeme Karlovackog mira (1699.) u Bosni je bilo 12 kapetanija, a potkraj 18. stoljeca bilo ih je 39 pa je tim poretkom bio obuhvacen veci dio bosanskog teritorija. Na prijelazu 17. i 18. stoljeca, kad su poceli i porez ubirati, kapetani su bili na vrhuncu svoje moci.30 Kapetanije su postojale samo u Bosni, pa su tu stvorile i drustveno-politicku strukturu kojom se Bosna razlikovala od svih ostalih balkanskih zemalja. Ta je institucija, kad je dobro funkcionisala, bila velik napredak naspram prvobitnog osmanlijskog poretka. Ljudi vise nisu bili izruceni na milost i nemilost pohlepnim sandzak-begovima dovedenim izvana, koji su se za ono nekoliko godina koliko su boravili u Bosni nastojali obogatiti, nego su imali lokalne upravljace kojima su osobni probici lezali u dugorocnom blagostanju na svom podrucju. Istovremeno su mogli i ozbiljno ograniciti vlast namjesnika u Bosni koga je postavljao sultan.

Teoretski, namjesnik je dobio od sultana vrhovnu vlast nad svekolikom Bosnom. Kao vladar ejaleta imao je, kao sto smo vidjeli, titulu begler-bega ili vezira i najvisi od tri ranga pase zvani "pasa od tri tuga", prema tradicionalnom vojnom stijegu ukrasenom sa tri konjska repa koji bi se nosio pred njim u bici.31 Pod njim su bili sandzak-begovi (potkraj 17. stoljeca Bosna je bila podijeljena na cetiri sandzaka: Bosnu, Hercegovinu, Zvornik i Klis), koje je takodje postavljao sam sultan. Na okruznoj razini, uz kapetanije, postojala su i cetiri samostalna agaluka, a pojedinim podrucjima mogli su upravljati i muselimi, upravljaci sto ih je postavljao sam vezir.32 Medjutim, od pocetka 18. stoljeca sve je vise slabila vezirova moc. Energican vezir kao sto je bio Ali-pasa Hecimovic mogao je mobilizovati Bosnu kad je mobilizacija bila u interesu samih Bosnjaka, ali je tesko mogao vladati zemljom kad bi se stanovnistvo okrenulo protiv njega. To se moglo postici samo grubom silom, a njoj se ipak nije redovno pribjegavalo. Potkraj stoljeca vecina se posmatraca slagala u misljenju da se vezirova moc proteze samo na podrucje oko grada Travnika gdje je bila njegova rezidencija i dvor.33

Bosanski veziri bili su se povukli iz Sarajeva nakon rata u devedesetim godinama 17. stoljeca i gotovo da vise nisu mogli ni primirisati u taj grad. Razvoj Sarajeva i, u nesto manjoj mjeri, Mostara kao gradova koji su ljubomorno cuvali svoju politicku samostalnost bijase jos jedan cinilac koji je ogranicavao centralnu vlast. U sezdesetim godinama 15. stoljeca Mehmed II. dodijelio je Sarajevu posebnu povlasticu ili muafname (sto je obuhvacalo i oslobodjenje od nekih nameta) kao nagradu za pomoc koju su Sarajlije pruzile Osmanlijama na pocetku osvajanja Bosne. To je postala osnova sve preduzetnijih zahtjeva Sarajlija za specijalni status grada - posebno su te zahtjeve isticali poglavari mocnih esnafa sto su stekli pravo (koje je drugdje imala drzava) da imenuju gradonacelnika.34 Nakon ukinuca sistema devsirme u 17. stoljecu, narav janjicarskog korpusa degenerirala je u cijeloj carevini. U Bosni u 18. stoljecu janjicari su postali nesto nalik na ceh ili udrugu, koja se isto toliko (ako ne i vise) bavila svojim drustvenim privilegijima koliko i vojnim obavezama. Jedan francuski posmatrac iz 1807. godine uocio je da "vecina muslimanskih gradjana nosi titulu 'janjicara'"; rekli su mu da od 78 000 janjicara u Bosni svega njih 16 000 prima placu i obavlja stvarne vojne duznosti, a da su svi ostali obrtnici koji samo uzivaju pravo na tu titulu.35

Buduci da je u Sarajevu bilo najmanje 20.000 janjicara, od kojih su neki bili vojne osobe, nijedan vezir nije mogao olako preci preko njihovih privilegija. U Sarajevu je muselim zastupao vezira, ali je imao vrlo ogranicenu vlast.

Sarajevo je bilo na celu otpora centralnim vlastima. Jedan bosanski ljetopisac zapisao je, kad je 1771. godine nametnut nov porez, da su druga mjesta cekala da vide hoce li Sarajlije priznati taj porez prije nego sto se sami odluce hoce li ga placati.36 Ali i Mostar je igrao vaznu ulogu. Premda nije imao nikakve povelje o nekim posebnim privilegijima, nastojao je izboriti slican status kao i Sarajevo. Odupirao se svim pokusajima da se nad njim uvede nadzor, i cesto se suprotstavljao vezirovim izvjestajima. Godine 1768. i 1796. organizovani su pohodi na Mostar, a 1814. godine bila je potrebna vojska od 30 000 ljudi da uspostavi u gradu vezirsku vlast. Postavljen je odozgo muselim da upravlja gradom, ali su ga zitelji ucas svrgnuli i izabrali na to mjesto svoga predstavnika.37 Gradski oci koji su bili na celu otpora u Mostaru imali su rang ajana, pa je i ta cast postala bedem protiv centralnih vlasti. Kad je ta duznost prvi put uvedena u Bosni za rata koji se vodio izmedju 1683. i 1699. godine, ajan je bio gradski sluzbenik koji je odgovarao za red i zakon, izabran izmedju spahija, janjicarskih oficira i drugih uglednih ljudi. Premda je ta titula poprimila nesto sire znacenje drugdje na Balkanu, gdje se obicno odnosila na svakojake lokalne polusamostalne muslimanske poglavare, u Bosni je zadrzala svoje prvobitno znacenje upravnog sluzbenika. U mnogim provincijskim dijelovima Bosne kapetan je ujedno obavljao i funkciju ajana. Ali ajani su posebnu ulogu imali u vecim gradovima, gdje su ih stvarno birali, u vecem dijelu 18. stoljeca, predstavnici gradjana - i krscani i muslimani. Sami ajani bili su, naravno, muslimani, a i u Sarajevu i u Mostaru janjicarske organizacije imale su velik uticaj na njihov izbor.

U Sarajevu su i obicni gradjani mogli postati ajani, a u Mostaru su mjesni koljenovici zemljoposjednici zauzeli te polozaje i na kraju ih "feudalizovali", tako da su izbori bili puka formalnost. Upravo zahvaljujuci toj funkciji, gradski oci Mostara, uz potporu drugih clanova lokalne zemljoposjednicke vlastele, uspjeli su da grad neprekidno pruza otpor centralnim vlastima od sezdesetih godina 18. do tridesetih godina 19. stoljeca.38

_______________________________

1 Kunt, Sultan's Servants, str. 82.
2 Clissold, ur., Short History, str. 49.
3 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 479, 501.
4 Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 212.
5 A. Popovic, L'Islam balquanique, str. 259.
6 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 81; Medjutim, Peleidija tvrdi da je ukupan broj muslimanskih izbjeglica iz zemalja koje su ponovo osvojili Habsburgovci, od kojih se izbjeglica nisu svi nastanili u Bosni, 130.000 (Bosanski ejalet, str. 50)..
7 Djurdjev, "Bosna", str. 1267.
8 Mraz, Prinz Eugen, str. 40.
9 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 514.
10 Ipak, neki su se katolici zaista vratili, posto su otomanske vlasti 1699. godine proglasile amnestiju: Peleidija, Bosanski ejalet, str. 51. " Dzaja, Konfessionalilät und Nationalität, str. 98.
12 Ta je mletacko-bosanska granica bila na kraju utvrdjena u razdoblju izmedju 1721. i 1733. godine: vidi Clissold, ur., Short History, str. 45, 50. Shaw pogresno tvrdi da je prema tom ugovoru uspostavljena granica na rijeci Savi (History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 232).
13 A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 259.
14 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 96. Dzaja takodje biljezi nemire prije rata, 1710. i 1711. godine.
15 Handzic, "Bosanski namjesnik", str. 144-145.
16 Ibid., str. 152-163.
17 Djurdjev, "Bosna", str. 1267.
18 Handzic, "Bosanski namjesnik", str. 164-180.
19 Hadzijahic, "Die Kämpfe der Ajane", str. 130.
20 Suceska, "Osmanli imparatorlugunda Bosna", str. 441.
21 Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str. 156.
22 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 98.
23 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 1, str. 90.
24 Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 72-73.
25 Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 259.
26 Samic, Les Voyageurs francais, str. 146-149.
27 Desboeufs, Souvenirs, str. 132-133.
28 Pavlowitch, "Society in Serbia", str. 144-145; A. Popovic napominje da su se takvi postupci nastavili s jos vecom zestinom poslije 1815. godine (L'Islam balkanique, str. 262).
29 Kresevljakovic, Kapetanije, str. 13, 22.
30 Ibid., str. 52-64.
31 Bosna bi se mogla nazvati i "pasaluk", ali je to bio opci termin koji je obuhvacao sve teritorije kojima je mogao vladati pasa. Na primjer, Bosna, kao ejalet, bila je nesto vise od Beogradskog pasaluka, koji je bio samo sandzak. O povlasticama pase od tri tuga vidi kod d'Ohsson, Tableau de l'Empire othoman, sv. 7, str. 285.
32 Samic, Les Voyageurs francais, str. 186-187; Kresevljakovic, Kapetanije, str. 17.
33 Samic, Les Voyageurs francais, str. 188.
34 Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str. 132-134. Cehove (esnafe) vodili su muslimani, ali su im clanovi bili i krscani i Zidovi. Nemuslimani su mogli imati u esnafima svoje sekcije. Vidi Krcsevljakovic, Esnafi i obrti, str. 49; Skaric, Sarajevo i njegova okolina, sit. 134.
35 Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 114.
36 Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str. 137.
37 Ibid., str. 156-157.
38 O bosanskim ajanima vidi ibid.; Suceska, "Bedeutung des Begriffes A'yán"; Hadzijahic, "Die Kämpfe der Ajane"; o prvobitnom karakteru tog polozaja vidi kod Bowen, "Ayan"; a o tome kako se drugdje upotrebljavao vidi Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 238.


Pripremio: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:

• Historija Bosne i Hercegovine

• Povijest Bosne - Noel Malcolm
• Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
• Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
• Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
• Crkva bosanska
• Rat i otomanski poredak 1463-1606

• Islamizacija Bosne
• Srbi i vlasi
• Rat i politika u otomanskoj Bosni
• Ekonomski zivot, kultura i drustvo
• Zidovi i Romi u Bosni
• Otpori i reforme 1815-1878

• BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
• Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
• BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
• BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
• Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved