Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
OTPORI I REFORME 1815. - 1878.


POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -



OTPORI I REFORME 1815. - 1878.

Na kraju napoleonskog doba vlastima u Istambulu postalo je jasno da u strukturi Otomanske Carevine ima slabosti s kojima se moraju ozbiljno uhvatiti u kostac ako ne zele da se imperij potpuno raspadne. Mnogobrojni uspjesi srpskih ustanika zadali su tezak udarac turskoj vojnoj casti, a sami napoleonski ratovi pokazali su novi visoki nivo vojnog ucinka u zapadnoj Evropi, prema kojoj je otomanska vojska djelovala traljavo i zastarjelo - kakva je zapravo i bila.

Novi, polusamostalni status Srbije bio je los primjer nekim drugim dijelovima carevine, pa je dolazilo do sve glasnijeg negodovanja u Grckoj. Tendencija drugih evropskih velesila, napose Rusije i Austrije, da nastupaju kao branitelji i zastitnici krscanskog naroda na Balkanu, pojacavala je pritisak na sultane da reformiraju pravni status raje, a bile su potrebne i druge zakonske i administrativne reforme da se poredak naprosto modernizuje i postane prihvatljiviji i djelotvorniji. Medjutim, najvazniji i najhitniji politicki problem nije bio porast moci i samostalnosti krscanskih podanika nego lokalne polusamostalne muslimanske vlastele.

Najambiciozniji je medju njima bio Ali-pasa Janinski u sjeverozapadnoj Grckoj, koga su u Janini opsjedale otomanske snage 1820. godine i naposljetku ga 1822. ubile, i Muhamed Ali-pasa Egipatski, kudikamo strahotnija licnost koja je uspostavila svoju vlast kopirajuci vojne i upravne metode iz Zapadne Evrope. Pokusaj na pocetku tridesetih godina 19. stoljeca da ga svrgnu silom, neslavno je propao. Isto su tako neka svoja prava zahtijevali i mnogi drugi lokalni poglavari nizeg ranga, ali je malo njih shvacalo potrebu za reformama kako ju je shvacao Muhamed Ali-pasa, a sigurno je da nikakvih reformatora nije bilo medju pobunjenim begovima, kapetanima i ajanima u Bosni.

Prva se nevolja pojavila u poznatom obliku, sukobu izmedju nepopustljiva bosanskog namjesnika i gradjanskog ponosa i privilegija grada Sarajeva. Siliktar Ali-pasa, koji je postavljen za namjesnika u Bosni 1813. godine, bijase general i usijana glava koji je bio cvrsto nakanio da obuzda bosansku samostalnost. Cim je stigao u Sarajevo, obznanio je da nece ostati u njemu samo tri dana koliko je bilo uobicajeno, nego da ce naizmjence stolovati po sest mjeseci u Travniku i Sarajevu. Taj je njegov prijedlog odbijen pa je morao poslati svoje jedinice (mahom Turke i Albance) da pokore grad.1

Vidjeli smo vec kako je 1814. godine velika vojska napala i osvojila Mostar. Slicna je akcija poduzeta i 1820. godine, kad se sultan zelio osigurati da Bosna miruje dok osmanlijska vojska bude zaokupljena svladavanjem Ali-pase u sjeverozapadnoj Grckoj. Kaznena ekspedicija pod Dzelaludin-pasom okomila se na Mostar i Srebrenicu i pobila pobunjene kapetane u Banjoj Luci i Derventi.2

U ovakvim je sukobima bilo posrijedi samo krsenje otpora silom. Ali sistematskiji napad na lokalne mocnike preduzet je u dvadesetim godinama 19. stoljeca, kad je valjalo reformisati vojni i politicki poredak iz kojeg su ti lokalni mocnici crpli snagu. Kao i u svim prijasnjim pokusajima provodjenja otomanskih reformi, udarna je snaga bila vojska. Cinjenica da se sultan morao osloniti na Muhamed Ali-pasinu vojsku koju su izucili Francuzi u Egiptu da bi ugusio pobunu u Grckoj bijase najpouzdaniji znak da je potrebna korjenita reforma u vojsci.

Kad je u ljeto 1826. sultan Mahmut II. najavio stvaranje novog vojnog korpusa, janjicari su se okupili na svome vjezbalistu i krenuli na carsku palacu da izvrse tradicionalni janjicarski puc. Ali Mahmut je razmjestio vojnike koji su mu ostali privrzeni s topovima oko vjezbalista pa je za pola sata pobio kartecama citav janjicarski korpus. Taj je dogadjaj (koji se u otomanskoj historiji prilicno stidljivo naziva "sretna nezgoda") omogucio Mahmutu da ukine instituciju janjicara i osnuje novu regularnu vojsku baziranu u Istambulu i nove jedinice u provincijama, za koje ce se novaciti vojnici za rok sluzenja od dvanaest godina.3

Razumljivo je da je reakcija u Bosni - gdje su janjicari bili privilegirana drustvena institucija kojoj je pripadala vecina muslimanskih gradjana - bila vrlo zestoka. Stoga je u Bosnu upucen novi vezir, Hadzi Mustafa-pasa, sa sestoricom sluzbenika da provedu ondje reformu, ali su ga Bosnjaci vratili tamo odakle je i dosao. Zatim je sultan 1827. godine poslao vojsku iz Beograda pod zapovjednistvom Abdurahman-pase. Ovaj je usao u Sarajevo, svladao tamosnje janjicare i smaknuo sedmoricu njihovih vodja. Ali 1828. godine ponovo je izbila pobuna i nakon tri dana ulicnih borbi u Sarajevu Abdu- rahman-pasa morao je napustiti grad i obnoviti staru praksu da vezir stoluje u Travniku.4

Promjene u vojsci koje su sadrzavale nove metode obuke i nove odore u evropskom stilu, neprestalno su izazivale otpor u Bosni, a lokalna vlastela iskoristavala su tu opcu kivnost medju muslimanima ,,za svoje politicke ciljeve.

Godine 1831. stigao je iz Gradacca u sjevernoj Bosni karizmatican mlad kapetan Husein u Travnik s omanjom jedinicom i zauzeo grad. Cinom javnog ponizenja natjerao je vezira da svuce svoju modernu odoru i, nakon obrednog pranja, odjene tradicionalno odijelo. Htio je zadrzati vezira u kucnom pritvoru, ali mu je zatvorenik umaknuo i pobjegao u Austriju. (To bijase presedan za buducu suradnju izmedju austrijskih i otomanskih vlasti na tom dijelu granice - Austrijancima su vec bili dozlogrdili neprestalni pljackaski upadi koje su organizirali pobunjeni lokalni kapetani.)5 Dotle je slicna ali ozbiljnija pobuna izbila u sjevernoj Albaniji i pobunjenicka je vojska krenula na istok da zapodjene bitku s otomanskim oruzanim snagama pod vodstvom velikog vezira.

Iskoristivsi ovu priliku, Husein-kapetan poveo je vojsku od 25.000 Bosnjaka na Kosovo da toboze pomogne osmanlijskim snagama. Kad su stigli onamo, podnijeli su svoje zahtjeve: upravnu autonomiju i obustavu reformi u Bosni, obecanje da ce vezir u Bosni ubuduce uvijek biti bosanski beg ili kapetan, i zahtjev da se Husein-kapetan smjesta imenuje na taj polozaj.

Veliki vezir pristao je na sve, iako nije kanio izvrsiti nista od svojih obecanja. Uskoro se latio posla da izazove suparnistvo medju vise bosanskih begova. Najposlije je uspio odvojiti hercegovacke kapetane, pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovica, od Huseinove bune. Zatim je, 1832. godine, poslao vojsku od 30.000 ljudi na Bosnu.

Husein-kapetan pokusao je organizovati odbranu Sarajeva, ali je malo-pomalo izgubio podrsku i na kraju morao potraziti utociste u Austriji. Poslije ga je sultan uvjetno pomilovao i poslao u unutrasnje progonstvo, u Trabzon. Nagrada je Ali-agi Rizvanbegovicu bila to sto je Hercegovina odvojena od Bosanskog ejaleta kao zaseban teritorij pod njegovom vlascu.6 U Bosni je jos bilo otpora, ali ga je novi namjesnik Mehmed Salih-pasa Vedzihija nemilosrdno i djelotvorno skrsio. Ajana iz Banje Luke koji mu je zadavao najvise jada namamio je u Sarajevo i dao ga zadaviti.7

Dok je Husein-kapetan hlepio za svojim snom o autonomnoj Bosni u Otomanskoj Carevini, nastavila se postupna transformacija te iste carevine.

Godine 1831. ukinut je sistem timarskih posjeda. To nije podiglo veliku prasinu u Bosni - mnoge se spahije jednostavno nisu obazirale na to, a druge je zemljoposjednike to samo ponukalo da pospjese proces pretvaranja timara u agaluke i begluke.8 Jamacno bi ionako bilo doslo do pobuna seljaka protiv vlastele u raznim dijelovima Bosne 1834. i 1835. godine. Ova je zadnja pobuna znacajna samo po suradnji izmedju katolickih i pravoslavnih kmetova.9

Medjutim, reforma koja je bila karakteristicna za Bosnu i Hercegovinu bijase ukinuce sistema kapetanija 1835. godine. Ne zna se kako je to primila vecina samih kapetana, ali se cini da je ta odluka izazvala manje komesanja nego sto se moglo ocekivati. Umjesto kapetana, trebalo je da zemljom upravljaju muselimi (sluzbenici koji su zastupali namjesnika i koje je on sam postavljao). Mnogi bivsi kapetani, ajani i spahije postavljeni su za muselime, cime je zacijelo spasena njihova cast, premda vise nisu bili na celu lokalnih jedinica i nisu mogli tretirati muselimsku funkciju kao nasljednu. Ipak se nekoliko kapetana u zapadnoj Bosni pobunilo 1836. godine, ali su njihovu pobunu ugusile drzavne jedinice iz Anadolije. Nekoliko aga diglo se opet na oruzje iduce godine. Godine 1840. namjesnik u Travniku morao je privremeno napustiti taj grad pred novom pobunom, ali su i nju ubrzo skrsile regularne jedinice. Preostali nezadovoljni kapetani koji nisu bili postavljeni za muselime dici ce se jos jednom na oruzje 1849. i 1850. godine, ali ce i njih snaci slicna sudbina.10

Vecina ostalih carskih reformi iz tridesetih godina 19. stoljeca nije toliko pogodila Bosnu: uvodenje postanske sluzbe i sluzbenih novina, razvitak novih skola i reformiranih ministarstava. Ali godine 1839. Mahmuta je naslijedio njegov sin Abdul Medzid I. koji je u novembru iste godine donio niz mnogo temeljnih reformi u dokumentu poznatom pod nazivom Hatiserif od Dulliane. (To ime doslovce znaci svecano potpisana povelja u ruzicnjaku, nazvana tako po ruzicnjaku u dvoristu palace Topkapi.) Njime je svim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest, zajamcena jednaka sigurnost zivota, casti i imovine - cime je zapravo ukinuta kanun-i raya. Isto tako, predvidjena je nova osnova za vojno novacenje i propisane nove metode odredjivanja i ubiranja poreza, cime je odzvonilo zloglasnom sistemu otkupa od drzave prava na ubiranje poreza. Ta su nacela razradjena u nizu posljednjih mjera i ponovljena u slicnom dekretu 1856. godine, tzv. Ilatihumajunu. Sav sklop relormskih mjera iz tog razdoblja poznat je pod skupnim nazivom tanzimat, sto ce reci reorganizacija carevine - ili, da se posluzimo rijecju s kraja 20. stoljeca, s prikladnim prizvukom neuspjeha, perestrojka. Nacela izlozena u Hatiserifu bijahu plemenita i dobro smisljena. Na zalost, ta su nacela imala slab ili nikakav ucinak u zabacenim oblastima Carevine kao sto je bila Bosna, gdje se na njih jednostavno niko nije obazirao.

Tada je vec stanje u Bosni bilo vrlo tesko. Neki dijelovi zemlje mozda i nisu bili pretrpjeli velike stete od vojevanja i nemira, i ne bismo smjeli olako zakljuciti da je svekoliko stanovnistvo Bosne zivjelo u bijedi i neimastini. Jedna je pravoslavka rekla nekom engleskom putniku oko sredine sedamdesetih godina 19. stoljeca da su "prije trideset godina obicni ljudi zivjeli mnogo bolje nego sada, jer onda nije bilo poreza nego harac... Ljudi su bili bogati, i imali su konje, volove, svinje, ovce i perad... Iako nije bilo slobode, begovi i age, vlastela, stitili su i hranili svoje kmetove".12 Ali dakako da se uvijek cini da se prije trideset godina bolje zivjelo, a sredinom sedamdesetih godina 19. stoljeca zivjelo se zaista tesko. Sigurno vecina ostalih carskih reformi iz tridesetih godina 19. stoljeca nije toliko pogodila Bosnu: uvodjenje postanske sluzbe i sluzbenih novina, razvitak novih skola i reformisanih ministarstava.

Sigurno je da opce prilike u Bosni nisu bile dobre ni u cetrdesetim godinama. Infrastruktura i ekonomija bijahu oslabljeni godinama ratovanja. Veliki francuski geograf Ami Boue napravio je 1840. godine klasifikaciju balkanskih cesta, u kojoj je najniza kategorija, u Bosni i Albaniji, bila po njemu "uzasna". Prozvao je te ceste "escaliers de rochers" - stubama od stijena.13 Austrijski konzularni sluzbenik Dimitrij Atanaskovic izvijestio je Metternicha nakon posjeta Bosni 1844. godine: "Utisci koje sam ponio sa sobom po odlasku iz Bosne bili su jos gori, ako je to moguce, nego oni koje sam stekao po dolasku."14

Redovno potiskivana na nivou nacionalne politike, ogorcena vlasteoska klasa nastojala je umjesto toga svim silama iscijediti sto vece prihode od seljaka. Boue je zapazio da su begovi sve nepovjerljiviji prema krscanima i da se pribojavaju da ovi ne pozovu svoje suvjernike iz inostranstva da upadnu u Bosnu. Bitni problemi nisu bili religijske nego ekonomske i politicke naravi.15 Muslimanski su seljaci bili izrabljivani, kad god je to bilo moguce, koliko i krscanski. Jedna iskrena peticija upucena 1842. godine namjesniku u Bosni, u kojoj su iznesene prituzbe na nepodnosljivo visoke poreze i namete, pocinje ovako: "Mi, ponizni muslimanski gradjani i bijedni krscani iz svekolikog tesanjskog kraja..."16

Novi namjesnik koji je stigao 1847. godine, Tahir-pasa, pokusao je reformisati sistem desetina i drugih seljackih davanja agalucima. Ukinuo je kuluk (obavezni rad na vlastelinstvu) a za uzvrat povecao postotak seljakova uroda zita koji je bio duzan predati vlastelinu od jedne cetvrtine na jednu trecinu. Na zalost, mnogi su zemljoposjednici prihvatili ovu drugu promjenu, ali ne i prvu.17 Kad je Tahir-pasa pokusao provesti i vojne reforme koje jos nisu bile provedene u Bosni kako treba, iznova je izbila pobuna begova i aga. U zemlji su se vodili krvavi okrsaji 1849. godine, a pobuna je bila u punom zamahu i sljedece godine kad je Tahir-pasa umro.18

Tada je sultan poslao u Bosnu jednog od najsposobnijih i najinteligentnijih namjesnika od svih u tom posljednjem stoljecu otomanske vladavine: Omer-pasu Latasa. Rodjen kao Mihajlo Latas u Lici, on je bio narednik u austrijskoj vojsci u Krajini. Dobro je govorio njemacki, poznavao je metode rada u zapadnoevropskoj vojsci i bio nadaren za prakticnu politiku i vojne vjestine.

Posto je potpuno skrsio pobunu 1850. i 1851. godine, otpremio je mnoge begove i age u progonstvo u Anadoliju. Osim toga, ukinuo je poseban Hercegovacki pasaluk i proveo novu upravnu podjelu Bosne i Hercegovine na devet okruga, a svakome je od njih na celo postavio kajmakama (predstavnika namjesnikova, nesto kao vojnu verziju muselima).19 Dimitrij Atanaskovic, koji se vratio u Bosnu kao austrijski generalni konzul, upoznao se s njim u avgustu 1850. i ovako iznio svoje misljenje u izvjestaju: "Rekao je da otomanska vlast, iz politickih razloga, moze tek sporo i oprezno preci na popravljanje zivotnih prilika krscana, da ne bi uzbunila muslimane, o cijoj potpori i snazi drzava ponajvise ovisi."20 Neke od njegovih reformskih mjera nisu bile omiljene medju krscanskim seljacima - zbog njegove politike razoruzavanja svekolikog naroda osjecali su se ugrozeni, a neki od njegovih novih kajmakama nebosanskog porijekla zloupotrebljavali su vlast. "Vlada opce nezadovoljstvo," pisao je Atanaskovic u julu 1851.2 Medjutim, potpuno je skrsena politicka moc stare vlasteoske klase, pa se moglo pomisljati i na uvodjenje reformi otomanskog tanzimata.

Koliko su te reforme bile zaista potrebne vidi se i iz molbe koju su bosanski krscani uputili sultanu 1851. godine.

* Medju ostalim su zahtijevali da se s njima postupa kao i s turskim podanicima, a ne kao s rajom; zatrazili su ravnopravnost pred zakonom; zeljeli su da bude isti broj krscanskih i muslimanskih sudaca; i zatrazili ukidanje glavarine ili haraca.22 Prva dva zahtjeva odnosila su se na stvari na koje su bili stekli pravo Hatiserifom od Djulhane 1839. godine, a treci je zahtjev bio samo prosirenje tih istih nacela. (Zapravo su u gradskom sudu u Travniku bila vec dva krscanska suca, ali je to bio izniman slucaj.)23

** Taj je vazni spis sastavio Ivan Franjo Jukic, a moze se naci na kraju njegova Zemljopisa (str. 156-9). Taj bi se spis mogao nazvati prvim primjerom modernog ustavnog razmisljanja u bosanskoj historije.

Harac je napokon ukinut 1855. godine, kad je ukinuta i tradicionalna zabrana krscanima da redovno sluze vojsku. Medjutim, buduci da je harac zamijenjen porezom u zamjenu za vojnu sluzbu, za koju se regrutovalo na isti nacin, a buduci da vecina krscanskih podanika i dalje radije nije sluzila vojsku, ta promjena nije prakticki gotovo nista donijela krscanima. Jedina je stvarna razlika bila u tome sto su muslimani koji nisu sluzili vojsku morali placati jos jedan porez.24

Kako rekosmo, stav bosanskih muslimana prema krscanima poprilicno se zaostrio u prvoj polovici 19. stoljeca. Nekoliko takvih primjera navodi se u konzularnim izvjestajima u to doba. Kad je malobrojna pravoslavna zajednica u Travniku 1853. godine dobila dopustenje da podigne crkvu, muslimanski su gradjani zahtijevali da se ona sagradi izvan grada. Iste je godine katolicima odbijena molba da podignu crkvu u Sarajevu (ali im je uskoro zatim odobrena, djelomicno i kao posljedica pritiska stranih konzularnih predstavnistava). Katolicki svecenici u Livnu tuzili su se da krscanin ne moze docekati povoljnu presudu za sebe na sudu ni jedanput od stotinu puta.25 Ipak, kad citamo o tim prituzbama, ne smijemo smetnuti s uma ni cinjenicu da je izmedju dvadesetih i pedesetih godina 19. stoljeca u raznim dijelovima Bosne sagradjen poprilican broj novih crkava, zupnih dvorova i skola. Uz osnovnu skolu u Sarajevu koju je bila podigla jos na pocetku 18. stoljeca pravoslavna zajednica, 1851. godine sagradila je i srednju skolu. Osnovne su skole imali vec u deset drugih bosanskih gradova. Godine 1870. imace ih najmanje 28, a svih skola zajedno vjerojatno cak 57. U sezdesetim godinama 19. stoljeca katolici su imali srednje skole u nekoliko vecih gradova i 27 osnovnih skola. Nekoliko je novih katolickih crkava podignuto u pedesetim godinama 19. stoljeca.2"

Sto se tice kvantitete svecenstva, obje su crkve dozivjele preporod potkraj otomanske vladavine. U sezdesetim godinama 19. stoljeca bilo je otprilike 380 katolickih svecenika i vise od 400 pravoslavnih.27 Sto se tice kvalitete, situacija nije bila tako povoljna.

Vecina stranih posmatraca posvjedocila je da su franjevci bili opcenito na niskom stupnju naobrazbe, a gotovo su svi posmatraci bili zgranuti nad pohlepnoscu pravoslavnih svecenika. Jedan je njemacki putnik zabiljezio kako popovi placaju za parohiju izmedju 20 i 200 dukata, i nazvao ih "ljudskim olosem".28 Jedan je drugi posmatrac napomenuo kako pravoslavni episkopi kupuju episkopije za velike svote novca, koje zatim nastoje nadoknaditi od svoje pastve. Radi toga su se upustali u "neobicno prisne odnose s lokalnim muslimanskim vlastima".29

Ali, medju krscanskim svecenicima i uciteljima i jedne i druge vjeroishistorije bilo je nekoliko energicnih pojedinaca. Neki su od njih bili duboko religiozni ljudi, recimo fra Grga Martic, poglavar franjevaca u Sarajevu od pedesetih do sedamdesetih godina 19. stoljeca. Ali bilo je i drugih koji se nisu bavili samo religijom nego i politikom. Takav je, recimo, bio franjevac Ivan Franjo Jukic, cija smo historijska zapazanja o preobracanju srednjovjekovnog plemstva na islam vec spomenuli. Takav je bio i Teofil Petranovic, ucitelj u pravoslavnoj skoli u Sarajevu u sezdesetim godinama 19. stoljeca, koji je okupio oko sebe skupinu ljudi sto su obilazili sela i govorili pravoslavnim seljacima da je vrijeme da prestanu sami sebe nazivati "hriscanima" i da se pocnu nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagic, voditelj pravoslavne skole u Banjoj Luci, koji je agitirao s pozicija srpskog nacionalizma.30 Pelagic je na kraju bio uhapsen i osudjen na zatvorsku kaznu, ali mu je bilo dopusteno ostati u sjedistu pravoslavnog mitropolite u Sarajevu, umjesto da bude u zatvoru.**

** Nakon pritvora u Sarajevu 1869. godine, Pelagic je prognan u Tursku, odakle se vratio (nakon godinu dana) u Srbiju. Neka se Pelagiceva djela mogu procitati u savremenu izdanju u tri sveska: Izabrana djela. Dostupna su i savremena izdanja Jukicevih (Sahrana djela) i Marticevih radova (Izabrana djela). O Jukicu citatelji mogu procitati izvrsnu studiju Borisa Corica objavljenu u Jukicevim Sabranim djelima, svezak 3, str. 9-101. Mozda karakteristika Grge Martica kao duboko religioznog covjeka nije sasvim tacna jer je nepotpuna; iako je glas o njemu kao duhovnom vodji ustanovljen u posljednjim godinama njegova zivota provedenim u samostanu u Kresevu, u svojoj je ranijoj djelatnosti pokazao i politicku vjestinu (u njegovanju odnosa sa stranim konzularnim predstavnicima) i prilicno moderne, svjetovne knjizevne interese. - Pascha, str. 33-34 (o Pelagicu). O Pelagiccvoj sarolikoj kasnijoj karijeri, u kojoj je bilo i agitiranja medju bosanskim emigrantima u Beogradu i Bukurestu, vidi Cupric-Amrcin, Die Opposition in Bosnien, str. 61-64.

Ali, opcenito najvise iznenadjuje tolerancija bosanskih vlasti prema takvim aktivnostima. One su, naravno, znale da nacionalisti s obje strane Bosne, i u Hrvatskoj i u Srbiji, agitiraju za konacno anektiranje Bosne. Jedan krajiski oficir u Hrvatskoj, major Antonije Oreskovic, pokusao je cak organizovati revolucionarnu mrezu u Bosni na pocetku sezdesetih radi podizanja opceg ustanka i stvaranja nove juznoslavenske drzave. Medjutim, buduci da je u njegove planove bilo ukljuceno i rusenje austrijske vladavine, na kraju su austrijske vlasti primijenile ostre mjere protiv njega i njegovih sudrugova.31

Sto se polusamostalne Srbije tice, njene su teznje za Bosnom bile bjelodano jasne. Vodeci srpski intelektualac Vuk Karadzic objavio je 1849. napis pod naslovom "Srbi svi i svuda", u kojem je, na temelju historijskog argumenta koji nesto nedokazano uzima dokazanim, ustvrdio da je sav narod u Bosni i Dalmaciji srpski.32

A, 1844. godine ministar unutrasnjih poslova Srbije Ilija Garasanin napisao je tajni Memorandum u kojem je izlozio metode poticanja prosrpskog raspolozenja u Bosni s krajnjim ciljem aneksije Bosne. Medju te metode spadala je izobrazba mladih Bosnjaka u srpskoj upravnoj vlasti i obradjivanje visih franjevackih poglavara.33 Ipak je pomalo anahronicno posmatrati sva ta nastojanja samo u svjetlu ekspanzionizma "Velike Srbije". U ono vrijeme Srbija je bila jedina drzava koja je eventualno mogla igrati ulogu kakvu je Pijemont odigrao u ujedinjavanju Italije. Svaki Srbin koji je prizeljkivao nezavisnu juznoslavensku drzavu, svakako da je vidio tako nesto u prosirenju Srbije. S druge strane, bilo je mnogo hrvatskih intelektualaca, na primjer Ante Starcevic i Eugen Kvaternik, koji su zastupali slicnu ideologiju, samo sa suprotnim predznakom, prema kojoj su svi Bosnjaci bili Hrvati.34

Dabome da muslimanske vlasti u Bosni nisu bile sklone pratiti te intelektualne debate do u tancine, ali su vrlo dobro znale da je Bosna nagrada za koju su se i njihovi pravoslavni i katolicki susjedi spremni nadmetati.

Za svih tih previranja u sezdesetim godinama Bosna je uzivala u razmjerno zlatnoj dekadi pod jednim od svojih najdobrocudnijih vladara, Topalom Osman-pasom. Covjek ne moze a da se ne divi tom covjeku - djelomicno i zato sto mnogo od onoga sto znamo o njemu potice iz memoara svicarskog lijecnika, turkofila Josefa Koetscheta, koji se 1861. nastanio u Sarajevu, otvorio ondje ljekarnicu i postao preduzdanik i savjetnik niza bosanskih namjesnika, medju kojima je Topal Osman-pasa bio ocito njegov miljenik. (Ipak, nije u to doba bilo bas sve idealno: Koetschetov glavni razlog sto je dosao u Bosnu bio je taj sto je bio licni lijecnik Omer-pase Latasa, koji se vratio u Bosnu 1861. godine kao vojni zapovjednik da ugusi jos jednu bunu u Hercegovini, bunu koju je podjarivala susjedna Crna Gora.)35

Ali, Topal Osman-pasa - nadimak "Topal" ("hromi") odnosio se na njegovo hramanje, sto bijase posljedica rane zadobivene u ratu - bijase ocito najbolja vrsta uljudjenog turskog vladara. Bivsi admiral i gradjanski namjesnik u Beogradu, dobro je poznavao tursku, arapsku i perzijsku knjizevnost, pisao pristojnu poeziju na turskome i govorio francuski i grcki. Podigao je nove muslimanske skole u Sarajevu, dopustio krscanskim zajednicama da podignu jos vise svojih skola, utemeljio knjiznicu arapskih, perzijskih i turskih djela u Begovoj dzamiji i pribavio stamparski stroj na kojem su se stampale skolske knjige i sedmicni casopis Bosna na bosanskom i na turskom jeziku. Odlucno se upustio u gradnju cestovne mreze, dovrsio glavnu cestu od Sarajeva na sjever do Bosanskog Broda za godinu dana, stavise, dao izgraditi cak i zeljeznicku prugu od Banje Luke do granice Hrvatske. Podigao je i bolnicu u Sarajevu, prvu javnu bolnicu u Bosni, sa 40 kreveta za bolesnike svih vjeroishistorije.36

Proveo je i neke vazne politicke reforme. Godine 1865. napokon je uveden nov sistem vojnog regrutovanja muslimana. Topal Osman-pasa bio je oprezan, obecao je da unovaceni vojnici nece ratovati izvan Bosne i otupio je ostricu reforme primanjem u vojsku vise od 1000 dobrovoljaca. Sljedece godine proveo je u djelo dalekosezne promjene koje je zahtijevao Zakon o reformama u provincijama iz 1864. godine. Posrijedi je bila reorganizacija strukture vlasti svekolikog Bosanskog ejaleta (koji ce se u buduce zvati vilajet), osnivanje novih sudova (sa mjesovitim muslimansko-krscanskim prizivnim sudom) i podjela cijelog bosansko-hercegovackog teritorija na sedam sandzaka. Svaki od tih sandzaka slao je zastupnike (po dva muslimana i jednog krscanina) u savjetodavnu skupstinu, koja se sastajala jedanput godisnje na najvise 40 dana da savjetuje namjesnika u ekonomskim i financijskim pitanjima: o zemljoradnji, oporezivanju, gradnji cesta i tako dalje. Uz to je osnovano i malo izvrsno vijece koje se sastojalo od trojice muslimana, dvojice krscana i jednog Zidova, i koje se sastajalo dva puta sedmicno pod predsjedavanjem namjesnikovim. Iako su oba ta tijela imala savjetodavni karakter, bijase to velik napredak prema onome kako su se poslovi obavljali u prethodnih 400 godina.37

Jedan je od najvecih problema, kao i uvijek u ovom posljednjem razdoblju otomanske vlasti u Bosni, bio problem odnosa izmedju seljaka i zemljoposjednika. Tu je glavna reformska mjera bila donesena 1859. godine, pred sam dolazak Topal Osman-pase u Bosnu, tako da je njemu bilo jos teze provesti tu mjeru u djelo. Taj je dekret bio zapravo pokusaj da se kodificira nepisani zakon o duznostima seljaka koji rade na agalucima, onoj vrsti bivsih timarskih posjeda na kojima je jos postojala zakonska osnova za odnose izmedju seljaka i vlastelina. Njime je utvrdjeno da seljak da je vlastelinu jednu trecinu svoje ljetine. Buduci da se drzavna desetina, novcana svota u vrijednosti od jedne desetine ljetine, najprije odbijala, a trecina se izracunavala od preostale ljetine, to je znacilo da su ta dva osnovna nameta iznosila 40 posto seljakova ukupnog prihoda, a bilo je povrh toga jos i raznih drugih drzavnih nameta, kao sto je bio novi porez sto se placao u zamjenu za vojnu sluzbu.

Kad savremeni historicari proglasavaju visinu poreza u Bosni "pretjeranom" zato sto su "odnosili seljaku vise od 40 posto njegova prihoda", covjek je u napasti da istakne kako je taj omjer priblizno jednak omjeru svih vrsta oporezivanja prema bruto nacionalnom dohotku mnogih drzava potkraj 20. stoljeca.38 Ipak je tesko usporedjivati te dvije stvari. Danasnji radnici ocekuju da ce im se vecina poreznih davanja vratiti u obliku zdravstvene zastite, skolstva i tako dalje, a bosanski seljak to nije mogao ocekivati. S druge strane, seljaci nisu morali kupovati sebi kuce niti ulagati novac u nekretnine. Jedno drugo nacelo sto bijase kodificirano dekretom iz 1859. godine bijase propis da se vlastela moraju brinuti za smjestaj seljaka i pomagati im u odrzavanju i popravljanju kuca. Seljaci su mogli napustiti vlastelina, a vlastelin je njih mogao otpustiti, ali samo pod uvjetom da ne zadovoljavaju na poslu ili da ne placaju dazbine, i to uz odobrenje drzavnih sluzbenika.39 Ovi su se propisi, na zalost, odnosili samo na agaluke, a ne i na begluke, gdje su begovi mogli ugovoriti odnose sa seljacima kakve su god htjeli. Stoga je glavni ucinak tih propisa bio da su poticali vlastelu da samo mijenjaju formu zakupa zemlje. Osvrcuci se na ovo razdoblje, Josef Koetschet zakljucio je da su preuvelicane tvrdnje o tome sta je sve zahtijevala vlastela, i kako je lose postupala sa seljacima.

Vecina kmetova zivjela je uglavnom u dobrim odnosima sa svojom vlastelom; zapravo su vlastela - mislim na one bogate i ugledne medju njima - kad je bila losa godina, pruzala svu mogucu pomoc svojim seljacima. Istina je da je bilo i okrutnih aga cija je naoruzana ruka tesko pritiskala nemocne seljake. Medjutim, antagonizam koji bi se razvio u takvim slucajevima bio je mnogo vise iz ekonomskih interesa nego iz bilo kakvih vjerskih ili politickih pobuda.4n

Sliku Sarajeva u to doba Koetschet je svakako naslikao ruzicastim bojama. On se prisjeca ljetnih nedjeljnih popodneva kad su katolicke i pravoslavne porodica odlazile na teferic na obronke uz cestu sto vodi u Ilidzu. "Muslimani, krscani i Zidovi isli su mirno na izlet... podjednako uzivajuci u onom mirnom, blazenom vremenu, nigdje nije bilo ni traga vjerskoj mrznji."41 Tek negdje potkraj sezdesetih godina, prema Koetschetu, atmosfera se pokvarila, kad je isteklo devet godina sluzbovanja Topal Osman-pase.

Godine 1869. stigli su hitni zahtjevi iz Istambula da se otkriju slavenski agitatori koje potpomaze Rusija, pa je novi namjesnik zamolio i samog Koetscheta, sto je ovoga posljednjeg dovelo u nepriliku, da potrazi tragove srpske propagande u pravoslavnom manastiru u Zito-mislicima, nedaleko od Mostara.42 Potkraj sezdesetih bilo je i vise javnog negodovanja, koje nije bilo upereno protiv vlastele nego protiv drzavnih poreznika. Posebno je bila omrazena njihova uobicajena praksa da procjenjuju vrijednost ljetine (i traze naplatu poreza) jos prije zetve ili berbe. Godine 1868. prtivilo se 1000 pravoslavnih i muslimanskih seljaka u bosanskoj Posavini, a 1869. godine se protivilo na slican nacin stotinjak muslimana i pravoslavnih u Foci.43 Ovi primjeri medukonfesionalne saradnje zaista potkrepljuju Koetschetovo misljenje da osnovni uzroci bunta i nemira nisu bili toliko religijske koliko ekonomske naravi. Ipak, neosporna je cinjenica da je istovremeno raslo novo osjecanje neprijateljstva prema krscanima medju muslimanskim svecenicima i hodzama (vjerouciteljima) u Sarajevu. Upravo 1871. i 1872. godine, prema Koetschetu, "vidjeli smo kako se pred nasim ocima budi vjerska mrznja."44

Poznati je skandal izbio oko gradnje pravoslavne saborne crkve. To bijase simbol izmijenjenog statusa bosanskih krscana, ciji su napredak sada forsirala strana konzularna predstavnistva i vlade toboze "zastitnickih" velesila - Rusija se zauzimala za pravoslavce, a Austro-Ugarska za katolike. Zapravo je jedna od najvaznijih karakteristika toga razdoblja bio prodor krscanskih organizacija iz inostranstva u Bosnu - godine 1869. dopusteno je skupini katolickih redovnika iz Porajnja da podignu samostan nedaleko od Banje Luke.

Godine 1870. Miss Pauline Irby otvorila je djevojacku skolu u Sarajevu koju je financirala jedna engleska krscanska organizacija, a predavacice su bile protestantske djakonice iz Njemacke. Sljedece godine stigla je skupina austrijskih redovnica, sestara milosrdnica, da podignu samostan i otvore osnovnu skolu.45 Kad je 1863. godine vlast odobrila da se u Sarajevu podigne saborna crkva, prikupljan je novac za tu svrhu u svekolikom pravoslavnom svijetu. Izaslanik mitropolite bosanskog putovao je kroz Rusiju sa svetim mocima, rukom svete Tekle, i sakupljao milodare.46

Kad je 1872. godine crkva bila pred zavrsekom, izbila je ogorcena rasprava izmedju pravoslavne zajednice i muslimanskog svecenstva, koje je zahtijevalo da toranj crkve ne smije biti visi od minareta Begove dzamije.47 Pa i sama zvonjava zvona bila je nesto novo. Prema odavno utvrdjenom obicaju, u otomanskim gradovima nisu smjela zvoniti zvona krscanskih crkava. Neki demagozi medju hodzama i imamima poceli su podbunjivati muslimane u gradu u vezi s tim pitanjima. Jedan je od njih bio krupan, nezgrapan covjek po imenu Hadzi Lojo. Buduci da je bio na hadziluku (na hodocascu u Meki), tretirali su ga kao hodzu ili ucitelja, iako je bio posve neuk.4 Drugi je bio fanatican imam iz Begove dzamije. Medjutim, kad je ovaj poveo izaslanstvo da se prituzi na zvonjavu zvona, namjerio se na jacega od sebe u osobi novoga namjesnika, Albanca Mehmeda Akif-pase, s kojim nije bilo sale. Imam je najprije poceo citirati jedan stih iz Kur'ana, ali ga je namjesnik presjekao u rijeci uzvikom: "Suti, magarce! Neces ti mene uciti Kur'an! I tako, kazes da ne mozes podnijeti zvonjavu zvona, je li, pasce jedno? A, vi ostali, zar ste zbilja toliko blentavi te ne vidite da bi ovaj nitkov i sam zvonio, samo kad bi mu za to placali pedeset grosa na mjesec?"49

U ljeto 1873. godine 24 bosanska krscanska trgovca prebjegla su u Hrvatsku i izjavila da su "mnogi" krscani u Bosni osudjeni na smrt zato sto su se druzili s austrijskim konzulom.50 Kad se poslije u Austriji pisalo o dogadjajima u sedamdesetim godinama, obicno su se isticali ovakvi incidenti jer se cinilo da oni moralno i religiozno obavezuju Austriju da intervenise.

Ali, pravi uzroci slomu otomanske vladavine i intervenciji austrijske vojske nisu bili religiozne nego ekonomske i politicke naravi. U ljeto 1875. stigle su prve vijesti o tome kako su krscanski seljaci iz okolice Nevesinja u Hercegovini (istocno od Mostara) pobjegli u planine da bi izbjegli placanje drzavi desetine ili osmine svoje ljetine. Zetva je 1874. godine bila potpuno podbacila, ali su lokalni poreznici (dvojica muslimana i jedan krscanin) primijenili ostre mjere ne bi li naplatili porez. Do kraja mjeseca jula svi su se seljaci u tom kraju odmetnuli u planine gdje su pruzali vlastima oruzani otpor.51 Bijase to politicki osjetljivo podrucje zato sto je bilo blizu crnogorske granice.

Tu je bilo vec nekoliko okrsaja izmedju otomanskih i crnogorskih jedinica, recimo za vrijeme kaznene ekspedicije Omer-pase 1860. i 1861. godine, a sumnjalo se i na crnogorskog kneza, ruskog sticenika, da ubacuje ljude i oruzje ne bi li destabilizovao Hercegovinu.52

Uskoro su izbili novi nemiri na sjeveru Bosne i velik je broj ljudi pobjegao u Hrvatsku i Crnu Goru - bilo pred nasiljem ili porezom, ili i jednim i drugim.53 Osnovni je uzrok narodnom nezadovoljstvu lezao na podrucju zemljoradnje, ali su to nezadovoljstvo u nekim dijelovima Bosne iskoristili pripadnici Pravoslavne crkve koji su bili u vezi sa Srbijom i koji su vec javno iskazivali svoju lojalnost srpskoj drzavi.54

U Bosnu su nagrnuli dobrovoljci iz Srbije, Slavonije, Hrvatske, Slovenije, pa cak i iz Rusije (uz jos nekoliko talijanskih garibaldinaca i nizozemsku pustolovku Johannu Paulus), koji su svi bili uvjereni da je na pomolu veliko budjenje Juznih Slavena.55

Bosanski namjesnik okupio je u Hercegovini vojsku koja je u jesen i ostru zimu 1875.-76. djelovala okrutno, ali nedjelotvorno. Oni zesci medju begovima mobilisali su svoje vlastite "basibozuke" (neregularne jedinice) i, bojeci se opceg prevrata u Bosni, poceli terorisati seljake. Godine 1876. popaljeno je na stotine sela i pobijeno najmanje 5000 seljaka. Do kraja te godine broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine popeo se zacijelo na najmanje 100.000, a mozda cak i na 250 tisuca.56

Oko sredine sedamdesetih ta je velika ali lokalna kriza prerasla u medjunarodnu. Ne samo sto se Evropom prenijela vijest o slicnom ustanku u Bugarskoj i o tome kako je okrutno ugusen (poznate "bugarske grozote" koje su onako uzasnule vremesnog Gladstonea), nego su u julu 1876. Srbija i Crna Gora navijestile rat Otomanskoj Carevini. Te su se dvije zemlje sporazumjele da ce prva anektirati Bosnu, a druga Hercegovinu. Crna Gora je postigla stanovite ratne uspjehe, ali Srbija se osramotila i Osmanlije bi je bile ponovo osvojile da nije bilo Rusije, koja je natjerala Turke da u novembru potpisu primirje.

Ponasanje Srbije ucvrstilo je ionako neprijateljski stav bosanskih vlasti prema pravoslavnom stanovnistvu. Jedan je izbjeglica na pocetku 1877. godine navodno cuo kako se "svi Srbi protjeruju iz Bosne, kako ih same turske vlasti progone i kako su dali odrijesene ruke basibozucima i Ciganima, pa i katolicima i Zidovima".57 (Ova napomena o katolicima i Zidovima ipak pokazuje da je taj izbjeglica bio pravoslavne vjere i da je bio pristran. Arthur Evans zabiljezio je kako je "jedna od najneobicnijih karakteristika sadasnjeg ustanka nacin na koji se pripadnici obje krscanske vjeroispovijesti bore rame uz rame".)58

Godine 1877. Rusija je najavila rat Otomanskoj Carevini. Prije toga su se vec Rusi i Austrijanci vise puta potajno dogovarali kako ce podijeliti balkanske zemlje medju sobom. Medjutim, na pocetku 1878. ruske su jedinice bile vec nadomak Istambulu i Rusija je mogla diktirati uvjete mirovnog ugovora, koji su mnogo vise odgovarali njenim probicima nego austrijskim. Prema tom ugovoru (Sanstefanski mir) glavna sticenica Rusije na Balkanu, Bugarska, znatno se prosirila i stekla gotovo posvemasnju samostalnost. Bosna ce ostati u Otomanskoj Carevini, ali ce se u njoj provesti razne reforme, a prema 14. clanu mirovnog ugovora prihodi same Bosne koristit ce se samo za njene potrebe (odstete izbjeglicama i ziteljima) u iduce tri godine.59

To je iznova probudilo stare ambicije bosanskih begova da upravljaju autonomnom Bosnom u Otomanskoj Carevini. Uostalom, kao sto je Arthur Evans pribiljezio 1877. godine, otomanski upravljaci i sluzbenici bili su "podjednako omrazeni medju bosanskim muhamedancima i medju bosanskim krscanima". Na zalost, nakon onoga sto se zbilo u posljednje tri godine, bosanski muslimani i krscani toliko su mrzili jedni druge da bi Bosna, kad bi bila prepustena sama sebi, jos zadugo bila ostala klijaliste nemira.

To je bio jedan od cinilaca koji su utjecali na Evropske velesile kad su se u julu 1878. sastale na Berlinskom kongresu da preinace mirovni ugovor sklopljen u San Stefanu i predloze nove zemljopisne karte. Jos je vaznija bila zelja da se kompenzira novi uticaj Rusije na Balkanu i sprijeci njen prodor u Sredozemlje, i tako je Berlinski kongres ne samo sveo Bugarsku na razumne granice, nego i najavio da ce Bosnu i Hercegovinu, koja je teoretski jos bila pod otomanskim vrhovnistvom, zauzeti Austro-Ugarska i upravljati njome.

Austrijanci su jos jednom ponovili gresku koju su pocinili u 17. i 18. stoljecu - pretpostavljajuci da ce ih vecina bosanskog stanovnistva docekati rasirenih ruku. Inace ne bi brzo prenijeli vijest o odluci Kongresa u Sarajevo 3. jula, deset dana prije nego sto je objavljena u evropskim novinama. Na dan 5. jula odrzan je javni zbor muslimana u Begovoj dzamiji. Pojavio se stari agitator Hadzi Lojo, razvio zeleni barjak (tradicionalna boja islama) i poveo sve prisutne do namjesnikova dvora.61 Namjesnik je pristao da imenuje novog vojnog zapovjednika i obavi pripreme za odbranu od Austrijanaca, iako je bilo ocito da nije dusom i srcem za takvu politiku koja je znacila otvoreno iskazivanje prkosa sultanovim ugovornim obavezama. Na dan 20. jula sarajevske novine najavile su neminovnu austrijsku najezdu, a nakon cetiri dana prve austrijske jedinice zaista su presle preko rijeke Save. Na dan 27. jula Hadzi Lojo poveo je jos jednom svjetinu do namjesnikova dvora, pozvao garnizon na pobunu i nagnao namjesnika da otpusti nekoliko sluzbenika i osnuje "narodnu vladu". Vojni komandant je pobjegao iz grada sa stotinu konjanika, ali su ga zarobili i doveli natrag i nagovorili da pomogne organizovati odbranu od Austrijanaca.62

Dotle su Hadzi Loju objerucke prihvatili vodeci pravoslavni svecenici, koji su bili presretni sto se Bosna oslobadja osmanlijskog jarma, ali nisu ni najmanje zeljeli da ga zamijeni austrijski jaram. Odrzano je zajednicko muslimansko-pravoslavno slavlje. Josef Koetschet poslije je zapisao: "Arhimandrit Sava Kosanovic i pop Risto Kanta-Novakovic, obojica odjeveni kao hajducke harambase, s kuburama i jataganima za pojasom, stali su na celo gomile raspjevanih srpskih momaka." Na dan 2. avgusta odrzana je parada muslimanskih dobrovoljaca zajedno sa "krscanskom legijom, koja se uglavnom sastojala od pravoslavnih, sa svega nekolicinom katolika". Lojo je uskoro zatim izgubio ugled ubivsi jednog krscanskog seljaka. Medjutim, on je svojim akcijama uspio dici na noge muslimane i u drugim krajevima Bosne, tako da su njegove prilicno lose organizovane jedinice u raznim dijelovima zemlje brojale otprilike 40.000 ljudi.63

S druge strane, Austrijanci su imali 82.000 vojnika. Njih oko 9400 sacinjavali su takozvane "okupacijske jedinice", cija je zadaca bila da udju u Bosnu i Hercegovinu iz Dalmacije i da cuvaju teritorij koji osvoje glavne udarne snage. Te glavne snage, pod komandom Hrvata baruna Josipa Filipovica, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivsi Banju Luku, Maglaj i Jajce. Austrijanci su bili dobro opremljeni i dobro obavijesteni o gradovima, cestama i mostovima u Bosni i Hercegovini zahvaljujuci austrijskom vojnom inspektoru, kome su bosanske vlasti, u svojoj naivnosti, dopustile da proputuje po citavoj zemlji izmedju 1871. i 1873. godine.64

Na dan 16. avgusta Austrijanci su nanijeli su tezak poraz bosnjackoj vojsci u bici kod Klokota, nedaleko od Viteza, a 18. avgusta stigli su do predgrada Sarajeva. Sutradan ujutro u 6 i 30 zapoceli su artiljerijski napad, a nakon toga su pjesaci usli u grad u kojem su na njih pucali "iz svake kuce, sa svakog prozora, sa svakih vrata... cak su i zene sudjelovale u pruzanju otpora." Ali do 13 i 30 grad je bio osvojen, a Austrijanci su imali 57 mrtvih i 314 ranjenih. Vojska je nastavila napredovati kroz Hercegovinu i Novopazarski sandzak tokom mjeseca avgusta i septembra, a do 20. oktobra zauzeta je cijela Bosna i Hercegovina.

Osvajanje je potrajalo manje od tri mjeseca. Mjestimice je bilo zestokih otpora i cestih gerilskih prepada. Sve u svemu, bila su 53 veca okrsaja, u koje su ukljucena i zauzimanja branjenih gradova. Ukupni gubici Austrijanaca iznosili su 946 mrtvih i 3980 ranjenih vojnika. Ali ni jedan grad nisu zauzimali dulje od dva dana. S obzirom na grozno stanje u kojem je bila vecina cesta, gotovo da nije pretjerano reci da su Austrijanci zauzeli Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko im je trebalo da propjesace kroz nju s kraja na kraj.65

_______________________________

1 Samic, Les Voyageurs français, str. 193-194,201.
2 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 374; Djurdjev, "Bosna", str. 1268.
3 O tim dogadjajima vidi kod Lewis, Emergence of Turkey, str. 78-83; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. I9-24.
4 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 375-377.
5 Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 130.
6 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 378-383.
7 Ibid., sv. 4, str. 384.
8 Tomasevich. Peasants, Politics, and Economic Change, str. 103.
9 Chopin i Urbicini, Provinces danubiennes, str. 242.
10 Kresevljakovic, Kapetanije u Bosni, str. 68-69; Sljivo, Omer-Pasa Latas, str. 10; Djurdjev, "Bosna", str. 1268.
11 O Tanzimatu vidi Lewis, Emergence of Turkey, str.106-128; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv.2,str.58-133
12 Muir Maeckenzie i Irby, Traveles in the Slavonic Provinces,sv.1, Str.13
13 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 3, str. 53.
14 Sisic, ur., Bosna za vezirovanja Omer-pase, str. 27.
15 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 119.
16 Sljivo, Omer-Pasa Latas, str. 13-14.
17 Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 104; detaljniji prikaz pokusaja Tahir-pase oko poreznih reformi vidi kod Sljivo, Omer-Pasa Latas, str. 18-24.
18 Sljivo, Omer-Pasa Latas, str. 50-51.
19 Sabanovic, Bosanski pasaluk, str. 96.
20 Sisic, ur., Bosna za vezirovanja Omer-pase, str. 111.
21 Ibid., str. 235, 347, 357.
22 Ibid., str. 302-303.
23 Gavranovic, Bosna 1853-1870, str. 42.
24 Lewis, Emergence of Turkey, str. 116.
25 Gavranovic, Bosna 1853-1870, stranice ovim redom: 43, 38-39, 84-85.
26 Sisic, ur., Bosna za vezirovanja Omer-pase, str. 358; Andric, Razvoj duhovnog zivota u Bosni, str. 64-65; Thoemmel, Geschichtliche Beschreihung, str. l 14-116; Gavranovic, Bosna 1853-1871), str. 44.
27 Thoemmel, Geschichtliche Beschreibung, str. 99, 102.
28 Maurer, Eine Reise durch Bosnien, str. 364-365; usp. slicne komentare Atanaskoviccvc iz 1853. godine: Gavranovic, Bosna 1853-1870, str. 44.
29 Iz izvjestaja Atanaskoviceva nasljednika Jovanovica iz 1862. godine: Gavranovic, Bosna 1853-1870, str. 280.
30 Vidi Andric, Razvoj duhovnog zivota u Bosni, str. 53-54 (o Jukicu); Imamovic, "O historiji bosnjackog pokusaja", str. 41 (o Petranovicu - i o njegovu katolickom Pandanu Klementu Bozicu, prevoditelju u pruskom konzulatu); Koetschet, Osman Pascha,str.33-34 (o Pelagicu). O Pelagicevoj sarolikoj kasnijoj karijeri, u kojoj je bilo i agitovanja medju bosanskim emigrantima u Beogradu i Bukurestu, vidi Cupric-Amrein, Die Opposition in Bosnien, str.61-64.
31 Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 166.
32 Prevod ovog teksta vidi kod Grmek i dr., ur., Le Nettoyage ethnique ("Etnicko ciscenje"), str. 42-53.
33 Ibid., str. 64-80, posebno str. 75, 78. O drugim Garasaninovim prijedlozima za propagandne akcije u Bosni vidi Slijepcevic, Pitanja Bosne, str. 21-22.
34 Vidi Banac, National Question, str. 85-89.
35 Shaw brka ovu vojnu ekspediciju Omer-pasinu s njegovim namjesnistvom u Bosni od 1850. do 1852. godine: History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. 149.
36 Koetschet, Osman Pascha, str. 1-5, 11-12.
37 Ibid., str. 7. Koetschet usput napominje da se ukupna financijska uprava vilajeta sastojala od voditelja, nadzornika i petnaestorice cinovnika. O pokrajinskom zakonu i reformama vidi Shaw, History of the Ottoman Empire; sv. 2, str. 88-91..
38 B. Jelavich i C. Jelavich, Establishment of the Balkan National States, str. 143.
39 O drugim pojedinostima reforme iz 1859. godine vidi Tomasevich, Peasants, Politic, and Economic Change, str. 105-106.
40 Koetschet, Osman Pascha, str. 6.
41 Ibid., str. 24-25. O ovoj vrsti piknika poznatim kao teferic, na koji su jos u tridesetim godinama 20. stoljeca odlazili katolici svake nedjelje, vidi kod Pelletier, Sarajevo, str. 143.
42 Koetschet, Osman Pascha, str. 46-49. Nista nije pronadjeno, ali mnogo dokaza o ruskom zanimanju (i upletanju) za situaciju u Bosni u tom razdoblju moze se naci kod Pisarev i Ekmecic, Osvoboditeljnaja borba narodov Bosnii i Rossija.
43 Slijepcevic, Pitanje Bosne, str. 25.
44 Koctschct, Osman Pascha, str. 55.
45 Maicr, Deutsche Siedlungen, str. 9; Anderson, Miss Irby, str. 60-67; Pelletier, Sarajevo, str. 138.
46 Pelletier, Sarajevo, str. 119.
47 Arthur Evans, iako poznat po svojim izrazito protivmuslimanskim stavovima, napisao je o toj katedrali, kad ju je vidio 1875. godine, da je "razmetljiva gradjevina" i nadodao: "Krscani nisu bili zadovoljni odobrenjem da sagrade crkvu na najistaknutijem polozaju u jednoj od glavnih gradskih ulica, nego su morali posto-poto podici pretencioznu gromadu koja ce baciti u zasjenak najvecu od dvije stotine i nesto dzamija... Tesko je bilo mozda i ocekivati da ce neuki muslimanski fanatici ravnodusno gledati ovo najnovije ocitovanje krscanske poniznosti" (Through Bosnia, str. 247).
48 Koetschet, Osman Pascha, str. 55.
49 Ibid., str. 76.
50 M. Mandic, Povijest okupacije, str. X.
51 Evans, Through Bosnia, str. 337-338; Koetschet, Aus Bosniens letzer Tuerkenzeit, str. 6-8. Buna je poznata pod nazivom Nevesinjski ustanak, iako se najprije pobunilo selo Gabela 3. jula, a Nevesinje tek nakon tjedan dana (MacKenzie, Serbs and Pan-Slavism, str. 30, u fusnoti).
52 O otomansko-crnogorskim sukobima iz 1857.-1858, 1860.-186I. i 1874. godine vidi Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. 150, i M. Mandic, Povijest okupacije, str. 8.
53 M. Mandic, Povijest okupacije, str. 9.
54 Cubrilovic, Bosanski ustanak, str. 61-67. Evans je pripomenuo da je "ustanak u Hercegovini uglavnom agrarni rat" (Through Bosnia, str. 334); Peter Sugar napominje: "Gotovo je nesumljivo da je agrarno pitanje izazvalo bunu" (Industrialization of Bosnia, str. 22).
55 Koetschet, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 12, 23; Evans, kad je na pocetku avgusta presao u Bosnu, cuo je kako su se "mnogi Hrvati i Slovenci" iz Zagreba, Maribora i Ljubljane zaputili onamo (Through Bosnia, str. 87).
56 Mandic, Povijest okupacije, str. 22 (100.000); Evans, Illyrian Letters, str. 4 (250.000); u sluzbenom austrijskom izvjestaju stoji da ih je bilo najmanje 100.000 samo na austrijskom tlu (Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 36). Gustav Thoemmel je procijenio da ih je do maja 1878. bilo 150.000 na austrijskom teritoriju, 70.000 u Crnoj Gori i 10.000 u Srbiji (Kapidzic, Hercegovacki ustanak, str. 29, u fusnoti).
57 Iz pisma koje je u maju 1877. napisao jedan bosanski izbjeglica u Slavoniji i koje citiraju Muir Mackenzie i Irby, Travels in the Slavonic Provinces, sv. 1, str. 36.
58 Evans, Through Bosnia, str. 337.
59 Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 41.
60 Evans, Illyrian Leiters, str. 55.
61 Koetschet, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 78-79.
62 Ibid., str. 86-88; M. Mandic, Povijest okupacije, str. 28-30.
63 Koetschet, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 90, 96, 102; M. Mandic, Povijest okupacije, str. 30-31.
64 Zbog broja vojnika vidi Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, dodatak, Beilag 8 (82.113 ljudi i 1313 konja); nadzornik Sterneck objavio je neka svoja otkrica 1877. godine (Geografische Verhältnisse).
65 Koetschet, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 102-109; Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 450 (citat); M. Mandic, Povijest okupacije, str. 64-71, 97-99.


Pripremio: Prof. Hamdo Camo



Vezano za temu:

Historija Bosne i Hercegovine

Povijest Bosne - Noel Malcolm
Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
Crkva bosanska
Rat i otomanski poredak 1463-1606

Islamizacija Bosne
Srbi i vlasi
Rat i politika u otomanskoj Bosni
Ekonomski zivot, kultura i drustvo
Zidovi i Romi u Bosni
Otpori i reforme 1815-1878

BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved