Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
EKONOMSKISKI ZIVOT, KULTURA I DRUSTVO U OTOMANSKOJ BOSNI 1606. - 1815.


POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -



8 EKONOMSKI ZIVOT, KULTURA I DRUSTVO U OTOMANSKOJ BOSNI 1606. - 1815.

Povijest kapetana i ajana pomaze nam da shvatimo kako su se u 17. i 18. stoljecu zbivale u Bosni neobicno vazne drustvene promjene. Stari poredak vojno-feudalnog drzanja zemlje pod zakupom malo-pomalo se istrosio i umjesto timarske klase pojavila se nova vrsta lokalnog plemstva koje je drzalo u vlasnistvu veleposjede i prenosilo ih u nasljedstvo.

Vec smo naznacili neke od uzroka tim promjenama: razvoj klase drzavnih sluzbenika nastalih sistemom devsirme koji su se u Istambulu u 17. stoljecu otimali za nevojne, privatne posjede; zamjenjivanje u vojnom smislu spahija placenim pjesastvom; opca i nezasitna potreba drzave za prihodima, sto je dovodilo do toga da su se veliki kompleksi zemlje ustupali lokalnim zemljoposjednicima koji su za uzvrat ubirali i predavali drzavi porez u gotovini. U Bosni je navala spahija, janjicara i drzavnih sluzbenika izbjeglih iz Ugarske, Slavonije, Hrvatske i Dalmacije izmedju 1683. i 1697. godine povecala pritisak na drzavu da pretvori timare u privatne posjede (poznate pod opcim nazivom ciftluk): mnogi su od tih ljudi trazili u zemljoposjednistvu sigurnost, a od ciftluka su se, osim toga, mogli iscijediti veci prihodi jer su seljaci na njima imali manja zakonska prava.

Neki od posjeda koji su na taj nacin nastali bili su u Bosni poznati pod nazivom agaluk, a njihovi vlasnici age. Seljaci su na njima sacuvali neka prava koristenja zemlje, ali je znatno povecan teret desetina i zakonski obavezatnog kuluka. Oni posjedi koji su bili u neogranicenu vlasnistvu pojedinaca bijahu poznati pod nazivom begluci, a njihovi vlasnici pod nazivom begovi.

Mnogi su od tih begluka bili veleposjedi kojima su upravljali upravitelji imanja, koji su zahtijevali najvise sto su mogli od seljaka na njima. Oni su mogli sklopiti sa seljacima i posebne sporazume koji nisu bili propisani zakonima. Opcenito su nazivi aga (sto se prvobitno odnosilo na janjicarske oficire) i beg naprosto poprimili znacenje clanova nize i vise zemljoposjednicke vlastele. Kako su radni uvjeti na veleposjedima bivali sve tezi, muslimanski su se seljaci, kojima je zakon oduvijek omogucavao da sami posjeduju nesto zemlje, sve vise priklanjali takvom nacinu obradjivanja.

Tako je tekao dugotrajan proces drustvene i vjerske polarizacije: od 15. stoljeca, kad su feudalni zemljoposjednici mogli biti i krscani i muslimani, a posjede su im obradjivali seljaci obje vjere, do 19. stoljeca, kad su svi veleposjednici bili muslimani, a velika vecina seljaka bezemljasa bili krscani.2

Iako su se ti seljaci i dalje zvali "kmetovi", oni koji su radili na beglucima, strogo uzevsi, nisu vise imali pravni status kmetova. Bili su obicni seljaci u nepovoljnu polozaju, u sistemu u kojem nisu imali prave prilike da zahtijevaju nesto bolje. Zivotni su im se uvjeti sve vise pogorsavali. Sve veci broj seljaka odlazio je sa zemlje u potrazi za poslom u veca mjesta.3 U 16. stoljecu bilo je sasvim uobicajeno da seljaci pod otomanskom vlascu, posto plate porez, zadrze za sebe visak uroda i iznesu ga na trziste.4 Na ciftlucima koji su zahtijevali od seljaka vise nego drugi, tako je sto postalo nemoguce, pa su seljaci zivjeli na rubu egzistencije. Kad je francuski autor Fourcade putovao u Solun da ondje preuzme konzulske mjesto 1812. godine, prespavao je jednu noc u kmetskoj kuci u Kozarcu. Kuca je bila sest i pol metara dugacka i cetiri metra siroka, u sredini je bilo ognjiste, bez dimnjaka i bez prozora (samo otvori u zidovima i rupa na krovu); pod je bio zemljan a jedino pokucstvo bijahu skrinje; spavali su s nogama okrenutim vatri, umotani u kozuhe, na lezajevima od sijena, a gamad ih je zive izjedala.5

Na temelju takvih iskaza stice se vrlo sumorna slika zivota na selu u Bosni. Pa ipak, jedno je od zacudjujucih otkrica savremenih historicara Balkana da je u 18. stoljecu znatno porastao broj stanovnika - posebbno u Bosni.

U 17. je stoljecu doslo do opceg pada broja stanovnika iz razloga koji nisu posve jasni: jedan je od mogucih uzroka tifus.6

U toku cijelog 17. stoljeca priljev muslimanskih izbjeglica mozda je tek nadoknadio odljev katolika: katolicki izvori procjenjuju da je vise od 50 000 katolika izbjeglo u ratu sto se vodio izmedju 1683. i 1699. godine, a vjerojatno se i egzodus za rata s Mlecima izmedju 1645. i 1699. godine brojio na desetke tisuca.7

Ipak je muslimansko stanovnistvo snosilo najveci dio tereta ratnih napora - ne samo u odbrani Bosne nego i u gotovo neprekidnom ratovanju Osmanlija u drugim krajevima carevine. Vaznost bosanskih jedinica vidi se i po popisu 1553 bosanskih spahija koji su sluzili u ratu protiv Rusije 1711. godine: svaki je od tih spahija imao u svojoj pratnji po nekoliko vojnika.8 Mnoge tisuce bosanskih muslimana izginule su na tim dalekim bojistima. Od njih 5200 poslanih u Perziju da se bore u ratu od 1723. do 1727. godine, na primjer, vratilo ih se kuci svega 500.9

Medju ostalim uzrocima smrti bila je i kuga, koja je, kao sto smo vidjeli, na pocetku 18. stoljeca i dalje harala Bosnom. Razumljivo je sto je nakon priljeva u devedesetim godinama 17. stoljeca broj muslimanskog naroda sporo rastao.

Broj krscanskog naroda rastao je znatno brze. Niz poreznih knjiga u otomanskim arhivima pokazuje da je u 18. stoljecu broj krscana porastao za 200 posto. Ovaj podatak treba ipak prihvatiti s rezervom, jer polaziste za njegovo izracunavanje, registar dohodarine za 1700. godinu, cini se nevjerojatno nizak, ali je opca tendencija jasna. Ako broj odraslih muskaraca pomnozimo s tri, ukupan broj krscana prema tim poreznim knjigama iznosi 1718. godine 118 000, 1740. godine 190000, 1788. godine 295 000 a 1815. godine 312 000. (Ti se brojevi ipak ne mogu pravo usporedjivati jer obuhvacena administrativna podrucja nisu bila uvijek ista.)10

Prema podacima dobivenim na jednoj drugoj osnovi za cijelu Bosnu i Hercegovinu, broj se krscana povecao od 143.000 u 1732. godini na 400.000 u 1817. godini." Kako nemamo zabiljezenih podataka o nekom vecem doseljavanju krscanskih seljaka u Bosnu, povremeno su se jamacno doseljavali ljudi iz Srbije i Makedonije.12

Usprkos cestim nemirima u Hercegovini u 18. stoljecu, u bosanskom je ejaletu opcenito bila bolja uprava nego u susjednim podrucjima u Srbiji, i nije bilo toliko razbojnickih prepada. Mozda je zbog toga Bosna u toku cijelog tog stoljeca neprestano privlacila stanovit dotok doseljenika iz srpskih krajeva. Ipak, glavni uzrok porastu stanovnistva zacijelo je bio prirodni prirast. To pretpostavlja da je ekonomija dobro funkcionirala i da krscani, iako su na selu zivjeli u siromastvu, nisu ipak patili od krajnje oskudice.

S druge strane, manjina krscanskog naroda uzivala je u pravom blagostanju u vecim bosanskim gradovima, u kojima se razvila krscanska (i zidovska) trgovacka klasa. Katolici, sa svojim starim dubrovackim vezama, dominirali su u bosanskoj trgovini sve do kraja 17. stoljeca; nakon toga su vazniju ulogu igrali Srbi, Vlasi, Grci i Armenci. I pojedini su obrtnici bili pravoslavne vjere, posebno zlatari.13 Muslimani su se u gradovima drzali uglavnom kucne radinosti, ali su se od sredine 18. stoljeca i oni poceli baviti trgovinom.14 Bogato Sarajevo u 17. stoljecu bijase jedno od balkanskih cuda, kudikamo najvazniji grad u unutrasnjosti zapadno od Soluna. Jedan je posjetilac zabiljezio 1628. godine da pojedini trgovci imaju zalihe robe u vrijednosti od 200 do 300 tisuca dukata.15 Sjajan opis Sarajeva sacuvan je u dnevniku neumornog turskog putopisca Evlije: McGowan, Economic Life in Ottoman Evrope, str. 90. Prvi broj cini se nevjerojatno nizak; mozda to samo znaci da se bosanska uprava jos nije bila oporavila od rata pa nije uspjela prikupiti sve podatke. Osim toga, tada se prvi put nisu brojile porodica nego svi odrasli muskarci.

Celebija, koji je posjetio taj grad 1660. godine i pribiljezio da Sarajevo ima 17.000 kuca (sto znaci vise od 80.000 stanovnika), 104 dzamije i carsiju sa 1080 ducana, u kojima se proda je roba iz Indije, Arabije, Perzije, Poljske i Ceske. Pa i sami su stanovnici ostavili na njega snazan dojam: "Buduci da je ovdje ugodno podneblje, ljudi su pretezno rumene puti. Na sve cetiri strane svijeta ima gorskih pasnjaka i obilje tekuce vode. Zbog toga su stanovnici krepki i zdravi. Ima cak vise od tisucu staraca... koji su dozivjeli sedamdesetu."16 Jedan francuski putnik koji je bio u Sarajevu svega dvije godine prije njega bijase podjednako odusevljen: "Ima vrlo lijepih ulica, krasnih i dobro sagradjenih kamenih i drvenih mostova, i 169 lijepih cesama," zabiljezio je izmedju ostaloga. "Grad je pun vrtova: vecina kuca ima svoje privatne vrtove, pune vocaka, posebno jabuka." Bio je ugodno iznenadjen i trznicom "sa bezbroj ljudi i svakojakom robom", i velikim tjednim konjskim sajmom - bosanskim specijalitetom.17

Sarajevu je trebalo dugo vremena da se oporavi od poharanosti iz 1697. godine. Bila su jos dva velika pozara, 1724. i 1788. godine.18 Drzi se da je 1807. broj stanovnika bio 60 000, manji od broja koji je naveo Celebija 1660. godine, ali jos uvijek impresivan ako se usporedi s brojem zitelja Beograda 1838. godine (12 963) ili Zagreba 1851. godine (14 000).19

Trgovina je u balkanskim zemljama procvala nakon Pozarevackog mira, kojim je otvoren promet s Austrijskom Carevinom i kojim su Osmanlije zapravo stekli prednost.20 Uskoro su trgovci iz Sarajeva sudjelovali na velikim sajmovima u Leipzigu i Becu. Glavni bosanski izvozni artikli bili su poljoprivredni proizvodi (koza, krzno i voce, posebno suhe sljive), a najvise se uvozio tekstil.21 Bogati rudnici u Bosni bili su zatvoreni (samo se jos u Varesu vadila zeljezna ruda). Bilo je vrlo malo industrije osim onoga sto su izradjivali obrtnici po gradovima: obradjivali kovine, kozu i tako dalje.22 Ostrouman posmatrac u 18. stoljecu koji je presao na islam, Mouradgea d'Ohsson, ovako je prokomentirao neuspjeli pokusaj da se razviju velika industrijska poduzeca: "Niko se ne usudjuje iznijeti na vidjelo svoje bogatstvo da ne bi privukao pozornost vlasti."23

Cesto se isticala korupcija koja je bila usadjena u potonji otomanski poredak: "Politika svakog turskog ministra ima za prvi cilj samog sebe," zapisao je engleski diplomat Sir James Porter 1768. godine.24 Ali je isto tako napomenuo da nije rijec o opcem moralnom propadanju, nego o pogreski u politicko-upravnom sistemu. Cak i u tom razdoblju stagnacije, na one koji su iz prve ruke govorili o zivotu u otomanskoj Evropi - za razliku od onih koji su moralizovali s velike udaljenosti - ostavljale su snazan utisak neke od njenih moralnih i drustvenih konvencija. Porter je tako prenio komentare jednog otomanskog efendije, "koji je bio rodom iz Bosne i koji je dugo zivio u svom zavicaju," kako oni ondje "jedva da znaju u cistom turskom [tj. muslimanskom] selu sto je to podvala, obmana ili lopovluk". U prilog toj tvrdnji, Porter napominje kako u Istambulu nema kradje: "Tu mozete zivjeti bez brige da ce vam ko sta ukrasti, pa gotovo svo vrijeme drzite svoja vrata otvorena".25 Neko bi mozda pomislio da se ljudi tako besprijekorno ponasaju zato sto zive u strahu od nemilosrdne provedbe islamskog zakona u djelo, ali ima obilje dokaza da je doduse poboznost opcenito ostala na visokoj razini medju muslimanskim stanovnistvom, ali da se sveti zakon nije rigorozno postivao. Jedna historijska studija o stavu prema alkoholu u Bosni utvrdila da je u 18. i 19. stoljecu nazori nisu vise bili tako strogi, da ljudi nisu vise prijavljivali vlastima svoje susjede da piju, kao sto su cinili u 16. stoljecu.26

Porterov informator okrivio je pravoslavnu zajednicu za opadanje morala. Nema pravih dokaza (osim ovakvih anegdotalnih napomena) za misljenje da je pravoslavno stanovnistvo bilo iskvarenije od bilo koje druge vjerske zajednice. Ali ima vise izvjestaja o korupciji medu visim svecenstvom u Pravoslavnoj crkvi, koja se, pod nadzorom grckih porodica "fanariota" u Istambulu, sluzila korupcionaskim metodama u radu.

Posto su se placanjem domogli najvisih crkvenih funkcija, fanarioti su zatim prodavali nize polozaje ne bi li nadoknadili svoje troskove.

Bosanski pravoslavni mitropolita uselio se u svoju sluzbenu rezidenciju u Sarajevu 1699. godine. Do kraja 18. stoljeca imao je pod sobom cetiri episkopa, u Sarajevu, Mostaru, Zvorniku i Novom Pazaru (koji je danas u Srbiji).27 Ali nema mnogo sacuvanih zapisa o pastoralnoj ili duhovnoj djelatnosti tih episkopa u Bosni u tom razdoblju. Pravoslavna "stara crkva" iz 16. stoljeca vise puta se popravljala i obnavljala, a 1726. godine otvorena je u gradu pravoslavna osnovna skola.28 Obicno pravoslavno svecenstvo nije opcenito bilo posebno radisno. Svecenici su bili prilicno neobrazovani i uglavnom su oskudne zalihe Biblija i liturgijskih knjiga dobavljali iz tiskara u Rusiji i Rumunjskoj.29

U 18. stoljecu, u razdoblju kad je naglo rastao broj pravoslavnih vjernika u Bosni, jedni su pravoslavni manastiri unisteni ratom ili pozarom, a drugi su, cini se, jednostavno napusteni. Potkraj toga stoljeca bilo je dvanaest manastira u Hercegovini, a samo dva u samoj Bosni, u Derventi i Banjoj Luci.30*

Katolicka crkva, koju su u Bosni jos predstavljali iskljucivo franjevci, nije imala mnogo prilike, ako ih je uopce imala, da prodaje funkcije.

Fratri su odavno imali obicaj prositi milostinju ili desetinu od svoga stada, ali taj su obicaj opravdavali visi svecenici u inspekciji time sto franjevci nisu imali drugog prihoda.31 Prilicno zajedljivi izvjestaj iz Olova 1695. godine pokazuje da se i taj obicaj mogao zloupotrebljavati. Gvardijan tamosnjeg samostana pisao je u Rim da ce morati zatvoriti samostan ako ne dobije novcanu pomoc: sedam godina samostan nije primio milostinje od zupljana jer je osoba koja je skupljala milodare, otac Stanic, pronevjerila sav prikupljeni novac.32

Iz mnogih drugih izvjestaja moze se razabrati istinsko siromastvo Katolicke crkve u Bosni. Biskup Maravic zabiljezio je 1655. godine da "malo zupa ima crkve u kojima se moze sluziti misa i davati vjernicima sveti sakramenti; misa se obicno sluzi na groblju ili u katolickim privatnim kucama".33 Da bi dali sakramente, franjevci su obicno jahali na konju do zabacenih sela pa bi ondje i prenocili. U svojoj svjetovnoj odjeci nisu se razlikovali od seljaka koji su im govorili: "ujace", obicaj koji se ocuvao do dana danasnjeg. Jedan neutralni posmatrac, francuski konzularni sluzbenik Chaumette-des-Fosses, bio je 1808. godine zgranut nad neukoscu i praznovjerjem franjevaca i njihovim upletanjem u zivot vjernika.34

* Premda knjizevna produkcija pravoslavnog svecenstva u Bosni u to vrijeme nije bila velika, ne smije se zanemariti vazan doprinos Pravoslavne crkve likovnoj bastini Bosne. Vidi posebno dvije knjige Zdravka Kajmakovica, Zidno slikarstvo i Georgije Mitrofanovic.

Ipak, zahvaljujuci gdjekad slabasnoj vezi sa sirim intelektualnim svijetom Katolicke crkve, ti su bosanski fratri ostavili za sobom nekoliko stampanih djela. Uglavnom su pisali obicne nabozne traktate, ali postoje i dva-tri originalnija spisa, medju njima i polemicka pjesan s pocetka 18. stoljeca, u kojoj se autor zestoko suprotstavlja svjetovnosti u narodnim pjesmama.35 Najvazniji je pisac medju njima Filip Lastric (1700-1783), koji je postao poglavar bosanskih franjevaca i branio prava svoje provincije, "Bosne Srebrene", od prijedloga iznesenog u Rimu da se degradira njen status. Rasprava koju je napisao za tu svrhu, Epitome vetustatum bosnensis provinciae (1765.), bijase jedna od prvih stampanih knjiga o Bosni koju je napisao jedan Bosanac.36 **

Franjevci se nisu morali braniti samo od prijetnji koje su dolazile iz Rima. Za sve to vrijeme u Bosni su se i dalje nadmetale za prevlast Katolicka i Pravoslavna crkva. Fratri su se u pismima papi 1661. potuzili da pravoslavni patrijarh nastoji svim silama prisiliti katolike da prihvate pravoslavni obred, i da je od velikog vezira u Bosni ishodio dekret za potiskivanje katolicanstva. Da bi se oduprli tim pritiscima, bosanski su katolici morali trositi "velike svote novca na parnicenja".37

Franjevci su uspjeli zadrzati prvobitnu ahdnamu ili povelju o povlasticama koju im je izdao Mehmed II. i koju su potvrdjivali (zahvaljujuci diplomatskim intervencijama austrijskog, francuskog, dubrovackog, pa cak i engleskog poklisara u Istambulu)

** Ovaj kratki osvrt na bosanske katolicke pisce u otomansko doba ne odgovara vrijednosti i broju knjizevnih djela koja su franjevci u Bosni objavili u vise stoljeca. Opsirniji podaci mogu se naci kod Jelenic, Kultura i bosanski franjevci, i Kovacic, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. O zivotu i radu Lastricevu vidi Zirdum, Filip Lastric Ocevac, svi sultani redom u tom razdoblju. Neki drugi dekreti iz 17. i 18. stoljeca jamcili su franjevcima da su oslobodjeni raznih nameta, kao i zastitu od presezanja Pravoslavne crkve.

Na pocetku 19. stoljeca neki su posmatraci zabiljezili da je otomanska politika u Bosni bila sklonija katolicima nego pravoslavcima.38 Vjerojatno je to bio odraz sve veceg poistovjecivanja pravoslavlja s pokretom otpora osmanlijskoj vladavini u Srbiji, a katolicima u Bosni moglo se vjerovati da se nece urotiti s novom susjednom velesilom, Napoleonovim carstvom, koje su katolicki svecenici smatrali dozlaboga ateistickim.39 Mnogi su posjetioci komentarisli suparnistvo izmedju katolickog i pravoslavnog svecenstva u Bosni: Chaumette-des-Fosses, koji je proboravio sedam mjeseci u toj zemlji, zapazio je da neprijateljstvo izmedju te dvije vjerske zajednice "podrzavaju svecenici obiju crkava iznoseci grozomorne optuzbe jedni na racun drugih".40 Bez poticanja tih dviju strana u sporu, tesko je vjerovati da bi katolicki i pravoslavni seljaci imali mnogo razloga da se ne trpe. Govorili su istim jezikom, jednako se odijevali, odlazili katkad u iste crkve i zivjeli u potpuno jednakim prilikama.

Kad covjek cita standardna djela o Balkanu pod otomanskom vlascu, mogao bi lako steci dojam da je u tim stoljecima ondje vladala kulturna pustos, da se intelektualni i duhovni zivot sveo samo na posve rudimentarne i zakrzljale forme. Takva je slika docarana u mnogim djelima jugoslavenskih historicara, a romanopisac Ivo Andric donio ju je u gotovo karikaturalnoj formi u svojoj izrazito antimuslimanskoj disertaciji o kulturi u otomanskoj Bosni. "Ucinak turske vladavine bio je apsolutno negativan," ustvrdio je on. "Turci nisu uspjeli donijeti nikakav kulturni sadrzaj ni osjecanje nekakve uzvisene misije cak ni onim Juznim Slavenima koji su primili islam."41 Ovakve tvrdnje izrazavaju slijepe predrasude - svojeglavu sljepocu pred velebnim spomenicima otomanske arhitekture u Bosni, i nesto razumljiviju sljepocu pred sirokim rasponom knjizevnih djela koja su napisali bosanski muslimani pod otomanskom vlascu, od kojih su mnoga bila i nepoznata u vrijeme kad je Andric pisao svoju disertaciju (1924.).

Jos je vrlo tesko donijeti pravu ocjenu tih bosanskih spisa, koje poznaje samo sacica naucnih strucnjaka u cijelom svijetu. Malo ih je dosad prevedeno, a mnogi spisi postoje samo u izvornom rukopisu - pod pretpostavkom da uopce jos postoje nakon masovnog i namjernog razaranja kulturne bastine bosanskih muslimana 1992. i 1993. godine. Prije nego sto je pocelo unistavanje Sarajeva granatama 1992. godine, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci bilo je 7500 rukopisa, u Orijentalnom institutu 5000, u Historijskom arhivu 1762 a u Nacionalnoj biblioteci 478.(42)

Vec se iz samih ovih brojeva dade zakljuciti da Bosna pod otomanskom vlascu nije bila kulturna pustos, a mnoga djela bosanskih pisaca, na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, cuvaju se u pojedinim zbirkama u Istambulu, Becu, Kairu i drugim mjestima.

Posebnu je paznju privukao odredjeni nacin pisanja, takozvana alhamijado-knjizevnost.

To su djela napisana na bosanskom jeziku, ali arapskim pismom. (To su ime savremeni naucnici posudili od slicnih nearapskih zapisa napisanih arapskim pismom u muslimanskoj Spanjolskoj.)

Za svo vrijeme turske vladavine, begovi u Bosni i dalje su pisali bosanskom varijantom cirilice, bosancicom, a tri stoljeca sluzili su se njome i franjevci, u stampanim djelima i u rukopisima. Pravoslavni svecenici citali su u 17. i 18. stoljecu takodje djela stampana na cirilici.

Ali bilo je prirodno da muslimani pocnu pisati arapskim pismom, jer je tim pismom pisana sva arapska, turska i perzijska knjizevnost, a arapsko se pismo ucilo i u svim muslimanskim mektebima ili osnovnim skolama.43

Aljamiado-knjizevnost sastoji se pretezno od svakojake poezije pisane arapskim klasicnim metrima: vjerske poezije, pjesama na moralne i drustvene teme, pa i nekih erotskih ljubavnih stihova. Medju pjesnicima bilo je poglavara derviskih redova, vojnika i zena.44 Jedan aljamiado-pisac, Muhamed Hevaji Uskufi (umro 1651.), sastavio je i hrvatski ili srpsko- -turski rjecnik u stihovima - jedan od najstarijih rjecnika od svih juznoslavenskih jezika. Uz kreiranje tih pisanih djela, muslimani su igrali i vaznu ulogu u stvaranju i prenosenju bogate bastine narodne poezije u Bosni: balada i tuzaljki (kao sto je vec spomenuta poznata Hasanaginica), epskih pjesama i posebnog zanra ljubavnih pjesama, podjednako omiljenih i medju muslimanima i medju krscanima, poznatih sevdalinki.45

Kako je bosanski jezik bio treci jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo cudo sto je i dio Otomanske knjizevnosti napisan na tom jeziku. Jedan bosanski pisac iz 18. stoljeca, ljetopisac Mula Mustafa Sefki Baseskija (koji je svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskome jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskoga zato sto ima 45 razlicitih rijeci za glagol "ici".46

Savremeni bosnjacki historicari pridaju veliko znacenje cinjenici da su pisci u to doba nazivali svoj jezik bosanskim. Ali time se mislilo samo na to da se taj jezik govori u Bosni, a nije se time htjelo reci da se on razlikuje od tog istog jezika kako se govori negdje drugdje. Dakako da su se zamjecivale regionalne razlike u hrvatskom ili srpskom jeziku. Tako je jedan franjevac na pocetku 18. stoljeca zabiljezio da se bosanski jezik razlikuje od hrvatskog, dalmatinskog i dubrovackog.47 A od svih varijanti hrvatskog ili srpskog jezika, bosanska se varijanta dugo smatrala najprihvatljivijom. Godine 1601. zapisao je Mavro Orbini: "Od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najgladi i najelegantniji jezik; i dice se cinjenicom da jedini oni dan-danas paze na cistotu slavenskoga jezika."48 Veliki srpski pisac, sakupljac narodnih pjesama i jezicni reformator iz 19. stoljeca Vuk Karadzic takodje je drzao da je dijalekt srednje Hercegovine najbolja i najcistija forma narodnog jezika.49

Vecina je knjizevnih djela bosanskih muslimana ipak napisana na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Za to postoje razumljivi razlozi: jedni su pisali u formama u kojima je jezik nerazdvojno vezan sa zanrom, kao sto je, na primjer, istancano dvorsko pjesnistvo perzijske tradicije; drugi su pisali o takvim temama kao sto je filozofija za koju je u arapskom jeziku postojalo kompletno strucno nazivlje, sto je nedostajalo bosanskome jeziku; i dakako da su mnogi pisali za citatelje izvan slavenskih zemalja. Sto se tice proze, najvise ima djela iz teologije, filozofije, historije i prava, ali je tematski raspon bio ocito vrlo sirok, pa ovdje mozemo spomenuti samo nekoliko imena.

Najvazniji su pisci bili Ahmed Sudi al-Bosnavi (umro 1598.), koji je komentarima popratio klasicne perzijske pjesnike; Hasan efendi Pruscak (umro 1616.) koji je napisao znamenito djelo Zrcalo za princeve - pomodnu raspravu o vlasti i mnoga djela o logici, retorici i pravu, kao i popis bosanskih ucenih autora; Abdi al-Bosnavi (umro 1644.), koji je napisao ekstaticno-misticne rasprave u sufistickoj tradiciji; Ibrahim Alajbegovic zvani Pecevi (umro 1651.), koji je napisao na turskom jeziku historiju razdoblja izmedju 1520. i 1640. godine sluzeci se zapadnoevropskim stampanim izvorima; Ahmed al-Mostari Rusdi (umro 1699.), jedan od mnogobrojnih mostarskih pjesnika koji je pisao pjesme na turskome prema perzijskim uzorima; Mustafa al-Mostari Ejubovic poznat pod imenom Sejh Jujo (umro 1707.), koji je napisao bezmalo trideset rasprava o logici, gramatici i islamskom zakonu; Mustafa al-Aqihisari (umro 1755.), koji je napisao nekoliko djela o moralu i religiji i pohvalnu raspravu o kavi; te Mustata Sefki Baseskija (umro 1809.), ciji smo ljetopis Sarajeva u 18. stoljecu, napisan na prilicno prozaicnom turskom jeziku, vec spomenuli.

Neki su od ovih pisaca ostvarili nastavnicku ili cinovnicku karijeru izvan Bosne, ali je bilo mnogo ucenih ljudi zaposlenih u drzavnoj upravi same Bosne. Sejh Jujo, na primjer, bio je muftija mostarski, a jedan od namjesnika u Bosni Dervis-pasa al-Bosnavi (umro 1603.) bio je darovit pjesnik koji je prevodio perzijsku poeziju na turski.50 Bosna je svakako imala, kao i svaka druga zemlja, poprilican broj neukih i neotesanih vlastodrzaca, ali je bjelodano jasno da je apsurdna ideja da je Bosna pod otomanskom vlascu bila tek kulturna pustos, a da i ne govorimo o dekorativnim umjetnostima kao sto su kaligrafija i slikanje minijatura kojima su se bosanski muslimani takodje uveliko bavili za sve vrijeme otomanske vladavine.51

Nekoliko spomenutih pisaca bijahu clanovi sufistickih derviskih redova koji su igrali vaznu ulogu u zivotu bosanskih muslimana. I opet je tesko pisati o takvoj temi, ne samo zato sto je gradja ostala neobjavljena (na primjer, 222 rukopisa iz jednog od derviskih sjedista u Sarajevu, Sinanovoj tekiji), nego i zato sto su ti redovi oduvijek djelovali kao neka vrsta "nesluzbenog islama", izvan sluzbenih struktura medresa (sjemenista) i dzamija - tako da se njihova uloga oduvijek umanjivala u standardnim historijama islama. Ti su redovi zapravo udruge ili druzbe vjernika predvodjenih duhovnim uciteljima ili "sejhovima", a sastaju se redovno u tekijama (sjedistima) radi druzenja i ceremonija koje mogu sadrzavati obredne pokrete (od kojih je najbolje poznato "vrtoglavo okretanje" dervisa Mevlevija) i odredjena vrsta spontane ekstaticne religiozne poezije poznate pod nazivom ilahije. Derviski su redovi u razlicitim razdobljima bili kvijetisticki i apoliticni, ili politicki djelatni i militantni, kakav je, recimo, bio poznati Muridisticki pokret koji se odupirao ruskom prodiranju u muslimanski sjeverni Kavkaz. A njihova teologija, koja je obicno bila sklona mistici, bijase katkad toliko slobodoumna u svojim spekulacijama, prihvacajuci ideje iz filozofije, ljubavne poezije, pa cak i iz krscanske teologije, da su je pravovjerni muslimani smatrali hereticnom. To se posebno odnosilo na Bektasijski red koji je djelovao medu janjicarima.52

Derviski su se redovi rano pojavili u Bosni i vjerojatno ondje igrali vaznu ulogu kao i drugdje na Balkanu, u dva isprepletena procesa islamizacije i razvitka muslimanskih gradova.53 Prva derviska tekija u Sarajevu, Isak-begova, koja je pripadala redu Mevlevija, podignuta je negdje prije 1463. godine. Druga, Skender-pasina tekija, koja je pripadala redu Naksibendija, osnovana je 1500. godine, a u 17. stoljecu sagradjene su jos dvije vazne tekije (Sinan-pasina i Bistrigina).54 Podignuto je i vise manjih tekija koje se nisu ocuvale: Evlija Celebija nabrojio ih je u svemu 47 sredinom 17. stoljeca u Sarajevu.55 Tekije su se podizale i u dalekim dijelovima zemlje: jedna od posljednjih koje su se ocuvale i koja je jos djelovala u sedamdesetim godinama 20. stoljeca nalazila se u zabacenom planinskom selu vise Fojnice u rodnom mjestu poznatog derviskog poglavara iz 18. stoljeca, Sejha Huseina.56 Tekije nisu bile samo lokalna sredista druzenja i poboznosti nego i punktovi goleme medjunarodne mreze. Clanovi najveceg reda Naksibendija putovali su cak u centralnu Aziju da posjete znamenite sejhe. Jedini red koji, zacudo, nije nikad postao posebno omiljen u Bosni bijase janjicarski red Bektasija. Imao je doduse nekoliko svojih tekija, ali su te tekije najvise potpomagali posjetitelji iz Albanije i Turske. Cini se da je u Bosni bilo zazorno ozracje heterodoksije sto je okruzivalo red Bektasija.57

Islam je u Bosni pod otomanskom vlascu bio pretezno ortodoksan i konzervativan. Jedini uistinu heterodoksan pokret bijase pokret takozvanih hamzevija, sljedbenika sejha Hamze Balije Bosnjaka, koji je 1573. godine smaknut zbog hereze. O njegovu se naucavanju malo sta zna premda je zacijelo isao mnogo dalje od Bektasija u preuzimanju elemenata iz krscanske teologije. Za zadnjih progona "hamzevija" u Bosni nekoliko se clanova toga pokreta osvetilo drzavi ubivsi velikog vezira Mehmed-pasu Sokolovica. Cini se da su "hamzevije" opstale kao neka vrsta opozicije u sjeni sve do kraja 17. stoljeca.51*

Vecina posmatraca smatrala je bosanske muslimane ortodoksnim i poboznim. Evlija Celebija toplo je pisao o sarajevskim muslimanima: "Svi su oni bogobojazni ljudi, ciste, cestite i nepomucene vjere. Liseni su zavisti i mrznje, a svi redom, i stari i mladi, i bogati i siromasni, redovno se mole."59 Pa ipak, premda su bili "bogobojazni", Bosnjaci se nisu tako strogo pridrzavali, kao neke druge muslimanske sredine, odredjenih islamskih obicaja. Oduvijek su patili od slabosti prema rakiji, na nekim podrucjima (posebno na selu u Hercegovini) zene nisu nosile feredze, a strani su posmatraci cesto komentarisali bosanske obicaje u asikovanju, pa i sklapanju brakova iz ljubavi.60 I drugi su se muslimani, opisujuci moralni znacaj Bosnjaka, slagali sa Celebijinim misljenjem.

Jedan sirijski pisac, koji je negdje potkraj 17. stoljeca sastavio perzijsko-turski rjecnik, napisao je pod natuknicom "Bosnjak" sljedece: "Bosnjaci su poznati po svojoj blagosti i dostojanstvenosti; njihove su znacajke naobrazenost, lako shvacanje, trijezno razmisljanje, odanost i pouzdanost."61 A francuski putnik Qzielet uskliknuo je nakon dvomjesecnog boravka u Sarajevu 1658. godine: "Mene su svi muslimani u ovom gradu obasuli svakojakim dobrocinstvima, uslugama i znacima paznje, sa svima smo se sprijateljili."62

Ovakve opise treba imati na umu kad se citaju izvjestaji o "fanatizmu" muslimana u Bosni u 19. stoljecu. Olako se pretpostavlja da je fanatizam bio permanentna znacajka islama u Bosni. Sigurno je da se fanaticno drzanje razvilo u 19. stoljecu medju begovima, muslimanskim svecenstvom i nizim slojevima muslimana u gradovima, ali ima valjanih razloga za misljenje da je to bio produkt specificnih politickih i drustvenih prilika.

Kad je Chaumette-des-Fosscs, nakon sedmomjesecnog boravka u Bosni 1808. godine, pisao o svojim dozivljajima, iznio je pronicavo zapazanje o porastu nepovjerenja begova prema krscanima: "Da se ne bismo ogrijesili o muslimane u ovoj pokrajini, valja kazati da su oni, kako i sama raja [uglavnom seljaci krscani] priznaje, bili vrlo blagi sve do prije nekoliko godina. Ali od pocetka ovoga stoljeca, zbog politicke situacije, postali su neobicno nepovjerljivi." Posto su Francuzi zauzeli Dalmaciju a Srbi i Crnogorci digli se na oruzje, kaze, osjetili su da su u obrucu i da im prijeti opasnost. "Zbog te situacije koja je u njih izazvala strah, postali su neskloni prema svima oko sebe. Prepali su se kad su vidjeli kako se raja buni, a da bi je obuzdali, morali su pribjeci barbarstvu."63 U tom razdoblju samo sto se nije zavrsila drustveno-religiozna polarizacija veleposjednika i seljaka, sto je takodje moralo odigrati stanovitu ulogu.

Uspon Srbije kao dobro naoruzane i kvazi-autonomne krscanske drzave, iz koje bijahu grubo protjerani svi muslimani koji nisu bili masakrirani, pojacao je strah u muslimanskog svecenstva. A, sve veci ugled koji je uzivala krscanska trgovacka zajednica u Sarajevu i koju su na pocetku 19. stoljeca poceli stititi konzularni sluzbenici Francuske, Austrije i Pruske, povecao je te sumnje i zavist obicnih muslimanskih gradjana. Godine 1822. zapisao je jedan drugi francuski posjetilac, Charles Pertusier, da "musliman tjera svoju vjeru do krajnje forme fanatizma".64 Tada je vec, u takvoj generalizaciji, koliko god bila pausalna, zacijelo bilo mnogo istine. Ali nije uvijek tako bilo.

_______________________________

1 Tomasevich analizira posebnu upotrebu ovih naziva u Bosni: Peasants, Politics, and Economic Change, str. 99-100. Sugar daje razlicit i opcenitiji prikaz: Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 214-218.
2 Prelazak na ciftluke u cijeloj carevini golema je tema ciji mnogi aspekti ostaju nerazjasnjeni. Koristan pregled svih tih pitanja vidi kod McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 57-79. Mutafchieva opisuje dva tradicionalna oblika u kojima su se ciftluci prvobitno dodjeljivali (muselimima i "gazijama" ili ratnim herojima); spominje i poseban oblik ciftluka stvorenog od starih feudalnih posjeda u Bosni ("K'm v'prosa za ciftlitsite", str. 36-42).
3 Hottinger spominje da ih je bilo u Adrianopolu (Edirnu) u pedesetim godinama 17. stoljeca: Historia orientalis, str. 463.
4 McGowan, "Food Supply and Taxation".
5 Samic, Lex Voyageurs fmncaix, str. 248.
6 McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 83-86.
7 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 105-106, 151, 168. Biskup Maravic u svom izvjestaju o Bosni iz 1655. godine navodi da je katolika tada ukupno bilo 63.206: Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 476.
8 Skaric, "Popis bosanskih spahija".
9 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. l, str. 90.
10 Broj muslimanskih odraslih muskaraca zabiljezen u Bosanskom ejaletu radi dzizje: 12.500 godine 1799. (s Hercegovinom i Zvornikom), 63.440 godine 1740. (bez Hercegovine, sa Zvornikom), 98.329 godine 1788. (s Hercegovinom i jos jednim neidentificiranim sandzakom) i 103.883 godine 1815. (s Hercegovinom i s jos jednim neidentificiranim sandzakom): McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str.90. Prvi broj cini se nevjerovatno nizak; mozda to samo znaci da se bosanska uprava jos nije bila oporavila od rata, pa nije uspjela prikupiti sve podatke. Osim toga, tada se prvi put nisu brojale porodice, nego svi odrasli muskarci. 11 Prema procjeni Muhameda Hadzijahica, navedeno u Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 82.
12 Weigand, "Rumänen und Aromunen", str. 178.
13 Skaric, Srpski pravoslavni narod, str. 10.
14 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 514; Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str 136.
15 Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str. 135.
16 Celebi, Putopis, str. 106, 116. Celebijine brojeve smatra preuvelicanim jedan savremeni naucnik, koji ih je usporedio s mnogo manjim brojem iz popisa 1841. godine (Nagata, Materials on Bosnian Notables, str. 2). Ali, biskup Maravic u svom izvjestaju iz 1655. godine navodi cak nesto malo veci broj nego Celebija: 20.000 muslimanskih porodica i 100 krscanskih (Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 476). (Valja napomenuti da Maravic kaze kako u tih 100 kucanstava zivi 600 dusa, sto znaci da je multiplikator veci nego onaj kojim su se obicno sluzili savremeni historicari.) Sarajevo je ocito imalo manji broj stanovnika u 18. stoljecu nego u 17., a mozda se taj broj na pocetku 19. stoljeca jos vise smanjio.
17 Quiclet, Voyages, str. 68-70, 79. Peter Masarechi pohvalio je 1624. godine kvalitetu bosanskih konja: Draganovic, "Izvjesce Petra Masarcchija", str. 42.
18 Pelletier, Sarajevo, str. 69.
19 Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 33; Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str. 135.
20 Austrijanci su glupo udarili carinu na uvoz robe svojih trgovaca, a da nisu udarili odgovarajucu carinu otomanskim podanicima koji su uvozili istu takvu robu: vidi McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 23-24.
21 Medjunarodni sajam u Leipzigu snazno je privlacio trgovce iz Bosne i drugih dijelova Balkana za sve to vrijeme: vidi Paskaleva, "Osmanli balkan eyaletlerinin ticaretleri", str. 47-49.
22 O kopanju zeljezne rude vidi Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 16. U Fourcadeovu izvjestaju iz 1813. godine spominje se ipak izvoz jedne vrste rude u Francusku: auripigmenta (zuti arsenov blistavac), hemikalija koja se nalazi u prirodnom stanju i koja sluzi u proizvodnji pigmenata (Vacalopoulos, "Tendances du commerce de la Bosnie", str. 95).
23 d'Ohsson, Tableau general de l'Empire othoman, sv. 7, str. 296.
24 Porter, Observations on the Turks, sv. l, str. 133.
25 Ibid., sv. 2, str. 47, 56. Anton Hangi, koji je u devedesetim godinama 19. stoljeca napisao svoju studiju o zivotu u Bosni, pise vrlo slicno o postenju i o tome kako niko ne krade u Sarajevu, gdje je boravio godinu dana, a da nikad nije zakljucao svoja vrata (Die Muslims in Bosnien, str. 7). Britanski putnik H. E. Thomson isto je tako napisao 1897. godine: "U svoj Bosni mozete se pouzdati u rijec muhamedanaca kad je rijec o prodaji i kupovini" (Outgoing Turk, str. 162).
26 Mujic, "Prilog proucavanju uzivanja alkoholnih pica".
27 Samic, Les Voyageurs francais, str. 243.
28 Pelletier, Sarajevo, str. 118.
29 Andric, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 62-63.
30 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 149; Samic, Les Voyageurs francais, str. 243.
31 Draganovic, "Izvjesce Petra Masarechija", str. 46; D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 375.
32 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 526.
33 Ibid., str. 479.
34 Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 70-74.
35 "Pisma od pakla" fra Lovre Sitovica; sama je pjesma u desetercu, kao i narodne pjesme, pa ih je trebala imala nadomjestiti. Andric kaze da se "razlikuje od prave narodne poezije samo po tome sto su stihovi cesto nepravilni i liseni svake ljepote": Razvoj duhovnog zivota u Bosni, str. 50. O drugim katolickim publikacijama vidi ibid., str. 47-51.
36 Ibid., str.50; Hadzijahic, Od tradicije do identiteta, str. 32.
37 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 503-504. O kasnijim pokusajima preobracanja katolika vidi kod Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 208-209.
37 Chaumettc-dcs-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 75.
38 Samic, Les Voyageurs francais, str. 112.
40 Chaumettc-dcs-Fosssés, Voyage en Bosnie, str. 75.
41 Andric, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 38.
42 Gazic, "Les Collections manuscrits". Sudeci po izvjestajima iz Sarajeva, srpska je artiljerija unistila cjelokupnu zbirku u Orijentalnom institutu.
43 Vidi Lehfeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 45-52.
44 Vrijedan sazetak vidi kod Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 271-281. Najnovija studija koju nisam dospio prouciti jest Hukovic, Alhamiado knjizevnost i njeni stvaraoci.
45 Vidi Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 165-190.
46 Lehfeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 50; O Baseskijinu ljetopisu vidi Gazic, "Les Collections manuscrits".
47 Hadzijahic, Od tradicije do identiteta, str. 7. O mnogobrojnim primjerima kako su autori nazivali svoj jezik bosanskim vidi ibid., str. 24-31
. 48 Orbini, Regno de gli Slavi, str. 377.
49 Wilson, Life and Times of Karadzic, str. 389.
50 Daljnje pojedinosti o svim tim piscima vidi kod Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 221-264.
51 Vidi ibid., str. 300-316; o detaljima dvaju neobicno lijepih bosanskih Kur'ana Ibrahima Sehovica i Huseina Bosnjaka iz 18. stoljeca vidi kod Gazic, "Les Collections manuscrits".
52 Vrijedna opca studija o Derviskim redovima u Otomanskoj Carevini jest djelo Mirmirogloua Oi Dervissai. Korisna se gradja moze naci kod Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 135-151; F. W. Hasluck, Christianity and Islam; Birge, Bektashi Order, i Trimingham, Sufi Orders in Islam.
53 Handzic, "O ulozi dervisa".
54 Pelletier, Sarajevo, str. 82-89. Potpuni opis tih tekija moze se naci kod Sikiric, "Derviskolostorok cs szent sirok"; ali Sikiric grijesi kad tvrdi da je Skender-pasina tekija najstarija (str. 577-578).
55 Celebi, Putopis, str. 110.
56 Vidi opis kod Algar, "Notes on the Naqshbandi Tariqat", str. 73-77.
57 Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 103; vidi i F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, str. 551.
58 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 104-105; Hadzijahic, "Udio Hamzevija u "atentatu"; Hukic, ur., Islam i muslimani u Bosni, str. 91-98.
59 Celebi, Putopis, str. 116.
60 Vidi na primjer Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 55-63. Kao i mnogi drugi posmatraci, Chaumetle-des-Fossés zabiljezio je da prakticno nije bilo mnogozenstva.
61 Hadzijahic, Od tradicije do identiteta, str. 19.
62 Quielet, Les Voyages, str. 72-73.
63 Chaumettc-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 49-50.
64 Pertusier, La Bosnie, str. 91.


Pripremio: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:

Historija Bosne i Hercegovine

Povijest Bosne - Noel Malcolm
Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
Crkva bosanska
Rat i otomanski poredak 1463-1606

Islamizacija Bosne
Srbi i vlasi
Rat i politika u otomanskoj Bosni
Ekonomski zivot, kultura i drustvo
Zidovi i Romi u Bosni
Otpori i reforme 1815-1878

BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved